Pregled posta

Orao

Sve mi je sjelo prateći ovu priču oko pravog odnosno lažnog orla koji je pokušao zgrabiti pravog odnosno lažnog bebaća. Pa da, to je to. Lijepo nacrtano u 3D animaciji. Mi zapravo već živimo u novomilenijskoj inačici srednjeg vijeka, u nekoj vrsti osuvremenjena srednjovjekovlja ili neomedievalštini 21.stoljeća. A u kojoj je granica između istine i laži naizgled nevidljiva, ali i da je vidljiva potpuno je nebitno, jer ono što „treba vidjeti“ određuje već nekakav režiser odozgora. I ne govorim to zbog trenutnog orgijanja domaćih likova koji bi i dalje htjeli režirati živote drugih držeći ljude u zaostalom uvjerenju da je masturbiranje, homoseksualnost i uopće seksualnost grijeh, pa još i antidomoljubni. Ne, takvi su naprosto smiješni, ali ovo je nažalost srednji vijek i mimo njihovih srednjovjekovnih poimanja. Da, mi doista imamo iPhone, MP3ice, mikrovalke, Fejs, sve moguće gadgete i twitove, ali poslije tehnološkog i psihološkog uzleta svijeta nakon II.svjetskog rata (kada je svijet ipak kročio u nekom prosvjetljujućem smjeru), ovo je doba opet apsurdan povratak u suludo i živopisno vrijeme praznovjerja i neznanja. S tom razlikom da je u originalnom srednjem vijeku monopol na znanje (propovijedaonicu i lomače) imala Crkva, a sada su tu ulogu preuzeli mediji (prvo televizija, a posljednje desetljeće šprintajućom brzinom štafetu od tv-a preuzima Internet) odnosno oni koji medijima raspolažu i upravljaju.

Nedavno sam slušala u nekoj emisiji vrlo zanimljivu analizu filmskih top-lista kroz posljednja desetljeća, a u kojoj je primijećeno da je u dvijetisućitima (za razliku od 70tih kad je publiku oduševljavao autorski film i općenito rečeno dramski žanr, pa preko 80tih i akcijskih 90tih) filmskim listama prevladao zabavni, sci-fi i fantasy žanr, odnosno filmski trend koji nudi bijeg u neke izmaštane i bajkovite svjetove i potpuni odmak od stvarnosti. Tako da je i filmska industrija na najdirektniji način doslovno oslikala nabujali društveni eskapizam.

=

Osobno primjećujem da pored eskapizma, poplava filmskih remakeova posljednjih desetak godina, posezanje za već prožvakanim stvarima i umivanje starih hitova navlačenjem novog ruha na stare kosture, ocrtava i kroničan nedostatak ideja i mašte, to jest hod (vrtnju) u mjestu. Baš kao kad se kojekakvi iscjelitelji, propovijednici, pseudokarizmatici ili čudotvorci, još uvijek koriste onim odavno isfuranim trikovima, taktikom mađijanja, mistificiranja, zastrašivanja i obećavanja.

Kao žedan kamen na studencu

Dakako da je Crkvi kao apsolutnom monopolistu srednjeg vijeka (dandanašnjem hodaču u mjestu, blockbusterskom MGMu i duhovno-materijalnom Konzum-erizm-u) na području onodobne proizvodnje i distribucije filmova i televizijskog programa (pismenosti i znanja), bilo u interesu držati neobrazovane mase u strahu i mraku, glupe, slijepe i iznad svega poslušne. Činili su to metodom zatajivanja, uskraćivanja, falsificiranja i skrivanja informacija (a kao što je poznato, nisu se pri tom libili ni spaljivanja ili zabranjivanja znanstvenih radova i njihovih autora).

Mediji danas, što je već u mnogim rasparavama utvrđeno, taj isti učinak postižu dijametralno suprotnom, ali ništa manje zloćudnom metodom. Budući da se informacije u informatičkom dobu više ne mogu skriti, zagušivanje znanja sada se vrši suviškom informacija, njihovim gomilanjem i obezvređivanjem, potkopavanjem njihova kredibiliteta, utapanjem korisnih informacija u oceanu nekorisnih i neprovjerenih, nevjerodostojnih, krivih, lažnih, falsificiranih i nerijetko štetnih podataka (ali čak ni ne trebaju biti da počine štetu). Verbalne manipulacije kao način komunikacije. Preplavljivanjem masa ogromnom i praktički neprobavljivom količinom informacija, uzgojem slijepaca pored zdravih očiju, postiže se jednak efekt zatupljivanja odnosno prevođenja žednih preko vode. Onih koji redovito tovljeni serviranim informacijama, fino timareni, siti, napojeni i uninani, zatvoreni u svoje male štalske odjeljke ne znaju i nemaju više potrebe (o činjenicama) misliti. Od razmišljanja se dragovoljno bježi. Kritička misao je u svakom preživanju već serviranog - suvišna (ta što imaju misliti kad drugi misli umjesto njih). Nuspojava tomu je dosada. A rezultat je procvat manipulacije i paradoksalan porast nove vrste praznovjerja i neznanja. Koliko god nevjerojatno zvučalo, pored nikad u povijesti pristupljivijih izvora znanja, događa se - porast praznovjerja i neznanja!

