MODESTI BLEJZ

<	prosinac, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.

- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

SLUŠAONICA 1

Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail

"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega."

SLUŠAONICA 2

Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:

Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

SERIJE

Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory

FILMOVI

Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen

Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10

Što se zadnje pročitalo?

KNJIGE

Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh

Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup

Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut

A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo

*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...

Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?

I'm
a Gryffindor!

Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer

komad mjeseca

Kit Harington (aka Jon Snow)

sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

27.12.2012., četvrtak

berićetna

- 00:01 - Reci da se čuje (10) - Isprintaj - #

23.12.2012., nedjelja

Bakalarije

Za pripremu tradicionalnog blagdanskog bakalara, omiljenog božićnog jela svih Hrvata, kao prvo i najosnovnije, potrebne su vam kvalitetne sirovine, a potom vam je potrebno i znanje kako te sirovine ukusno spremiti. Možete znati kuhati, ali bez ribe nažalost nemati što kuhati, možete ribu i imati, ali bez znanja ne znati kako je skuhati, bez jednog i drugog ne možete baš ništa - ni znati ni imati, sa jednim i drugim možete pak svašta - imati i znati. A spremati ga se može na sto načina, na bjanko, na crveno (oliti mornarski), na brudet, s krumpirom, manistrom, rižom, purom, u bijelom vinu, zapečenog, na lazanje ili nekako po svome (i ni jedan nije ispravniji od drugog, jer svi su bakalari na svoj ukusan način pravi).
Pretpostavljajući za ovaj put da imamo i znamo, recimo da bez obzira kako ga radili, svako jelo počinje od glavnog sastojka, temeljne namirnice, a u ovom slučaju to bi bio spomenuti bakalar oliti uhata smrdljiva riba "Gadus morhua", sušena ili friška.

Nemojte da vas njegovo ime zavara, u imenu nije sve, jer bezglavi bakalar specifičnog vonja uopće nije gadna riba, osim po cijeni. Neki kažu da se po njegovim takozvanim ušima poznaje je li bakalar pravi oli falši. Svaka njemu ušna čast, ali ja ga i dalje biram raspoznavati po nosu.

U slučaju sušenog bakalara, majstori od kužine u postupku pripreme preporučuju obavezno natapanje u vodi par dana prije samog kuhanja, da meso bakalara fino omekša. A neki čak savjetuju da je prije kuhanja, u svrhu omekšavanja i činjenja probavljivijim, bakalar dobro i istući.

Za to će vam pak biti potrebna snažna ruka...

Par mjeseci teretane, upornost i volja, ta što je to za jednog bakalarca. A nakon što ste ispunili sve preduvjete za pripremu kvalitetnog bakalara, to jest, nakon što ste nabavili sušeni ili friški bakalar i zavrnuli rukav na mišićavoj ruci - balkanske bakanalije od bakalara slobodno mogu započeti.

Seriozno pristupimo sljedećem koraku u ovom kulinarskom pothvatu. Po preporuci svih eksperata za pripremu bakalara, bakalar (sušeni ili friški) dakle treba:

a) jednom rukom čvrsto uzeti za njegov rep...

b) potom valja snažno i energično zamahnuti bakalarom visoko iznad glave i...

c) dooooobro ga istući o nešto dokazano tupo i tvrdo...

Tako je! Učinite to kako spada, nemojte se štediti, ni ruku ni njega, dobro ga izudarajte, nemajte milosti - pobrojite mu sve riblje kosti, jer sjetite se, biti će ukusniji...

Ako ocijenite potrebnim, ponovite postupak i nekoliko puta, zlu ne tribalo!

Na taj način fino omekšan i kondiciono pripremljen bakalar tek sutradan stavite kuhati, po receptu koji vama najviše odgovara. A hvalabogu recepata ima bezbroj, za svačije nepce, osim za sirotinjsko (ali tko u blagdansko vrijeme misli na sirotinju, na one koji nemaju, kad je onima koji imaju recimo preča kampanja po supermarketima kontra onih koji znaju).

No mi se osiromašeni narode ipak obrazujmo, baš o svemu, čak i o bakalaru (pa zvao se on i oslić):

• 500 g bakalara
• 1 kg krumpira
• 4 glavice kapule / crveni luk
• 1 pelate / pomidore
• 4 češnja češnjaka
• 100 ml bijelog vina
• 30 ml prošeka
• lovorov list
• usitnjeni peršin
• maslinovo ulje
• sol i papar
• ljuta / slatka crvena paprika

Prvo u čistoj vodi skuhati bakalar, kad se skuha očistiti ga od kostiju i odvojiti mu meso (piplavo, ali vridi truda), vodu u kojoj se bakalar prethodno kuhao ne bacati! Na maslinovom ulju (i ne škrtariti na njemu, ako je bakalar suh - posupat će) izdinstat sitno najsjeckanu kapulu (ne škrtarit ni na njoj) dok ne zacakli, pa dodati i češnjak (po novome ga je bolje samo zgnječkati da pusti sok), peršin, lovorovog lista i mljevene ljute paprike (tko voli na ljuto, a tko ne voli može staviti slatku). Miješajući, da ne zagori, dinstat minut i onda dodati očišćeni bakalar. Još ga minutu-dvi mišati na suvo, a onda dodati pelate i konšervu i dec` vode u kojoj se kuhao, sve skupa zasolit i popaprit, pa dok ne zakrčka. U čistu teću potom slagati red krumpira (narezanog na ploške), red bakalara i tako dok se teća ne napuni. Na kraju podlit bijelim vinom, prošekom i vodom u kojoj se bakalar kuhao (toliko da prekrije krumpire i bakalar) te ostaviti da se krčka na laganoj vatri još sat, bez miješanja (samo povremeno tresnuti teću).

Ukusne vam bakalarije.

Bojng!

- 19:15 - Reci da se čuje (13) - Isprintaj - #

21.12.2012., petak

Orao

Sve mi je sjelo prateći ovu priču oko pravog odnosno lažnog orla koji je pokušao zgrabiti pravog odnosno lažnog bebaća. Pa da, to je to. Lijepo nacrtano u 3D animaciji. Mi zapravo već živimo u novomilenijskoj inačici srednjeg vijeka, u nekoj vrsti osuvremenjena srednjovjekovlja ili neomedievalštini 21.stoljeća. A u kojoj je granica između istine i laži naizgled nevidljiva, ali i da je vidljiva potpuno je nebitno, jer ono što „treba vidjeti“ određuje već nekakav režiser odozgora. I ne govorim to zbog trenutnog orgijanja domaćih likova koji bi i dalje htjeli režirati živote drugih držeći ljude u zaostalom uvjerenju da je masturbiranje, homoseksualnost i uopće seksualnost grijeh, pa još i antidomoljubni. rolleyes

Ne, takvi su naprosto smiješni, ali ovo je nažalost srednji vijek i mimo njihovih srednjovjekovnih poimanja. Da, mi doista imamo iPhone, MP3ice, mikrovalke, Fejs, sve moguće gadgete i twitove, ali poslije tehnološkog i psihološkog uzleta svijeta nakon II.svjetskog rata (kada je svijet ipak kročio u nekom prosvjetljujućem smjeru), ovo je doba opet apsurdan povratak u suludo i živopisno vrijeme praznovjerja i neznanja. S tom razlikom da je u originalnom srednjem vijeku monopol na znanje (propovijedaonicu i lomače) imala Crkva, a sada su tu ulogu preuzeli mediji (prvo televizija, a posljednje desetljeće šprintajućom brzinom štafetu od tv-a preuzima Internet) odnosno oni koji medijima raspolažu i upravljaju.

