Sasvim običan post
srijeda , 20.04.2016.Imam poriv za piskaranjem, možda je to najbolja metoda relaksacije za danas. Nemam baš previše energije, dizanje u 6 mi nije jača strana, a prehlada me još nije sasvim napustila, no danas sam se ugodno i lagano prošetala sa svojom dlakavom četveronožnom ljubimicom.
Veselim se ljetu. Želim gledati u more, baciti se u njega, smijati se i šaputati mu ljubavne pjesme. Obožavam more. Ono je moja posebna ljubav koja me uvijek inspirira. Samo sjedenje na kamenju i slušanje šuma mora u meni stvara toliko željeni mir. Dok si to neću moći priuštiti, nastojat ću napraviti nešto konstruktivno sa životom- dovršiti to doškolovavanje. Mislim da ide u dobrom smjeru, uskoro bih trebala riješiti praksu, a onda će sve drugo biti lakše. Nemam još puno toga
Podsjećam samu sebe na suncokret. Kada je vani sunčeko, okrećem mu glavicu i veselim se. Čim ga nema oplakujem melankolični stupac na grafu svoje ličnosti. Ja sam klaun svoje vlastite izmišljene depresije kada nisam u isključivoj ulozi osobe koja radi s drugim osobama.
U zadnje vrijeme imala sam puno dobrih uvida. Osim što sam se riješila ljudi i situacija koje moj unutarnji sustav doživljava kao nepogodne ili neugodne, riješila sam se i raznih ideja o moranjima koja se nameću iz tuđih sustava. Ne moram. Stvarno.
Morala bih jedino skinuti par kila, tj. dovesti se u red nekom tjelovježbom. No to je sad već hardcore bitka s unutarnjim svinjama koje neumorno rokču za čokoladama i kolačima. Ništa ipak što bicikl ili plivanje ne bi riješili.
Malo sam si bila usamljena u zadnje vrijeme pa sam odlučila posuditi još jednu knjigu. Sad imam gro knjiga doma, uspjeh je ako ću ijednu završiti, no ne mogu reći da mi fali društvo kraj toliko mudraca na tim svim stranicama..
komentiraj (3) * ispiši * #
Trebala sam biti učiteljica
ponedjeljak , 18.04.2016.U subotu smo bili na dječjem rođendanu. Slavio se 2. rođendan bratićevog malog. Ima još i kći, ona će 4 uskoro. Nakon dramaturgije oko toga što ću ja jesti (iako smo na telefon javili neka se ne zamaraju jer ja znam da je ljudima koji nisu navikli na vegetarijanstvo živa drama što će ponuditi za ručak) i nakon malo razgovora sa starijima oko toga što sam završila, zašto pobogu to i gdje bih eventualno mogla volontirati (jer zaposliti se s tim, očito, ne može), pokupila sam se u dječju sobu i zabavljala klince svojim glupostima. Djeca su to rado prihvatila i nastavila skakati po krevetu i igračkama dok sam ja glumila morskog psa.
"Tebe djeca tako vole", rekla mi je teta još pred nekoliko godina na moru gledajući samo kako me bratićeva djeca promatraju. I zaista, da, mene djeca jako vole, a najsmiješnije od svega- jer sam si čitav život odlučno o tome lagala, volim i ja njih.
Da imam smisla za rad s djecom pokazalo se u raznim situacijama. Od mog držanja instrukcija gdje sam ih uspjela osloboditi straha i na prijateljski im način pristupiti i olakšati muku s onim što im ne ide, do toga da sam dijete koje ima teških problema s hranjenjem-u smislu da kategorički odbija hranu, uspjela pridobiti da pojede par žlica čušpajza onda kada to nisu uspjeli ni roditelji, ni bake, ni dede.
Već dvije godine radim s osnovnoškolskom djecom i zapravo se jako dobro s njima mogu razumjeti. Volim taj njihov veseli, razigrani duh, stalno smijanje i nasmijavanje, znatiželju, želju da budu aktivni, dječju iskrenost. Iako sam sada u višim razredima pa je teško govoriti o djeci jer se radi već o pubertetlijama u nastanku, skužila sam da mi odgovara raditi u osnovnoj školi. A sada kako završavam tu nesretnu izobrazbu za nastavnika, pomišljam kako sam možda profulala profesiju. Trebala sam biti učiteljica. Trebala sam učiti djecu slova, računanje s jabukama i kruškama, pričati im kako treba biti dobar i probati ih uvesti u ono ozbiljno što ih čeka jednog dana. Mislim da bih ja to jako dobro radila. A to misle i drugi.
I što sada?