Internet je zahvatila bolest...

Ma net je u središtu toga. Ovih dana o tome opet govori i Assange, upozoravajući na ono što je net postao ili će postati - s jedne strane korisno sredstvo za širenje ljudskih sloboda, ali s druge opasan alat totalitarnih sistema.

Potreba za čudom

U moru tih činjenica koje su nam dostupne i kojima smo bombardirani preko malih tv i kompjutorskih ekrana, tako zasićene i otupljene mase sve više traže biti iznenađene i zabavljene. Naša su osjetila u vječnoj potrazi za nečim novim (za kakvom mečkom koja pleše ili majmunčićem koji skakuće uz vergl) što će razbiti onu nuspojavnu dosadu. U potrazi smo za nečim što će nas u tom nepreglednom šarenilu probuditi, iznenaditi, zabaviti, osupnuti, začuditi, šokirati, utraviti.



Drugim riječima, mase opet i opet i opet, klik po klik po milijun klikova, traže – zabavni spektakl, miraž, mirakul. Osuvremenjenu srednjovjekovnu liturgijsku predstavu, temeljenu na biblijskim prizorima i legendama o svecima, mučenicima i njihovim čudesima, ovaj put samo prebačenu na YouTube.

S druge strane, kolikogod tražio zabavu, ljudski um vapi i za najjednostavnim rješenjem nekog problema, za jednostavno-razumljivim odgovorom koji isključuje svako propitivanje da bi se time unaprijed oslobodio daljnjeg rada. Mase stoga zahtijevaju instant rješenje koje će im u jednom potezu, u jednom kliku miša objasniti baš sve, prebijajući dug, preskačući logiku, bez potrebe uključivanja mozga, bez njihove suvišne muke ili imalo truda. Pa bilo to objašnjenje čak i nadnaravno, lažno i posve nelogično (nije im ni bitno, istina ili laž), jer glavno da im je rješenje (sjetite se) servirano i da ne traži njihov daljnji umni angažman.



Mase tako traže ono što ispunjava i zadovoljava točke njihovog prvog zahtjeva: „biti iznenađen i zabavljen“, i drugog zahtjeva: „ako treba i nelogično objašnjenje, samo da je jednostavno“, a sve pod uvjetom neulaganja osobnog truda. Drugim riječima zahtijevaju ništa manje do čudo. Čudo i nekoga (Čudotvorca, Spasitelja, Maga) da ga izvede, ono klasično deus ex machina (ustani Lazare, oporavi se ekonomijo, spasi nas čudotvorni Spasitelju, dođi Vođo, zapovijedaj generale, na zapovijed vojvodo etc.).

Misaono ulijenjene mase, umrtvljene silnom količinom nepotrebnih informacija koje brkaju sa znanjem a zapravo zadojene novim vrstama praznovjerja i neznanja, danas više no ikad traže injekciju instant "klik" zabave, dozu šoka(ntnosti), šut neviđenog, oživotvorene bajke, čuda, filmske scenarije, spektakularne kulise isl. A kako je ovo ipak doba industrije zabave / showbizza / entertainmenta, po mehanizmima ponude i potražnje uvijek će se naći netko tko će se pobrinuti da potražnju za bilo čim ispuni što zvučnijom ponudom (naravno, vodeći se u tom kupoprodajnom odnosu vlastitim interesom).

Upravo zbog toga manipulatori svih vremena uvijek mogu u potpunosti računati na jednu te istu srednjovjekovnu fascinaciju masa miraklima i na masovnu potrebu za njima.

Ako su pak interesi ponuđača ugroženi, onda se u ofenzivi neosrednjovjekovlja izvlači i ta teška, najteža artiljerija – nadnaravna čudesa. Pa se, kad treba, bez problema iscenira i taj srednjovjekovni blockbuster, mirakul, u skladu sa novim vremenom i mogućnostima koje današnja tehnologija pruža, nekakav novi hod po vodi i sl. Jer da bi lajkali Gloriu sto milijuna puta, više nije dovoljno da kip samo lije suze, sad ih treba spektakularno liti i u 3D tehnici. Tražite čudo - evo vam čudo!

Prevedeno na novomilenijski jezik, mirakuli vezani uz blagdane suvremenih misionara su digitalizirani - Smakovi, Krize, Oluje nad olujama, nadčovjek Baumgartner koji skače iz svemira, Azijac (dežurni majmunčić sa verglom) koji skače Gangnam style, "leteći" krokodil koji skače jer mu neki debil pliva ususret, orao koji zaskače bebu, beba koja zaskače psa, nikad dosad viđena čudovišta, svemirci nad Istanbulom, Jeti na skijanju, etc.

I to je ono što i ovo vrijeme čini slikovitim, digitaliziranim, ali srednjim vijekom. I u takvom vremenu onda zaista nema veze što orao nije pravi i što je priča lažna, dovoljno je čudesno, zabavno, šokantno i fascinantno, the eagle has landed, orao je sletio, svi su hepi, tridesetak milijuna klikova, jer čuda, čuda - čuda se traže!