Ne pripadam.

subota , 16.04.2016.

Dijete ime potrebu definirati se, pripadati- družini u razredu, nekoj skupini ili klubu za koji će igrati, plesnoj grupi, školi crtanja. Dijete jednostavno prirodno ima tu potrebu.

Adolesecent ima još jaču potrebu za tim, predvođenu hormonalnim promjenama, emocionalnim sazrijevanjem i susretanjem sa sve većim problemima- jaz između njega i roditelja, status u srednjoj školi, borba za sebe, svoj glas i svoja prava, borba u obrazovanju o kojem mu ovisi daljnji život. I to je posve normalno.

Kada prođe djetinjstvo i adolescencija, kada čovjek dođe u razdoblje života u kojemu je naoko odradio one najbitnije stvari i sad bi trebao za sebe i svoje privređivati i živjeti u nekom skladu sa sobom i okolinom, on uglavnom nema neka posebna komešanja i pitanja. Eventualno mu se intenzivira ono ključnu pitanje- a tko sam to ja?
Kažu da se većina ljudi susreće s tim pitanjem nakon 30-e godine. Meni je ono došlo, ako ne ranije, s 13. Malo sam uranila, izgleda...

Tko sam ja s 13 g.

S 13 godina ja sam odlučila ne otići na krizmu jer sam smatrala da moj sustav filozofije i vrijednosti ne odgovara onome što promiče Katolička crkva, a nije mi bilo do love i poklona. Tako sam išokirala svoju pobožnu rodbinu i pokojnog oca.

S 13 g. dobila sam Reiki inicijaciju jer je to nekako bilo prirodno za dijete koje je s 12 imalo prvo vantjelesno iskustvo. Tadašnja učiteljica mi je rekla da ću se uskoro početi aktivno baviti duhovnošću. Bavila sam se ja duhovnošću čitavo vrijeme, no nikad ne koristeći nikakvu određenu praksu.

S 13 sam otkrila Joy Division, Dead Can Dance, Paradise Lost i Sisters of Mercy i zavila se u crninu. To je nekako bilo sasvim prirodno. Mračna, depresivna i duboka muzika za isto takav um, sklon preispitivanju, samoći i melankoliji.
Patila sam što nemam prijatelja. Tko bi u 7. razredu razumio dijete koje ima vantjelesna iskustva i sluša Dead Can Dance i piše pjesme o smrti?

S 15 sam upoznala svoje prve darkerske prijatelje. Počeli smo izlaziti. Jabuka je bila naše prvo i glavno odredište. Nije to bila Jabuka o kojoj bruje stari darkeri, ona iz 80-ih i 90-ih, ali imala je bar neki ostatak tog štimunga. Nas par smo k'o balavci natrpali svoje crne prnje i nakit na sebe i otišli uživati u glazbi koju smo voljeli. Uskoro se ta moja prva "ekipa" raspala- zbog ljubavnih odnosa, naravno, pa sam upoznala neke druge ljude. S njima sam nastavila izlaziti.
Ja u crnom, škvadra u crnom, svi slušamo istu glazbu, svi smo razgaljeni na određene pjesme, no kad čarolija nestane- svak ide svojim putem. Ja idem doma dalje baviti se svojom samoćom. Nikad se nisam osjećala dijelom čitave te zajednice iako sam na sceni provela barem 10 godina.

Zašto trabunjam o prošlosti i zašto je to sada bitno?

Naprosto da sagledam stvari iz tog realnog kuta jer događa mi se apsolutno ista stvar, samo je još intenziviranija.
Upala sam u film s ljudima s kojima se ne mogu povezati, kraj kojih se osjećam kao zadnji autsajder i kraj kojih me lovi melankolija i depresija.
Ja nisam osoba za zajednicu. Ja ne mogu pripadati ni kada bi mi to bila olakotna okolnost. Nisam uspjela biti član Kluba Filozofskog fakulteta, a kamoli nekakve spiritualne zajednice.
Zapravo, srce mi se raspada na neki način...ima toliko toga u toj filozofiji i festivalima što zaigra moje srce, no ta masa ljudi, ta već čvrsto oformljena priča koju oni svi vuku već 20 g. i gdje se, sve mi se čini, ne otvara mjesto za jednog teškog individualca gladnog znanja i spoznaje, koji nikad neće usvojiti vanjštinu tog čitavog procesa jer to nije u njegovom duhu, koji je došao isključivo po hranu za dušu i upute za lakši uspon na planinu svog života, to sve me zapravo deprimira.
Na neki način sam počela odlaziti prije nego sam kako spada i zakoračila u tu priču.

Najviše od svega se pitam, čemu me to dragi Bog uči i ako je izabrao taj Put za mene- jer ja si ga nisam izabrala, doslovno mi je to stavljeno pred nos, zašto se onda toliko hrvam između dragosti i tuge, između osjećaja ispunjenja i totalne odvojenosti i nepripadanja?

U to ime i ime svih ovakvih osjećanja, prilažem jednu lijepu stvar meni jednog od najdražih bendova:
Paradise Lost-Don't belong

Oznake: proipadnost, mladost, darkeri, duhovna zajednica