Modni zamorac

Serija u šest dijelova Ponos i predrasude napravljena je prema istoimenom romanu Jane Austen. Radnja se vrti oko obitelji Bennet; gospodina i gospođe Bennet i njihovih pet kćeri: Jane, Elizabeth, Mary, Kitty i Lydie. Ovo nije jedina ekranizacija, postoji film iz 1940. i 2005. godine. Kostimi u verziji iz 1940. nisu povijesno odgovarajući, a verzija iz 2005. je filmski prilagođena mlađoj generaciji, tako da se gubi poanta. Verzija iz 1995. glasi kao najbolja pa sam baš nju odabrala da analiziram kostime. Glavne likove portretiraju Jennifer Ehle, Colin Firth, Susannah Harker, Crispin Bonham-Carter i Julia Sawalha.



Budući da je ovo kostimirana drama, kreiranje kostima zahtijevalo je puno pozornosti i usmjerenosti detaljima. Radnja filma je početkom devetnaestog stoljeća ili doba Regencije. No, BBC nije imao nikakvih haljina iz ovog doba u zalihi, kostimografkinja Dinah Collin sama je kreirala sve kostime; inspiraciju je tražila u muzejima pokušavajući dobiti autentičnost kostima a ujedno i atraktivnost za modernu publiku.



Kostimi su dizajnirani da odgovaraju karakteru lika. Elizabeth, koja je živahna i vedra, nosila je udobne haljine zemljanih tonova. Ostale sestre nosile su haljine kremastih boja koje su naglašavale njihovu čednost i jednostavnost, dok su Bingleyeve sestre prikazane u haljinama bogatijih boja s perjem u kosi. Također, sestre Bennet često su nosile haljine sa uzorkom dok su si Bingleyeve sestre mogle priuštiti haljine za pravim vezom.





Sestre Bingley u jakim bojama, turbanom i perjem: potpuna suprotnost jednostavnim muslinskim haljinama sestara Bennet.





Elizabeth je nosila tri smeđe perike naizmjenice zato što je njena prirodna kosa plava. Jane su kosu malo posvijetlili, zato da bi bila u kontrastu sa Elizabethinom, i uredili u grčke kovrče naglašavajući time njenu prirodnu ljepotu. Mary, najobičnijoj od sestara, crtali su pjege po licu a kosu su joj mazali gelom da bi izgledala neoprano i time doprinjela ružnoći lika. Kitty i Lydia su bile premlade i preživahne da bi im sluškinje uređivale kosu pa su nosile jednostavne frizure.





Elizabeth često nosi odjevni predmet preteći boleru zvan ''spencer'' koji je bio prilično popularan u ovo doba.





Colin Firth (gospodin Darcy) je osobno sudjelovao u odabiru svojih kostima odabirući tamnije boje dok je smeđe nijanse ostavljao Bingleyu. Producenti su Darcyja zamislili kao tamnog pa je Colin morao svoju kosu, obrve i trepavice bojati u tamniju boju.



''Scena na jezeru'' je najpoznatija scena ove adaptacije romana u kojoj se Darcy vraća s plivanja u jezeru i pritom susreće Elizabeth. Ova scena ne postoji u romanu, ali ju je Davies napisao želeći napraviti ''smiješan trenutak u kojem Darcy pokušava zadržati svoje dostojanstvo iako je neprikladno odjeven i potpuno mokar''. Ova ju scenu Colin isprva trebao izvesti potpuno nag, ali BBC to nije odobrio a i on je bio nervozan zbog toga. Naposlijetku je bio odjeven u lanenu košulju, kratke hlače i čizme.

Britanski časopis The Guardian opisao je ovu scenu kao „jedan od najnezaboravnijih trenutaka u povijesti britanske televizije“.

Cheryl L. Nixon napisala je u svojoj knjizi Jane Austen in Hollywood da ova scena simbolizira Darcievo ''otkrivanje svojih emotivnih sposobnosti'' izražavajući pritom ''Romantičnu povezanost s prirodom, uzdizanje doma gdje on može plivati potpuno nag čisteći pritom društvene predrasude i otkrivajući ljubav prema Elizabeth.''



