Modni zamorac

U ožujku 1821. godine u časopisu Ackerman's Repository izašao je model večernje haljine popularne te sezone. Haljina je od ružičastog satena i iako ima neoklasicističke detalje, označava kraj mode regencije. Djeluje krajnje sentimentalno i romantično, djevojka se sjetno gleda u ogledalo dok u pozadini na stoliću stoje ruže u vazi i malena bijela kutijica.



Haljina ovalnog izreza u nježnoj ružičastoj svili, obrubljena odgovarajućom svilom i neoklasicističkim ornamentima kanelire. Gornji je dio okruglog ili ovalnog izreza i usmjerava pozornost na ogolićeni vrat. Stražnji je dio prilično običan sa vezanjem, dok je prednji ukrašen dodatnim umetkom koji je širok pri vrhu a sužava se pri dnu i prošiven je biserjem.

Rukavi su puni, također u ružičastoj boji, prekriveni tankom bijelom čipkom. Punoća je skupljena ružičastom satenskom vrpcom. Rub haljine ima odgovarajuće čipkaste ornamente kao i rukavi.

Kosa je uređena u labave kovrče na čelu koje se pružaju i sa stražnje strane gdje je kosa kraće odrezana ne bi li se mogla oblikovati u kratke kovrče. Ostali je dio ispleten u pletenicu okolo glave. Ukras frizuri su dijamantna tiara i perjanica. Ogrlica i naušnice su od bisera. Rukavice su od bijele kože a cipele od bijelog satena.

Jeanne Antoinette Poisson, poznatija i kao Madame De Pompadour (29.12.1721. - 15.4.1764.) bila je glavna ljubavnica kralja Louisa XV. od 1745. godine do svoje smrti.



Jeanne Antoinette Poisson, poznatija kao Reinette svojim prijateljima rodila se 29. prosinca 1721. godine kao kći Françoisa Poissona (1684-1754) i njegove žene Madeleine de La Motte (1699-1745). No, sumnja se da je njen biološki otac zapravo bio utjerivač poreza Le Normant de Tournehem, koji je postao njen skrbnik nakon što je Francois 1725. godine bio prisiljen napustiti zemlju zbog skandala s neplaćenim dugovima.

Jeanne je bila inteligentna, lijepa i profinjena. Svoje rano djetinjstvo provela je u samostanu gdje je stekla dobru izobrazbu. Kasnije se njena majka osobno pobrinula za njeno obrazovanje angažirajući nekoliko tutora koji su je učili recitirati cijele predstave napamet, svirati klavikord, plesati, pjevati i slikati. Postala je izvrsna pjevačica i plesačica, a često je nastupala u pariškom klubu de l'Entresol. Njene je tutore plaćao de Tournehem, a to je i potaknulo glasine o njegovu očinstvu.

Kada je imala devet godina majka ju je odvela gatari koja joj je predvidjela da će jednog dana vladati srcem kralja. Njena je majka povjerovala proročanstvu i zato je Jeanne dobila nadimak ''Reinette'' što znači mala kraljica.



Sa devetnaest godina udala se za Charlesa Guillaumea Le Normanta d'Etiollesa, nećaka njenog skrbnika koji je prihvatio brak i financijske poticaje koji su s njim dolazili. Kao vjenčani dar Jeanne je dobila imanje d'Etiolles koje je bilo smješteno na rubu kraljevog terena za lov u šumi Senart. Sa Charlesom je imala dvoje djece; sina koji je umro kao dijete i kćer Alexandrine-Jeanne.

Umjetnost vremena zabilježila je Jeanne kao iznimno lijepu i duhovitu ženu s malim ustima i ovalnim licem. Njen muž bio je zaluđen njome, a ona je uskoro postala proslavljena ljepotica u Parizu. Osnovala je salon u Parizu koji su posjećivali mnogi filozofi uključujući Voltairea.

Kako je postala poznata u Parizu, zapela je za oko i kralju Luju XV. Godine 1745. skupina dvorjana promovirala je njeno upoznavanje s kraljem koji je još oplakivao smrt svoje treće službene ljubavnice, vojvotkinje od Chateauroux. Jeanne je pozvana na maskirani bal koji se održao u palači Versailles 25. veljače 1745. godine. U ožujku je već postala kraljeva službena ljubavnica i dobila je odaju točno ispod njegove. Sedmog svibnja proglašeno je službeno razdvajanje između nje i njenog muža.



