< | prosinac, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Za pripremu tradicionalnog blagdanskog bakalara, omiljenog božićnog jela svih Hrvata, kao prvo i najosnovnije, potrebne su vam kvalitetne sirovine, a potom vam je potrebno i znanje kako te sirovine ukusno spremiti. Možete znati kuhati, ali bez ribe nažalost nemati što kuhati, možete ribu i imati, ali bez znanja ne znati kako je skuhati, bez jednog i drugog ne možete baš ništa - ni znati ni imati, sa jednim i drugim možete pak svašta - imati i znati. A spremati ga se može na sto načina, na bjanko, na crveno (oliti mornarski), na brudet, s krumpirom, manistrom, rižom, purom, u bijelom vinu, zapečenog, na lazanje ili nekako po svome (i ni jedan nije ispravniji od drugog, jer svi su bakalari na svoj ukusan način pravi). Pretpostavljajući za ovaj put da imamo i znamo, recimo da bez obzira kako ga radili, svako jelo počinje od glavnog sastojka, temeljne namirnice, a u ovom slučaju to bi bio spomenuti bakalar oliti uhata smrdljiva riba "Gadus morhua", sušena ili friška. Nemojte da vas njegovo ime zavara, u imenu nije sve, jer bezglavi bakalar specifičnog vonja uopće nije gadna riba, osim po cijeni. Neki kažu da se po njegovim takozvanim ušima poznaje je li bakalar pravi oli falši. Svaka njemu ušna čast, ali ja ga i dalje biram raspoznavati po nosu. U slučaju sušenog bakalara, majstori od kužine u postupku pripreme preporučuju obavezno natapanje u vodi par dana prije samog kuhanja, da meso bakalara fino omekša. A neki čak savjetuju da je prije kuhanja, u svrhu omekšavanja i činjenja probavljivijim, bakalar dobro i istući. Za to će vam pak biti potrebna snažna ruka... Par mjeseci teretane, upornost i volja, ta što je to za jednog bakalarca. A nakon što ste ispunili sve preduvjete za pripremu kvalitetnog bakalara, to jest, nakon što ste nabavili sušeni ili friški bakalar i zavrnuli rukav na mišićavoj ruci - balkanske bakanalije od bakalara slobodno mogu započeti. Seriozno pristupimo sljedećem koraku u ovom kulinarskom pothvatu. Po preporuci svih eksperata za pripremu bakalara, bakalar (sušeni ili friški) dakle treba: a) jednom rukom čvrsto uzeti za njegov rep... b) potom valja snažno i energično zamahnuti bakalarom visoko iznad glave i... c) dooooobro ga istući o nešto dokazano tupo i tvrdo... Tako je! Učinite to kako spada, nemojte se štediti, ni ruku ni njega, dobro ga izudarajte, nemajte milosti - pobrojite mu sve riblje kosti, jer sjetite se, biti će ukusniji... Ako ocijenite potrebnim, ponovite postupak i nekoliko puta, zlu ne tribalo! Na taj način fino omekšan i kondiciono pripremljen bakalar tek sutradan stavite kuhati, po receptu koji vama najviše odgovara. A hvalabogu recepata ima bezbroj, za svačije nepce, osim za sirotinjsko (ali tko u blagdansko vrijeme misli na sirotinju, na one koji nemaju, kad je onima koji imaju recimo preča kampanja po supermarketima kontra onih koji znaju). No mi se osiromašeni narode ipak obrazujmo, baš o svemu, čak i o bakalaru (pa zvao se on i oslić): • 500 g bakalara • 1 kg krumpira • 4 glavice kapule / crveni luk • 1 pelate / pomidore • 4 češnja češnjaka • 100 ml bijelog vina • 30 ml prošeka • lovorov list • usitnjeni peršin • maslinovo ulje • sol i papar • ljuta / slatka crvena paprika Prvo u čistoj vodi skuhati bakalar, kad se skuha očistiti ga od kostiju i odvojiti mu meso (piplavo, ali vridi truda), vodu u kojoj se bakalar prethodno kuhao ne bacati! Na maslinovom ulju (i ne škrtariti na njemu, ako je bakalar suh - posupat će) izdinstat sitno najsjeckanu kapulu (ne škrtarit ni na njoj) dok ne zacakli, pa dodati i češnjak (po novome ga je bolje samo zgnječkati da pusti sok), peršin, lovorovog lista i mljevene ljute paprike (tko voli na ljuto, a tko ne voli može staviti slatku). Miješajući, da ne zagori, dinstat minut i onda dodati očišćeni bakalar. Još ga minutu-dvi mišati na suvo, a onda dodati pelate i konšervu i dec` vode u kojoj se kuhao, sve skupa zasolit i popaprit, pa dok ne zakrčka. U čistu teću potom slagati red krumpira (narezanog na ploške), red bakalara i tako dok se teća ne napuni. Na kraju podlit bijelim vinom, prošekom i vodom u kojoj se bakalar kuhao (toliko da prekrije krumpire i bakalar) te ostaviti da se krčka na laganoj vatri još sat, bez miješanja (samo povremeno tresnuti teću). Ukusne vam bakalarije. Bojng! |
Sve mi je sjelo prateći ovu priču oko pravog odnosno lažnog orla koji je pokušao zgrabiti pravog odnosno lažnog bebaća. Pa da, to je to. Lijepo nacrtano u 3D animaciji. Mi zapravo već živimo u novomilenijskoj inačici srednjeg vijeka, u nekoj vrsti osuvremenjena srednjovjekovlja ili neomedievalštini 21.stoljeća. A u kojoj je granica između istine i laži naizgled nevidljiva, ali i da je vidljiva potpuno je nebitno, jer ono što „treba vidjeti“ određuje već nekakav režiser odozgora. I ne govorim to zbog trenutnog orgijanja domaćih likova koji bi i dalje htjeli režirati živote drugih držeći ljude u zaostalom uvjerenju da je masturbiranje, homoseksualnost i uopće seksualnost grijeh, pa još i antidomoljubni. Ne, takvi su naprosto smiješni, ali ovo je nažalost srednji vijek i mimo njihovih srednjovjekovnih poimanja. Da, mi doista imamo iPhone, MP3ice, mikrovalke, Fejs, sve moguće gadgete i twitove, ali poslije tehnološkog i psihološkog uzleta svijeta nakon II.svjetskog rata (kada je svijet ipak kročio u nekom prosvjetljujućem smjeru), ovo je doba opet apsurdan povratak u suludo i živopisno vrijeme praznovjerja i neznanja. S tom razlikom da je u originalnom srednjem vijeku monopol na znanje (propovijedaonicu i lomače) imala Crkva, a sada su tu ulogu preuzeli mediji (prvo televizija, a posljednje desetljeće šprintajućom brzinom štafetu od tv-a preuzima Internet) odnosno oni koji medijima raspolažu i upravljaju. Nedavno sam slušala u nekoj emisiji vrlo zanimljivu analizu filmskih top-lista kroz posljednja desetljeća, a u kojoj je primijećeno da je u dvijetisućitima (za razliku od 70tih kad je publiku oduševljavao autorski film i općenito rečeno dramski žanr, pa preko 80tih i akcijskih 90tih) filmskim listama prevladao zabavni, sci-fi i fantasy žanr, odnosno filmski trend koji nudi bijeg u neke izmaštane i bajkovite svjetove i potpuni odmak od stvarnosti. Tako da je i filmska industrija na najdirektniji način doslovno oslikala nabujali društveni eskapizam. = Osobno primjećujem da pored eskapizma, poplava filmskih remakeova posljednjih desetak godina, posezanje za već prožvakanim stvarima i umivanje starih hitova navlačenjem novog ruha na stare kosture, ocrtava i kroničan nedostatak ideja i mašte, to jest hod (vrtnju) u mjestu. Baš kao kad se kojekakvi iscjelitelji, propovijednici, pseudokarizmatici ili čudotvorci, još uvijek koriste onim odavno isfuranim trikovima, taktikom mađijanja, mistificiranja, zastrašivanja i obećavanja. Kao žedan kamen na studencu Dakako da je Crkvi kao apsolutnom monopolistu srednjeg vijeka (dandanašnjem hodaču u mjestu, blockbusterskom MGMu i duhovno-materijalnom Konzum-erizm-u) na području onodobne proizvodnje i distribucije filmova i televizijskog programa (pismenosti i