Nedavno sam slušala u nekoj emisiji vrlo zanimljivu analizu filmskih top-lista kroz posljednja desetljeća, a u kojoj je primijećeno da je u dvijetisućitima (za razliku od 70tih kad je publiku oduševljavao autorski film i općenito rečeno dramski žanr, pa preko 80tih i akcijskih 90tih) filmskim listama prevladao zabavni, sci-fi i fantasy žanr, odnosno filmski trend koji nudi bijeg u neke izmaštane i bajkovite svjetove i potpuni odmak od stvarnosti. Tako da je i filmska industrija na najdirektniji način doslovno oslikala nabujali društveni eskapizam.

=

Osobno primjećujem da pored eskapizma, poplava filmskih remakeova posljednjih desetak godina, posezanje za već prožvakanim stvarima i umivanje starih hitova navlačenjem novog ruha na stare kosture, ocrtava i kroničan nedostatak ideja i mašte, to jest hod (vrtnju) u mjestu. Baš kao kad se kojekakvi iscjelitelji, propovijednici, pseudokarizmatici ili čudotvorci, još uvijek koriste onim odavno isfuranim trikovima, taktikom mađijanja, mistificiranja, zastrašivanja i obećavanja.

Kao žedan kamen na studencu

Dakako da je Crkvi kao apsolutnom monopolistu srednjeg vijeka (dandanašnjem hodaču u mjestu, blockbusterskom MGMu i duhovno-materijalnom Konzum-erizm-u) na području onodobne proizvodnje i distribucije filmova i televizijskog programa (pismenosti i znanja), bilo u interesu držati neobrazovane mase u strahu i mraku, glupe, slijepe i iznad svega poslušne. Činili su to metodom zatajivanja, uskraćivanja, falsificiranja i skrivanja informacija (a kao što je poznato, nisu se pri tom libili ni spaljivanja ili zabranjivanja znanstvenih radova i njihovih autora).

Mediji danas, što je već u mnogim rasparavama utvrđeno, taj isti učinak postižu dijametralno suprotnom, ali ništa manje zloćudnom metodom. Budući da se informacije u informatičkom dobu više ne mogu skriti, zagušivanje znanja sada se vrši suviškom informacija, njihovim gomilanjem i obezvređivanjem, potkopavanjem njihova kredibiliteta, utapanjem korisnih informacija u oceanu nekorisnih i neprovjerenih, nevjerodostojnih, krivih, lažnih, falsificiranih i nerijetko štetnih podataka (ali čak ni ne trebaju biti da počine štetu). Verbalne manipulacije kao način komunikacije. Preplavljivanjem masa ogromnom i praktički neprobavljivom količinom informacija, uzgojem slijepaca pored zdravih očiju, postiže se jednak efekt zatupljivanja odnosno prevođenja žednih preko vode. Onih koji redovito tovljeni serviranim informacijama, fino timareni, siti, napojeni i uninani, zatvoreni u svoje male štalske odjeljke ne znaju i nemaju više potrebe (o činjenicama) misliti. Od razmišljanja se dragovoljno bježi. Kritička misao je u svakom preživanju već serviranog - suvišna (ta što imaju misliti kad drugi misli umjesto njih). Nuspojava tomu je dosada. A rezultat je procvat manipulacije i paradoksalan porast nove vrste praznovjerja i neznanja. Koliko god nevjerojatno zvučalo, pored nikad u povijesti pristupljivijih izvora znanja, događa se - porast praznovjerja i neznanja!

Internet je zahvatila bolest...

Ma net je u središtu toga. Ovih dana o tome opet govori i Assange, upozoravajući na ono što je net postao ili će postati - s jedne strane korisno sredstvo za širenje ljudskih sloboda, ali s druge opasan alat totalitarnih sistema.

Potreba za čudom

U moru tih činjenica koje su nam dostupne i kojima smo bombardirani preko malih tv i kompjutorskih ekrana, tako zasićene i otupljene mase sve više traže biti iznenađene i zabavljene. Naša su osjetila u vječnoj potrazi za nečim novim (za kakvom mečkom koja pleše ili majmunčićem koji skakuće uz vergl) što će razbiti onu nuspojavnu dosadu. U potrazi smo za nečim što će nas u tom nepreglednom šarenilu probuditi, iznenaditi, zabaviti, osupnuti, začuditi, šokirati, utraviti.

Drugim riječima, mase opet i opet i opet, klik po klik po milijun klikova, traže – zabavni spektakl, miraž, mirakul. Osuvremenjenu srednjovjekovnu liturgijsku predstavu, temeljenu na biblijskim prizorima i legendama o svecima, mučenicima i njihovim čudesima, ovaj put samo prebačenu na YouTube.

S druge strane, kolikogod tražio zabavu, ljudski um vapi i za najjednostavnim rješenjem nekog problema, za jednostavno-razumljivim odgovorom koji isključuje svako propitivanje da bi se time unaprijed oslobodio daljnjeg rada. Mase stoga zahtijevaju instant rješenje koje će im u jednom potezu, u jednom kliku miša objasniti baš sve, prebijajući dug, preskačući logiku, bez potrebe uključivanja mozga, bez njihove suvišne muke ili imalo truda. Pa bilo to objašnjenje čak i nadnaravno, lažno i posve nelogično (nije im ni bitno, istina ili laž), jer glavno da im je rješenje (sjetite se) servirano i da ne traži njihov daljnji umni angažman.

Mase tako traže ono što ispunjava i zadovoljava točke njihovog prvog zahtjeva: „biti iznenađen i zabavljen“, i drugog zahtjeva: „ako treba i nelogično objašnjenje, samo da je jednostavno“, a sve pod uvjetom neulaganja osobnog truda. Drugim riječima zahtijevaju ništa manje do čudo. Čudo i nekoga (Čudotvorca, Spasitelja, Maga) da ga izvede, ono klasično deus ex machina (ustani Lazare, oporavi se ekonomijo, spasi nas čudotvorni Spasitelju, dođi Vođo, zapovijedaj generale, na zapovijed vojvodo etc.).