Da bi bila prezentirana na dvoru bila joj je potrebna titula. Kralj je kupio titulu Markize De Pompadour i dodijelio joj imanje i grb, a time ona postaje Madam De Pompadour. Četrnaestog rujna iste godine službeno je predstavljena dvoru. Ubrzo je svladala složenu dvorsku etiketu. Njena majka je umrla na Božić te godine i nije doživjela daljnje uspjehe svoje kćeri kao jedine i službene kraljeve ljubavnice.

Jeanne nije imala direktan utjecaj na politiku doba, ali je bila važna za sve ''iza kulisa''. Na dvoru je imala mnogo neprijatelja koji nisu mogli povjerovati da bi se kralj družio sa ženom nearistokratskog podrijetla. Njena važnost na dvoru bila je tako velika da se 1755. godine austrijski diplomat Wenzel Anton Kaunitz njoj obratio da intervenira u pregovorima koji su doveli do Versajskog ugovora. To je bio početak diplomatske revolucije koja je ponovno ujedinila Austriju i Francusku kao saveznike.

Zbog ovih promijenjenih saveznika, Europske sile ušle su u Sedmogodišnji rat u kojem su se Austrija, Francuska i Rusija borile protiv Prusije i Engleske. Francuska je iz rata izašla teritorijalno smanjena i gotovo bankrotirana. Pobjede Britanije u ratu potisnule su Francusku kao vodeću kolonijalnu silu, a ta je uloga sada zapala Engleskoj - za ovaj se događaj okrivaljavala sama Pompadourka.



Postoje više razloga Jeanninog dugotrajnog utjecaja nad Lujem. Kao prvo, Jeanne je uspostavila srdačan odnos sa Mariom Leszczynskom, Lujevom ženom. Prijašnje su ljubavnice ignorirale kraljicu, ali Pompadourka je shvatila da će pokazujući poštovanje prema kraljici smanjiti Lujev osjećaj krivnje i zbližiti ga s vlastitom djecom.

Kao drugo, trudila se unijeti radost u melankoličan život kralja; pratila ga je u lovu i igrala karte s njime. Također je organizirala zabave i predstave koje su ga oduševljavale.

Naposlijetku, Jeanne je konstantno podsjećala kralja na svoju ljepotu naručivanjem portreta kod svog omiljenog slikara Bouchera koja je naglašavao njenu ljepotu a umanjivao starenje.



Pompadourka je bila uspješna žena s okom za rokoko interijere. Bila je odgovorna za osnivanje tvornice porculana Sevres, jedne od najpoznatijih u Europi. Osobito se zanimala za književnost a Voltairea je upoznala još prije nego li je postao poznat. Ona i kralj voljeli su životinje, a dvor je bio pun psića, mačaka i ptica. Jeanne je imala malog psića, a Luj angora mačkicu.

Nakon rata za austrijsko naslijeđe ekonomija je bila u slomu, a ona je vukla sve više resursa na dvor. Njen utjecaj nad Lujem samo je rastao 1750.ih, te joj je čak dopuštao odlučivanje o vrlo važnim pitanjima od vojske do vanjskih poslova.

Madame de Pompadour bila je živahna i dosjetljiva osoba. Planirala je zdanja poput Petit Trianona. Zaposlila je vrsne trgovce koji su oblikovali kineske vaze i vrčeve od srebra sa rokoko ornamentima. Brojni drugi obrtnici, kipari i slikari bili su zaposleni poput Jean-Marc Nattiera i François Bouchera. Štoviše, branila je prvu enciklopediju koju je napisao Denis Diderot.



Madame je pretrpila dva pobačaja, 1746. i 1749. godine i tražila je kralju mlađe ljubavnice koje bi ju zamijenile. Iako su bili ljubavnici samo do 1750. godine, ostali su prijatelji sve do njene smrti od tuberkuloze 1764. u četrdesetdrugoj godini.

Čak su se i njeni neprijatelji divili njenoj snazi tijekom zadnjih bolnih tjedana. Voltaire je napisao ''Vrlo sam tužan zbog smrti Madame de Pompadour. Ja sam joj bio zahvalan i tugujem iz zahvalnosti. Čini se apsurdno da starica iz doba 'antike', koja jedva hoda, i dalje živi dok prekrasna žena usred uspješne karijere mora umrijeti u dobi od četrdeset dvije godine.''

