Neki aspekti mog života

Išla sam na sajam ovaj vikend. Da vidim šta se dili besplatno.

I iznenadili me sa - ničim. Ništa nisu dilili besplatno. One fetice kruva kao koktelne, mrva salame i sira na čačkalici, i to su naplačivali, 2 kune. Kockice sira - jednu kunu. Kad su vani počeli diliti gljive kao za marendu, i kad se proširila priča da je besplatno navalili svi. ja sam stajala sa strane, taman na izlazu kad su se ljudi okupili oko teće da vide što se kuva. par njih pitalo, onako, sramežljivo, a koliko se to plaća. Kad teta kuvarica provalila da je besplatno i počela nudit plastične pijate sa 8- 10 gljivica nja njemu, uuuuujme, i ja se uvalila i pokupila pijat. Lipe gljive, lipe. Taman ogladnila lipo od njih. Opet prošetalal da vidim jesma li koji štand falila, ima li nade... našla ekipu koja prodaje šugomane sa uvezenim imenima. nije bilo onog koji meni triba i kaže ovaj možemo vam uvezati, za 20 minuta dođite. Ja se navukla i rekla OK. Došla do štanda strukovne škole, besplatna manikura... ludilo, idem i to probat prvi put u životu. Išla na manikuru.... Super, izmasirala mi nokte, 6 puta primazala sa svim i svačim, isturpijala gori doli sa strane..... ohoho. Još im se divim (noktima). Ža mi bilo doma prat suđe dva dana. Kad je manikura zgotovila otišla do šugomana kad ono jadnije da jadnije ne može bit. Ko da sam ja rukom vezala ime ( a ja ni šivat ne briljiram). I moja me poštenost natirala da mu ipak platim jer to ime neće nigdi bit, neće imat kome prodat šugoman.... 25kn bacila u vitar. jaaaadno.

Bilo je i besplatno šminkanje, ali nije mi se dalo, em nisam iščupala obrve, em nemam to čime doma skinit, a i za šta da se šminkam?

Večeras mi možda dadu da kuglam.... ko malo dite čekam da vidim hoću li moć.

Na svaka dva motivirajuća poticaja dođu njih dvadeset demotivirajućih. Evo jučer sam na ulici srela svog poznanika sa faksa, dva mjeseca nakon diplome dobio je posao, a tri dana nakon toga osvojio na kladionici dovoljno za stan i auto. I sad radi za hranu i guštanje. Sredio život sa 25 godina, bez naslijedstva ili nešto treće. Svojim trudom i poznavanjem koeficijenata.

I što je bilo prvo što sam napravila kad sam sjela za kompjuter? Uplatila Loto, keno, Bingo, sve što se nudi. Onda sam shvatila popodne da sam zavidna, pa sam bila ljuta na sebe, i otišla na trening sva izritirana i onda na treningu platila trening, a neke me pitale kako to da ja plaćam, jer one ne plaćaju, a ja pukla i odbrusila: trening se plaća mjesečno i ja oduvik plaćam, ja ne znam zašto vi ne plaćate nit me briga svi bi trebali plaćat.... I normalno svi se naljutili, da zašto sam tako nabrušena.....

Igrala užasno, gore nego kad sam tek počela igrat....

Došla doma , pojela pomfri i odma nakon toga čokoladne kroasane.... jadnije da jadnije ne može bit.

Idu mi na živce novci i to što moram pazit na svaku kunu... nikako se opustiti....

I pregorio router od tcoma i dva dana bez interneta.....

Ne mogu vjerovati da je napokon došla subota. Ovaj tjedan samo jedna grozna stvar za drugom. Od ponedjeljka u neredu pa do ovog petka, katastrofalnog.

Jučer, cijeli dan na predavanju, na engleskom, strancima, pokušavam nadglasati kreštanje sa glavnog kolodvora, bezuspješno. Onda u 16 sati pogledam u uredu mobitel i saznam da su raspustili škole u 12h i poruku da dođem u školu po dijete. Muka me uvatila. Propušteni pozivi, svi iz škole. Došla u školu, djete samo 3 ure sa učiteljicom. Mogu misliti šta misle sad o meni što sam im upropastila slobodno popodne. A dala sam broj od recepcije da me zovu ako sam na predavanju. Kako bi me našli da sam bila na poligonu, pod vodom? Zato sam i dala broj pulta, oni znaju gdje sam i mogu me nać. A kako sebi najteže opraštam sad će me ovo mučiti dok god ne završi školu za 6 godina. Dok su drugi vani napuštali radna mjesta, ja sam predavala.