znanja), bilo u interesu držati neobrazovane mase u strahu i mraku, glupe, slijepe i iznad svega poslušne. Činili su to metodom zatajivanja, uskraćivanja, falsificiranja i skrivanja informacija (a kao što je poznato, nisu se pri tom libili ni spaljivanja ili zabranjivanja znanstvenih radova i njihovih autora). Mediji danas, što je već u mnogim rasparavama utvrđeno, taj isti učinak postižu dijametralno suprotnom, ali ništa manje zloćudnom metodom. Budući da se informacije u informatičkom dobu više ne mogu skriti, zagušivanje znanja sada se vrši suviškom informacija, njihovim gomilanjem i obezvređivanjem, potkopavanjem njihova kredibiliteta, utapanjem korisnih informacija u oceanu nekorisnih i neprovjerenih, nevjerodostojnih, krivih, lažnih, falsificiranih i nerijetko štetnih podataka (ali čak ni ne trebaju biti da počine štetu). Verbalne manipulacije kao način komunikacije. Preplavljivanjem masa ogromnom i praktički neprobavljivom količinom informacija, uzgojem slijepaca pored zdravih očiju, postiže se jednak efekt zatupljivanja odnosno prevođenja žednih preko vode. Onih koji redovito tovljeni serviranim informacijama, fino timareni, siti, napojeni i uninani, zatvoreni u svoje male štalske odjeljke ne znaju i nemaju više potrebe (o činjenicama) misliti. Od razmišljanja se dragovoljno bježi. Kritička misao je u svakom preživanju već serviranog - suvišna (ta što imaju misliti kad drugi misli umjesto njih). Nuspojava tomu je dosada. A rezultat je procvat manipulacije i paradoksalan porast nove vrste praznovjerja i neznanja. Koliko god nevjerojatno zvučalo, pored nikad u povijesti pristupljivijih izvora znanja, događa se - porast praznovjerja i neznanja! Internet je zahvatila bolest... Ma net je u središtu toga. Ovih dana o tome opet govori i Assange, upozoravajući na ono što je net postao ili će postati - s jedne strane korisno sredstvo za širenje ljudskih sloboda, ali s druge opasan alat totalitarnih sistema. Potreba za čudom U moru tih činjenica koje su nam dostupne i kojima smo bombardirani preko malih tv i kompjutorskih ekrana, tako zasićene i otupljene mase sve više traže biti iznenađene i zabavljene. Naša su osjetila u vječnoj potrazi za nečim novim (za kakvom mečkom koja pleše ili majmunčićem koji skakuće uz vergl) što će razbiti onu nuspojavnu dosadu. U potrazi smo za nečim što će nas u tom nepreglednom šarenilu probuditi, iznenaditi, zabaviti, osupnuti, začuditi, šokirati, utraviti. Drugim riječima, mase opet i opet i opet, klik po klik po milijun klikova, traže – zabavni spektakl, miraž, mirakul. Osuvremenjenu srednjovjekovnu liturgijsku predstavu, temeljenu na biblijskim prizorima i legendama o svecima, mučenicima i njihovim čudesima, ovaj put samo prebačenu na YouTube. S druge strane, kolikogod tražio zabavu, ljudski um vapi i za najjednostavnim rješenjem nekog problema, za jednostavno-razumljivim odgovorom koji isključuje svako propitivanje da bi se time unaprijed oslobodio daljnjeg rada. Mase stoga zahtijevaju instant rješenje koje će im u jednom potezu, u jednom kliku miša objasniti baš sve, prebijajući dug, preskačući logiku, bez potrebe uključivanja mozga, bez njihove suvišne muke ili imalo truda. Pa bilo to objašnjenje čak i nadnaravno, lažno i posve nelogično (nije im ni bitno, istina ili laž), jer glavno da im je rješenje (sjetite se) servirano i da ne traži njihov daljnji umni angažman. Mase tako traže ono što ispunjava i zadovoljava točke njihovog prvog zahtjeva: „biti iznenađen i zabavljen“, i drugog zahtjeva: „ako treba i nelogično