Misaono ulijenjene mase, umrtvljene silnom količinom nepotrebnih informacija koje brkaju sa znanjem a zapravo zadojene novim vrstama praznovjerja i neznanja, danas više no ikad traže injekciju instant "klik" zabave, dozu šoka(ntnosti), šut neviđenog, oživotvorene bajke, čuda, filmske scenarije, spektakularne kulise isl. A kako je ovo ipak doba industrije zabave / showbizza / entertainmenta, po mehanizmima ponude i potražnje uvijek će se naći netko tko će se pobrinuti da potražnju za bilo čim ispuni što zvučnijom ponudom (naravno, vodeći se u tom kupoprodajnom odnosu vlastitim interesom).

Upravo zbog toga manipulatori svih vremena uvijek mogu u potpunosti računati na jednu te istu srednjovjekovnu fascinaciju masa miraklima i na masovnu potrebu za njima.

Ako su pak interesi ponuđača ugroženi, onda se u ofenzivi neosrednjovjekovlja izvlači i ta teška, najteža artiljerija – nadnaravna čudesa. Pa se, kad treba, bez problema iscenira i taj srednjovjekovni blockbuster, mirakul, u skladu sa novim vremenom i mogućnostima koje današnja tehnologija pruža, nekakav novi hod po vodi i sl. Jer da bi lajkali Gloriu sto milijuna puta, više nije dovoljno da kip samo lije suze, sad ih treba spektakularno liti i u 3D tehnici. Tražite čudo - evo vam čudo!

Prevedeno na novomilenijski jezik, mirakuli vezani uz blagdane suvremenih misionara su digitalizirani - Smakovi, Krize, Oluje nad olujama, nadčovjek Baumgartner koji skače iz svemira, Azijac (dežurni majmunčić sa verglom) koji skače Gangnam style, "leteći" krokodil koji skače jer mu neki debil pliva ususret, orao koji zaskače bebu, beba koja zaskače psa, nikad dosad viđena čudovišta, svemirci nad Istanbulom, Jeti na skijanju, etc.

I to je ono što i ovo vrijeme čini slikovitim, digitaliziranim, ali srednjim vijekom. I u takvom vremenu onda zaista nema veze što orao nije pravi i što je priča lažna, dovoljno je čudesno, zabavno, šokantno i fascinantno, the eagle has landed, orao je sletio, svi su hepi, tridesetak milijuna klikova, jer čuda, čuda - čuda se traže!

Inače, o orlovima. Novozelandski Maori u svojim legendama štuju i krilatog boga Pouakai-a koji ubija ljude, što je zapravo naslijeđe stvarnog straha njihovih predaka od sada izumrlog gigantskog Haastovog orla, koji je bio visok do metra i imao raspon krila od 3 metra. Prije doseljenja polinezijskih plemena (predaka današnjih Maora) oko 1200te, Na Novom Zelandu nije bilo drugih sisavaca niti predatora, pa su ptice slobodno i neometano dominirale novozelandskim eko-sustavom, dosežući u svom razvoju velike dimenzije. Big bird moa, ptica koja nije letjela (danas isto istrijebljena, imala do 250kg, slična noju ili emuu), u tom je lancu bila nešto slično našoj divljači ili stoci, a Haastov orao koji ju je lovio, bio je jedini predator na vrhu tog lanca, u rangu tigra ili lava. Dolaskom čovjeka, izlovom moa-e, krčenjem šuma i klimatskim zahlađenjem oko 1400te, poremećen je hranidbeni lanac te je u roku stotinjak godina nestala i moa i 32 vrste ptica, a među njima i veliki Haastov orao (osim u usmenoj predaji).

- 23:00 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

20.12.2012., četvrtak

maravilja

Gušti su gušti. Uživajmo u nogometnom majstorstvu, a moja će uvca i u ovom koloraturno sladostrasnom petju,
pljackanju,
klokotanju,
šuškanju,
koturanju,
loptanju,
kotrljanju,
grličenju i
grgoljenju ovog prelijepo oblućastog jezika. Língua portuguesa, "a última flor do Lácio, inculta e bela" cerek

- 00:01 - Reci da se čuje (1) - Isprintaj - #

19.12.2012., srijeda

Dokle?!

Kad god stignem sa zanimanjem pratim vrlo poučnu emisiju Moderna čuda u kojoj je bila riječ i o shinkansenu, japanskom superbrzom vlaku - metku (bullet train), to jest razvoju moderne željeznice kakvu nije mogao sanjati ni George Stephenson, a danas je u nekim dijelovima svijeta najnormalnija stvar. U epizodi nije prikazana priča samo o dalekom Japanu, oslikana je povijest i francuske željeznice koja, suočena sa padom putničkog prometa, ´70ih kreće u radikalne promjene, kako infrastrukture tako i poslovanja, napose načina razmišljanja, kojima je povratila svoje putnike, te iznjedrila superbrzi i superpopularni TGV koji je prozvan "Vlakom koji je spasio Francuske željeznice".

Naravno da su i pruge kojima takvi vlakovi prometuju morale postati specijalizirane. Željezničke pruge velikih brzina grade se inače bez željezničko-cestovnih prelaza, postoje samo podvožnjaci i nadvožnjaci, jer takvi osuvremenjeni željeznički sustavi moraju poštivati vrlo stroge sigurnosne standarde.

Do jednog zaboravljenog zaselka i njegovog groblja u dalmatinskom zaleđu vozili smo u dugačkoj koloni ovog vrućeg ljeta uskom vijugavom cesticom kroz pusti usijani krš kojom se skoro pa nisu mogla mimoići dva automobila. Trajala je prilično ta krivudava vožnja tom jedinom cesticom do tog zaselka i njegovog groblja, dodatno usporena žalujućim tempom crnih kola na čelu kolone. Negdje skoro pred ciljem žalobna kolona je i stala, morala je stati, jer se pred njom našla prepreka u vidu željezničkog prelaza kojeg je trebalo puzajući, jedan po jedan automobil, oprezno prijeći. Inače vrlo nepregledan prijelaz (omeđen s jedne strane grabovom šumom, a s druge uskim usjekom), nije imao rampu, nije imao nikakvu oznaku, čak ni Andrijin križ, ali je domaća čeljad, navikla na red vožnje, odmahivala rukom na uplašene upite odgovarajući „Neće, nije mu vrime!“. No učinak tih umirujućih riječi vrlo brzo je poništen njihovim sjetnim prisjećanjima na „onaj put kad je mali od Miće u noći iša` iz treće i naiša, nije mu bilo spasa“ ili „kad su ono mali Mate i nji` troje išli na pir pa i` je samo Bog sačuva, a auto je ošlo u papar“ ili „kad je Antin sa stricon iša vidit mater i aj ća“. Pod „njim“ kojem nije bilo vrijeme, podrazumijevali su naravno lokalni vlak, za njih Vlak. Nadnaravnu silu, usud i konstantu koja je otkucavala bilo tog zabačenog kraja, diktirala dnevnonoćni ritam njihovih života i smrti, jednako sada kao i prije dvadeset, trideset i pedeset godina, u vrijeme njihovih sad već pokojnih.
U trenutku nespretnog prelaska automobilskih guma preko šina, spoznaja da su generacije tog kraja odrasle bilježeći protok vremena od jedne do druge tragedije, na tom istom neobilježenom križanju pruge s uskom cesticom koja vodi samo na groblje, postala je neugodno opipljiva.