Završavam za nastavnika predmeta koji se uglavnom predaje u srednjim školama. Tko zna, možda će mi ići i s pubertetlijama? Iako se na pomisao grozim toga, no pokušat ću ne razbijati glavu unaprijed. A možda ću završiti jednom u nekoj osnovnoj gdje imaju moj predmet...ima ih nekoliko kod nas.
Zanimljivo je kako sam se čitav život borila protiv toga da imam veze s djecom. Čak sam se prisilila upisati znanstveni smjer na faksu samo da ne bi došla u školu. Pa me opet dočekalo. Par godina poslije, uz plaćanje, za kaznu.
Izgleda da kad ti je nešto namijenjeno, ne možeš se izvući koliko god nastojao.
Tko zna, možda ću biti neka učiteljica negdje, pa da me zaobiđu sve ove moje struke. If it's meant to be...
Oznake: učiteljica u osnovnoj školi, Životni put, djeca
komentiraj (6) * ispiši * #
Ne pripadam.
subota , 16.04.2016.Dijete ime potrebu definirati se, pripadati- družini u razredu, nekoj skupini ili klubu za koji će igrati, plesnoj grupi, školi crtanja. Dijete jednostavno prirodno ima tu potrebu.
Adolesecent ima još jaču potrebu za tim, predvođenu hormonalnim promjenama, emocionalnim sazrijevanjem i susretanjem sa sve većim problemima- jaz između njega i roditelja, status u srednjoj školi, borba za sebe, svoj glas i svoja prava, borba u obrazovanju o kojem mu ovisi daljnji život. I to je posve normalno.
Kada prođe djetinjstvo i adolescencija, kada čovjek dođe u razdoblje života u kojemu je naoko odradio one najbitnije stvari i sad bi trebao za sebe i svoje privređivati i živjeti u nekom skladu sa sobom i okolinom, on uglavnom nema neka posebna komešanja i pitanja. Eventualno mu se intenzivira ono ključnu pitanje- a tko sam to ja?
Kažu da se većina ljudi susreće s tim pitanjem nakon 30-e godine. Meni je ono došlo, ako ne ranije, s 13. Malo sam uranila, izgleda...
Tko sam ja s 13 g.
S 13 godina ja sam odlučila ne otići na krizmu jer sam smatrala da moj sustav filozofije i vrijednosti ne odgovara onome što promiče Katolička crkva, a nije mi bilo do love i poklona. Tako sam išokirala svoju pobožnu rodbinu i pokojnog oca.
S 13 g. dobila sam Reiki inicijaciju jer je to nekako bilo prirodno za dijete koje je s 12 imalo prvo vantjelesno iskustvo. Tadašnja učiteljica mi je rekla da ću se uskoro početi aktivno baviti duhovnošću. Bavila sam se ja duhovnošću čitavo vrijeme, no nikad ne koristeći nikakvu određenu praksu.
S 13 sam otkrila Joy Division, Dead Can Dance, Paradise Lost i Sisters of Mercy i zavila se u crninu. To je nekako bilo sasvim prirodno. Mračna, depresivna i duboka muzika za isto takav um, sklon preispitivanju, samoći i melankoliji.
Patila sam što nemam prijatelja. Tko bi u 7. razredu razumio dijete koje ima vantjelesna iskustva i sluša Dead Can Dance i piše pjesme o smrti?
S 15 sam upoznala svoje prve darkerske prijatelje. Počeli smo izlaziti. Jabuka je bila naše prvo i glavno odredište. Nije to bila Jabuka o kojoj bruje stari darkeri, ona iz 80-ih i 90-ih, ali imala je bar neki ostatak tog štimunga. Nas par smo k'o balavci natrpali svoje crne prnje i nakit na sebe i otišli uživati u glazbi koju smo voljeli. Uskoro se ta moja prva "ekipa" raspala- zbog ljubavnih odnosa, naravno, pa sam upoznala neke druge ljude. S njima sam nastavila izlaziti.
Ja u crnom, škvadra u crnom, svi slušamo istu glazbu, svi smo razgaljeni na određene pjesme, no kad čarolija nestane- svak ide svojim putem. Ja idem doma dalje baviti se svojom samoćom. Nikad se nisam osjećala dijelom čitave te zajednice iako sam na sceni provela barem 10 godina.
Zašto trabunjam o prošlosti i zašto je to sada bitno?
Naprosto da sagledam stvari iz tog realnog kuta jer događa mi se apsolutno ista stvar, samo je još intenziviranija.