objašnjenje, samo da je jednostavno“, a sve pod uvjetom neulaganja osobnog truda. Drugim riječima zahtijevaju ništa manje do čudo. Čudo i nekoga (Čudotvorca, Spasitelja, Maga) da ga izvede, ono klasično deus ex machina (ustani Lazare, oporavi se ekonomijo, spasi nas čudotvorni Spasitelju, dođi Vođo, zapovijedaj generale, na zapovijed vojvodo etc.). Misaono ulijenjene mase, umrtvljene silnom količinom nepotrebnih informacija koje brkaju sa znanjem a zapravo zadojene novim vrstama praznovjerja i neznanja, danas više no ikad traže injekciju instant "klik" zabave, dozu šoka(ntnosti), šut neviđenog, oživotvorene bajke, čuda, filmske scenarije, spektakularne kulise isl. A kako je ovo ipak doba industrije zabave / showbizza / entertainmenta, po mehanizmima ponude i potražnje uvijek će se naći netko tko će se pobrinuti da potražnju za bilo čim ispuni što zvučnijom ponudom (naravno, vodeći se u tom kupoprodajnom odnosu vlastitim interesom). Upravo zbog toga manipulatori svih vremena uvijek mogu u potpunosti računati na jednu te istu srednjovjekovnu fascinaciju masa miraklima i na masovnu potrebu za njima. Ako su pak interesi ponuđača ugroženi, onda se u ofenzivi neosrednjovjekovlja izvlači i ta teška, najteža artiljerija – nadnaravna čudesa. Pa se, kad treba, bez problema iscenira i taj srednjovjekovni blockbuster, mirakul, u skladu sa novim vremenom i mogućnostima koje današnja tehnologija pruža, nekakav novi hod po vodi i sl. Jer da bi lajkali Gloriu sto milijuna puta, više nije dovoljno da kip samo lije suze, sad ih treba spektakularno liti i u 3D tehnici. Tražite čudo - evo vam čudo! Prevedeno na novomilenijski jezik, mirakuli vezani uz blagdane suvremenih misionara su digitalizirani - Smakovi, Krize, Oluje nad olujama, nadčovjek Baumgartner koji skače iz svemira, Azijac (dežurni majmunčić sa verglom) koji skače Gangnam style, "leteći" krokodil koji skače jer mu neki debil pliva ususret, orao koji zaskače bebu, beba koja zaskače psa, nikad dosad viđena čudovišta, svemirci nad Istanbulom, Jeti na skijanju, etc. I to je ono što i ovo vrijeme čini slikovitim, digitaliziranim, ali srednjim vijekom. I u takvom vremenu onda zaista nema veze što orao nije pravi i što je priča lažna, dovoljno je čudesno, zabavno, šokantno i fascinantno, the eagle has landed, orao je sletio, svi su hepi, tridesetak milijuna klikova, jer čuda, čuda - čuda se traže! Inače, o orlovima. Novozelandski Maori u svojim legendama štuju i krilatog boga Pouakai-a koji ubija ljude, što je zapravo naslijeđe stvarnog straha njihovih predaka od sada izumrlog gigantskog Haastovog orla, koji je bio visok do metra i imao raspon krila od 3 metra. Prije doseljenja polinezijskih plemena (predaka današnjih Maora) oko 1200te, Na Novom Zelandu nije bilo drugih sisavaca niti predatora, pa su ptice slobodno i neometano dominirale novozelandskim eko-sustavom, dosežući u svom razvoju velike dimenzije. Big bird moa, ptica koja nije letjela (danas isto istrijebljena, imala do 250kg, slična noju ili emuu), u tom je lancu bila nešto slično našoj divljači ili stoci, a Haastov orao koji ju je lovio, bio je jedini predator na vrhu tog lanca, u rangu tigra ili lava. Dolaskom čovjeka, izlovom moa-e, krčenjem šuma i klimatskim zahlađenjem oko 1400te, poremećen je hranidbeni lanac te je u roku stotinjak godina nestala i moa i 32 vrste ptica, a među njima i veliki Haastov orao (osim u usmenoj predaji). |