Ipak, u trenutku smrti, mnogi su neprijatelji odahnuli jer je ona javno smatrana krivcem za Sedmogodišnji rat. Gledajući kišu pri odlasku lijesa svoje ljubavnice iz Versaillesa kralj je rekao ''La marquise n'aura pas de beau temps pour son voyage.'' (Markiza neće imati dobro vrijeme za putovanje.)



Madame de Pompadour ostavila je traga te inspirirala kasniju umjetnost. Klasičan ružičasti Serves porculan nazvan je ''rose de Pompadour'', a popularna frizura i vrste potpetica nazvane su prema njoj. Madame je jako voljela šampanjac i čaša za šampanjac je navodno oblikovana prema njenoj dojci. Ona je znala reći da je šampanjac jedino vino poslije kojeg žena ostaje lijepa.

Nakon smrti spjevan joj je epitaf: «Ovdje leži ona koja je 15 godina bila djevica, 20 godina bludnica i 7 godina svodnica.»

Oznake: La femme, Madame de Pompadour, Versailles, 18. stoljeće

Kada su španjolski konkvistadori prvi put donijeli čokoladu u Francusku, ona je bila namijenjena samo za aristokrate i buržoaziju. Kraljevi i kraljice Francuske, od Luja XIII. do Marie Antoinette uživali su u vrućoj čokoladi koja je bila luksuz na Versaillesu. Čokolada je bila priznati afrodizijak a njena se konzumacija povećavala sve dok nije postala široko dostupna ljudima nakon Industrijske revolucije.



Čokolada je uvedena u Francusku 1615. godine na vjenčanju Louisa XIII. i Anne Austrijske. Kasnije, na Versaillesu, ovu je poslasticu u svim oblicima ispopularizirao Luj XIV. U sljedećem stoljeću, Luj XV. smatran je najvećim ljubiteljem napitaka od kakaovca. Povremeno bi si i sam pripremio ovaj napitak u privatnom apartmanu. Njegov se recept prenosio generacijama dalje.

Lujeve miljenice, poput Madame De Pompadour i Madame Du Barry, nisu mogle odoljeti ovim egzotičnim napitcima te su ih vrednovale kao afrodizijak. U isto vrijeme prvi strojevi kreirani za proizvodnju čokolade su nastali a prve nekoliko specijaliziranih prodavaonica otvoreno je u Parizu.

Kada se Marie Antoinetta 1770. godine udala za Luja XVI. sa sobom je iz rodne Austrije dovela osobnog proizvođača čokolade. On je osmišljavao nove recepte i pomiješao čokoladu sa cvijetovima naranče i slatkim bademima.

No, kakaovac je postao dostupan široj javnosti tek u devetnaestom stoljeću s pojavom prvih tvornica čokolade poput engleske tvornice Cadbury i francuske Meunier.

Oznake: Versailles, Marie Antoinette, 18. stoljeće

Pitate se što su nosile dame iz povijesti ? Ova je haljina bila vrhunac mode u ožujku 1830. godine. Bogate je zlatne boje i prepuna decentnih istočnjačkih detalja koji su odlika romantizma. Raskošne i komplicirane frizure, jake boje dragulja i orijentalni utjecaj zasigurno su postavljeni kao vodeći trendovi za ovo desetljeće.



Lepršava haljina u boji svjetlog zlata preko odgovarajuće satenske postave. Gornji dio je krojen moderno; visokog struka a spuštenih ramena, prednji je dio uređen u draperiju u Cirkasijskom stilu a draperija je povezana u mašnicama na ramenu. Rukavi su puni, ali kratki a struk je obujmljen pojasom odgovarajuće boje.

Suknja završava jednim dubokim volanom koji je ukrašen prozračnom tkaninom intrigantnog uzorka. Kosa je uređena u a la Aspasie stilu te dekorirana buketom ruža i mašnom koja ukrašava pletenicu na tjemenu. Dekoracija je također i mali češljić ukrašen dragim kamenjem; orijentalni utjecaj. Dijamantna ogrlica i naušnice, zlatne narukvice s dijamantnim detaljima. Prozračni bijeli šal, također istočnjačkih detalja, na krajevima je dekoriran zlatnim kopčama. Bijele kožne rukavice u Napuljskom stilu i bijele satenske cipelice daju završni dodir ovom kompletu.

