Bilo jednom jedno Brdo zvano 69.
Visoko, strmo, oštrih kamenja. Bez utabanog puta.
I pokraj njega su bila druga brda na koji su se drugi penjali, odnosno pokušavali popeti. Gledali smo se, razmjenili neke upute i savjete, ali na vlastito brdo smo se penjali sami. Vrh brda nije bio na vidiku, zamagljen ružičastim oblacima čiji je blagi i zanosni miris ponekad dosezao i samo dno brda, pozivajući nas gore. Krenuli smo, potaknuti pričama i filmovima o tome što se nalazi iznad oblaka. Priče o pogledu s vrha brda su bile omamljujuće i izazovne, i uvijek nove i drugačije. Ništa na svijetu nije se moglo mjeriti pogledom sa vlastitog brda. Put je bio težak. Porezotine su se nizale, mala kamenja kotrljala i spuštala nas korak nazad, ali što smo bliže ružičastom oblaku, to je njegova iluzija jača, i više nas zove.
I onda smo nadjačali svoje crne misli, svoju želju za odustajanjem i prešli kroz koprenu ružičastog oblaka. I kad smo na vrhu brda, stajali još zatvorenih očiju, željeći sačuvati svaku sekundu tog doživljaja, tog pogleda sa vlastitog brda, otvorili smo oči i čekali sa osmijehom na licu. Tražili pogledom: Gdje je? Gdje je? Gdje je ono što čekam, čemu težim, gdje je ono što će zalječiti moje porezotine, izbrisati suze, oprati znoj i pružiti mi odmor? Okrenuli smo se, jednom, pa još jednom. Pa malo pričekali. Pa još malo. Onda sjeli na vrh brda. I čekali. I onda zatvorili oči. Izgubili ravnotežu. I pali. Duboko dolje. Nazad na dno brda. I sad gledamo druge kako se po prvi put penju na svoje brdo, kako ih ružičasti oblak zove, mami...
Moramo se popeti na vrh brda.
Ali sada znamo da nema ničega iza ružičastog oblaka, nema princa ili princeze na bijelom konju s kojima ćemo odjahati na pješćanoj plaži k zalazu Sunca.
Pepeljugina družina. Tri člana. Udružile se u penjanju na brdo. I kad su prešle ružičasti oblak na vrhu je jednu dočekao bogati i lijepi princ, drugu samopouzdanje da se obrani od seksističkog napastovanja na poslu, dok je treća odustala od penjanja i kupila helikopter, ali opet je na vrhu svog brda, zadovoljna.
I sve završava poljubcem iz snova i jahanjem u zalaz....
Što nakon jahanja?
U svakoj debeljuci čuči mršavica koja želi izaći vani, tako kažu. Što kad mršavica izađe vani, a u njoj sad čuči debeljuca koja samo čeka svoju priliku da preuzme kormilo natrag? Što onda učiniti?
Moja mršavica je izašla vani, vidjela je svijet, nije joj se svidio i vratila se natrag, predala je štafetu debeljuci. I debeljuca sad stoji na podnožju brda, stare porezotine još nisu ni zarasle kako treba. Stoji i gleda prema ružičastom oblaku. Zna što je iza njega.
Nema ničega. Ničega iza rozog oblaka. Kao što kaže Titan: There is no Easter Bunny, there is no Tooth Fairy, and there is no Queen of England!!!This is the real world, and you need to wake up!
Dobrodošli u đunglu života debelih ljudi. Brda na sve strane. Tupi pogledi onih koji su već bili gore i blistavi sjaj u oku onih koji se prvi put penju.
Welcome to the jungle we take it day by day
If you want it you're gonna bleed but it's the price to pay
U stvarnom životu ja trebam prestati pisati o jadnosti svog postojanja, žaliti se kako je teško ići na djetu, vježbati i mršavjeti i pokrenuti se. Da nema princa na bijelom konju, da nema ničega iz ružičastog oblaka.
Čekaj, zašto onda da mršavim? Da izbjegnem izjave kao: A bila si tako dobro smršavila, sad si se opet unakazila....
Draga djeco, moja duša je unakažena odavno i tu nema spasa. Broj na vagi ne mijenja mene iznutra.
Pitanje, dali da mijenjam broj na vagi?
Da. Jer kad sam se zadnji put penjala na ovo brdo bilo je to jer sam ugrozila život svog dijeteta. Bila sam preteška za svoje kolino i dok sam se spuštala niza skale otkazalo je, pala sam, i bacila se na leđa da ne ozlijedim bebu u rukama. Doktor je rekao da ili da smršavim ili da pijem Kondroin forte tablete cijeli život. Te tablete nisu jeftine, hrskavica morskog pasa. I popela sam se na svoje brdo. Ali imala sam prevelika očekivanja od ružičastog oblaka. Trebao je riješiti sve moje probleme. Ali brdo nije toliko snažno. Ne može učiniti nešto tako veliko. I pala sam.
I sad se ta bol u kolinu povremeno vraća. Umjesto da me gura prema vrhu brda 69 baca me u ponor sramote i žaljenja. Zašto sam zatvorila oči? Zašto sam pala? Zašto sam dozvolila da padnem?
Ne želim ići dolje, mrzim to tu gdje jesam, a vrh je tako daleko da ga ni vidjeti ne mogu,a miris mu više nije primamljiv kao prvi puta.
Opet zatvaram oči. I spava mi se.
Post je objavljen 05.11.2012. u 08:34 sati.