Gušti su gušti. Uživajmo u nogometnom majstorstvu, a moja će uvca i u ovom koloraturno sladostrasnom petju, pljackanju, klokotanju, šuškanju, koturanju, loptanju, kotrljanju, grličenju i grgoljenju ovog prelijepo oblućastog jezika. Língua portuguesa, "a última flor do Lácio, inculta e bela" |
Kad god stignem sa zanimanjem pratim vrlo poučnu emisiju Moderna čuda u kojoj je bila riječ i o shinkansenu, japanskom superbrzom vlaku - metku (bullet train), to jest razvoju moderne željeznice kakvu nije mogao sanjati ni George Stephenson, a danas je u nekim dijelovima svijeta najnormalnija stvar. U epizodi nije prikazana priča samo o dalekom Japanu, oslikana je povijest i francuske željeznice koja, suočena sa padom putničkog prometa, ´70ih kreće u radikalne promjene, kako infrastrukture tako i poslovanja, napose načina razmišljanja, kojima je povratila svoje putnike, te iznjedrila superbrzi i superpopularni TGV koji je prozvan "Vlakom koji je spasio Francuske željeznice". Naravno da su i pruge kojima takvi vlakovi prometuju morale postati specijalizirane. Željezničke pruge velikih brzina grade se inače bez željezničko-cestovnih prelaza, postoje samo podvožnjaci i nadvožnjaci, jer takvi osuvremenjeni željeznički sustavi moraju poštivati vrlo stroge sigurnosne standarde. Do jednog zaboravljenog zaselka i njegovog groblja u dalmatinskom zaleđu vozili smo u dugačkoj koloni ovog vrućeg ljeta uskom vijugavom cesticom kroz pusti usijani krš kojom se skoro pa nisu mogla mimoići dva automobila. Trajala je prilično ta krivudava vožnja tom jedinom cesticom do tog zaselka i njegovog groblja, dodatno usporena žalujućim tempom crnih kola na čelu kolone. Negdje skoro pred ciljem žalobna kolona je i stala, morala je stati, jer se pred njom našla prepreka u vidu željezničkog prelaza kojeg je trebalo puzajući, jedan po jedan automobil, oprezno prijeći. Inače vrlo nepregledan prijelaz (omeđen s jedne strane grabovom šumom, a s druge uskim usjekom), nije imao rampu, nije imao nikakvu oznaku, čak ni Andrijin križ, ali je domaća čeljad, navikla na red vožnje, odmahivala rukom na uplašene upite odgovarajući „Neće, nije mu vrime!“. No učinak tih umirujućih riječi vrlo brzo je poništen njihovim sjetnim prisjećanjima na „onaj put kad je mali od Miće u noći iša` iz treće i naiša, nije mu bilo spasa“ ili „kad su ono mali Mate i nji` troje išli na pir pa i` je samo Bog sačuva, a auto je ošlo u papar“ ili „kad je Antin sa stricon iša vidit mater i aj ća“. Pod „njim“ kojem nije bilo vrijeme, podrazumijevali su naravno lokalni vlak, za njih Vlak. Nadnaravnu silu, usud i konstantu koja je otkucavala bilo tog zabačenog kraja, diktirala dnevnonoćni ritam njihovih života i smrti, jednako sada kao i prije dvadeset, trideset i pedeset godina, u vrijeme njihovih sad već pokojnih. U trenutku nespretnog prelaska automobilskih guma preko šina, spoznaja da su generacije tog kraja odrasle bilježeći protok vremena od jedne do druge tragedije, na tom istom neobilježenom križanju pruge s uskom cesticom koja vodi samo na groblje, postala je neugodno opipljiva. Modernih vlakova i funkcionalnih željeznica prisjetim se pri svakoj željezničkoj nesreći koja se u Hrvatskoj desi, a dešavaju se redovito. Prisjetila sam ih se i nakon one tragične nesreće vlaka u Rudinama 2009. godine kada je poginulo šest, a ozlijeđeno 55 osoba. Prisjetila sam ih se i sada nakon ove najnovije nesreće na pruzi između kolodvora Križevci i Lepavina kad je putnički vlak naletio na teretni vlak u mirovanju. Prisjetila sam ih se i kad je vlak u Gorskom Kotaru izletio s pruge i zabio se u tunel, a strojovođa poginuo. I kad je u središtu Rijeke teretni vlak od 16 vagona iskočio