Serija završava dvostrukim, zimskim, pirom; Jane se udaje za gospodina Bingleya a Elizabeth za Darcyia. Njihove vjenčanice odražavaju modu vremena, bijele su boje i jednostavnog kroja. Janeina je sniježno bijela i V-izreza dok je Elizabethina prljavo bijela ovalnog izreza.



Ova je serija izvrsno kostimirana. Haljine su povijesno utemeljene, zanimljiva dizajna i savršeno karakteriziraju osobnost i socijalni status svakog lika.

Oznake: Kostimi kroz film

Ponos i predrasude roman je Jane Austen objavljen 28. siječnja 1813. godine. Iako je radnja smještena u početak devetnaestog stoljeća, roman i dalje fascinira moderne čitatelje. Do danas je prodano preko dvadeset milijuna kopija ovog romana diljem svijeta te je zaslužio titulu jedne od najboljih knjiga Engleske književnosti.



Roman započinje rečenicom ''Općenito je poznata činjenica da je bogatu neoženjenu čovjeku žena prijeko potrebna.'' koja motiv braka stavlja u potpuno novu poziciju. Brak postaje više stvar ekonomije nego simpatiziranje dvoje ljudi.

Radnja se vrti oko obitelji Bennet; gospodina i gospođe Bennet i njihovih pet kćeri: Jane, Elizabeth, Mary, Kitty i Lydie.

Jane, najstarija, je također i najljepša sestra i majka ju zbog toga cijeni. Ona je slatka, sramežljiva, ali ne tako mudra kao Elizabeth te dolazi kao njen kontrast; ona je šećer Elizabethinoj limunadi. Njih dvije su najbliže povezane i najbolje prijateljice.

Elizabeth, druga Bennet sestra i protagonist romana, živahna je, inteligentna i dosjetljiva djevojka od dvadeset godina koja ima tendenciju da osobu sudi na prvi pogled (ona je predrasuda u naslovu). Elizabeth je vrlo bliska s ocem, sestrom Jane, tetom Gardiner i prijateljicom Charlotte.

Mary, najobičnija od sestara, provodi vrijeme čitajući. Ulaže puna truda u učenje, ali ne posjeduje inteligenciju ni ukus. Prikazana je kao luckasti lik koji misli o sebi kao vrlo mudroj osobi.

Catherine ili Kitty, manje je tvrdoglava, ali jednako luckasta kao i Lydia. Na početku romana ima sedamnaest godina.

Lydia je najmlađa sestra, ima petnaest godina, i vrlo je neozbiljna i tvrdoglava. Njen glavni hobi je socijaliziranje s prijateljima i koketiranje sa lokalnim časnicima. One ne pokazuje nikakvo poštovanje prema društvenim normama toga doba.



Gospodin Darcy je dvadesetosmogodišnji bogati neženja, antisocijalnog ponašanja i prilično nezainteresiran. No, tijekom razvoja radnje, on i Elizabeth sve su češće prisiljeni družiti se međusobno te se polako upoznaju u pravom svjetlu. Na kraju oboje prijeđu preko svojih različitosti i predrasuda te se zaljube.

Charles Bingley je dvadesettrogodišnji šarmantni mladić dobre prirode koji kupi imanje odmah do Bennetovih. On je kontrast gospodinu Darcyiu jer je otvorenije i ugodnije naravi iako nije tako mudar. Na kraju se zaljubi u Jane.



Prvi je susret Elizabeth i Darcyia na balu. Charles Darcyu ukazuje na ljepotu mlade Elizabeth, a ovaj mu odvrati ''Nije loša, ali nije ni dovoljno lijepa da bi me dovela u iskušenje.'' Elizabeth i Darcyu susreli su se pogledi, a ona je samo odmahnula glavom. No taj je događaj ispripovijedala vrlo veselo svojim prijateljicama, jer je bila žive, vesele naravi, pa je uživala u svemu što je smiješno.