Izritirana zbog dodatnog posla kojeg su mi stvorili preko tjedna jučer sam otišla kod šefa i pitala hoću li dobiti dodatak za extra rad. Odgovorio je da otkud mi to? I ako će tako bit, da ću tražit dodatne iznose za extra poslove da moramo revidirati naš dogovor. Htjela sam ga zamoliti da me pusti. Da odemo svak svojim putem i da mi jednostavno ne produži ugovor. Ali kako sam se žurila natrag na predavanje, samo sam otišla iz ureda.

Jutros sam se digla u 7h. Stvarno je došao dan da se pokrenem tako da sam upalila Insanity, Plyometric cardio circuit i muziku te krenula.
Odradila sve vježbe osim drill 1. Sad znojna sjedim pred kompjuterom i samo želim izbrisati prošli tjedan, kao da nikad nije se desio.

Exercise workout music:

George Michel: Freedom
GNR: Welcome to the jungle
Eurosong: Euphoria
David G: Turn me on
Musical: Fame
LMFAO: Sexy and I know it
LMFAO: Party rock
Katy Perry: Hot n cold

Na nagovor, dogovor i poticaj opet sam krenula sa Insanity. Da bi bila sigurna i mirna odradila sam ga ujutro u 06:00. Kako sam samo pogodila. Dosla na posao, pocela pripremati svoje radno mjesto kad ono dosla dvojica novo zaposlenih kojima je receno da cu ih ja uvesti u posao u uredu. A ja na terenu cili dan cili tjedan. Sefica rekla da onda ne bii gubili vrime nek rade u mom uredu, na MOM kompjuteru. Tako da cili dan nisam mogla do kompjutera. Pitanja koja je postavljao... Odustala sam od objasnjavanja i ostala na terenu cili dan. Pred kraj radnog vremena me napalo da di je kutija sa alatom, ja im pokazem svoju, ali kazem da je to moj privatni set. Da ja od firme ne uzimam jer stalno nesto u setu fali. Ali nedokazivo, da je moj set od firme i di je od firme ako to nije taj. Spasila me jedna kolegica koja je potvrdila da ne uzimam set od firme, da ga nisam nikad ni vidjela, da uvjek donesem svoj. Onda jos daj 20kn jer je rodjendan ( nije mi problem radi novaca ali vec sam trebala bit u autu i vozit prema skoli). Dosla doma, napila se vode i pojela nesto prvi put od jutros. I samo se izvalila na krevet i spavala do 19. Odvela sam djete na trening i sad sidim ispred kuglane jer trener muske ekipe ne da da treniramo cak iako ima slobodnoh staza, cekam da prodje uru vrimena. Internet od nekog kafica uvatila. Kad me ovako nesto ceka u uredu ne da mi se uopce ic. Jos su me dvi bukirale na isti dan za dva posla, iako sam dala svoj raspored i naglasila da prate promjene i azuriraju situaciju. I sad i to treba rjesit jer oba pisla za sad samo ja mogu (novozaposleni ni nakon 6mj. ne mogu provest posao, sto me posebno iritira jer kao muski ako ga samo ola od mene odrade dobit ce vise para, a oni ni to).,.definitivno los ponedjeljak, nako, da te dotuce odma na pocetku.

Bilo jednom jedno Brdo zvano 69.

Visoko, strmo, oštrih kamenja. Bez utabanog puta.

I pokraj njega su bila druga brda na koji su se drugi penjali, odnosno pokušavali popeti. Gledali smo se, razmjenili neke upute i savjete, ali na vlastito brdo smo se penjali sami. Vrh brda nije bio na vidiku, zamagljen ružičastim oblacima čiji je blagi i zanosni miris ponekad dosezao i samo dno brda, pozivajući nas gore. Krenuli smo, potaknuti pričama i filmovima o tome što se nalazi iznad oblaka. Priče o pogledu s vrha brda su bile omamljujuće i izazovne, i uvijek nove i drugačije. Ništa na svijetu nije se moglo mjeriti pogledom sa vlastitog brda. Put je bio težak. Porezotine su se nizale, mala kamenja kotrljala i spuštala nas korak nazad, ali što smo bliže ružičastom oblaku, to je njegova iluzija jača, i više nas zove.

