Neki aspekti mog života

Od rođendana svi pokušaji da krenem opet na dijetu ili da počnem vježbati ili da pazim što jedem su propali. Prekjučer sam naišla na „motivirajuću“ pjesmu : You make me feel like I been locked out from heaven for to long. Naravno, Glee verzija... I priznanje, da pogledala sam Glee. Ne kužim kako su postali popularni, ali logičko objašnjenje je da je serija nastala kad se vrtio reality show Tražimo zvijezdu ili slično pa je pjevanje postalo popularno. Međutim, da se vratimo na problem pri ruci. Pjesma me motivira na vježbanje, ali isto tako me motivira na depresiju jer su me pjesmi privukli stihovi. Pa vježbam i jedem... I onda se vratim na Marka. I shvatim da nema tog scenarija, nema te kombinacije u kojem bi oboje bili sretni. Jednostavno nema.

Na poslu je gužva. Puno posla, a svi više manje trčimo jer idemo na godišnji. Mene moj čeka za 10tak dana. Htjela sam smršaviti do njega, ali ne vjerujem u uspjeh. Evo danas sam skuhla musaku za ručak. Pozitivno je što sam ja kuhala, a to radim jednom u 4 mjeseca. Negativno što je musaka kalorijska bomba. Novac samo leti iz novčanika. Otišla sam u Konzum iskoristiti 10% popusta povodom rođendana. Potrošila 700kn, a kad sam doma išla složiti kupljeno, skoro da nisam kupila ništa. Brašno, ulje, maništra, voće, meso, povrće, jogurt, mlijeko, puding, namazi. Kad pogledaš ima svega, ali ...

Kupila sam externi od 2TB i osigurala podatke sa starog HDD sa Goodsync programom. Radim subotom da nadoknadim ono što nisam preko tjedna jer odlazim ranije sa posla da odnesem ručak djetetu. Ne idemo na kupanje. Prevruće je. A ja izbjegavam more jer vježbam disanje na disalicu bez maske i ne mogu. Jednostavno ne mogu zaroniti bez maske. Krene mi voda ulaziti na nos i počnem se gušiti. Zvao me instruktor da dođem roniti, ali sam rekla da ne možemo doći, da nemamo novaca. Nije 100% laž, ali nisam mogla priznati da ne smijem roniti. A kako se sve čini to ću morati jer ne vidim kako ću moći ovo prebroditi. Navukla sam se na masku i8 sad ne mogu bez nje. Čim zagnjurim glavu ako mogu disati na usta, a nos mi nije začepljen ili u maski kroz njega mi samo teče voda u grlo. Strašan osjećaj.

Kako sam slagala slike (fotografije) gledala sam slike djeteta kad je bila beba. I nešto mi je čudno. Kad je bila beba bila mi je najljepše što sam ikad vidjela, predivna beba. Sad kad pogledam te fotografije, uopće mi nije lijepa. Ni ona ni iti jedna druga beba. Kao da mi je skinut veo sa očiju. Smežurane, plavo ružičaste, flekane, čudne skroz. Bebe. Mislim, lijepa je, ali onako, normalno, ništa posebno. Ponekad pogledam fotografije i prekrasna mi je, ali ne jer je lijepa, već jer je moja. Drugi kažu da je lijepa. Mislim da je problem što se ne mogu fokusirati na vanštinu, često je ni ne primjećujem.

Ne mogu se nikako trgnuti iz vizije budućnosti u kojoj nakon osvojenog jackpota na lotu kupujem svoju kuću sa kuglanom, unutarnjim i vanjskim bazenom, radionicom, ateljem, teretanom ... Život prolazi pokraj mene, a ja čekam da dođe moj red na sreću. Ali što ako nikad ne dođe? Što ako cijeli život proživim u podstanarstvu bez dnevnog boravka, u stanu kojeg koliko god čistila ne mogu očistiti? Jutros sam sa Permetalom ribala špaher i pećnicu uru vremena i opet izgleda kao da sam je samo krpom obrisala. Što ako je to to? Radim da bi jela i plaćala račune, ribam i perem da bude čisto i onda se okrenem i prođe 40 godina? Što ako i ona ponovi moju grešku i grešku moje majke? Hoću li provesti dane čuvajući njeno dijete? Ne želim to. Ne želim biti baka. Jedva se snalazim u ulozi majke.
Idem raditi ono što radim najbolje – svoj posao. Iako je subota. Jer što drugo da radim?