Princ Edward VII. i Alexandra od Danske vjenčali su se 10. ožujka 1863. godine. Haljinu koju je nosila kreirao je Charles Frederick Worth a opisana je kao ''simbolička, ponavljajući tradiciju bijelih vjenčanica i dvorskih haljina potpuno engleske proizvodnje.'' Haljina sada pripada Britanskoj kraljevskoj zbirci te se može vidjeti na izložbama vjenčanica u palači Kenzington u Londonu.



Irski modni trendovi za vjenčanice koje je postavila kraljica Viktorija postali su baza za Alexandrinu vjenčanicu. Prvotni dizajn koji je uključivao Briselsku čipku nije naišao na odobravanje. Bijela dvorska vjenčana haljina izrađena je od svile. Ukras je bila Honitonska čipka sa simbolima Engleske, Irske i Škotske te motivima ruža i čička. Konačni ensembl raskošne vjenčanice koji je krasio princezu Alexandru izrađen je od lepršave srebrnobijele svile, tkane u Spitalfieldsu, i Honitonske čipke. Haljina je bila ukrašena vijencima od svježeg cvijeća mirte i narančinih cvjetova.





Podsuknja je bila od bijelog muslina, a haljina od svile s volanima od narančinih cvjetova i mirte te pufova od tila i čipke. Povlaka je bila od srebrne moire antique tkanine s odgovarajućim pufovima tila, Honitonske čipke i buketića narančinih cvjetova i mirte; gornji dio odgovarajući. Alexandra je nosil i veo od Honitonske čipke i vijenac. Ogrlica, naušnice i broš bili su poklon od Princa Edwarda. Opalnu i dijamantnu narukvicu dobila je od kraljice Viktorije, drugu dijamantnu narukvicu su joj poklonile dame od Leedsa, a još jednu ogrlicu dame od Manchestera. Buket je bio sastavljen od narančinih cvjetova, bijelih ružinih pupoljaka, đurđica, i rijetke vrste orhideja isprepletenih mirtom.

Veo od Honitonske čipke je ukomponirao motive roga napunjenog ružama, čičkom i trolisnom djetelinom koji su u pravilnim razmacima. Povlaka je bila dugačka šest metara, imala je motiv magnolije a čak osam djevojaka u dobi od 15 do 20 godina ga je pridržavalo. Slika ispod pokazuje narukvicu koju je posjedovala Alexandra a koja ujedinjuje slike svih djevojaka koje su nosile povlaku.



Haljine koje su nosile djeveruše bile su u sivim i lila nijansama, ništa od jakih boja, budući da je dvor još uvijek bio u tugovanju zbog Albertove smrti. Jedan od vjenčanih darova bila je briselska čipka, no slijedeći kraljičin primjer, Alexandra je podržavala proizvodnju engleskih domaćinstava te je čipku ignorirala u korist Honitonske.

Princ Edward poklonio je Alexandri prsten i to ne bilo kakav već zlatni a inicijali dragog kamenja su ispisivali njegov nadimak 'Bertie' ; Beryl, Emerald, Ruby, Turquoise, Iacinth i Emerald ili u prijevodu krizolit, smarag, rubin, tirkiz, crveni cirkon i smaragd. Ovakav tip nakita bio je čest, da drago kamenje ispisuje nečije ime ili poruku.

Povodom vjenčanja Alexandra je dobila i dijamantnu tiaru s motivom zvjezdica od njenog mladoženje. Od Edwarda je dobila i dijamantnu ogrlicu, tiaru, broš i naušnice. Među svim darovima bila je i dijamantna ogrlica koju je dobila od Fredericka VII. od Danske, majčinog rođaka. Ta je ogrlica koštala 7000 funti i bila je najskuplji dar koji je ikad dobila Danska princeza za udaju.



Dame od Sjevernog Walesa darovale su Alexandri dijamantni i smaragdni ovalni broš i odgovarajuće naušnice, a dame od Južnog Wales darovale su joj biserni broš.

Ova prelijepa, fino izrezbarena lepeza bila je poklon od nekih dama iz Danske. Dekoracija uključuje dva spojena slova A koja su predstavljala inicijale Alexandre i Alberta Edwarda. Drška je ukrašena tirkizom koji je dragi kamen za prosinac u kojem se rodila Alexandra te ujedno i simbol prave ljubavi.



Ne možemo reći je li to bila prava ljubav ili ne. Edward je imao mnogo ljubavnica, no Alexandri to nije smetalo te se posvetila svojoj djeci.

Charles Frederick Worth (1825-1895) bio je Pariški modni kreator i 'otac visoke mode'.



