Pregled posta

U potrazi za...

Nisam brz čitač, niti kvantitativan. No osvrćući se na godinu koja polako ide kraju, iz čitalačkog kuta, osobno je pamtim kao kvalitetniju. Ovo je godina u kojoj su me kao čitaoca, priznajem, najviše zaokupili ukoričeni Crnogorci. Riječi mlađega, koje su ostale zapisane u mom sjećanju, posljednjih dana ponovo rezoniraju mojim mislima „Mrtva djevojčica bila je prazan papir na kojem je grad ispisao svjedočanstvo o vlastitoj gadosti“. Znam da će, nažalost, opet imati priliku odjekivati i u budućnosti, bilo gradom, zemljom ili nacijom, ljudska je priroda u općem smislu prilično predvidljiv, konstantan svjedok. Koliko primjećujem, zapisane misli drugog, sad već pokojnog, danas doživljavaju onu izgleda neizbježnu sudbinu svakog pisca, svakog zapisa, da brojni interpreti (raznoraznih ne/djela i profila), potaknuti osobnim interesima, besramno posežu za njihovom zvučnošću, čitajući ih i citirajući bez razumijevanja, površno, kao lijepe i uhu ugodne fraze i parole (pogotovo po autorovoj smrti, kad više nije u mogućnosti na zlouporabe intervenirati), gazeći tako vulgarno i direktno vlastitim intencijama, nerazumijevanjem i potom postupcima, njihovo izvorno značenje.

Razmišljajući o takvoj nesigurnoj sudbini svega napisanog, životu djela nakon odlaska autora, za oko mi je zapeo zanimljiv odlomak koji se dotiče problematike vjerojatno najinterpretiranijih (najzlouporabljenijih) riječi u kršćanskoj povijesti:

>>Za temelj svoje teze on uzima vjerojatno najpoznatiju igru riječi u povijesti: trenutak kada se Isus obraća ribaru Simonu, sinu Joninom. Ovdje je nužno pozvati se na Evanđelje po Mateju koje navodi da Krist postavlja pitanje: „Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?“ Oni odgovoriše: Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, treći za Jeremiju ili za jednoga od proroka. „A vi“, reče im, „za koga me držite?“ – Ti si Krist, Sin Boga živoga, odgovori mu Šimun Petar. (Mt, 13-17)
Ono što slijedi riječi su na kojima je podignuta kršćanska crkva: na njima leži i veličanstvena, fizici prkoseća kupola Crkve svetoga Petra u Rimu. Isus, dakle, alegorijskim jezikom saopćava: „Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski! A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata pakla neće je nadvladati (Mt, 18-19)

Haddad tvrdi da Kristove riječi puni smisao dobivaju na hebrejskom. U Isusovu iskazu tri su ključne riječi: Otac, Sin, Petar. Na hebrejskom otac se kaže Ab – piše se Aleph, Bet. Sin se kaže Ben – piše se Bet Noun. Te dvije riječi sastoje se od tri slova: Aleph, Bet, Noun. A upravo ta tri slova čine riječ Eben što znači – stijena.

Rečeno na hebrejskom, Isus je Šimunu rekao: Zvao si me Ben (sin), Voljom moga Ab (oca), koji te je nadahnuo, odsad ćeš se zvati Eben (Stijena, Petar). Haddad poentira: „Ime Petar (Stijena) u sebi latentno sadrži dogmu Trojstva.“ <<

Sjećam se da sam čitajući ovaj odlomak razmišljala kako se ponovo sve vraća na problem čitanja, razumijevanja i interpretacije. Mislim da nije potrebno naglašavati već svima uočljivu činjenicu da su jednu u potpunosti duhovnu poruku, davni interesni interpreti vrlo brzo (ako ne i trenutno) igrom gluhih telefona naglavačke izokrenuli i izopačili, zloupotrijebivši je za utemeljenje i izgradnju svojeg dijametralno suprotnog davdanašnjeg materijalnog carstva. No ono što pored te nepobitne činjenice zaokuplja današnje mislioce je točan prijevod, izvornost riječi, a potom po njima i pravilno tumačenje, imena kroz Imena, što bi trebalo otkriti izvorni smisao/značenje/poruku (o duhovnom, a ne materijalnom). Kako sam nedavno naglas razmišljala o nečemu što sam nazvala zloupoimlje, zloćudnoj pojavi da se glorificiranjem ili demoniziranjem (svetih ili grešnih Imena) utravljene mase drži u okviru straha, primijetila bih da se u navedenom pasusu interpretacija poznatih biblijskih riječi odvija upravo u okviru te iste „bitnosti imena“. Kao tri najbitnije, odnosno, kako je navedeno „ključne riječi“ (u smislu da su one ključ razumijevanja) navode se velikim slovima Otac, Sin, Petar, a potom i njihov prijevod sa hebrejskog te korelacija u svrhu objašnjenja zašto je zapravo Šimun nazvan Petrom/stijenom (dakle, ne zbog interesa Crkve koja će na Stijeni biti izgrađena, već je Š. stijena - jer je onaj koji shvaća/razumije/spoznaje). Filozof tu ne staje, već poentira kako je upravo u slovima imena Petar latentni korijen kasnije dogme Trojstva. Iako vrlo zanimljive povijesti nastanka, latentnost korijena dogme Trojstva mi se u svemu učinila još najmanje intrigantnom. Počeci svih dogmi se ionako nalaze u različitim čitanjima (iščitavanjima), bilo ta čitanja točna ili češće pogrešna. Za fabriciranje (svakoj religiji) potrebnih misterija kalemljenjem Trojstva (koje je u obliku dogme došlo poslije izrečenih riječi) u što god i gdje god im je odgovaralo, interesanti su imali više nego dovoljno vremena.

