Pravi prijatelj prepoznaje se u nevolji

utorak , 10.10.2017.

Naši razuzdani antički preci sročili bi to kao Amicus certus in re incerta cernitur. Prijateljstvo je vrlo važna stvar, samo što često prijateljstvom karakteriziramo šupljikave odnose koji nemaju neku perspektivu. Zašto to činimo, pitanje je. Čovjek teško da uvijek može sam i u njemu postoji potreba za društvom, a krajnji cilj te potrebe je potreba za ljubavlju, opet. Ako ljubav nismo realizirali, imat ćemo jaku želju pronaći je negdje van nas samih i tu ćemo se često okretati drugima, u nadi da se baš kod njih nalazi skriveno blago za kojim tragamo. Međutim, takva je krivo usmjerena potreba prilično riskantna jer ćemo često umjesto škrinjice s blagom naići na Pandorinu kutiju. Zato treba biti na oprezu, i više nego što mislimo.

Nedavno sam, baš nakon inicijacije, počela dobivati odgovore tko je tko u mom životu. Štoviše, na samoj inicijaciji dogodilo mi se tada vrlo neugodno iskustvo, gdje me osoba koju sam doživljavala pozitivno neugodno iznenadila svojom reakcijom (doduše i ja sam njega neugodno iznenadila jer sam "iznevjerila protokol i liniju" prema njegovom mišljenju, tj. reakciji). Izgleda da su se brojni duhovi uznemirili mojom nevezanošću za neke koncepte i instituciju jer sam, na iznenađenje sviju, otišla sasvim drugim putem, putem srca. Sve ono što je moj um izlagao pa time i moj jezik koji je verbalizirao umne ideje dotad, palo je u vodu onog trena kada se probudilo srce. I nije to neka njuejđerska floskula o buđenju srca već doista iskustvo koje je bilo trenutačno i nekontamirano raznim mentalnim spekulacijama, čime je i moje djelovanje bilo ubrzano, a put preusmjeren. Ono što sada doista znam je što znači djelovati iz srca, a ne iz uma i neizmjerno sam na tom zahvalna jer znam da sam učinila pravu stvar.

Nekoliko dana nakon što se u određenim krugovima pročulo da sam inicirana od učitelja za kojeg nitko od njih nije čuo jer je u izvornoj indijskoj liniji te tradicije, počele su se širiti, najblaže rečeno, čudne vibracije. U te čudne vibracije najviše su se unijeli ego i zavist i pokazali mi gdje sam sve dotad pogriješila, otvarajući se krivim ljudima iz nekih svojih tada slabosti i potreba. Osim što sam direktno napadnuta od osobe koja nema veze s bhakti yogom već godinama (nema svojevoljno veze, no ima hrpu neriješenih stvari sa sobom iz te priče), optužena sam za stvari koje nemaju veze sa mnom. No bilo mi je drago da se takva persona makla iz mog života. Jednu lekciju sam naučila, mislim. Sretna što se lagano prostor čisti, susrela sam se s neugodnim iznenađenjem par dan nakon - nisam mogla ući u svoj profil, a neki su mi rekli da je posljedica toga nečija prijava. Ne znam kako to funkcionira, ni kako netko može nekog prijaviti, ali ako je to tako, neka, očito se trebam maknuti s društvenih mreža. Osobno mi to nema smisla jer onda bi svatko iz inata mogao svakog prijavljivati, a to bi bio veliki fail u sustavu.
Štogod bilo, Atma se maknula iz tadašnje priče i otvorila je novu stranicu.

Tko su ljudi u našem životu?

Znalo mi je biti krivo što toliko često stavljam bisere pred svinje. Moje nekadšnje nesigurnosti i patnje za prihvaćnjem dovele su me do toga da se na razne načine moram opeći i priznati si da otvaranje svakom prolazniku nije način ni rješenje mojih unutarnjih potreba. Međutim, te unutarnje crne rupe znaju biti toliko gladne da ne sprežu čak ni pred potencijalnim ne-prijateljima. One žele biti instant zadovoljene jer su proždrljive i jer su potpomognute umom koji ih dodatno stimulira svojim spekulacijama i izvitoperenim iluzornim slikama. Ne treba nama nitko da utaži tu glad jer i ona sama je privid. Sve zalihe nalaze se unutra, no kada bismo barem bili spremni ne odregirati odmah i pustili da se stvari same poslože, a ne da hrlimo po brza rješenja tamo gdje možemo dobiti jedino brzi problem.

I tako, razmišljajući u svom nedavnom lošem periodu kojeg su karakterizirale komplicirane situacije i moja vlastita nesposobnost rješavanja istih samostalno, došla sam do toga da sve što treba napraviti je stati i umiriti se. Sada, u tom stanju, kada vidim da sva ta silina kvazi duhovnjaka nije potrebna za drugo nego za pec pec po mojim vlastitim prstima, znam da bisere ne treba ni pokazivati, a kamoli ih stavljati pred ikoga. Nažalost, čovjek se nađe u usranom periodu kad doista ne vidi dalje od svog nosa, no i tada treba biti oprezan i ne srljati strmoglavo po rješenje, već se treba dati u dublju kontemplaciju i čekati da oluja prođe.
A prijatelji...oni su tu i dodavaju čamce za spašavanje čak i kad ih ne tražimo. Bacaju i kad dođemo nasmijani, jer, ako ništa, žele nas blizu sebe.

