Marketing
Dokle?!
Kad god stignem sa zanimanjem pratim vrlo poučnu emisiju Moderna čuda u kojoj je bila riječ i o shinkansenu, japanskom superbrzom vlaku - metku (bullet train), to jest razvoju moderne željeznice kakvu nije mogao sanjati ni George Stephenson, a danas je u nekim dijelovima svijeta najnormalnija stvar. U epizodi nije prikazana priča samo o dalekom Japanu, oslikana je povijest i francuske željeznice koja, suočena sa padom putničkog prometa, ´70ih kreće u radikalne promjene, kako infrastrukture tako i poslovanja, napose načina razmišljanja, kojima je povratila svoje putnike, te iznjedrila superbrzi i superpopularni TGV koji je prozvan "Vlakom koji je spasio Francuske željeznice".
Naravno da su i pruge kojima takvi vlakovi prometuju morale postati specijalizirane. Željezničke pruge velikih brzina grade se inače bez željezničko-cestovnih prelaza, postoje samo podvožnjaci i nadvožnjaci, jer takvi osuvremenjeni željeznički sustavi moraju poštivati vrlo stroge sigurnosne standarde.
Do jednog zaboravljenog zaselka i njegovog groblja u dalmatinskom zaleđu vozili smo u dugačkoj koloni ovog vrućeg ljeta uskom vijugavom cesticom kroz pusti usijani krš kojom se skoro pa nisu mogla mimoići dva automobila. Trajala je prilično ta krivudava vožnja tom jedinom cesticom do tog zaselka i njegovog groblja, dodatno usporena žalujućim tempom crnih kola na čelu kolone. Negdje skoro pred ciljem žalobna kolona je i stala, morala je stati, jer se pred njom našla prepreka u vidu željezničkog prelaza kojeg je trebalo puzajući, jedan po jedan automobil, oprezno prijeći. Inače vrlo nepregledan prijelaz (omeđen s jedne strane grabovom šumom, a s druge uskim usjekom), nije imao rampu, nije imao nikakvu oznaku, čak ni Andrijin križ, ali je domaća čeljad, navikla na red vožnje, odmahivala rukom na uplašene upite odgovarajući „Neće, nije mu vrime!“. No učinak tih umirujućih riječi vrlo brzo je poništen njihovim sjetnim prisjećanjima na „onaj put kad je mali od Miće u noći iša` iz treće i naiša, nije mu bilo spasa“ ili „kad su ono mali Mate i nji` troje išli na pir pa i` je samo Bog sačuva, a auto je ošlo u papar“ ili „kad je Antin sa stricon iša vidit mater i aj ća“. Pod „njim“ kojem nije bilo vrijeme, podrazumijevali su naravno lokalni vlak, za njih Vlak. Nadnaravnu silu, usud i konstantu koja je otkucavala bilo tog zabačenog kraja, diktirala dnevnonoćni ritam njihovih života i smrti, jednako sada kao i prije dvadeset, trideset i pedeset godina, u vrijeme njihovih sad već pokojnih.
U trenutku nespretnog prelaska automobilskih guma preko šina, spoznaja da su generacije tog kraja odrasle bilježeći protok vremena od jedne do druge tragedije, na tom istom neobilježenom križanju pruge s uskom cesticom koja vodi samo na groblje, postala je neugodno opipljiva.
Modernih vlakova i funkcionalnih željeznica prisjetim se pri svakoj željezničkoj nesreći koja se u Hrvatskoj desi, a dešavaju se redovito. Prisjetila sam ih se i nakon one tragične nesreće vlaka u Rudinama 2009. godine kada je poginulo šest, a ozlijeđeno 55 osoba. Prisjetila sam ih se i sada nakon ove najnovije nesreće na pruzi između kolodvora Križevci i Lepavina kad je putnički vlak naletio na teretni vlak u mirovanju. Prisjetila sam ih se i kad je vlak u Gorskom Kotaru izletio s pruge i zabio se u tunel, a strojovođa poginuo. I kad je u središtu Rijeke teretni vlak od 16 vagona iskočio iz tračnica i doslovno se smrskao. I kad je nagibni vlak iskliznuo iz tračnica na pruzi između Knina i Gračaca i završio u kanalu. I kad se pokvario čak i zamjenski vlak koji je poslao HŽ, a smrznuti putnici tek nakon deset sati stigli do Zagreba. I kad je kod Slavonskog Broda s tračnica izletilo 12 vagona teretnog vlaka. Prisjetila sam ih se i kad je neki dan jednom strojovođi završila smjena pa je napustio vlak, a ostavljeni putnici sat i pol čekali u napuštenom vlaku da se drugi strojovođa pojavi na poslu. Prisjetila sam ih se i kad je najavljeno ukinuće svih lokalnih linija zbog neisplativosti. I kad je stigla vijest da od osam skupo plaćenih nagibnih vlakova ne radi nego jedan i to samo isključenog nagibnog mehanizma (zbog sigurnosti). Prisjetila sam ih se i kad sam na koncu u pogrebnoj povorci prelazila neoznačeni željeznički prelaz na putu za groblje...
