Marketing
Prijatelji stari, gdje ste?
Prekrasno zimsko jutro i Sunce je milostivo te nas vidljivo hrani svojim zrakama. Još samo pokoji pogled prema Nebu da popunim ovih par rupa u svom srcu. Nekada mislim da stvarno ne znam kako nastaju.
Je li to starenje koje po sebi označava odumiranje pa tako sa starenjem odumiru i sve stvari vezane za nas, pa i prijateljstva? Je li to samo promjena trake na autoputu, a time i odlazak prema sasvim drugoj destinaciji? Je li to splet okolnosti koje sam ja stvorila ili je splet okolnosti van mojih intervencija?
U svakom slučaju, kada malo udahnem i odmaknem se od sebe, vidim da u životu imam uglavnom ljude koje srećem na našim yoga večerima. I s njima nemam neki odnos. Jednostavno smo tamo da bi se napunili, a kada se napunimo (ili ispraznimo, ovisi u kakvoj je tko fazi), doma idemo sami. Toliko o personalističkoj filozofiji.
Imam svoju novu prijateljicu s kojom doduše laufam i na Nebu i na Zemlji. Hvala Bogu na tome. I to je to. Upravo primjećujem da je to to od mog društvenog života. Sva ona masa ljudi s kojima sam pila kavu u kvartu, nalazila se u gradu, izlazila...toga ničeg nema, i, najgore od svega, ja za tim uopće nemam potrebu. Ne mogu sjediti satima u birtiji pijući pivu i pričati o ovozemaljskim stvarima. Ne paše mi, ne mogu, ne ispunjava me. Tu i tamo se čujem s dvije stare prijateljice, no s jednom nikako da se vidim. Bojim se da bi joj bilo čudno da se nađe sa mnom. Ja nekako gubim ukus za ovim vanjskim.
Je li takva transformacija moguća? Jesam li ja negdje ili je to moj retrogradni Saturn? Jesam li ja na Putu ili sam ga izgubila? Mislim da se Put ne može izgubiti, no može se izgubiti sve što ga ometa.
Jesam li spremna na takvu čistku?
Post je objavljen 24.01.2016. u 10:39 sati.