Upala sam u film s ljudima s kojima se ne mogu povezati, kraj kojih se osjećam kao zadnji autsajder i kraj kojih me lovi melankolija i depresija.
Ja nisam osoba za zajednicu. Ja ne mogu pripadati ni kada bi mi to bila olakotna okolnost. Nisam uspjela biti član Kluba Filozofskog fakulteta, a kamoli nekakve spiritualne zajednice.
Zapravo, srce mi se raspada na neki način...ima toliko toga u toj filozofiji i festivalima što zaigra moje srce, no ta masa ljudi, ta već čvrsto oformljena priča koju oni svi vuku već 20 g. i gdje se, sve mi se čini, ne otvara mjesto za jednog teškog individualca gladnog znanja i spoznaje, koji nikad neće usvojiti vanjštinu tog čitavog procesa jer to nije u njegovom duhu, koji je došao isključivo po hranu za dušu i upute za lakši uspon na planinu svog života, to sve me zapravo deprimira.
Na neki način sam počela odlaziti prije nego sam kako spada i zakoračila u tu priču.
Najviše od svega se pitam, čemu me to dragi Bog uči i ako je izabrao taj Put za mene- jer ja si ga nisam izabrala, doslovno mi je to stavljeno pred nos, zašto se onda toliko hrvam između dragosti i tuge, između osjećaja ispunjenja i totalne odvojenosti i nepripadanja?
U to ime i ime svih ovakvih osjećanja, prilažem jednu lijepu stvar meni jednog od najdražih bendova:
Paradise Lost-Don't belong
Oznake: proipadnost, mladost, darkeri, duhovna zajednica
komentiraj (14) * ispiši * #
I nešto je ipak odrađeno
ponedjeljak , 11.04.2016.Miris pokošene trave, zrake Sunca u sobi i nevjerojatni gušt hodanja bez jakne. Volim proljeće. Puno je nade i nagovještaja ljeta, koje možda volim još više, usprkos nesnosnim vrućinama.
Stvari se primiču kraju. Ostalo mi je još ni dva puna mjeseca do isteka ugovora o radu i ponovnog odlaska na burzu i još pokoji ispit na mom dopunskom studiju plus odrada prakse koju bih trebala ubrzo riješiti. Neke stvari su se otele kontroli u čitavom tom procesu, no izgleda da su vraćene na pravu putanju.
Veseli me završetak i jednog i drugog. Na poslu sam se početnih mjeseci patila jer je moj retrogradni Saturn plesao bez ikakva ritma i smisla, rušeći kao tornado sve što mu se našlo na putu. U jednakom stanju sam započela i doškolovavanje, s mišlju da ja to naprosto neću moći odraditi. Međutim, postoji tu još dosta faktora uz jednu jako podivljalu planetu.
Nedugo sam imala jednu vrlo neugodnu rošadu vezano za jedan odnos, ali osvijestilo mi je sve na čemu trebam marljivije raditi- od moje vezanosti za određene ljude do mog prekasnog paljenja alarma kod nekih drugih ljudi, lakovjernosti i naivnosti. Situacija mi se tako bila posložila da sam imala osjećaj da je gotovo. Sva sreća pa sam otvorena i direktna i išla sam to rješavati direktnim pitanjima i razgovorom.
U svojim mislima već se pakiram za razna događanja u srpnju. To mi nekako olakšava ovaj period. Kanim ostatak vremena provesti na moru.
komentiraj (2) * ispiši * #
Biti sam, a biti društven
nedjelja , 03.04.2016.Prekrsna nedjelja i razmišljam kako ću je iskoristiti; barem ovaj jutarnji turnus jer popodnevni mi je već rezerviran za standardna nedjeljna druženja.
Voljela bih upoznati neke nove ljude sličnih interesa s kojima bih se mogla podružiti uz kavu ili šetnju, bicikl. Već neko vrijeme osjećam onu potrebu da upoznam nove ljude. Možda ih upoznam ovdje, virtualno?
Jučer sam razmišljala kako je moja životna putanja krenula i kroz kakve se staze probijala. I kakve sam ljude pritom sretala. Prošao me onaj osjećaj kako sam se uvijek osjećala usamljeno u masi ljudi. Ni do dan danas taj se osjećaj nije promijenio. Jedino kada se ne bih osjećala usamljeno negdje bilo bi uz neke jako mi bliske ljude-moje prijateljice Ivu i Anju. Kad bih bila s njima, ne bih se osjećala usamljeno. Mislim da je tomu razlog što su i one na neki način odvojene od svega, gdje god da odu. Ja ih barem tako doživljavam svaki put kad sam s njima. Imaju svoje unutarnje svjetove koji ih previše definiraju kao i mene moj.