iz tračnica i doslovno se smrskao. I kad je nagibni vlak iskliznuo iz tračnica na pruzi između Knina i Gračaca i završio u kanalu. I kad se pokvario čak i zamjenski vlak koji je poslao HŽ, a smrznuti putnici tek nakon deset sati stigli do Zagreba. I kad je kod Slavonskog Broda s tračnica izletilo 12 vagona teretnog vlaka. Prisjetila sam ih se i kad je neki dan jednom strojovođi završila smjena pa je napustio vlak, a ostavljeni putnici sat i pol čekali u napuštenom vlaku da se drugi strojovođa pojavi na poslu. Prisjetila sam ih se i kad je najavljeno ukinuće svih lokalnih linija zbog neisplativosti. I kad je stigla vijest da od osam skupo plaćenih nagibnih vlakova ne radi nego jedan i to samo isključenog nagibnog mehanizma (zbog sigurnosti). Prisjetila sam ih se i kad sam na koncu u pogrebnoj povorci prelazila neoznačeni željeznički prelaz na putu za groblje... Hrvatska, za razliku od recimo Kine, trenutno nema niti jednu prugu sposobnu podnijeti brzinu od 200 km/h u redovitom prometu. Zapravo, za hrvatske vlakove već je brzina veća od 100km/h znanstvena fantastika, a da ne spominjemo kako je takva brzina na ovakvim prugama nošenje glave u torbi. Daleko je ova zemlja od japanskog shinkansena i uređenog željezničkog prometa. Ali paradoksa mu, dok se sve raspada, u Hrvatskim željeznicama zato postoji referent koji prima plaću od 20.000kn. Zaposlenih ima oko 17.200. Šefovima je plaća viša od 30.000. A osim po dobrim plaćama šefova, poznati su još i po nevjerojatnim otpremninama. Nitko ne dobiva otkaz, pa makar pokrao milijune. HŽ, stara "misterija svijeta". Kronično neprofitabilna firma kojoj je infrastruktura u raspadu, vlakovi svako malo izleću sa pruga, ljudi ginu kao muhe, posao preoteli skuplji cestovni prijevoznici, ali šefovi i nabujala administracija časte se kao carevi. Umjesto u infrastrukturu i dalje ulažu u sebe. Naizgledni paradoks. Jer HŽ je zadnja dva desetljeća bio država u državi, kao i HNS, i sve te legalno-mafijaške organizacijice koje su nečijom protekcijom postale leglo stranački uhljebljenih parazita i kojekakvih retardanata u koje se nitko nije usudio (ne usuđuje) dirati, zašto? Zbog premreženosti interesa i ruke koja je milovala ruku. Potražimo odgovor na konkretnom lokalnom primjeru. Ovdje su u HŽu po stranačkom ključu (Zna se-HDZ) zapošljavani mahom muškarci iz susjedne države, koji su sebe, žene i djecu prijavili kao domicilno stanovništvo, iako ne žive ovdje već preko granice. Njihova je zadaća samo s vremena na vrijeme, svakih nekoliko godina, pokazati svoju zahvalnost voljenoj stranci, na izborima. Ergo... HŽ? HDŽ! To jest firma sponsored by HDZ. A sve što je taj stranački tumor taknuo, gdje god se uvalio, odakle god da je zadnjih dvadeset godina išćućavao novac hrvatskih građana, sve je postalo pepeo i prah. Postoji li uopće ikakva nada da će se nešto početi mijenjati? Koliko se još nesreća treba dogoditi i koliko ljudi još treba poginuti, da bi se nešto u HŽu pokrenulo? Hajdaš Dončić: 'HŽ je godinama djelovao kao socijalna ustanova, hospicij, i to sada mijenjamo!' Hajdaš Dončić: 'U HŽ-u će 600 ljudi dobiti otkaz. Još nismo sigurni što ćemo s autocestama' Hajdaš Dončić: "DO KRAJA godine iz Hrvatskih željeznica će otići više od tri tisuće ljudi" Hajdaš Dončić potvrdio otpuštanja u HŽ-u, isto najavljuju i u Pošti Hajdaš Dončić: HŽ Putnički kreće u nabavu 44 nova vlaka Hospicija mu Donči, pun si obećanja, no daj se odluči, administracija i/ili teren, koliko će ljudi dobiti otkaz? I misliš da će otkazi zaustaviti očit raspad sistema