Biti sam, a biti društven

Prekrsna nedjelja i razmišljam kako ću je iskoristiti; barem ovaj jutarnji turnus jer popodnevni mi je već rezerviran za standardna nedjeljna druženja.

Voljela bih upoznati neke nove ljude sličnih interesa s kojima bih se mogla podružiti uz kavu ili šetnju, bicikl. Već neko vrijeme osjećam onu potrebu da upoznam nove ljude. Možda ih upoznam ovdje, virtualno?

Jučer sam razmišljala kako je moja životna putanja krenula i kroz kakve se staze probijala. I kakve sam ljude pritom sretala. Prošao me onaj osjećaj kako sam se uvijek osjećala usamljeno u masi ljudi. Ni do dan danas taj se osjećaj nije promijenio. Jedino kada se ne bih osjećala usamljeno negdje bilo bi uz neke jako mi bliske ljude-moje prijateljice Ivu i Anju. Kad bih bila s njima, ne bih se osjećala usamljeno. Mislim da je tomu razlog što su i one na neki način odvojene od svega, gdje god da odu. Ja ih barem tako doživljavam svaki put kad sam s njima. Imaju svoje unutarnje svjetove koji ih previše definiraju kao i mene moj.
Zato su naša prijateljstva čvrsta bez obzira gdje koja bila i koliko se rijetko viđale ili čule jer kad god se nađemo- mi se znamo. Jer smo se dobro upoznale.

Iva i Anja opet imaju svoju živote i ne mogu ih vidjeti baš kad god poželim, no osjećaj da su stalne, postojane i da su tu umiruje moju ponekad sjetnu prirodu kada promišljam o odvojenosti.
Svi mi želimo samo jedno- biti voljeni i biti nekome netko. To je iskonska potreba naše duše- da budemo voljeni. Pošto smo se odvojili svojom vlastitom voljom od svog Izvora, nastojimo se spajati sada u tjelesnim formama, no opet nas vuče ona unutarnja nečija priroda. I zanemarivati to bilo bi krajnje pogubno za jedinku.

Svi novi ljudi koje sam upoznala nisu mi prijatelji već nekakvi suputnici koji ne pokazuju želju za bliskošću. Dijelimo istu praksu no ne dijelmo suživot. Dijelimo opet nešto jako bitno- emocije koje se pokrenu kada skupa prakticiramo put na kojem jesmo, no onda se svatko okrene svojoj kući. Čarolija ostane iznutra, no vani nestane. Znam se osjećati čudno zbog toga. Ja sam ipak vuk samotnjak u jako društvenoj auri. Imam potrebu zbližiti se s nekim.

Sve u svoje vrijeme valjda, kao i sve ostalo. Idem sada provozati se i sjesti u neko zelenilo i biti u miru.

Puno vas sve pozdravljam.

Oznake: prijatelji, Druženje, usamljenost