Neki aspekti mog života

Spomenila mi je neki dan frendica makeover kao koncept. I da bi ga ja trebala napraviti (jer sam se uljenila i po ovoj hladnoći ne mislim uopće na modu, nego na temperaturu pa dolazim na posao u debeloj trenerci). I mislim se ja mislim, sve to stoji, ali mi nešto sumnjivo. I sjetih se ja davnih dana prije tri godine kad sam dobrano dovela svoju kilažu red, na čak 65 kilograma (bez komentara molim, znam sve što sam upropastila) i tada sam baš ažurirala garderobu da ima više "ženskih" komada.

Tako da sam napravila taj "extremni makeover", dolazila na posao našminkana, odjevena u žensku robu, sa nakitom (haha) i u ženskim cipelama. Međutim, desilo se ono što bi se i trebalo desiti, ako staviš šminku, odijelo i naparfemišeš vuka, neće postat ovca. Tako je bilo i sa mnom, dva-tri mjeseca sam "furala" tu ženstvenost, ali nije bilo promjene (znam, trebali bi se mijenjati radi sebe, a ne drugih). Kako svakodnevno trackanje, sređivanje, depiliranje, šetanje u onom ridikulu od ženskih cipela nije baš jednostavno, ni fizički, a ni financijski, nekako, malo pomalo, sam odustala i vratila se na staro. Naravno, veliku ulogu je igralo i dobivanje natrag težine pa u 99% odjeće ne mogu ni stat. Sad sam na jednim gaćama, a sve ostalo su mi trenerke. O majcama neću ni govoriti. Cijelo vrijeme ja govorim da nemam drugi par postola osim patika, ali sitih se da sam za tu egzibiciju makeover kupila ženske cipele. I obukla ih ovaj ponedjeljak. Strava i užas. Nisam ni hodala u njima, samo sjedila, a noge me bolile. Peta - noćna mora. A tribaju mi nove cipele jer su se patike već saderale do kraja. Ali meni samo pada na pamet uzet novi par patika. Ne mogu se prisilit da potrošim novce na cipele ako nisu udobne patike. Pa onda ako se i gori obučem ka žensko, nemam šta staviti na noge pa odustanem.

Treba mi laptop. I kamera. I da prestanem gledat Malu nevjestu .... navukli me ovi šta gledaju okolo.....

Vozim se ja jučer po cesti, ali to nije bila vožnja već lagano rolanje. Litnje gume i snijeg, ultimate combination. Samo sam čekala da dođem živa do kuće. Kad je stalo padati ponosno uzela svoju lopatu za snijeg i išla čistiti. Lopata kupljena preventivno nakon zadnjeg snijega je super. Brzo očistila sve do glavne ceste. Posula sa soli (by Konzum) i ošla spavati. Jutros ja gledam vani, svaki centimetar di nije pala mrva soli je zaleđen, mislila se par minutica i odustala od vožnje. Nisam otišla na posao niti u školu. I onda spasonosni SMS od učiteljice - škola odgođena. Sad mi samo preostaje raditi od kuće, šta i mogu, baš se pogodilo da je posao takav da ga danas mogu i mobilno odraditi.

Odlučila sam postaviti upit kompaniji šta proizvodi namještaj u susjedstvu da li bi pristali "da im uzmem smeće" iliti ostatke od rezanja komada drva. Bili bi mi idealni za projekt, a uštedila bi. Isto to planiram i kod krojačice, da nam da ostatke jer će i to poslužiti. Fimo masa je naručena, dolazi ovih dana. Naručeni su i lanci i materijal za privjeske.... uglavnom, radi se radi. I idem raditi.


Brrrrr snijeg.....

Opet mi je napamet došla ideja kako doći do novca (fiktivno).

Ideja - kreirati blog koji će postati tako popularan da će samo oglasi biti isplativi za hranu i režije.

Naravno, u moru blogova o čemu pisati, a da se ističeš? I naravno, gdje pisati? Blog hr definitivno nije za neko kupanje u lovi, tako da treba misliti globalno. Nije ni problem pisati na engleskom jeziku.

Također ideja je da ne čekam da dovršim roman i počnem ga slati okolo već da objavljujem komad po komad online kako ga dovršim (naravno, na engleskom).

Khm....

Naravno.

Pretpostavljam da ćemo za par godina googlati i prisjećati se kako su u posljednjih nekoliko godina neki ljudi osvajali miljune, a mi nismo među njima. Kao što nismo onaj koji je osvojio 100 milijuna (nakon PDVa) u petak. Prvo što mi pada na pamet je da sa ovih 100 može doživotno osigurati 50 ljudi. 2 milijuna kuna oročeno na banci daje 7200kn mjesečno kamata. Bez troškova goriva, parkinga, odlaska na posao (rad od kuće - tj. raditi ono što želi raditi) i drugih sitnica koje potrošimo samo zato što putujemo na posao, 7200kn čistog novca svaki mjesec zauvijek, što bi drugo netko mogao poželjeti? u najgorem slučaju, ne mora pokloniti nikome ni kunu svog dobitka, može samo otvoriti 50 oročenja i doznačiti da im se kamate isplačuju na račune. Njemu njegov dobitak i kamate, drugima kamate. Svatko tko dobije veći iznos od dva milijuna kuna na lotu bio bi lud da ide trošiti taj novac, kad može trošiti kamate, tj. bankin novac. Osigurati sebe i sve iza i oko zauvijek. Tako da mogu s guštom ići raditi, a ne zato jer nemaju čime kupiti hranu sutra ujutro. Dala bi sve da mogu doći na posao ujutro i da svi znaju da dolazim zato jer hoću, a ne zato jer moram. Sad moram, ali i hoću.