Oznake: riječi, prijatelji, neprijtelji, zavist

Biti sam, a biti društven

nedjelja , 03.04.2016.

Prekrsna nedjelja i razmišljam kako ću je iskoristiti; barem ovaj jutarnji turnus jer popodnevni mi je već rezerviran za standardna nedjeljna druženja.

Voljela bih upoznati neke nove ljude sličnih interesa s kojima bih se mogla podružiti uz kavu ili šetnju, bicikl. Već neko vrijeme osjećam onu potrebu da upoznam nove ljude. Možda ih upoznam ovdje, virtualno?

Jučer sam razmišljala kako je moja životna putanja krenula i kroz kakve se staze probijala. I kakve sam ljude pritom sretala. Prošao me onaj osjećaj kako sam se uvijek osjećala usamljeno u masi ljudi. Ni do dan danas taj se osjećaj nije promijenio. Jedino kada se ne bih osjećala usamljeno negdje bilo bi uz neke jako mi bliske ljude-moje prijateljice Ivu i Anju. Kad bih bila s njima, ne bih se osjećala usamljeno. Mislim da je tomu razlog što su i one na neki način odvojene od svega, gdje god da odu. Ja ih barem tako doživljavam svaki put kad sam s njima. Imaju svoje unutarnje svjetove koji ih previše definiraju kao i mene moj.
Zato su naša prijateljstva čvrsta bez obzira gdje koja bila i koliko se rijetko viđale ili čule jer kad god se nađemo- mi se znamo. Jer smo se dobro upoznale.

Iva i Anja opet imaju svoju živote i ne mogu ih vidjeti baš kad god poželim, no osjećaj da su stalne, postojane i da su tu umiruje moju ponekad sjetnu prirodu kada promišljam o odvojenosti.
Svi mi želimo samo jedno- biti voljeni i biti nekome netko. To je iskonska potreba naše duše- da budemo voljeni. Pošto smo se odvojili svojom vlastitom voljom od svog Izvora, nastojimo se spajati sada u tjelesnim formama, no opet nas vuče ona unutarnja nečija priroda. I zanemarivati to bilo bi krajnje pogubno za jedinku.

Svi novi ljudi koje sam upoznala nisu mi prijatelji već nekakvi suputnici koji ne pokazuju želju za bliskošću. Dijelimo istu praksu no ne dijelmo suživot. Dijelimo opet nešto jako bitno- emocije koje se pokrenu kada skupa prakticiramo put na kojem jesmo, no onda se svatko okrene svojoj kući. Čarolija ostane iznutra, no vani nestane. Znam se osjećati čudno zbog toga. Ja sam ipak vuk samotnjak u jako društvenoj auri. Imam potrebu zbližiti se s nekim.

Sve u svoje vrijeme valjda, kao i sve ostalo. Idem sada provozati se i sjesti u neko zelenilo i biti u miru.

Puno vas sve pozdravljam.

Oznake: prijatelji, Druženje, usamljenost

Prijatelji stari, gdje ste?

nedjelja , 24.01.2016.

Prekrasno zimsko jutro i Sunce je milostivo te nas vidljivo hrani svojim zrakama. Još samo pokoji pogled prema Nebu da popunim ovih par rupa u svom srcu. Nekada mislim da stvarno ne znam kako nastaju.

Je li to starenje koje po sebi označava odumiranje pa tako sa starenjem odumiru i sve stvari vezane za nas, pa i prijateljstva? Je li to samo promjena trake na autoputu, a time i odlazak prema sasvim drugoj destinaciji? Je li to splet okolnosti koje sam ja stvorila ili je splet okolnosti van mojih intervencija?
U svakom slučaju, kada malo udahnem i odmaknem se od sebe, vidim da u životu imam uglavnom ljude koje srećem na našim yoga večerima. I s njima nemam neki odnos. Jednostavno smo tamo da bi se napunili, a kada se napunimo (ili ispraznimo, ovisi u kakvoj je tko fazi), doma idemo sami. Toliko o personalističkoj filozofiji.

Imam svoju novu prijateljicu s kojom doduše laufam i na Nebu i na Zemlji. Hvala Bogu na tome. I to je to. Upravo primjećujem da je to to od mog društvenog života. Sva ona masa ljudi s kojima sam pila kavu u kvartu, nalazila se u gradu, izlazila...toga ničeg nema, i, najgore od svega, ja za tim uopće nemam potrebu. Ne mogu sjediti satima u birtiji pijući pivu i pričati o ovozemaljskim stvarima. Ne paše mi, ne mogu, ne ispunjava me. Tu i tamo se čujem s dvije stare prijateljice, no s jednom nikako da se vidim. Bojim se da bi joj bilo čudno da se nađe sa mnom. Ja nekako gubim ukus za ovim vanjskim.

Je li takva transformacija moguća? Jesam li ja negdje ili je to moj retrogradni Saturn? Jesam li ja na Putu ili sam ga izgubila? Mislim da se Put ne može izgubiti, no može se izgubiti sve što ga ometa.

Jesam li spremna na takvu čistku?

Oznake: prijatelji, transformacija