Modernih vlakova i funkcionalnih željeznica prisjetim se pri svakoj željezničkoj nesreći koja se u Hrvatskoj desi, a dešavaju se redovito. Prisjetila sam ih se i nakon one tragične nesreće vlaka u Rudinama 2009. godine kada je poginulo šest, a ozlijeđeno 55 osoba. Prisjetila sam ih se i sada nakon ove najnovije nesreće na pruzi između kolodvora Križevci i Lepavina kad je putnički vlak naletio na teretni vlak u mirovanju. Prisjetila sam ih se i kad je vlak u Gorskom Kotaru izletio s pruge i zabio se u tunel, a strojovođa poginuo. I kad je u središtu Rijeke teretni vlak od 16 vagona iskočio iz tračnica i doslovno se smrskao. I kad je nagibni vlak iskliznuo iz tračnica na pruzi između Knina i Gračaca i završio u kanalu. I kad se pokvario čak i zamjenski vlak koji je poslao HŽ, a smrznuti putnici tek nakon deset sati stigli do Zagreba. I kad je kod Slavonskog Broda s tračnica izletilo 12 vagona teretnog vlaka. Prisjetila sam ih se i kad je neki dan jednom strojovođi završila smjena pa je napustio vlak, a ostavljeni putnici sat i pol čekali u napuštenom vlaku da se drugi strojovođa pojavi na poslu. Prisjetila sam ih se i kad je najavljeno ukinuće svih lokalnih linija zbog neisplativosti. I kad je stigla vijest da od osam skupo plaćenih nagibnih vlakova ne radi nego jedan i to samo isključenog nagibnog mehanizma (zbog sigurnosti). Prisjetila sam ih se i kad sam na koncu u pogrebnoj povorci prelazila neoznačeni željeznički prelaz na putu za groblje...

Hrvatska, za razliku od recimo Kine, trenutno nema niti jednu prugu sposobnu podnijeti brzinu od 200 km/h u redovitom prometu. Zapravo, za hrvatske vlakove već je brzina veća od 100km/h znanstvena fantastika, a da ne spominjemo kako je takva brzina na ovakvim prugama nošenje glave u torbi.

Daleko je ova zemlja od japanskog shinkansena i uređenog željezničkog prometa. Ali paradoksa mu, dok se sve raspada, u Hrvatskim željeznicama zato postoji referent koji prima plaću od 20.000kn. Zaposlenih ima oko 17.200. Šefovima je plaća viša od 30.000. A osim po dobrim plaćama šefova, poznati su još i po nevjerojatnim otpremninama. Nitko ne dobiva otkaz, pa makar pokrao milijune.

HŽ, stara "misterija svijeta". Kronično neprofitabilna firma kojoj je infrastruktura u raspadu, vlakovi svako malo izleću sa pruga, ljudi ginu kao muhe, posao preoteli skuplji cestovni prijevoznici, ali šefovi i nabujala administracija časte se kao carevi. Umjesto u infrastrukturu i dalje ulažu u sebe. Naizgledni paradoks. Jer HŽ je zadnja dva desetljeća bio država u državi, kao i HNS, i sve te legalno-mafijaške organizacijice koje su nečijom protekcijom postale leglo stranački uhljebljenih parazita i kojekakvih retardanata u koje se nitko nije usudio (ne usuđuje) dirati, zašto? Zbog premreženosti interesa i ruke koja je milovala ruku. Potražimo odgovor na konkretnom lokalnom primjeru. Ovdje su u HŽu po stranačkom ključu (Zna se-HDZ) zapošljavani mahom muškarci iz susjedne države, koji su sebe, žene i djecu prijavili kao domicilno stanovništvo, iako ne žive ovdje već preko granice. Njihova je zadaća samo s vremena na vrijeme, svakih nekoliko godina, pokazati svoju zahvalnost voljenoj stranci, na izborima. Ergo... HŽ? HDŽ! To jest firma sponsored by HDZ. A sve što je taj stranački tumor taknuo, gdje god se uvalio, odakle god da je zadnjih dvadeset godina išćućavao novac hrvatskih građana, sve je postalo pepeo i prah.

Postoji li uopće ikakva nada da će se nešto početi mijenjati? Koliko se još nesreća treba dogoditi i koliko ljudi još treba poginuti, da bi se nešto u HŽu pokrenulo?

Hajdaš Dončić: 'HŽ je godinama djelovao kao socijalna ustanova, hospicij, i to sada mijenjamo!'
Hajdaš Dončić: 'U HŽ-u će 600 ljudi dobiti otkaz. Još nismo sigurni što ćemo s autocestama'
Hajdaš Dončić: "DO KRAJA godine iz Hrvatskih željeznica će otići više od tri tisuće ljudi"
Hajdaš Dončić potvrdio otpuštanja u HŽ-u, isto najavljuju i u Pošti
Hajdaš Dončić: HŽ Putnički kreće u nabavu 44 nova vlaka

Hospicija mu Donči, pun si obećanja, no daj se odluči, administracija i/ili teren, koliko će ljudi dobiti otkaz? I misliš da će otkazi zaustaviti očit raspad sistema ili će ga ubrzati? Nabavljate nove vlakove? Kojim novcima i čemu, ako ni ovi sadašnji ne voze i ne koriste sve svoje kapacitete zbog stanja pruga i premorenosti osoblja, onih istrošenih šljakera na dnu lanca? I gdje će i koga ti vlakovi voziti ako se ukidaju neprofitabilne lokalne linije? Ta jednako tako možemo naručiti i najnoviji space shuttle, ali kako bi i po čemu to čudo tehnike vozilo?

Vele, potrebno je strpljenje i ne može se ništa preko noći, ali koliko još trebamo trpiti? Dokle? Kamo vozi ova hrvatska željeznička krmpotina? Onom istom uskom vijugavom cestom na groblje? Na kojoj, usput rečeno, i dan danas fali Andrijin križ.

