Marketing
Trebala sam biti učiteljica
U subotu smo bili na dječjem rođendanu. Slavio se 2. rođendan bratićevog malog. Ima još i kći, ona će 4 uskoro. Nakon dramaturgije oko toga što ću ja jesti (iako smo na telefon javili neka se ne zamaraju jer ja znam da je ljudima koji nisu navikli na vegetarijanstvo živa drama što će ponuditi za ručak) i nakon malo razgovora sa starijima oko toga što sam završila, zašto pobogu to i gdje bih eventualno mogla volontirati (jer zaposliti se s tim, očito, ne može), pokupila sam se u dječju sobu i zabavljala klince svojim glupostima. Djeca su to rado prihvatila i nastavila skakati po krevetu i igračkama dok sam ja glumila morskog psa.
"Tebe djeca tako vole", rekla mi je teta još pred nekoliko godina na moru gledajući samo kako me bratićeva djeca promatraju. I zaista, da, mene djeca jako vole, a najsmiješnije od svega- jer sam si čitav život odlučno o tome lagala, volim i ja njih.
Da imam smisla za rad s djecom pokazalo se u raznim situacijama. Od mog držanja instrukcija gdje sam ih uspjela osloboditi straha i na prijateljski im način pristupiti i olakšati muku s onim što im ne ide, do toga da sam dijete koje ima teških problema s hranjenjem-u smislu da kategorički odbija hranu, uspjela pridobiti da pojede par žlica čušpajza onda kada to nisu uspjeli ni roditelji, ni bake, ni dede.
Već dvije godine radim s osnovnoškolskom djecom i zapravo se jako dobro s njima mogu razumjeti. Volim taj njihov veseli, razigrani duh, stalno smijanje i nasmijavanje, znatiželju, želju da budu aktivni, dječju iskrenost. Iako sam sada u višim razredima pa je teško govoriti o djeci jer se radi već o pubertetlijama u nastanku, skužila sam da mi odgovara raditi u osnovnoj školi. A sada kako završavam tu nesretnu izobrazbu za nastavnika, pomišljam kako sam možda profulala profesiju. Trebala sam biti učiteljica. Trebala sam učiti djecu slova, računanje s jabukama i kruškama, pričati im kako treba biti dobar i probati ih uvesti u ono ozbiljno što ih čeka jednog dana. Mislim da bih ja to jako dobro radila. A to misle i drugi.
I što sada?
Završavam za nastavnika predmeta koji se uglavnom predaje u srednjim školama. Tko zna, možda će mi ići i s pubertetlijama? Iako se na pomisao grozim toga, no pokušat ću ne razbijati glavu unaprijed. A možda ću završiti jednom u nekoj osnovnoj gdje imaju moj predmet...ima ih nekoliko kod nas.
Zanimljivo je kako sam se čitav život borila protiv toga da imam veze s djecom. Čak sam se prisilila upisati znanstveni smjer na faksu samo da ne bi došla u školu. Pa me opet dočekalo. Par godina poslije, uz plaćanje, za kaznu.
Izgleda da kad ti je nešto namijenjeno, ne možeš se izvući koliko god nastojao.
Tko zna, možda ću biti neka učiteljica negdje, pa da me zaobiđu sve ove moje struke. If it's meant to be...
Post je objavljen 18.04.2016. u 10:10 sati.