Prioriteti
 Svi znamo ona trik - pitanja iz prve pomoći npr. na vozačkom ispitu, stila: "Ozlijeđeni je u nesvijesti i ima otvoreni prijelom noge. Što uraditi prvo, osigurati da se ne uguši jezikom, ili zaustavljati krvarenje? Evakuirati ga iz zapaljenog auta ili mu dati umjetno disanje?" Ustanoviti prioritete. Samo što je lako ustanoviti prioritete u školskim situacijama, koje smo naučili iz knjiga. Izgleda da je to malo teže u svakodnevnom životu, ili možda naš prosječni čovjek nije baš knjiški tip. Meni se čini da su u Hrvatskoj prioriteti postavljeni potpuno pogrešno. Skupa s našim sposobnim političarima, izgleda, bavimo se uglavnom trivijalnostima: izmišljanjem razlika između nas i susjeda, sitnim petljanjima oko granica, lamentacijama oko naših general - bjegunaca, njegovanjem korupcije i općenito zadržavanjem statusa quo. Zašto to činimo nije baš jasno, jer korupcija i status quo velikoj većini građana, za razliku od spomenutih političara, najmanje odgovaraju. Na mala vrata ušli smo u veliki kapitalizam, ali onaj niskog, prilično sirovog tipa. Smiješi nam se devastacija i rasprodaja ostataka privrede koju su uz odricanja gradili naši roditelji, i koje smo se olako odrekli, nekretnina, prometnica, infrastrukture, sve do osnovnih resursa: prostora, izvora pitke vode, plodnog zemljišta, mora. Zanimljivo je da su naši osnovni resursi uglavnom preživjeli razdoblje socijalističke industrijalizacije i da ih ubrzano dokrajčujemo baš u trenutku kad postaju neprocjenjivi. Stanovištvo Zemlje prebrzo se povećava, pola tog stanovništva nema pristupa dovoljnim količinama pitke vode, a trećina je gladna; zbog klimatskih promjena, vele, sutrašnji ratovi vodit će se oko prostora i vode. U svemu tome, pogledaj nas - umjesto da proizvodimo ekološki prihvatljivu hranu (i skupo je prodajemo), naša je proizvodnja maslina npr. na 10% onoga iz pedesetih godina prošlog stoljeća, a sva je prilika da ćemo uskoro nekontrolirano uzgajati GMO kulture. Umjesto da štitimo svoje izvore vode, uskoro će naši biseri prodavati strancima koncesije na njih (a da nas i ne pitaju), naime one koje u međuvremenu ne zagadimo nekontroliranim odlagajem otpada. Umjesto da čuvamo svoje prirodne prednosti i more, makar zbog turizma u koji se zaklinjemo, provodimo masovnu betonizaciju obale nekvalitetnim objetima, bez osnovnih sanitarnih uvjeta. Samo je pitanje dana kad ćemo postati uvoznici opasnog otpada. Prljavi smo, neobrazovani i nekulturni. Zanimljivo je da se sve to radi u općoj klimi zaklinjanja u Hrvatsku i hrvatstvo, a koliko je to iskreno, vidi se po tome što se većina Velikih Hrvata ponaša kao da će sutra biti potop, pa bez obzira i obraza uglavnom jeftino krčmi ono što su drugi prije njih sticali i što je trebalo služiti i narednim generacijama. Ono što je u svemu najmanje jasno jest otkud tolika apatija među običnim građanima Hrvatske, onima koji se ne mogu pohvaliti da imaju Hrvatsku, kojima je zacrtana perspektiva napornog i slabo plaćenog radnog vijeka neovisno o stručnoj spremi, općeg smanjenja prava i mizernih mirovina. Što ti ljudi očekuju od budućnosti za koju se ni ne žele boriti? Na slici je grozno betonizirana obala u naselju Okrug Gornji, na južnoj obali Čiova, prostoru na kojem su u zadnjih nekoliko godina gusto nikle čitave stambene zgrade privatnih apartmana, sa septičkim jamama i uskim prilazima (pet kilometara ceste do Trogira prelazite za cca sat vremena, ako imate sreće). Tj. njen lanjski izgled. Ove je godine betoniran i taj komadić žala koji je lani izmakao pažnji vrijednih graditelja. |