- 00:01 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

15.12.2012., subota

Bolesno

Aha, ajmo još malo plašiti mase. Kao nismo dugo. Sezona plašenja je uvijek otvorena, a upravo oko ovih doba počinje plašenje gripom. Lovci (na blago) ranim zimskim jutrom krenu sleđenom pustopoljinom glasno lupajući o teće i lonce, vrteći čegrtaljkama, uz urlanje, zviždanje, dreku, jer znaju, što veća buka to će više preplašenih ptičica istjerati iz žbunja i trave, to će po njih uspješniji biti lov, to bogatiji ulov. Ove godine dolazi opasniji virus gripe? Još opasniji od onog prošlogodišnjeg opasnog i onog pretprošlogodišnjeg opasnog i onog opasnog prije toga i onog još opasnijeg prije prije toga? Toliko opasan?! Ma nemojte reći.

Opasniji u kojem smislu? Jer svaki je virus gripe opasan za ljude, pogotovo one narušenog zdravlja i oslabljenog imuniteta. Svaki novi virus bilo koje bolesti je potencijalno opasniji od starog, samo utoliko što za novi virus, za razliku od starog, još uvijek nema cjepiva ili lijeka, pa od njega može oboljeti veći broj ljudi (prije nego se cjepivo sintetizira). Stoga je svaki virus (bio on star ili nov, prošlogodišnji ili ovogodišnji ili idućogodišnji, bio gripe ili herpesa ili neke treće bolesti) i dalje u jednakoj mjeri za nekoga uvijek potencijalno opasan (i/ili opasniji).

Rijetko što nije opasno. Opasno je i prelaziti cestu, no pitanje je hoćemo li zbog te opasnosti svake sezone dirigirano dizati ili nasjedati na paniku. Ako (star/novi) virus dolazi, ne znači da će i doći ove godine. Možda zaista hoće, možda i neće, možda će tek iduće, možda one poslije nje, možda se spusti niz dimnjak u novogodišnjoj noći, možda u pet ujutro dvadeset i prvog lipnja, a možda navrati tek u šest popodne tridesetog listopada, vrijeme "dolaska" je nemoguće odrediti. Onaj tko kategorički tvrdi da baš tad i tad hoće: ili govori o virusu koji već postoji pa se bavi spekulacijama ili je u posjedu saznanja o postojanju virusa koji službeno još ne postoji, ali će biti "pušten u promet" (a to već zalazi u meni ne baš posebno milo područje teorija zavjera). U svakom slučaju, kad god da se odluči po službenim objavama službeno pojaviti, cjepivo za virus ne može biti napravljeno prije nego li se i sam virus pojavi. Ako se nova mutacija virusa još uvijek nije pojavila nego njenu pojavu tek predviđamo, ni cjepivo za virus ne može biti napravljeno samo na osnovu predviđanja da će se virus pojaviti. Paničariti stoga zbog još nedogođenog čisto je gubljenje vremena. Istovjetno panici oko smaka svijeta. Po tome bi trebali paničariti bez prestanka.

Jer virusi su ionako već tu. Nisu nigdje ni otišli da bi se ove godine još opasniji (s)vratili. Sa cjepivom ili bez njega. U vremenima sijanja sezonskih strahova dobro je podsjetiti da, od kad je svijeta i vijeka, svi virusi konstantno mutiraju i da su svo ovo vrijeme prisutni svuda oko nas, žive s nama i u nama, stalno se izmjenjuju nove sorte sa starima, i tako (od)uvijek, bez obzira na godišnja doba. No većinska populacija ipak zbog te činjenice ne strepi uvijek i stalno, niti gubi glavu panično vrišteći po ulicama. Kako je to moguće? Kako je moguće funkcionirati uz takvu stalno prisutnu opasnost?! Ta reci nam, Harrisone! Reci nam!! smijeh

Pa eto, izgleda da je moguće, jer o stalnoj prisutnosti opasnih virusa jednostavno ne stignemo razmišljati, biramo ne razmišljati, a i kad stignemo pomireni smo sa činjenicama prirode. Živjeti u konstantnom strahu uopće nije praktično i ne bi baš imalo nekog smisla (previše je zamorno, previše bolesno). Što je razumljivo, jer se čovjek ipak prisiljen socijalizirati, kretati među ljudima, ići na posao i u dućan, slati djecu u školu, misliti o drugim svakodnevnim problemima, ne može se živjeti pod staklenim zvonom. Ukratko rečeno, imamo prečeg i pametnijeg posla od danonoćnog paničarenja oko svih mogućih opasnosti, poznatih i nepoznatih.

Pa su se zato neki dosjetili da nas na taj strah podsjećaju barem sezonski. I iz njega izvuku što više. Čak i kad pravog povoda za to još uvijek nema. Osim njihova čistog interesa. Jer treba posijati strah i prodati nekorisne lijekove (nekorisne ukoliko se radi o novoj sorti gripe). A lov na naivce postaje lakši ukoliko mase nemaju (pametnijeg) posla.

- 02:00 - Reci da se čuje (20) - Isprintaj - #

13.12.2012., četvrtak

nije zeko

Nije zeko, ali noćas i ono traži svoju mamu...

...milo malo.

- 23:00 - Reci da se čuje (6) - Isprintaj - #

12.12.2012., srijeda

fala ti blože, problemi s komentarima, no more

Update: Fala ti Blože, komentari opet proradili, spriječen je pičvajz (šmrc), nema više problema, aleluja! Šifili! A sad fiestaaaa! Aj-aj-aj-aj! party

Prethodni upis: Opet problemi s komentarima. Koliko vidim niti na jedan novoobjavljeni post se diljem blogosfere ne može ostaviti komentar. Blože, sredi to prije nego nastane opći pičvajz. To jest, prije nego što oni slabiji na živcima krenu sa optužbama i teorijama urote tko koga i zašto namjerno blokira (čini se da pod starim postovima koji već imaju komentare nema nikakvih problema).

Za one kojima se lampica pali sporije, pa ipak probaju ostaviti komentar i pod ovaj upis, a zbog navedenih problema vrlo vjerojatno neće uspjeti, ponavljam još jednom glasno i jasno - ne, ne blokiram vas, a ni drugi vas ne blokiraju, još ne palite lomaču, spustite jebene kanistre, to se opet neki kuac događa s Blogom. Ne znam o čemu je riječ, možda počinje taj najavljeni Smak, a možda samo opet vrše egzorcizam nad Voldemrčom, votevr.