Rodio se u Engleskoj, u trinaestom danu hladnog studenog 1825. godine. Kao dvadesetogodišnjak preselio se u Pariz. Tamo je oženio Marie Vernet koja je promovirala njegove dizajne, a ubrzo su mnogi tražili kopije tih haljina. Nakon što je više od deset godina radio kao pomoćnik krojača, 1858. godine otvara svoju dizajnersku kuću-Worth.

Novovjenčana carica Eugenia ga je zamijetila te ga stavila pod svoju zaštitu, a on joj je zauzvrat kreirao originalne, dotad neviđene haljine. Worth je bio dizajner Europe, naime njegove haljine naručivale su plemkinje diljem kontinenta. Potaknute odobravanjem carice Eugenie, Elizabeta Austrijska 'Sisi' , Pauline von Metternich, talijanska ljepotica Virginia, grofica od Castiglione i Lillie Langtry također su postale njegove klijentice. Mnoge francuske glumice i kurtizane također su hrlile po njegove dizajne poput Sare Bernhardt, Catherine Walters i Core Pearl. No, mnoge klijentice dolazile su čak iz Bostona i New Yorka samo po najnovije kreacije.

Krunidbena haljina Elizabete ''Sisi''



Većina njegove karijere povezana je s težnjom da preoblikuje žensku siluetu; pojednostavi je i oslobodi nepotrebnih volana i draperija. To je postigao koristeći raskošne tkanine, ali jednostavne i laskave krojeve. Umjesto da kupac diktira dizajn kao što je to u prošlosti bio običaj, Worth je četiri puta godišnje prezentirao svoje kreacije na modelima. Dama bi zatim odabrala model haljine koji joj se sviđa te bi se jednak izradio u željenoj tkanini i boji. Ova je praksa samo pridonijela njegovom uspjehu. Worth je potpuno revolucionizirao svijet mode. Bio je prvi od svih kreatora koji je smatran 'umjetnikom', a ne pukim 'obrtnikom'.

Modna kuća Worth bila je prekretnica u modnom svijetu, predstavljala je prelazak iz 'starinskog' izrađivanja odjeće u 'moderno' kreiranje jedinstvenih komada. Prisjetimo se sedamnaestog stoljeća; sposobnosti krojača bile su bitnije od ideje ili dizajna.

Worthovi dizajni uključivali su elegantne tkanine, detaljne obrube i divne siluete. Bogate žene devetnaestog stoljeća presvlačile su se četiri puta dnevno, a mnoge su naručivale cijeloukupnu garderobu kod njega. On je također kreirao unikatne komade za posebne događaje poput haljina za maskembal i vjenčanica.



Worth je rijetko proučavao ili prisvajao orijentalne dizajne. Najčešće je preferirao zapadnjački ukus koji je projicirao putem imperijal. Navodno je kreirao 250 haljina za caricu Eugeniu povodom otvaranja Sueskog kanala 1868. godine. U ovom neobičom primjeru iz njegova opusa, stimulirao je istočnjačke ornamente. Kada je nošena imala je odvojivu brokatnu povlaku koja je izgubljena u povijesti.



Raskošne tkanine nisu korištene samo za večernje haljine a tome svjedoči i ova dnevna haljina od baršuna s ornamentom. Ova je haljina također primjer toga da je Worth volio ukomponirati povijesne detalje u svoje kreacije. Ornamenti uključuju motive šipka i cvijeća; tipično za period Louisa XIV., točnije druga polovica sedamnaestog stoljeća. Haljina je izrađena u obliku polonaisa, stila koji je ispopularizirala Maria Antoaneta u osamnaestom stoljeću. Dnevna haljina poput ove bila bi prigodna za odlazak u šetnju ili socijaliziranje s prijateljima. Ova je kreacija očit spoj povijesnih razdoblja iako datira iz 1880.ih.



Obje ove večernje haljine su savršen prikaz kvalitete i originalnosti kuće Worth. Prezentiraju raskošan tekstil, staklene perlice te intigantan vez. Značajke njegovih dizajna su detalji poput zvjezdica oblikovanih od perlica i asimetrične draperije; a takvi su detalji razlikovali njegove haljine od brojnih kopija.