Zloćudniji i intrigantniji mi se čini rezultat dogmi, a napose njihovo pravo polazište, a to je ova (sad upotrijebimo riječ latentna) ljudska sklonost "ključevima", Imenima (Otac, Sin, Petar isl.) i njihovim „bitnostima“, to jest bujanje krivih vjerovanja na kojima su ustanovljene (utemeljene na sipkom pijesku) sve institucije i dogme („On je njega nazvao Tako i Tako i zato što ga je nazvao Tako, sad Mi imamo pravo postupati Tako...“), dok se glorificirajući krive vrijednosti (kumiri, materijalizam etc.) briše ono što je autor zapravo htio reći. Ono što je pjesnik zapravo htio reći, po mom skromnom mišljenju, ni u ovom slučaju sigurno nije bilo ustanovljenje institucija i dogmi (Crkve isl.) u njegovo Ime kroz neko drugo Ime, ta svaki potez onog u kojeg se kunu svjedoči kontra njih, već upravo suprotno, čini se razumni(ji)m i takvom čovjeku svojstvenijim nazvati nekoga stijenom (jakim, čvrstim, temeljem) u smislu potrage za čovjekom koji shvaća - ti si me Šimune razumio i to iskonsko razumijevanje je ono polazište koje gradi najjače odnose među ljudima, tražim upravo takve kao što si ti, koji shvaćaju bit. Tražim(o) samo to, čovjeka koji razumije što želim(o) reći i što govorim(o), koji u sebi nosi iskru spoznaje. Drugim riječima, nikakve institucije, nikakve tisućljetne organizacije, nikakve Crkve, nikakva Imena, nikakvi masovni pokreti koji maligno bujaju ograničavajući i uokvirujući ljudske slobode na bilo koji način. Nisu ključni izmišljeni "ključevi", već razumijevanje. Demistifikacija. Razumijevanje, tęte-a-tęte, oči u oči, na onoj svakodnevnoj međuljudskoj razini, u potrazi za bližnjim svojim prepoznati svakog umnog čovjeka kao takvog. Dakle najjednostavnije učenje koje to i nije, jer bi svima trebalo biti (samo po sebi) razumljivo. Trebalo bi, ali je frka razumjeti onima bez razuma.

Jer kome se obraća(m)o? Munjarama (farizejima) koje opijene prošlošću i nacionalizmom, tradicionalno odane nerijetko etički okaljanim autoritetima, potpuno mentalno gluhe i slijepe, uopće nisu u stanju razumjeti što se govori? Ili ipak onima koji su u stanju čuti i razumjeti?

Naime, kapaciteti sposobnosti čitanja s razumijevanjem (i samog razumijevanja) u ljudskoj populaciji nisu ujednačeni. Problem interpretacija i reinterpretacija autora i njihovih djela uvijek je stoga aktualan, zbog vječnog problema (ne)razumijevanja ispisanog. U okružjima tradicionalno zatrovanima zloćudnim "izmima", ta se sposobnost razumijevanja, ti kapaciteti u zabludjelim masama, pod utjecajem navedenih otrova, još više zatomljuju, umanjuju, guše, gube.

No unatoč takvim periodičnim (i obilatim) izlijevanjima nabujalog bezumlja iz vječno nestabilnih korita balkanskih rijeka, osobno i dalje s radošću primjećujem ono što sam zapazila pozdravljajući iznimne talente (u potonjim slučajevima glazbenih voda, slovenskog Perpetuum Jazzile, hrvatskog 2Cellos, srpskog Viva Vox) sa ovih prostora. Pronalazeći takve talente, a evo i čitajući ih, promatrajući što poručuju pjesmom, stavom, kistom ili perom, uočavam da je nekim čudom, nekom logikom nemogućeg da „i u tami nikne divan cvijet“, na ovim prostorima ipak uspjela stasati nova slobodoumna generacija mladih i iznimnih pojedinaca, talentiranih i svjesnih ljudi, osviještenih ljudi, zrelih mislioca koji su sposobni čuti i razumjeti (možda baš zbog te tame koju su imali priliku promatrati, naučiti prepoznavati i jasno je prozreti), nezaokupljeni i neopterećeni prošlošću i nacionalističkim, vjerskim i tradicijskim otrovima lokalnih vječno zavađenih divljaka i njihovih plemena (mentalno nepovratno zarobljenih u vrzinom kolu krvne osvete ili želje za istom). Samosvjesni pojedinci koji ne znaju i ne žele znati „bitna imena“ premijera, predsjednika, generala, kardinala (barem ne u smislu kumira kojima bi se „moralo“ klanjati, ustajati, aplaudirati, ili im bespogovorno salutirati u stavu mirno), i smatraju takve podatke onakvima kakvi oni zapravo jesu - potpuno nebitnima. Što uopće nije minus u njihovoj bilježnici, dapače.

Odbacivanjem tradicionalnih autoriteta i kojekakvih lažnih društvenih (plemenskih) vrijednosti, oni ocrtavaju više nego poželjnu misaonu slobodu, njome utiru prtinu u duboku snijegu i kroz visoke nanose ljudske gluposti i zla hrabro otvaraju put osobnog (a kamo sreće i društvenog) oslobođenja.


Post je objavljen 02.12.2012. u 00:01 sati.