Ajde dečki bložji, popravite to, učinite dobro djelo i sprečite pokolj. Pa da i ja maknem ovu obavijest (koja mi je neplanirano poremetila prethodno kićenje) i namečim nešto drugo, ako ne pametnije onda bar luđe (i sivuple još nešto, ubuduće, ako ubudućeg bude - obavještavajte korisnike na vrijeme, a ne da korisnici moraju obavještavati vas).

Ajde, jes ju ken, možete vi to!

- 00:01 - Reci da se čuje (17) - Isprintaj - #

11.12.2012., utorak

Okićeno!

Kažu - postalo je službeno! A to znači da nema šale, ako su rekli da je službeno onda je službeno. Onda je (ne)pisani zakon. Onda se moramo starati. Sjećam se, kad je zadnji put postalo službeno, na oči cijele nacije pao je... ma ne mrak, barem ne crni mrak, palo je nešto još gore, pala je lila. Sve je postalo i ostalo lila. Izlozi su se natjecali u lil-u. Svi su dućani nudili odjevne komade u bojama lile. Htio ne htio, nisi imao izbora nego kupovati lila. Sve što se nudilo bilo je lila, sve što se nosilo bilo je lila. Sve su žene izgledale na dlaku jednako - lila(ste). Obveza svake ženske garderobe bila je imati barem nešto lila da bi se bio in, odnosno, da se kojim slučajem ne bi bilo out (i još uvijek nam se ta lila in ormars vuče i ne da se iz njih out). Gdje god si se okrenuo svuda su koračale žene obučene u lila. Šminka je također bila lila, ruževi, sjenila, sjajila -lila, lila, lila, lila. Čak su i pasići nosili lila kaputiće (naravno da je onda i Seve mogla biti samo lila). Nekoliko jezivostepfordskih sezona ta je, naizgled nježna lila boja, odabirom i/ili hirom nekih viših sil(nik)a, nemilosrdno terorizirala naše očne živce, revno igrajući svoju ulogu zapadnjačke burke. To jest, propisanog pokrivala svih modno osviještenih žena koje prate trendove, od njihovih peta do glava, skupa sa modnim detaljima. Pogodili ste, opet lila boje. Koju navodno svojom voljom same biraju nositi. A koju sezonu prije lila, također su tom istom svojom voljom birale uniformu smeđe boje. A koju sezonu prije smeđe, bordo. A koju sezonu prije bordoa... opet lila? Jer takvi su diktati. Po prirodi i u pravilu svojevoljno nemilosrdni. Pa bila riječ i o diktatu modne industrije (odnosno modnim diktatima), kad nas nagovaraju na svojevoljno trošenje.

A ove je godine došao red na novog diktatora i njegovu novu uniformu - smaragdno zelenu. Bar tako službeno objaviše. I još bi taj smaragd navodno trebao donijeti ništa manje nego svjetski sklad (u čijim takuinima, pitam se?), "love and world peace", kao što bi rekle rasplakane misice. Ajde da i to mirotvorno-skladotvorno čudo vidimo...

Sklad, ha? Vi osjećate neku vibru? Dečki, tc-tc-tc, Sal(a)mu vam vašu, ma ne pitam za tu vibru rofl

Ne znam, stvarno ne znam, ja ništa, niente, nula. Pred očima mi samo zzzzzzzzz. K vraaa-gu! Jel` to zato što sam totalni modni autist pa mi moda oduvijek bila zadnja stavka, il` je to ovo doba godine? Ja u ovom službeno trendu vidim jedino...

...zimzelen, sa zvjezdicom na vrhu. Gle, čak ima i šiš(ar)ke. Nabacim još koju kuglicu i to je to - okićeno! rofl

- 01:00 - Reci da se čuje (12) - Isprintaj - #

08.12.2012., subota

1 od 3

Volim čvarke. Original. Želudac choice.

- 21:00 - Reci da se čuje (13) - Isprintaj - #

07.12.2012., petak

razgovor ugodni

Dvije su osnovne tehnike izrade čipke, prva je na iglu odnosno šivanje iglom (čipka na iglu), a druga preplitanje finih končanih niti pomoću batića (čipka na batiće). Iako je delikatan proizvod čipkarenja sam po sebi prelijep oku, ova druga tehnika oduvijek mi djeluje dodatno ugodna zbog prekrasno umirujućeg zvuka rominjanja drvenih batića dok se u radu prepliću. Oduvijek sam voljela taj zvuk.

Otprilike slično umirujuće na moje bubnjiće djelovala je i emisija na Trećem HRTa, na koju rado bacim oko, jednostavno nazvana Emisija, odnosno razgovor ugodni upućenog voditelja Dražena Ilinčića sa simpatičnom hrvatskom redateljicom Vlatkom Vorkapić (emisiju sam s užitkom baš odslušala, iako je televizijski format primarno vizualan). Jer je to bilo jedno uhu ugodno ispreplitanje opuštenih sugovornika, na meni zanimljivim temama filma, filmske kulture, obrazovanja isl. Vorkapić je inače snimila dokumentarce baš o paškoj i lepoglavskoj čipci (Pogačica, ročelica, mendulica/1996; Dedek, batek, bakica/1998), a povod gostovanja u Emisiji bio je njen posljednji dugometražni igrano-filmski uradak koji upravo igra u hrvatskim kinima.

"Sonja i bik je komedija o dvoje mladih ljudi, oprečnih svjetonazora, iz različitih sredina čije se sudbine, uz pomoć jednog bika, isprepletu. Zagrepčanka Sonja, vegetarijanka i zagrižena aktivistica, ogorčena je protivnica borbe bikova u Dalmatinskoj zagori što iritira tamošnje stanovnike koji zaključe da se Sonja, bez obzira na silnu deklariranu ljubav prema životinjama, ne bi usudila stati pred bika. Padnu oklade, a izazov Sonji nosi Ante, poznat po svojoj moći uvjeravanja...

Debitantski film redateljice Vlatke Vorkapić "Sonja i bik", na 59. Festivalu igranog filma u Puli osvojio je nagrade za najbolji scenarij, kostimografiju i glazbu... bavi se onim čemu se (izgleda) stanovnici ove zemlje najviše vole smijati, a to je odnos sela i grada."

Rekla bih da se stanovnici ove zemlje najviše vole smijati ili je bolje reći rugati Drugome, pa je lijepo ustanoviti da se pri tom ipak nisu zaboravili prvo nasmijati i sebi. Najuspješnije hrvatske komedije gradile su svoj humor secirajući baš domaći mentalitet i publika je to prepoznala i s humorom prihvatila. Autorica je s pravom ustvrdila da je naša Dalmatinska zagora izuzetno filmična, kao uostalom i cijela zemlja. Ali najfilmičniji od svega su ljudi. Ljudi ovih prostora u sebi objedinjuju naizgled nespojive kontraste, porađaju paradokse, suptilnost i surovost, čipku (i u kamenu) i kamena s ramena (u nečiju glavu). Borbe bikonja su kao dio te šarene slike jednostavno prezabavno štivo, zahvalno za šalu. Već se duže vrijeme nisam toliko zainteresirala nekim domaćim filmom kao što me zanima pogledati komediju Sonja i bik. Radujem se svakoj kvalitetnoj domaćoj produkciji. Pa da vidimo...