Iako je Ponos i predrasude kao roman danas popularniji nego u vrijeme objavljivanja, i tada je dobio pozitivne kao i negativne kritike. Anne Isabelle Milbanke, budućoj ženo Lorda Byrona, roman se izuzetno svidio, nazvala ga je ''moderni i otmjeni roman''. S druge strane, sestre Bronte gajile su posebnu nenaklonost prema Jane Austeninim djelima općenito. Charlotte je kasnije napisala da je Ponos i Predrasude bilo razočaranje usporedivši ga s ''pažljivo kultiviranim vrtom, urednim gredicama i mirisnim cvijećem, ali... bez slobodne livade, svježeg zraka i velebnih, zelenih brda..''

No, ako se prisjetimo romana sestara Bronte vidimo da je literatura Jane Austen, iako zanimljiva, previše mlaka za njihov ukus.

Godine 1858. održano je vjenčanje koje je bilo namijenjeno ujedinjenju bogatstava dvije europske najjače sila - Veliku Britaniju i Prusiju. Mlada je bila Victoria ili ''Vicky, Princess Royal'', najstarije dijete kraljice Viktorije i princa Alberta. Udala se za princa Fredericka od Prusije 25. siječnja 1858. godine u palači St. James u Londonu.



1851. godine princeza Viktorija je upoznala svog zaručnika princa Fridriha Williama od Prusije, kada su on i njegovi roditelji bili pozvani u London od strane kraljice Viktorije da posjete Veliku izložbu. Par se zaručio 1855. kada je Viktorija imala samo četrnaest a on dvadeset i tri godine.



Na Pruskom dvoru i Buckinghamskoj palači javno su objavljene zaruke 19. svibnja 1857. godine. Sedamnaestogodišnja Viktorija, na majčino inzistiranje, udala se za princa Fridriha 25. siječnja 1858. godine. Brak je bio ujedno bio savez dinastija, ali i ljubavno podudaranje. Kraljica Viktorija i princ Albert nadali su se da će ovaj brak ''zacementirati'' veze Londona i Berlina, a možda i potaknuti stvaranje liberalne i ujedinjene Njemačke. Na vjenčanju Londončani su uzvikivali ''Bože čuvaj princa i mladu!'' ''Bože očuvaj ove dvije zemlje ujedinjene!''



Princeza je na vjenčanju nosila haljinu tako utkanu dobrim ukusom da je bilo teško primijetiti išta drugo doli izvanredne bjeline i ljepote. Gospođa Darvill je sašila, a Miss Janet Fife kreirala vjenčanicu koja je bila napravljena od bijelog ''moiréa'' (vrsta svile) i ukrašena sa tri volana Honitonske čipke. Dizajn čipke sastojao se od malih buketića; a u svakom je bila rascvjetana ruža, djetelina i tri medaljona. Na vrhu svakog volana bio je vijenac od narančinih i mirtinih cvjetova, potonja je ujedno bila i cvijet mladenki u Njemačkoj, svaki vijenac završavao je buketom istog cvijeća pa je haljina djelovala definirana upravo cvijećem. Vrhunac ove cvjetne piramide bio je buket nošen na pojasu. Povlaka je bila neuobičajene dužine od tri metra, napravljena od moiréa iste boje, ukrašena s dva reda Honitonske čipke, vijencima i buketima na kratkim intervalima.

''Moiré'' je tkanina koja se najčešće proizvodi od svile. Njena površina je specifična jer se presijava; svjetluca kao more na mjesečini. Takav se izgled dobiva tehnikom zvanom kalandriranje. Moiré i slična svila često se nazivaju ''vodenom svilom'' jer podsjećaju na površinu vode.

Oznake: vjenčanje

Večernje haljine za siječanj 1811. godine iz časopisa Ackerman's Repository.