Hrvatska, za razliku od recimo Kine, trenutno nema niti jednu prugu sposobnu podnijeti brzinu od 200 km/h u redovitom prometu. Zapravo, za hrvatske vlakove već je brzina veća od 100km/h znanstvena fantastika, a da ne spominjemo kako je takva brzina na ovakvim prugama nošenje glave u torbi.
Daleko je ova zemlja od japanskog shinkansena i uređenog željezničkog prometa. Ali paradoksa mu, dok se sve raspada, u Hrvatskim željeznicama zato postoji referent koji prima plaću od 20.000kn. Zaposlenih ima oko 17.200. Šefovima je plaća viša od 30.000. A osim po dobrim plaćama šefova, poznati su još i po nevjerojatnim otpremninama. Nitko ne dobiva otkaz, pa makar pokrao milijune.
HŽ, stara "misterija svijeta". Kronično neprofitabilna firma kojoj je infrastruktura u raspadu, vlakovi svako malo izleću sa pruga, ljudi ginu kao muhe, posao preoteli skuplji cestovni prijevoznici, ali šefovi i nabujala administracija časte se kao carevi. Umjesto u infrastrukturu i dalje ulažu u sebe. Naizgledni paradoks. Jer HŽ je zadnja dva desetljeća bio država u državi, kao i HNS, i sve te legalno-mafijaške organizacijice koje su nečijom protekcijom postale leglo stranački uhljebljenih parazita i kojekakvih retardanata u koje se nitko nije usudio (ne usuđuje) dirati, zašto? Zbog premreženosti interesa i ruke koja je milovala ruku. Potražimo odgovor na konkretnom lokalnom primjeru. Ovdje su u HŽu po stranačkom ključu (Zna se-HDZ) zapošljavani mahom muškarci iz susjedne države, koji su sebe, žene i djecu prijavili kao domicilno stanovništvo, iako ne žive ovdje već preko granice. Njihova je zadaća samo s vremena na vrijeme, svakih nekoliko godina, pokazati svoju zahvalnost voljenoj stranci, na izborima. Ergo... HŽ? HDŽ! To jest firma sponsored by HDZ. A sve što je taj stranački tumor taknuo, gdje god se uvalio, odakle god da je zadnjih dvadeset godina išćućavao novac hrvatskih građana, sve je postalo pepeo i prah.
Postoji li uopće ikakva nada da će se nešto početi mijenjati? Koliko se još nesreća treba dogoditi i koliko ljudi još treba poginuti, da bi se nešto u HŽu pokrenulo?
Hajdaš Dončić: 'HŽ je godinama djelovao kao socijalna ustanova, hospicij, i to sada mijenjamo!'
Hajdaš Dončić: 'U HŽ-u će 600 ljudi dobiti otkaz. Još nismo sigurni što ćemo s autocestama'
Hajdaš Dončić: "DO KRAJA godine iz Hrvatskih željeznica će otići više od tri tisuće ljudi"
Hajdaš Dončić potvrdio otpuštanja u HŽ-u, isto najavljuju i u Pošti
Hajdaš Dončić: HŽ Putnički kreće u nabavu 44 nova vlaka
Hospicija mu Donči, pun si obećanja, no daj se odluči, administracija i/ili teren, koliko će ljudi dobiti otkaz? I misliš da će otkazi zaustaviti očit raspad sistema ili će ga ubrzati? Nabavljate nove vlakove? Kojim novcima i čemu, ako ni ovi sadašnji ne voze i ne koriste sve svoje kapacitete zbog stanja pruga i premorenosti osoblja, onih istrošenih šljakera na dnu lanca? I gdje će i koga ti vlakovi voziti ako se ukidaju neprofitabilne lokalne linije? Ta jednako tako možemo naručiti i najnoviji space shuttle, ali kako bi i po čemu to čudo tehnike vozilo?
Vele, potrebno je strpljenje i ne može se ništa preko noći, ali koliko još trebamo trpiti? Dokle? Kamo vozi ova hrvatska željeznička krmpotina? Onom istom uskom vijugavom cestom na groblje? Na kojoj, usput rečeno, i dan danas fali Andrijin križ.
Post je objavljen 19.12.2012. u 00:01 sati.