- 01:00 - Reci da se čuje (10) - Isprintaj - #

04.12.2012., utorak

And isn't it ironic...

5. siječnja 2012.; Ministar obrazovanja, znanosti i sporta ulazi u osinje gnijezdo; Intervju Jovanović:
"Zajedno s ministrom Baukom isušit ću močvaru u Hrvatskom nogometnom savezu"

Zar nije ironično da je ovaj raspištoljeni kauboj na čelu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH tako tipično revolveraški obećavao isušiti močvaru hrvatskog nogometa, da bi evo nakon niti godinu njegovog šerifovanja, obrazovni sektor otkrivao novo dno dna Marijanske brazde (valjda i to u obrazovne svrhe), a ova netaknuta kaljuža slavi nove vrhunce svojih krokodila...

4. prosinca 2012.; PROSLAVA U HNK
Tko dolazi na rođendan HNS-a: Blatter i Platini stižu sa svitom, Šuker najavio gosta iznenađenja

Dok se profići utapaju, lijepo utovljeni močvarni gmazovi ne samo da i dalje slobodno plivaju, nego su na svoj večerašnji parti pozvali i egzotične aligatore. A optimistično si planiraju ugraditi i jacuzzi...

2. prosinca 2012.; Šuker: Hrvatska će se sigurno kandidirati za Euro 2020.!
„To nam je jedina šansa. Ne možemo se kao država priključiti zemljama koje će se kandidirati, ali gradovi mogu. Treba nam stadion kapaciteta 50 tisuća mjesta...“.

Tko je kriv profićima što nisu profići. Inače, bio tamo jedan niskobudžetni hororac žnj-kvalitete, iskreno rečeno smeće od filma, Sablasna Močvara se zvao. Gledaš i ne znaš bi li se smijao ili plako`. Da. E pa gledajući ovaj naš domaći hororac, filing je otprilike sablasno isti. Pa zar nije ironično. Evo smijem se da ne plačem.

- 14:00 - Reci da se čuje (9) - Isprintaj - #

02.12.2012., nedjelja

U potrazi za...

Nisam brz čitač, niti kvantitativan. No osvrćući se na godinu koja polako ide kraju, iz čitalačkog kuta, osobno je pamtim kao kvalitetniju. Ovo je godina u kojoj su me kao čitaoca, priznajem, najviše zaokupili ukoričeni Crnogorci. Riječi mlađega, koje su ostale zapisane u mom sjećanju, posljednjih dana ponovo rezoniraju mojim mislima „Mrtva djevojčica bila je prazan papir na kojem je grad ispisao svjedočanstvo o vlastitoj gadosti“. Znam da će, nažalost, opet imati priliku odjekivati i u budućnosti, bilo gradom, zemljom ili nacijom, ljudska je priroda u općem smislu prilično predvidljiv, konstantan svjedok. Koliko primjećujem, zapisane misli drugog, sad već pokojnog, danas doživljavaju onu izgleda neizbježnu sudbinu svakog pisca, svakog zapisa, da brojni interpreti (raznoraznih ne/djela i profila), potaknuti osobnim interesima, besramno posežu za njihovom zvučnošću, čitajući ih i citirajući bez razumijevanja, površno, kao lijepe i uhu ugodne fraze i parole (pogotovo po autorovoj smrti, kad više nije u mogućnosti na zlouporabe intervenirati), gazeći tako vulgarno i direktno vlastitim intencijama, nerazumijevanjem i potom postupcima, njihovo izvorno značenje.

Razmišljajući o takvoj nesigurnoj sudbini svega napisanog, životu djela nakon odlaska autora, za oko mi je zapeo zanimljiv odlomak koji se dotiče problematike vjerojatno najinterpretiranijih (najzlouporabljenijih) riječi u kršćanskoj povijesti:

>>Za temelj svoje teze on uzima vjerojatno najpoznatiju igru riječi u povijesti: trenutak kada se Isus obraća ribaru Simonu, sinu Joninom. Ovdje je nužno pozvati se na Evanđelje po Mateju koje navodi da Krist postavlja pitanje: „Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?“ Oni odgovoriše: Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, treći za Jeremiju ili za jednoga od proroka. „A vi“, reče im, „za koga me držite?“ – Ti si Krist, Sin Boga živoga, odgovori mu Šimun Petar. (Mt, 13-17)
Ono što slijedi riječi su na kojima je podignuta kršćanska crkva: na njima leži i veličanstvena, fizici prkoseća kupola Crkve svetoga Petra u Rimu. Isus, dakle, alegorijskim jezikom saopćava: „Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata pakla neće je nadvladati (Mt, 18-19)

Haddad tvrdi da Kristove riječi puni smisao dobivaju na hebrejskom. U Isusovu iskazu tri su ključne riječi: Otac, Sin, Petar. Na hebrejskom otac se kaže Ab – piše se Aleph, Bet. Sin se kaže Ben – piše se Bet Noun. Te dvije riječi sastoje se od tri slova: Aleph, Bet, Noun. A upravo ta tri slova čine riječ Eben što znači – stijena.

Rečeno na hebrejskom, Isus je Šimunu rekao: Zvao si me Ben (sin), Voljom moga Ab (oca), koji te je nadahnuo, odsad ćeš se zvati Eben (Stijena, Petar). Haddad poentira: „Ime Petar (Stijena) u sebi latentno sadrži dogmu Trojstva.“ <<

