Some additional reading
|
Ima jedan bosanskohercegovački književnik, moj vršnjak, koji kolumnira u BH Danima, Aleksandar Hemon. Povremeno me smrzne kako dobro piše. Evo njegove kolumne "Hemonwood" iz BH Dana od 17.06.2005. Banalnost zla Nakon što je učestvovao u ubistvu 8.000 ljudi, Škorpion ima problem, ali problem nije moralni, nego električni - slaba mu je baterija, mamu joj jebem Adolf Eichmann je bio nacista zadužen za logistiku holokausta, radini birokrata koji je koordinirao njemačke genocidne napore. Usred rata je nalazio vozove, tada neophodne za prebacivanje trupa, za transport jevrejske djece iz Francuske u Auschwitz; 1944. je lično išao u Budmipeštu da obezbijedi i ubrza likvidaciju mađarskih Jevreja - žurba mu je bila jer Rusi nisu bili daleko, pa je htio da svoj posao pošteno obavi prije nego što se rat završi. A kad se rat završio, Eichmann se ispalio u slobodarsku Argentinu, gdje se krio dok ga 1961. nisu spazili i spengali agenti izraelskog Mosada. Oni su ga onda lijepo i tajno prebacili u Izrael, gdje mu je suđeno. Čitav svijet je gledao Eichmanna kako u kabini od pleksiglasa, sa slušalicama na ušima strpljivo i smireno sluša svjedočenja o nepatvorenim užasima holokausta. Svi svjetski mediji su izvještavali sa suđenja, a za The New Yorker je pisala Hannah Arendt, čuvena filozofica, koja je na osnovu tih izvještaja napisala knjigu. Njoj je posebno zanimljivo bilo to što Eichmann nije izgledao kao jedan od najvećih zločinaca svih vremena: nisu bile vidljive nikakve patološke sklonosti, nije bilo nikakvih znakova da je organizacija genocida u kojem je nestalo šest miliona ljudi bila izraz njegovog zvjerstva. Eichmann je bio i ponašao se kao birokrata kojemu je bilo stalo samo da dobro obavi svoj posao - što je i bila njegova glavna odbrana tokom procesa - iako je taj posao bio umorstvo nepojmljivog broja ljudskih bića. Teško je bilo vidjeti sitnog, dosadnog Eichmanna kao najveće oličenje zla u historiji, jer on nije došao sa tamne strane čovječnosti, nije bio gigantski monstrum, nego je, naprotiv, izgledao potpuno normalan. Otud se postavljalo pitanje kako se ljudsko zlo uopšte može prepoznati i odakle uopšte dolazi. Knjiga koju je napisala Hannah Arendt zvala se Eichmann u Jerusalemu: Izvještaj o banalnosti zla. Da bi objasnila šta podrazumijeva pod banalnošću zla, Hannah Arendt je opisala sljedeću situaciju: tokom Eichmannovog ispitivanja u pripremi za suđenje, njegov glavni isljednik je bio jedan njemački Jevrej, kojem je gotovo čitava porodica nestala u holokaustu. On je međutim strpljivo i pristojno slušao Eichmanna, ničim ne iskazujući svoju mržnju ili bijes. Eichmann se stoga, tokom davanja svog iskaza, opustio i u svog isljednika razvio povjerenje. U jednom trenutku, pričajući mu o tome kako su ga nacistički autoriteti onomad preskočili kad su ga trebali unaprijediti, Eichmann je od svog isljednika očekivao da sa stavi u njegovu poziciju i to razumije, da razumije njegovo nezadovoljstvo što nije bio unaprijeđen iako je svoj posao obavljao besprijekorno, iako je genocid išao da nije moglo bolje. I toj situaciji je sadržana suština banalnosti zla - u toj patološkoj, nevjerovatnoj nesposobnosti Eichmanna da se stavi u poziciju nekog drugog, da pokuša da shvati kako bi se neko drugi mogao osjećati - njegov isljednik, recimo, od kojeg