Otkrila sam negativnu stranu igranja uvijek istih brojeva na lotu. Ne moraš trčati po listić da bi znao da nisi osvojio, jer znaš svoje brojeve napamet. I što sad? Da li će više ljudi uplatiti u nadi da se prošlost ponovi ili će računati "Sad ne trebam igrati par mjeseci jer tko zna kad će opet izvući nekog iz Hrvatske?"

Svijetlo na kraju tunela je sve tamnije i tamnije. Možda jer se udaljavamo od cilja, umjesto da mu se približavamo.

Što učiniti? Koji posao započeti? Kako biti sretan sad, a ne čekati sutra? Vidjela sam na TVu kako u njemačkoj proizvode slatkiše sa uzorkom i pomislila, to bi i ja mogla. Već u glavi razvila koncept, praviti slatkiše koji imaju logo kompanija u sebi, ili ambleme gradova i slično, kao turistički suvenir, sa okusima dominantnog voća, mandarine, kiwiji, naranče, lavanda... I na isti način sa fimo masom napraviti privjesak za ključeve koji bi služio kao zatvarač na kesi od bombona, pojedeš bombone ostane ti privjesak za ključeve, suvenir grada ili tvrtke.

Mislite da sutra neću pokušat uvatit par slobodnih minuta da se odgegam do dućana i vidim kako se kreću cijene FIMO mase? Naravno da hoću. To mi je plan za ovaj tjedan. Odraditi svoj 8satni posao i pokušati nešto novo sa FIMO masom. Saznati ima li koji tečaj u gradu da makar nešto naučim prije nego počnem eksperimentirati. Moram se i odgegati do pilatelja drva...

100 milijuna kuna. Što reći?

I evo Nova godina i nova godina. Zapamtila sam. Prošle godine sam naučila da je nova cijela godina, a Nova samo jedan dan, današnji. Stoga Vam želim puno zdravlja, sreće i financijskog uspjeha u novoj godini plus danas, u Novoj godini.

Sad kad smo taj dio riješili nije li naporno čestitati svake godine isto pa onda gubiti živce jesmo li koga preskočili, jesu li svi dobili sms... Ove godine sam eliminirala to tako da sam cijelom adresaru u gmailu poslala čestitku pa nek se misle. Ne shvaćam, pa zar nismo apsolvirali da svi svima želimo sve (iako je to neostvarivo jer dok jednom ne smrkne drugom ne svane). Inaće ne slavim Novu godinu, po noći spavam, kao i svake druge noći, ali zbog svega okolo počela sam razmišljati o svojim novogodišnjim večerima koje sam ipak dočekala budna. I dvije iskaču kao najbolje, i zanimljivo je da sam obe radila isto. Malo nakon rata na Novu godinu ja i tata nismo mogli spavati od buke vani, i tako sjedimo nas dvoje u kužini, šta da radimo? I tati padne na pamet da operemo fuge od pločica. I uzmemo mi par starih četkica za zube, rukavice i domestosa, obukli trljiš i krenulo strugati. Fantastično. Kad je moja curica imala 1 godinu, susjedi su odlučili napraviti tulum u stanu i bančili. Ona je spavala, a ja od buke nikako. I onda opet sjela za stol i gledala okolo što raditi i ugledala FUGE!!! I krenula u akciju, imam čak i snimku fuga prije i poslje, ali tko zna gdje je. Najbolje provedena novogodišnja veče, pranje fuga domestosom i četkicama za zube.

U dućanu gledam što kupiti, a iza mene mama govori djetetu : "Ako budeš dobar kupit ću ti" . Pogrešno na toliko nivoa da ne znam odakle početi. Ako svaki put kad je dobar očekuje poklon, onda je dobar radi poklona, ne jer je to ispravno. A kad ne dobije poklon, a bio je dobar, te zatraži poklon roditelji ostanu u šoku jer odakle mu samo to da će za svaki dobar čin dobit nešto. Počisti stol, dobit ćeš, dat ću ti... A da počisti stol da se ne guši i zatrpava u neredu? Da mu bude bolje? Sustav nagrađivanja smo doveli do te krajnosti da je više izgubio svaki smisao jer sad zbog recesije ne možete priuštiti te poklone a kad dijete vidi da je izvor poklona presušio, a ne raditi dobre stvari je jednostavno lakše, neće ih raditi. A vi živčanite jer ne znate zašto odjednom vaše uredno dijete ne želi pospremiti sobu, treba ga svako jutro podsjećati umij se operi zube. Gdje je pošlo po zlu? I onda za sve okrivite pubertet.

Budite dobri.

Ili ne.

Svejedno ću uskoro objaviti novi post.