Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/modestiblejz

Marketing

razgovor ugodni



Dvije su osnovne tehnike izrade čipke, prva je na iglu odnosno šivanje iglom (čipka na iglu), a druga preplitanje finih končanih niti pomoću batića (čipka na batiće). Iako je delikatan proizvod čipkarenja sam po sebi prelijep oku, ova druga tehnika oduvijek mi djeluje dodatno ugodna zbog prekrasno umirujućeg zvuka rominjanja drvenih batića dok se u radu prepliću. Oduvijek sam voljela taj zvuk.

Otprilike slično umirujuće na moje bubnjiće djelovala je i emisija na Trećem HRTa, na koju rado bacim oko, jednostavno nazvana Emisija, odnosno razgovor ugodni upućenog voditelja Dražena Ilinčića sa simpatičnom hrvatskom redateljicom Vlatkom Vorkapić (emisiju sam s užitkom baš odslušala, iako je televizijski format primarno vizualan). Jer je to bilo jedno uhu ugodno ispreplitanje opuštenih sugovornika, na meni zanimljivim temama filma, filmske kulture, obrazovanja isl. Vorkapić je inače snimila dokumentarce baš o paškoj i lepoglavskoj čipci (Pogačica, ročelica, mendulica/1996; Dedek, batek, bakica/1998), a povod gostovanja u Emisiji bio je njen posljednji dugometražni igrano-filmski uradak koji upravo igra u hrvatskim kinima.

"Sonja i bik je komedija o dvoje mladih ljudi, oprečnih svjetonazora, iz različitih sredina čije se sudbine, uz pomoć jednog bika, isprepletu. Zagrepčanka Sonja, vegetarijanka i zagrižena aktivistica, ogorčena je protivnica borbe bikova u Dalmatinskoj zagori što iritira tamošnje stanovnike koji zaključe da se Sonja, bez obzira na silnu deklariranu ljubav prema životinjama, ne bi usudila stati pred bika. Padnu oklade, a izazov Sonji nosi Ante, poznat po svojoj moći uvjeravanja...

Debitantski film redateljice Vlatke Vorkapić "Sonja i bik", na 59. Festivalu igranog filma u Puli osvojio je nagrade za najbolji scenarij, kostimografiju i glazbu... bavi se onim čemu se (izgleda) stanovnici ove zemlje najviše vole smijati, a to je odnos sela i grada."

Rekla bih da se stanovnici ove zemlje najviše vole smijati ili je bolje reći rugati Drugome, pa je lijepo ustanoviti da se pri tom ipak nisu zaboravili prvo nasmijati i sebi. Najuspješnije hrvatske komedije gradile su svoj humor secirajući baš domaći mentalitet i publika je to prepoznala i s humorom prihvatila. Autorica je s pravom ustvrdila da je naša Dalmatinska zagora izuzetno filmična, kao uostalom i cijela zemlja. Ali najfilmičniji od svega su ljudi. Ljudi ovih prostora u sebi objedinjuju naizgled nespojive kontraste, porađaju paradokse, suptilnost i surovost, čipku (i u kamenu) i kamena s ramena (u nečiju glavu). Borbe bikonja su kao dio te šarene slike jednostavno prezabavno štivo, zahvalno za šalu. Već se duže vrijeme nisam toliko zainteresirala nekim domaćim filmom kao što me zanima pogledati komediju Sonja i bik. Radujem se svakoj kvalitetnoj domaćoj produkciji. Pa da vidimo...


Post je objavljen 07.12.2012. u 01:00 sati.