Prva toaleta ''Haljina od crnog venecijanskog baršuna, kratkih cirkasijskih rukava nabranih i skupljenih sa biserima; odgovarajuća dekoracija na gornjem dijelu. Naušnice, narukvice i ogrlica također od bisera. Pojas od bijelih bisera sa sedefastim kopčama. Samostanski veo, kopčan ispod brade sa bisernim brošem u obliku polumjeseca. Cipelice i rukavice od bijele kože, a lepeza od izrezbrene bjelokosti.''

Druga toaleta ''Elegantna haljina grčkog stila od srebrnosivnog krepa preko bijele satenske pod-haljine. Sa strane i na rubu haljina je ukrašena elegantnim izbočenim bordurama. Gornji dio od iste tkanine, opšiven crnim perlama; rukavi imaju istu dekoraciju. Naušnice, narukvica i ogrlica od lignita. Kosa u valovitim kovrčama sa svake strane, na sredini čela podijeljena u pletenicu i ukrašena kopčom od lignita. Bijele satenske cipele sa lignitnim kopčama u obliku rozeta. Bijele kožne rukavice i lepeza od srebrnog matiranog krepa.''

Toaleta iz pozadine ''Haljina u francuskom stilu sa povlakom od lepršave tkanine preko bijele satenske podsuknje. Rukavi, grudi i rub haljine ukrašeni bijelim ''vandyke'' obrubom od satena ili čipke. Bijeli šeširić od satena ili baršuna; dekoriran sa dva kovrčava nojeva pera sa srebrnom trakom ukrašenom perlama. Rukavice i cipele od bijele mlade kože.''

Siječanj 1863. godine. Časopis Godey's Lady's Book. Prije 150. godine dame u Americi željno su očekivale novo izdanje ovog časopisa ne bi se znale što modernije odjenuti. U ovo vrijeme vladao je Civilni rat, pa se moda tih godina zove i Civil war era - fashion.



S lijeva na desno:

1. Haljina pogodna za djeveruše. Podsuknja od bijele svile, a haljina od bijelog krepa u dva dijela. Druga suknja je prilično duga, završava svilenim kapicama obrubljenim čipkom i elegantno je ukrašena pufovima od krepa uređenim u grčkom stilu. Isti dizajn krasi gornji dio haljine i rukave. Gornji dio ima duboki dekolte u obliku slova V, naprijed i iza. Frizuru krase etrušćanski ornamenti i trešnjice i lišće.

2. Haljina od bijele svile. Ispod struka spuštaju se prvo tri velika volana crne čipke bogato ukrašena a zatim pet manjih volana obrubljenih ljubičastim baršunom. Gornji dio je obrubljen volanima čipke i odgovarajućim baršunom, a krojen je tako da naglašava dekolte i leđa. Frizura je ukrašena Parmskim ljubičicama.

3. Bijela satenska haljina bogato ukrašen baršunom boje ribizla i crnom čipkom. Struk i poprsje odgovarajuće su ukrašeni. Frizura je ukrašena bijelim nojevim perjanicama i baršunom boje ribizla.

4. Haljina od sjajne bijele svile, jednostavne suknje, gornjeg dijela ukrašenog naborima s rukavima u puffu. Na poprsju je čvor od zelenog baršuna s kojeg se spuštaju srebrne resice. Struk je obujmljen zelenom mašnom koja se spušta niz suknju i završava sa dvije zlatnožute rese. Frizura ukrašena zelenim baršunom i odgovarajućim cvijećem.

5. Haljina pogodna za djeveruše; od bijelog muslina sa šest nabranih volana na suknji. Rukavi su puni, a dekolte je obrubljen trima nabranim volanima. Ružičasti pojas, na leđima vezan u mašnu, završava s mnogo resa. Motiv frizure su ružini pupoljci i lišće.

Između petnaestog i početka devetnaestog stoljeća, Tezma se ledila dvadeset šest puta, a Londončani su iskoristili priliku i organizirali ''Zimski sajam''. Ovo se razdoblje naziva i ''Malo ledeno doba'' jer su zime bile surove i puno hladnije i oštrije nego danas u Londonu.