ili će ga ubrzati? Nabavljate nove vlakove? Kojim novcima i čemu, ako ni ovi sadašnji ne voze i ne koriste sve svoje kapacitete zbog stanja pruga i premorenosti osoblja, onih istrošenih šljakera na dnu lanca? I gdje će i koga ti vlakovi voziti ako se ukidaju neprofitabilne lokalne linije? Ta jednako tako možemo naručiti i najnoviji space shuttle, ali kako bi i po čemu to čudo tehnike vozilo? Vele, potrebno je strpljenje i ne može se ništa preko noći, ali koliko još trebamo trpiti? Dokle? Kamo vozi ova hrvatska željeznička krmpotina? Onom istom uskom vijugavom cestom na groblje? Na kojoj, usput rečeno, i dan danas fali Andrijin križ. |
Aha, ajmo još malo plašiti mase. Kao nismo dugo. Sezona plašenja je uvijek otvorena, a upravo oko ovih doba počinje plašenje gripom. Lovci (na blago) ranim zimskim jutrom krenu sleđenom pustopoljinom glasno lupajući o teće i lonce, vrteći čegrtaljkama, uz urlanje, zviždanje, dreku, jer znaju, što veća buka to će više preplašenih ptičica istjerati iz žbunja i trave, to će po njih uspješniji biti lov, to bogatiji ulov. Ove godine dolazi opasniji virus gripe? Još opasniji od onog prošlogodišnjeg opasnog i onog pretprošlogodišnjeg opasnog i onog opasnog prije toga i onog još opasnijeg prije prije toga? Toliko opasan?! Ma nemojte reći. Opasniji u kojem smislu? Jer svaki je virus gripe opasan za ljude, pogotovo one narušenog zdravlja i oslabljenog imuniteta. Svaki novi virus bilo koje bolesti je potencijalno opasniji od starog, samo utoliko što za novi virus, za razliku od starog, još uvijek nema cjepiva ili lijeka, pa od njega može oboljeti veći broj ljudi (prije nego se cjepivo sintetizira). Stoga je svaki virus (bio on star ili nov, prošlogodišnji ili ovogodišnji ili idućogodišnji, bio gripe ili herpesa ili neke treće bolesti) i dalje u jednakoj mjeri za nekoga uvijek potencijalno opasan (i/ili opasniji). Rijetko što nije opasno. Opasno je i prelaziti cestu, no pitanje je hoćemo li zbog te opasnosti svake sezone dirigirano dizati ili nasjedati na paniku. Ako (star/novi) virus dolazi, ne znači da će i doći ove godine. Možda zaista hoće, možda i neće, možda će tek iduće, možda one poslije nje, možda se spusti niz dimnjak u novogodišnjoj noći, možda u pet ujutro dvadeset i prvog lipnja, a možda navrati tek u šest popodne tridesetog listopada, vrijeme "dolaska" je nemoguće odrediti. Onaj tko kategorički tvrdi da baš tad i tad hoće: ili govori o virusu koji već postoji pa se bavi spekulacijama ili je u posjedu saznanja o postojanju virusa koji službeno još ne postoji, ali će biti "pušten u promet" (a to već zalazi u meni ne baš posebno milo područje teorija zavjera). U svakom slučaju, kad god da se odluči po službenim objavama službeno pojaviti, cjepivo za virus ne može biti napravljeno prije nego li se i sam virus pojavi. Ako se nova mutacija virusa još uvijek nije pojavila nego njenu pojavu tek predviđamo, ni cjepivo za virus ne može biti napravljeno samo na osnovu predviđanja da će se virus pojaviti. Paničariti stoga zbog još nedogođenog čisto je gubljenje vremena. Istovjetno panici oko smaka svijeta. Po tome bi trebali paničariti bez prestanka. Jer virusi su ionako već tu. Nisu nigdje ni otišli da bi se ove godine još opasniji (s)vratili. Sa cjepivom ili bez njega. U vremenima sijanja sezonskih strahova dobro je podsjetiti da, od kad je svijeta i vijeka, svi virusi konstantno mutiraju i da su svo ovo vrijeme prisutni svuda oko nas, žive s nama i u nama, stalno se izmjenjuju nove sorte sa starima, i tako (od)uvijek, bez obzira na