Osim svakodnevnih kreacija, Worth je dizajnirao i haljine za posebne prigode poput maskenbala kao što je i ova haljina. Ovaj se ansembl sastoji od odvojene suknje i gornjeg dijela u žarko ružičastoj boji s tamnih gumbima, starinskom čipkom i crnom mašnom a predstavlja modu osamnaestog stoljeća. U kasno Viktorijansko doba dogodio se preporod osamnaestog stoljeća, a to je postalo i popularna tema za balove pod krinkama. Uski rukavi, kopčanje u 'vojničkom' stilu, marama od čipke i otvoren prednji dio suknje indiciraju stil kasnog osamnaestog stoljeća.



Korištenje prikladnog tekstila naglašava siluetu pješčanog sata te dodatno pokazuje vještinu i umijeće kuće Worth. Dizajn rukava; široki su na gornjem, a uski na donjem dijelu, referira se na stil šesnaestog stoljeća kao i sjajni brokat intrigantnog uzorka.



Dobar primjer dizajna kuće Worth je ova haljina koja pokazuje estetiku zadnjih godina devetnaestog stoljeća. Moderna silueta S-krivulje i dramatičan dizajn tekstila odražava utjecaj Art Nouvea pokreta. Upečatljivi linijski ornamenti od crnog baršuna na podlozi boje bjelokosti imitaraju dizajn željezne ograde ili ukrasa dok krivudave linije nadopunjavaju modernu siluetu.



10. ožujka 1895. godine Charles Frederick Worth umire u 69. godini ostavljajući posao svojim sinovima. Gaston-Lucien (1853–1924) i Jean-Philippe (1856–1926) vodili su modnu kuću Worth te je ona nastavila cvjetati. Gaston je bio poslovni administrator, dok je Jean-Philippe bio kreator koji je modernizirao kuću i ostao upamćen po dramatičnom korištenju tkanina i neodoljivim obrubima. Kuća je nastavila djelovati pod vodstvom slijedećih generacija sve dok je nije u 1950.ima pod sebe preuzela kuća Paquin.

Ipak, nemojmo zaboraviti da je Worth bio jedan od najutjecajnijih kreatora devetnaestog stoljeća i otac visoke mode.

Oznake: Worth, Modni kreatori

Ljepota je u 18. stoljeću ovisila o društvenom položaju. Aristokrati su uživale povlastice bogatstva u modi kako i u kozmetici. Je li ljepota bila dar prirode ili krinka ?



Cijelo 18. stoljeće obilježeno je teškom kozmetikom koja je uključivala bijeli puder, žarko rumenilo i crvene usne. Do 1770.ih dogodila se drastična promjena u modi u Francuskoj i većini Europe. Pretjerano dramatičnu modu i šminku zamijenili su jednostavniji, blaži i prirodniji stilovi. Perike, haljine i kozmetika su ublažene. Tijekom ''starog režima'' žene su bijelile svoje lice olovom, stavljale lažne madeže te rumenile svoje obraze. Jedan glavni razlog za promjenu ovog stila je da je šminka smatrana znakom socijalne korupcije jer je stvarala barijeru između onoga što je stvarno i onoga što nije te je predstavljala ''lažnu masku kreposti.''

Ova zanimljiva karikatura iz 1792. godine nam zasigurno odgovara na pitanje iz naslova.

Oznake: 18. stoljeće

Film Les Miserables snimljen je prema istoimenom romanu Victora Hugha napisanom 1862. godine. Hrvatski naziv glasi ''Jadnici'' i knjiga je vrlo zanimljiva, a takav je i film. Radnja se proteže od 1815. do 1832. godine.



Priča počinje 1815. godine kada Jean Valjean (Hugh Jackman) prekrši svoju uvjetnu kaznu na koju je osuđen zato što je ukrao komad kruhe za svoju gladnu sestru. Nitko mu ne želi ustupiti prenočište zato što znaju da je osuđenik, no, Jeanova se sreća mijenja kada mu biskup odluči pomoći. Jean si obećava novi početak i pošten život pomažući drugima pod novim identitetom, ali gradski inspektor Javert (Russell Crowe) će učiniti sve da ulovi odbjeglog zatvorenika.

Osam godina kasnije Jean živi pod imenom Monsieur Madeleine, te je vlasnik tvornice i gradonačelnik Montreuil-sur-Mera. Otkriveno je da je jedna radnica u tvornica, Fantine (Anne Hathaway), šalje novac svojoj nezakonitoj kćeri Cosette koja živi sa beskrupuloznom obitelji Thénardiers, krčmarima (Helena Bonham Carter i Sacha Baron Cohen) i njihovom kćeri Époninom. Fantine biva otpuštena te postaje kurtizana u očajničkoj namjeri da spasi kćer. Javert ju kasnije uhiti zato što se obranila od nasilnog čovjeka, ali ju Jean spasi. Fantine ubrzo umire od iscrpljenosti a Jean se odlučuje pobrinuti za Cosette.