Temza je danas duboka i prilično brza rijeka, no prije nego li je srušen stari Londonski most 1831. godine bila je šireg korita i blagog toka, a to je omogućavalo da se lakše zaledi.

Temza se ledila nekoliko puta u Tudorsko doba. Henry VIII. je u zimu 1536. godine često putovao od centralnog Londona do Greenwicha sanjkama preko Temze. Greenwich je bio njegovo omiljeno mjesto; tamo se ženio nekoliko puta i njegova kćer Elizabeth se tamo rodila.

Elizabeth I., već spomenuta gore, voljela je posjećivati zimske festivale na Temzi a tamo je uživala u streličarstvu i sanjkanju. Zimski festival 1564. godine :

Na 21. prosinca počeo se spuštati mraz i postajalo je sve hladnije pa su se ljudi počeli klizati od Londonskog mosta do Westminstera. Neki su tamo igrali vježbali streličarstvo, potpuno normalno kao da su na tlu. Ljudi, i muškarci i žene, odlazili su na Temzu u tako velikom broju kao što nijedna ulica nije bila posjećena.

Na staru godinu led se počeo topiti i već za pet dana nije ga se uopće moglo vidjeti između Londonsko mosta i Lambetha. Naglo odmrzavanje leda uzrokovalo je poplave i visok vodostaj; mnogi su mostovi srušeni, kuće na njima urušene a nekoliko se ljudi i utopilo.

Prvi zimski ili sniježni sajam, u smislu komercijalnih štandova i aktivnosti, održan je 1608. godine i omogućio je veselo i spontano druženje.



''Dugo zaleđenje'' ili ''Veliko zaleđenje'' godine 1683/4 bilo je jedno od najhladnijih Engleskih i Europskih zima. Temza se zaledila oko 50 centimetara. Zamrzavanje je počelo šest tjedana prije Božića a trajalo je sve do veljače.

Čaša kupljena na sajmu zimi 1683. godine.


Na ledu se smjestilo puno trgovina i štandova; Londončani su svoje uobičajene aktivnosti smjestili na zaleđenu rijeku. Cijeli vol je ispečen na festivalu, održane su borbe medvjeda i lutkarske predstave. Klizanje i sanjkanje je također bilo popularno.

No, zaleđenje nije donijelo samo radost ''London, zbog prekomjerne hladnoće, spriječava dim i smog da odlazi uvis, umjesto toga zrak je vrlo zagušljiv...čovjek jedva diše.'' (John Evelyn)

''Veliko zaleđenje'' u zimu 1709. godine bilo je jedno od najhladnijih zima koje je Europa iskusila u posljednjih petsto godina a to je potaknulo nove sajmove.

Ne samo rijeke, već i komadi ledenog mora zaledili su se tijekom ove strašne zime, a u Francuskoj je mnogo ljudi umrlo od gladi i neuhranjenosti.

Londonske novine su izvjestile:

Temza se sada čini kao čvrsta stijena leda. Mnoge pivnice i radnje preselile su se na led, a uzbuđeno stanovništvo svakodnevno prelazi preko rijeke diveći se inače moćnoj vodi koja se sada zamrznula.



Zima 1814. godine doživjela je posljednje pravo zamrzavanje Temze. Led se počeo hvatati u siječnju, a početkom veljače već je bio čvrsti i siguran za hodanje. Slon je vođen preko rijeke ne bi li demonstrirao sigurnost leda.

Horde trgovaca i zabavljača požurilo je postaviti svoje štandove, a sajam je bio u punom jeku. Ovo je bio najkraći sajam jer je čvrst led trajao samo tjedan dana.

Dvadeset godina kasnije Charles Mackay pisao je o zadnjem zimskom festivalu:

Svaki novi dan bio je nova prilika za trgovce da zarade a gomila ''smeća'' je prostrta ispred radnji i prodavana za dvostruko veću cijenu od originala. Čuvar sajma je najviše profitirao zato što je naplaćio ulazak dva penija, a kasnije i izlazak sa sajma tako da je jedna osoba često morala dati i po šest penija ne bi li posjetila sajam.