I onda smo nadjačali svoje crne misli, svoju želju za odustajanjem i prešli kroz koprenu ružičastog oblaka. I kad smo na vrhu brda, stajali još zatvorenih očiju, željeći sačuvati svaku sekundu tog doživljaja, tog pogleda sa vlastitog brda, otvorili smo oči i čekali sa osmijehom na licu. Tražili pogledom: Gdje je? Gdje je? Gdje je ono što čekam, čemu težim, gdje je ono što će zalječiti moje porezotine, izbrisati suze, oprati znoj i pružiti mi odmor? Okrenuli smo se, jednom, pa još jednom. Pa malo pričekali. Pa još malo. Onda sjeli na vrh brda. I čekali. I onda zatvorili oči. Izgubili ravnotežu. I pali. Duboko dolje. Nazad na dno brda. I sad gledamo druge kako se po prvi put penju na svoje brdo, kako ih ružičasti oblak zove, mami...

Moramo se popeti na vrh brda.

Ali sada znamo da nema ničega iza ružičastog oblaka, nema princa ili princeze na bijelom konju s kojima ćemo odjahati na pješćanoj plaži k zalazu Sunca.

Pepeljugina družina. Tri člana. Udružile se u penjanju na brdo. I kad su prešle ružičasti oblak na vrhu je jednu dočekao bogati i lijepi princ, drugu samopouzdanje da se obrani od seksističkog napastovanja na poslu, dok je treća odustala od penjanja i kupila helikopter, ali opet je na vrhu svog brda, zadovoljna.

I sve završava poljubcem iz snova i jahanjem u zalaz....

Što nakon jahanja?

U svakoj debeljuci čuči mršavica koja želi izaći vani, tako kažu. Što kad mršavica izađe vani, a u njoj sad čuči debeljuca koja samo čeka svoju priliku da preuzme kormilo natrag? Što onda učiniti?

Moja mršavica je izašla vani, vidjela je svijet, nije joj se svidio i vratila se natrag, predala je štafetu debeljuci. I debeljuca sad stoji na podnožju brda, stare porezotine još nisu ni zarasle kako treba. Stoji i gleda prema ružičastom oblaku. Zna što je iza njega.

Nema ničega. Ničega iza rozog oblaka. Kao što kaže Titan: There is no Easter Bunny, there is no Tooth Fairy, and there is no Queen of England!!!This is the real world, and you need to wake up!

Dobrodošli u đunglu života debelih ljudi. Brda na sve strane. Tupi pogledi onih koji su već bili gore i blistavi sjaj u oku onih koji se prvi put penju.

Welcome to the jungle we take it day by day
If you want it you're gonna bleed but it's the price to pay


U stvarnom životu ja trebam prestati pisati o jadnosti svog postojanja, žaliti se kako je teško ići na djetu, vježbati i mršavjeti i pokrenuti se. Da nema princa na bijelom konju, da nema ničega iz ružičastog oblaka.

Čekaj, zašto onda da mršavim? Da izbjegnem izjave kao: A bila si tako dobro smršavila, sad si se opet unakazila....

Draga djeco, moja duša je unakažena odavno i tu nema spasa. Broj na vagi ne mijenja mene iznutra.

Pitanje, dali da mijenjam broj na vagi?

Da. Jer kad sam se zadnji put penjala na ovo brdo bilo je to jer sam ugrozila život svog dijeteta. Bila sam preteška za svoje kolino i dok sam se spuštala niza skale otkazalo je, pala sam, i bacila se na leđa da ne ozlijedim bebu u rukama. Doktor je rekao da ili da smršavim ili da pijem Kondroin forte tablete cijeli život. Te tablete nisu jeftine, hrskavica morskog pasa. I popela sam se na svoje brdo. Ali imala sam prevelika očekivanja od ružičastog oblaka. Trebao je riješiti sve moje probleme. Ali brdo nije toliko snažno. Ne može učiniti nešto tako veliko. I pala sam.

I sad se ta bol u kolinu povremeno vraća. Umjesto da me gura prema vrhu brda 69 baca me u ponor sramote i žaljenja. Zašto sam zatvorila oči? Zašto sam pala? Zašto sam dozvolila da padnem?

Ne želim ići dolje, mrzim to tu gdje jesam, a vrh je tako daleko da ga ni vidjeti ne mogu,a miris mu više nije primamljiv kao prvi puta.

Opet zatvaram oči. I spava mi se.