Devet godina kasnije Jean i Cosette žive u Parizu gdje je upravo u tijeku srpanjska revolucija 1832. godine. Studenti Marius Pontmercy i Enjolras zajedno sa Gavrochem, koji je sin krčmara Thenardiersa, diskutiraju o revoluciji. Marius u prolazu spazi Cosette, sada mladu ženu, te se zaljubi na prvi pogled. Eponine simpatizira Mariusa te kasnije umire na barikadama. Cosette i Marius se kasnije vjenčaju a Jean im ispriča svoju prošlost.

Od svih shema boja, povijesno utemeljenih dvorogih šešira i revolucionarnih rozeta, nijedan kostim u ovom filmu nije slučajan. Na primjer, korištenje boja Francuske zastave bio je simbol preuzet iz umjetnosti vremena.

Jean Valjean

Jean kao zatvorenik nosi crvenu uniformu, no čim postane dio vanjskog svijeta nosi oderane rage. Kada se obogati i postane ugledan čovjek nosi odijela u nijansama sive i plave boje koje portretiraju njegovu opuštenost i smirenost kao slobodnog građanina.



Fantine

U početku filma odjevena je u nježne ružičaste i nijanse lavande, no čim njen društveni položaj pada i njena garderoba preuzima grimizne boje. Dok je radila u tvornici nosila je plavu maramu koja podsjeća na ogrtač koji nosi Madonna u umjetnosti. Plava je očigledno povezana s kreposću te je zato i odabrana da prezentira radnice u tvornici.





Cosette

''Cosette je bila kao cvijet'' - to je razlog zašto su je najčešće odijevali u boje breskve i ljiljana i svih boja koje se mogu naći u vrtu. Cosette je ogledalo Eponini; kao djevojčica je bila u tamnim poderanim haljinama dok je kao djevojka bogato odjevena. Eponinina priča je upravo suprotna; kao dijete je bila mala lutkica u dražesnim haljinama dok kao odrasla nosi staru i iznošenu haljinu. Kada Cosette prvi put ugleda Mariusa na tržnici na glavi nosi šeširić od nabrane ružičaste svile koji simbolizira aureolu. Kasnije, njena je spavaćica nježno obrubljena motivima ljiljana, vinove loze i drugog cvijeća.







U Cosettinoj vjenčanici vidi se igra svjetla i sjene. Haljina je od bijelog muslina, ispod kojega je ružičasta tkanina s naznakom narančaste pa se haljina čini pomalo boje breskve.



Eponine

Kao djevojčica bila je savršeno odjevena no obiteljska se situacija promijenila te kao djevojka nosi staru haljinu. U kreiranju njenih kostima koristili su prozirne materijale jer su pogodni za igranje svjetla i sjena te ih se može stavljati u više slojeva.



Thenardiersi

Njihovi kostimi imaju razuzdane boje, uzorke i teksture. Gospodin Thenardier nosi jaknu u stilu Napoleona Bonapartea indicirajući da se borio u Waterloou. Gospođa Thenardier nosi raznobojne kostime u patchwork stilu, kovrčavu i raščupanu plavu kosu i razne ukrase u njoj.



Tehnički zahtjevi

Po prvi put u mjuziklima glumci su pjevali uživo u scenama na setu. To je stvorilo novi izazov za kreiranje kostima. Materijal tafetta nije mogao biti korišten jer je previše šuškav, ali srećom ovo povijesno razdoblje nije bilo doba svile i taffete. Svila je smatrana tkaninom aristokracije te je odbačena kao dio starog režima, a iz Indije je donešena nova tkanina - pamuk, koja je tada smatrana ljepšom od svile. Muslin i pamuk bili su najpopularniji u ovom periodu.

Trebalo je kreirati kostime za 4000 ljudi, a posebna je pozornost stavljena na detalje poput iznošenih i starih tkanina. Haljine i jakne su se posebno bojale, posvijetljivale i na dijelovima spaljivale ili prljale ne bi li postigle iluziju stare odjeće, iznošene i uništene s vremenom.

Oznake: Kostimi kroz film