Mnogi su ostali na ledu sve do mraka a učinak mjesečine bio je posve čaroban i lijep. Londonska zima stajala je uz bok hladnim klimama sjevera Europe, no ne zadugo.

Zima 1814. bila je vrijeme zadnjeg zimskog festivala. Klima je postajala blaža, a izgradnjom novog mosta Temzi je prošireno korito i omogućen brži i slobodniji tok, ali zato se voda teže zamrzavala.

Časopis Ackermann's Repository, siječanj 1813. godine. Pa da vidimo, što su to dame odijevale dvjesto godina prije nas ?



''Haljina od muslina batista, dugih rukava, jednostavnog ovratnika koji se brošem kopča oko vrata; rukavi imaju isto kopčanje. Baršunast ''pelisse'' crvene boje s obrubom od hermelina , jednostavnog kroja s kopčanjem cijelom dužinom i odgovarajućom vrpcom ispod grudi. ''Flora'' šeširić, ukrašen vrpcama i malim cvijetom na lijevoj strani s kopčanjem pomoću vrpce ispod brade. Čizmice od baršuna ili meke kože. Rukavice u boji jantara ili pijeska. Torbica od baršuna izvezena zlatom.''

''Pelisse'' je naziv jaknice koja je popularnost stekla početkom devetnaestog stoljeća, a preuzeta je iz muške mode. Termin se odnosi na dugi, uski kaputić visokog struka. Isprva je imao ''vojničke'' detalje poput uzoraka ili kopčanja no ubrzo se razvija u vrlo popularan stil razdoblja regencije.

Penelope Rich, Lady Rich bila je prominentna ljepotica Elizabetanskog dvora. Opisana je kao iznimno lijepa žena zlatnih kovrča i tamnih očiju, a bila je i darovita pjevačica i plesačica na dvoru te multilingualna; uz engleski je tečno pričala francuski, španjolski i talijanski.



Penelope Rich (siječanj 1563. - 7. srpanj 1607.) rođena je pod imenom Penelope Devereux u dvorcu Chartley u Staffordshireu. Bila je najstarija kći Waltera Devereuxa, prvog grofa od Essexa i Lettice Knollys čiji su roditelji bili Francis Knollys i Catherine Carey. Catherine Carey bila je kći Mary Boleyn i Williama Careya, iako se nagađa da je njen otac možda bio i sam Henry VIII.

Penelope je stigla na engleski dvor u siječnju 1581. godine i odmah oduševila prisutne svojim šarmom. Protiv svoje volje 10. siječnja iste godine udala se za Roberta Richa s kojim je naposlijetku imala sedmero djece.



Vrlo lijepa i šarmantna kakva je bila postala je muza pjesnicima elizabetanskog dvora. Inspirirala je Philipa Sidneya da napiše sonet Astrophel and Stella. Philip je sebe utkao u ulogu Astrophela a Penelopu u ulogu Stelle. No, Philip i Penelopa nisu bili samo prijatelji, vladale su glasine da se tu krije nešto više. Sidney je umro 1586. godine u bitci kod Zutphena, a Penelopin je brat zatim oženio Sidneyevu udovicu Frances. Penelope je otpjevana u mnogim sonetima dvorskih pjesnika zato što je u to vrijeme njen brat doživio veliki uspon na dvoru.

Novopečeni dvorski pjesnik Richard Barnfield anonimno je izdao svoj prvi rad Odana pastirica u studenom 1594. godine i posvetio ga Penelopi.

Bartholomew Yong posvetio je svoj prijevod Jorge de Montemayorove ''Diane'' Penelopi, a pjesnici John Constable i John Davies of Hereford pisali su sonete u njeno ime. Charles Tessier je svoju zbirku pjesama ''Le premier livre de chansons'' posvetio ''Madame Riche'', pohvaljujući time njen glazbeni ukus a John Downland je skladbu "My Lady Rich's Galliard" napisao u njenu čast.