Sjećam se da sam čitajući ovaj odlomak razmišljala kako se ponovo sve vraća na problem čitanja, razumijevanja i interpretacije. Mislim da nije potrebno naglašavati već svima uočljivu činjenicu da su jednu u potpunosti duhovnu poruku, davni interesni interpreti vrlo brzo (ako ne i trenutno) igrom gluhih telefona naglavačke izokrenuli i izopačili, zloupotrijebivši je za utemeljenje i izgradnju svojeg dijametralno suprotnog davdanašnjeg materijalnog carstva. No ono što pored te nepobitne činjenice zaokuplja današnje mislioce je točan prijevod, izvornost riječi, a potom po njima i pravilno tumačenje, imena kroz Imena, što bi trebalo otkriti izvorni smisao/značenje/poruku (o duhovnom, a ne materijalnom). Kako sam nedavno naglas razmišljala o nečemu što sam nazvala zloupoimlje, zloćudnoj pojavi da se glorificiranjem ili demoniziranjem (svetih ili grešnih Imena) utravljene mase drži u okviru straha, primijetila bih da se u navedenom pasusu interpretacija poznatih biblijskih riječi odvija upravo u okviru te iste „bitnosti imena“. Kao tri najbitnije, odnosno, kako je navedeno „ključne riječi“ (u smislu da su one ključ razumijevanja) navode se velikim slovima Otac, Sin, Petar, a potom i njihov prijevod sa hebrejskog te korelacija u svrhu objašnjenja zašto je zapravo Šimun nazvan Petrom/stijenom (dakle, ne zbog interesa Crkve koja će na Stijeni biti izgrađena, već je Š. stijena - jer je onaj koji shvaća/razumije/spoznaje). Filozof tu ne staje, već poentira kako je upravo u slovima imena Petar latentni korijen kasnije dogme Trojstva. Iako vrlo zanimljive povijesti nastanka, latentnost korijena dogme Trojstva mi se u svemu učinila još najmanje intrigantnom. Počeci svih dogmi se ionako nalaze u različitim čitanjima (iščitavanjima), bilo ta čitanja točna ili češće pogrešna. Za fabriciranje (svakoj religiji) potrebnih misterija kalemljenjem Trojstva (koje je u obliku dogme došlo poslije izrečenih riječi) u što god i gdje god im je odgovaralo, interesanti su imali više nego dovoljno vremena.

Zloćudniji i intrigantniji mi se čini rezultat dogmi, a napose njihovo pravo polazište, a to je ova (sad upotrijebimo riječ latentna) ljudska sklonost "ključevima", Imenima (Otac, Sin, Petar isl.) i njihovim „bitnostima“, to jest bujanje krivih vjerovanja na kojima su ustanovljene (utemeljene na sipkom pijesku) sve institucije i dogme („On je njega nazvao Tako i Tako i zato što ga je nazvao Tako, sad Mi imamo pravo postupati Tako...“), dok se glorificirajući krive vrijednosti (kumiri, materijalizam etc.) briše ono što je autor zapravo htio reći. Ono što je pjesnik zapravo htio reći, po mom skromnom mišljenju, ni u ovom slučaju sigurno nije bilo ustanovljenje institucija i dogmi (Crkve isl.) u njegovo Ime kroz neko drugo Ime, ta svaki potez onog u kojeg se kunu svjedoči kontra njih, već upravo suprotno, čini se razumni(ji)m i takvom čovjeku svojstvenijim nazvati nekoga stijenom (jakim, čvrstim, temeljem) u smislu potrage za čovjekom koji shvaća - ti si me Šimune razumio i to iskonsko razumijevanje je ono polazište koje gradi najjače odnose među ljudima, tražim upravo takve kao što si ti, koji shvaćaju bit. Tražim(o) samo to, čovjeka koji razumije što želim(o) reći i što govorim(o), koji u sebi nosi iskru spoznaje. Drugim riječima, nikakve institucije, nikakve tisućljetne organizacije, nikakve Crkve, nikakva Imena, nikakvi masovni pokreti koji maligno bujaju ograničavajući i uokvirujući ljudske slobode na bilo koji način. Nisu ključni izmišljeni "ključevi", već razumijevanje. Demistifikacija. Razumijevanje, tęte-a-tęte, oči u oči, na onoj svakodnevnoj međuljudskoj razini, u potrazi za bližnjim svojim prepoznati svakog umnog čovjeka kao takvog. Dakle najjednostavnije učenje koje to i nije, jer bi svima trebalo biti (samo po sebi) razumljivo. Trebalo bi, ali je frka razumjeti onima bez razuma.

Jer kome se obraća(m)o? Munjarama (farizejima) koje opijene prošlošću i nacionalizmom, tradicionalno odane nerijetko etički okaljanim autoritetima, potpuno mentalno gluhe i slijepe, uopće nisu u stanju razumjeti što se govori? Ili ipak onima koji su u stanju čuti i razumjeti?

Naime, kapaciteti sposobnosti čitanja s razumijevanjem (i samog razumijevanja) u ljudskoj populaciji nisu ujednačeni. Problem interpretacija i reinterpretacija autora i njihovih djela uvijek je stoga aktualan, zbog vječnog problema (ne)razumijevanja ispisanog. U okružjima tradicionalno zatrovanima zloćudnim "izmima", ta se sposobnost razumijevanja, ti kapaciteti u zabludjelim masama, pod utjecajem navedenih otrova, još više zatomljuju, umanjuju, guše, gube.

No unatoč takvim periodičnim (i obilatim) izlijevanjima nabujalog bezumlja iz vječno nestabilnih korita balkanskih rijeka, osobno i dalje s radošću primjećujem ono što sam zapazila pozdravljajući iznimne talente (u potonjim slučajevima glazbenih voda, slovenskog Perpetuum Jazzile, hrvatskog 2Cellos, srpskog Viva Vox) sa ovih prostora. Pronalazeći takve talente, a evo i čitajući ih, promatrajući što poručuju pjesmom, stavom, kistom ili perom, uočavam da je nekim čudom, nekom logikom nemogućeg da „i u tami nikne divan cvijet“, na ovim prostorima ipak uspjela stasati nova slobodoumna generacija mladih i iznimnih pojedinaca, talentiranih i svjesnih ljudi, osviještenih ljudi, zrelih mislioca koji su sposobni čuti i razumjeti (možda baš zbog te tame koju su imali priliku promatrati, naučiti prepoznavati i jasno je prozreti), nezaokupljeni i neopterećeni prošlošću i nacionalističkim, vjerskim i tradicijskim otrovima lokalnih vječno zavađenih divljaka i njihovih plemena (mentalno nepovratno zarobljenih u vrzinom kolu krvne osvete ili želje za istom).

Samosvjesni pojedinci koji ne znaju i ne žele znati „bitna imena“ premijera, predsjednika, generala, kardinala (barem ne u smislu kumira kojima bi se „moralo“ klanjati, ustajati, aplaudirati, ili im bespogovorno salutirati u stavu mirno), i smatraju takve podatke onakvima kakvi oni zapravo jesu - potpuno nebitnima. Što uopće nije minus u njihovoj bilježnici, dapače.

Odbacivanjem tradicionalnih autoriteta i kojekakvih lažnih društvenih (plemenskih) vrijednosti, oni ocrtavaju više nego poželjnu misaonu slobodu, njome utiru prtinu u duboku snijegu i kroz visoke nanose ljudske gluposti i zla hrabro otvaraju put osobnog (a kamo sreće i društvenog) oslobođenja.

- 00:01 - Reci da se čuje (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>