se teško moglo očekivati da pozitivno ocijeni Eichmannovu genocidnu učinkovitost i nađe razumijevanje za učinjenu mu nepravdu. Eichmann nije bio u stanju da u svom isljedniku, a kamoli u nekoj od svojih šest miliona žrtava, vidi ljudsko biće, pri čemu je bez ikakvog skanjivanja, na ime svoje tričave žalbe, zahtijevao sućut prema sebi kao ljudskom biću. Zločinci su, drugim riječima, banalne kukavice, ljudi sa permanetnim, bolesnim mentalnim blokom. Kud god da pogledaju, oni vide samo sebe i svoje probleme u svoj njihovoj tričavosti. Snimak pogubljenja mladića iz Srebrenice od strane jedinica srbijanskih Škorpiona video je zapis čistog zla i sadržava savršen primjer morbidne, umobolne banalnosti: hrabri Škorpion koji drži kameru i koji herojsko pucanje u leđa prestravljenim šesnastogodišnjacima smatra vrijednim bilježenja za buduća pokoljenja patriotskih Srba, neprestano se žali na slabu bateriju, tražeći razumijevanje za svoj banalni problem. Nakon što je učestovao u ubistvu 8.000 ljudi, taj Škorpion ima problem, ali problem nije moralni, nego električni - slaba mu je baterija, mamu joj jebem. To je, što se kaže, dno dna. Škorpionski video je tako, pored ostalog, dokument o patološkom kukavičluku najhrabrijih sinova srpskog naroda, o neljudskoj banalnosti srpskog nacionalnog projekta. Svako ko nije banalni zločinac morao je biti potresen škorpionskim snimcima, naročito trenutkom u kojem jedan od dječaka zadrhti od straha kad ispred njega Škorpioni likvidiraju jednog od njegovih sapatnika. Taj drhtaj je nešto najstrašnije što sam ikad u životu vidio, u tom drhtaju je sadržana sva jednostavna želja da se bude živ, sav užas pred ponorom beskonačnog bola i ništavila. U tom drhtaju je sadržana neprocjenljiva vrijednost pojedinačnog ljudskog života, a taj drhtaj je kratko trajao - mladić je sljedećeg trenutka ubijen. Strašnija čak i od tog drhtaja je nepokretnost posljednje žrtve, mladića koji pognutih ramena uopšte ne reaguje na pucnje, ne trza se, niti ičim pokazuje da se boji onoga što će se očigledno desiti. Da li se u tom trenutku pomirio sa sudbinom, mirno prihvatio dolazak smrti, možda se molio? Ili se radilo o smrti prije smrti - trenutku u kojem se mozak već strovalio u ponor i čekao da mu se tijelo i duša pridruže? Nikad to nećemo znati, ali ako u nama ima imalo ljudskosti, moramo to pokušati zamisliti. *** Prema pisanju Nacionala, supruga Branislava Medića, jednog od vođa Škorpiona, pričala je da je Branislav, nakon što je saznao da će se snimci prikazati na televiziji, ajhmanovski uskliknuo: "Ime mi je bilo na TV-u…Poludeću!" - kao da je u svemu tome njegovo ime na televiziji najveći problem. Tata i mama Medić su onda poslali dvije najmlađe kćerke na spavanje, dok su dvije starije (17 i 19 godina) ostale da to porodično odgledaju. Mlađa kćerka je zatvorila oči, mama je zatvorila oči ("Grozim se ubijanja. Ne volim misliti o ratu. To je prošlost. Imam puno briga, školovati decu."), tati su oči za patnje drugih zatvorene odavno, ali je starija kćerka sve gledala do kraja. Kaže mama: "Od tada nije progovorila ni reč. Samo je plakala." To dijete otvorenih i plačnih očiju je možda na toj videotraci, u svom ocu, prepoznala strahotnu banalnost zla. A možda je u sebi osjetila strašne drhtaje i strašniji mir tih srebreničkih dječaka. To dijete je naša nada. |