Unatoč njenom zadivljujućem šarmu i obožavanjima na dvoru, brak je bio prilično nesretan pa je Penelope započela tajnu aferu sa Charlesom Blountom, Barunom od Mountjoya. Njen muž nije poduzimao ništa za života njezina brata budući da je on bio kraljičin miljenik.

1601. godine njen je brat osuđen na smrt zbog izdaje, a muž izbacuje nju i njenu nezakonitu djecu iz kuće. Penelope se zatim uselila kod ljubavnika i oni su započeli javnu vezu. Kada je James I. 1603. godine naslijedio prijestolje, Charles Blount je dobio titulu grofa od Devonshirea. Penelope dobiva vrlo važnu ulogu na dvoru; služila je kao prva dama u ložnici kraljice Anne od Danske. Plesala je u ulozi nimfe u Ben Jonsonovoj predstavi ''Maska crnila''.

1605. godine Penelopin muž tražio je razvod a ona je u tome vidjela priliku da se uda za Charlesa i legitizira djecu koju je imala s njim. Razvod je odobren, ali njene želje nisu. Ona se svejedno udala za Charlesa u privatnoj ceremoniji no to je značilo sramotu te su oboje protjerani s dvora. Penelope i Charles su nastavili živjeti kao muž i žena zajedno s njihovom djecom sve do njegove smrti nekoliko mjeseci kasnije. Blount je umro 3. travnja 1606. a Penelope 7. srpnja 1607. godine.

Oznake: La femme

Ljeto 1539. godine. U ovom se trenutku Henry VIII. želio ponovo oženiti da bi osigurao nasljednika engleskoj kruni. Iz prijašnjeg braka, sa Jane Seymour, imao je sina Edwarda koji je bio slabašno i boležljivo dijete. U razgovoru sa savjetnicima otkrio je Anne, mlađu sestru Vojvode od Clevesa koji je bio važan savjetnik u slučaju katoličkog napada na Englesku. Prilično zainteresiran za Anne, Henry je naredio slikaru Hans Holbeinu mlađem da naslika nekoliko portreta buduće mlade, ali da bude realističan.



Henry je kod žena cijenio visoko obrazovanje i sofisticiranost, ono što je Anne nedostajalo; ona nije imala nikakvo formalno obrazovanje, ali je bila dobra u ručnom radu i voljela je kartati. Znala je čitati i pisati, ali samo na njemačkom. Ipak, Anne je smatrana nježnom, čestitom i poslušnom; kvalitete koje su je učinile prikladnom za buduću Henrievu ženu.

Francuski poslanik, Charles de Marillac, opisao je Anne kao visoku i vitku, ''osrednje ljepote, ali samouvjerenog i odlučnog izraza lica.'' Imala je svjetlu kosu, a često je rečeno, i ljupko lice. Englezima je djelovala tmurno i prestara za svoju dob. Holbein ju je naslikao visoka čela, teških vjeđa i istaknute brade.



Nakon što je promotrio portrete i naslušao se o njenoj ljepoti od dvorjana, odlučio ju je oženiti. Kada je dvadeset četiri godine stara Anne stigla brodom u Englesku, kralj ju je željno očekivao na doku, no, na čim ju je ugledao zaključio je da je neprivlačna. Čak je i primijetio ''Nije tako blijeda kako su mi obećavali.'' Henry je žarko želio izbjeći vjenčanje, ali to je bilo nemoguće bez da masivno uvrijedi njenog brata.

Vjenčanje je, uz nezadovoljstvo obiju strana, ipak održano 6. siječnja 1540. godine u Palači Placentia u Greenwichu. Na Annin je prsten stajalo ugravirano ''God send me well to keep''.

Nakon raskošne gozbe par je u pratnji povorke otpraćen do bračnog kreveta kojeg je zatim nadbiskup Canterbury posvetio, a dvorske dame posule ružinim laticama i namirisale parfemom. Anne, u tankoj lanenoj spavaćici s prstenom na ruci, dvorske su dame otpratile do postelje. Dvorske su dame bile Catherine Howard (buduća Henrieva žena i sestrična Anne Boleyn) i Lady Jane Rochester.