Zato su naša prijateljstva čvrsta bez obzira gdje koja bila i koliko se rijetko viđale ili čule jer kad god se nađemo- mi se znamo. Jer smo se dobro upoznale.
Iva i Anja opet imaju svoju živote i ne mogu ih vidjeti baš kad god poželim, no osjećaj da su stalne, postojane i da su tu umiruje moju ponekad sjetnu prirodu kada promišljam o odvojenosti.
Svi mi želimo samo jedno- biti voljeni i biti nekome netko. To je iskonska potreba naše duše- da budemo voljeni. Pošto smo se odvojili svojom vlastitom voljom od svog Izvora, nastojimo se spajati sada u tjelesnim formama, no opet nas vuče ona unutarnja nečija priroda. I zanemarivati to bilo bi krajnje pogubno za jedinku.
Svi novi ljudi koje sam upoznala nisu mi prijatelji već nekakvi suputnici koji ne pokazuju želju za bliskošću. Dijelimo istu praksu no ne dijelmo suživot. Dijelimo opet nešto jako bitno- emocije koje se pokrenu kada skupa prakticiramo put na kojem jesmo, no onda se svatko okrene svojoj kući. Čarolija ostane iznutra, no vani nestane. Znam se osjećati čudno zbog toga. Ja sam ipak vuk samotnjak u jako društvenoj auri. Imam potrebu zbližiti se s nekim.
Sve u svoje vrijeme valjda, kao i sve ostalo. Idem sada provozati se i sjesti u neko zelenilo i biti u miru.
Puno vas sve pozdravljam.
Oznake: prijatelji, Druženje, usamljenost
komentiraj (2) * ispiši * #
Proljetni post
petak , 01.04.2016.Opet mi se potvrđuje kako živim u ekstremima. Ako nisam izuzetno vesela i euforična ili jezivo utučena, gotovo da ne mogu ni napisati ništa. O poeziji ne treba uopće govoriti, sva moja poezija nastala je u trenucima nekih osobnih krahova, melankoličnih stanja i isprepletenosti u bodljikave žice materijalne prirode.
Na današnji dan prije 4 godine pukla mi je tada "fatalna" veza i bila sam od toga u banani jedno godinu i pol. Nevjerojatne su te emocije koje mi nekako umijemo intenzivirati. Kao da imamo neko posebno pojačalo s distorzijom i dodamo volumen do kraja. Spržimo i sebe i emocije, a realno, sada kad se osvrnem, to je bila dječja pizdarija, a ne veza. No onda sam patila k'o mladi Werther. Dan iza sam se tješila sa super kožnim starkama koje su mi se potom za ni mjesec dana počela raspadati na Metalfestu jer u Zadru je previše kamenja za jedne tako kvalitetne tenisice.
Vele da je proljeće doba velikih promjena i velikog umora. Mogu potvrditi da za mene vrijedi i jedno i drugo. Otkako smo požurili vrijeme ne mogu doći sebi. No, možda je tome ipak razlog što idem prilično kasno spavati hmm?
Uhvatila me želja za kvalitetnijim izlaskom- sjedenje na terasi nečeg u gradu pa nekakav koncertić ili plesnjak. To me nije već godinama uhvatilo pa sam tu iznenadnu potrebu doživjela kao znak! Znak da je vrijeme za happy chillaonu. Budem si to priuštila jedan vikend, sve mi se čini. Neka još malo zagrije.
Naša mala duhovna zajednica isto lijepo napreduje. Ima nas tamo svakakvih- od agnostika do već uhodanih misionara, no nitko nikome ne sere po glavi i svi velimo sve što mislimo i kako mislimo, a u samoći svojoj latimo se iste meditacijske prakse u kojoj je opet svatko sam s Bogom, višim Jastvom i razvija se u svom smjeru. Uopće nije loše imati tako toplu, motivirajuću sredinu, no ne treba se ni za to vezati. Biti svoj, ali paralelno imati mogućnost utočišta lijep je osjećaj, no treba uvijek imati na umu da postoji mogućnost da završimo sami samcati, odvojeni od svih. Gledam to po tome što se u posljednje vrijeme dosta odvajam od nekih ljudi koji su mi imali prilično važnu ulogu. Na pozitivan način- nemam vezanosti, no dragi su mi i dalje.
Već duboko razmišljam o moru. More mi predstavlja posebnu radost jer sam pogled na Velebit i to plavetnilo uz milozvučne galebove čini moje srce da pleše. Nije to ni tako daleko, već je travanj.
komentiraj (4) * ispiši * #