Ono što se dogodilo slijedeće bilo je predmet mnogih lascivnih spekulacija na dvoru. Henry je tvrdio da je učinio sve što je mogao, a Anne je uvredljivo reagirala, okrenula se i zaspala. Slijedeće je jutro komentirao ''Ni prije mi se nije sviđala,ali sada mi se sviđa još manje.'' Rekao je također da ju je ostavio u djevičanskog stanju u kakvom ju je našao.

Brak je bio kratkog vijeka, iako se Anne svojski trudila što bolje naučiti engleski i uklopiti se u dvorski život. Brzo je impresionirala dvor svojim kartaškim vještinama, a to je i ublažilo Henrievo gnušanje koje je osjećao prema njoj. No, kraljevski brak je i dalje ostao nekonzumiran, a izgleda da je Henry bacio oko na drugu damu i to, ni više ni manje, Anninu dvorsku damu Catherine Howard.

Zbog konačnog obostranog nezadovoljstva ovim brakom, Anne je naređeno da napusti dvor 24. lipnja iste godine. Nju je ova vijest obradovala jer je strahovala da će završiti na stratištu kao njena prethodnica, Anne Boleyn. Devetog srpnja brak je napokon razriješen zbog nekonzumacije, a već 28. srpnja kralj je oženio bivšu Anninu damu, Catherine Howard.

Anne je kasnije imala prilično dobar život - dobila je velikodušnu mirovinu i nekoliko dvoraca, uključujući i Hever Castle u kojem je odrasla Anne Boleyn. Na kraju je postala dobra prijateljica s Henriem. Na dvoru je i dalje bila lijepo dočekana, a nakon smrti Catherine Howard čak se pričalo da bi Henry i Anne bili voljni probati još jednom, ali to se nikada nije ostvarilo.

Za dlaku je izbjegla strašnu sudbinu njene prethodnice, a kako joj je malo nedostajalo...

Oznake: vjenčanja, Anne of Cleves, Henry VIII.

U ovom modnom prikazu balske haljine iz travnja 1812. godine ružičasta boja je pokazatelj utjecaja trgovine, putovanja u daleke istočne zemlje i razvoja Industrijske revolucije na modu. Mlada dama koja je nosila ovu haljinu zasigurno bi se (u svojim mislima) osjećala kao snažna, egzotična orijentalna žena, blistajući u rustikalnom prsluku s turbanom na glavi i ostalim orijentalnim detaljima.



Balska haljina: lepršava Cirkasijska haljina od tankog ružičastog tila koji prekriva bijeli saten, bogato ukrašeni rub haljine, rustikalni satenski ili baršunasti prsluk vezan srebrnim vrpcama i ukrašen kao i rub haljine. Španjolski rukavi, ukrašeni bijelim ornamentima i obrubljeni srebrnim trakama. Kapa u spartanskom stilu od ružičastog matiranog krepa sa srebrnim obrubom, odgovarajućim resicama i malim ružicama. Bogata ogrlica i naušnice od Orijentalnog zlata. Lepeza od rezbarene bjelokosti. Cipelice od ružičaste kože sa odgovarajućim kopčama i bijele kožne rukavice.



Utjecaj istočne Turske uključuje i one od Cirkasijanskih žena koje su postale simbol orijentalnosti u vrijeme Romantizma. Cirkasijanske žene su redovito karakterizirale ideal ženske ljepote u poeziji, romanima i umjetnosti. Od osamnaestog stoljeća kozmetički proizvodi su reklamirani pod nazivom Cirkasijski, tvrdeći da su bazirane na tvarima koje koriste Cirkasijske žene.



Cirkasijske žene su smatrane snažnim, lijepim i egzotičnim, a tako se morala osjećati i dama koja je nosila ovaj prelijepi dizajn.