godišnja doba. No većinska populacija ipak zbog te činjenice ne strepi uvijek i stalno, niti gubi glavu panično vrišteći po ulicama. Kako je to moguće? Kako je moguće funkcionirati uz takvu stalno prisutnu opasnost?! Ta reci nam, Harrisone! Reci nam!! Pa eto, izgleda da je moguće, jer o stalnoj prisutnosti opasnih virusa jednostavno ne stignemo razmišljati, biramo ne razmišljati, a i kad stignemo pomireni smo sa činjenicama prirode. Živjeti u konstantnom strahu uopće nije praktično i ne bi baš imalo nekog smisla (previše je zamorno, previše bolesno). Što je razumljivo, jer se čovjek ipak prisiljen socijalizirati, kretati među ljudima, ići na posao i u dućan, slati djecu u školu, misliti o drugim svakodnevnim problemima, ne može se živjeti pod staklenim zvonom. Ukratko rečeno, imamo prečeg i pametnijeg posla od danonoćnog paničarenja oko svih mogućih opasnosti, poznatih i nepoznatih. Pa su se zato neki dosjetili da nas na taj strah podsjećaju barem sezonski. I iz njega izvuku što više. Čak i kad pravog povoda za to još uvijek nema. Osim njihova čistog interesa. Jer treba posijati strah i prodati nekorisne lijekove (nekorisne ukoliko se radi o novoj sorti gripe). A lov na naivce postaje lakši ukoliko mase nemaju (pametnijeg) posla. |
Nije zeko, ali noćas i ono traži svoju mamu... ...milo malo. |
Update: Fala ti Blože, komentari opet proradili, spriječen je pičvajz (šmrc), nema više problema, aleluja! Šifili! A sad fiestaaaa! Aj-aj-aj-aj! Prethodni upis: Opet problemi s komentarima. Koliko vidim niti na jedan novoobjavljeni post se diljem blogosfere ne može ostaviti komentar. Blože, sredi to prije nego nastane opći pičvajz. To jest, prije nego što oni slabiji na živcima krenu sa optužbama i teorijama urote tko koga i zašto namjerno blokira (čini se da pod starim postovima koji već imaju komentare nema nikakvih problema). Za one kojima se lampica pali sporije, pa ipak probaju ostaviti komentar i pod ovaj upis, a zbog navedenih problema vrlo vjerojatno neće uspjeti, ponavljam još jednom glasno i jasno - ne, ne blokiram vas, a ni drugi vas ne blokiraju, još ne palite lomaču, spustite jebene kanistre, to se opet neki kuac događa s Blogom. Ne znam o čemu je riječ, možda počinje taj najavljeni Smak, a možda samo opet vrše egzorcizam nad Voldemrčom, votevr. Ajde dečki bložji, popravite to, učinite dobro djelo i sprečite pokolj. Pa da i ja maknem ovu obavijest (koja mi je neplanirano poremetila prethodno kićenje) i namečim nešto drugo, ako ne pametnije onda bar luđe (i sivuple još nešto, ubuduće, ako ubudućeg bude - obavještavajte korisnike na vrijeme, a ne da korisnici moraju obavještavati vas). Ajde, jes ju ken, možete vi to! |
Kažu - postalo je službeno! A to znači da nema šale, ako su rekli da je službeno onda je službeno. Onda je (ne)pisani zakon. Onda se moramo starati. Sjećam se, kad je zadnji put postalo službeno, na oči cijele nacije pao je... ma ne mrak, barem ne crni mrak, palo je nešto još gore, pala je lila. Sve je postalo i ostalo lila. Izlozi su se natjecali u lil-u. Svi su dućani nudili odjevne komade u bojama lile. Htio ne htio, nisi imao izbora nego kupovati lila. Sve što se nudilo bilo je lila, sve što se nosilo bilo je lila. Sve su žene izgledale na dlaku jednako - lila(ste). Obveza svake ženske garderobe bila je imati barem nešto lila da bi se bio in, odnosno, da se kojim slučajem ne bi bilo out (i još uvijek nam se ta lila in ormars vuče i ne da se iz njih out). Gdje god si se okrenuo svuda su koračale žene obučene u lila. Šminka je također bila lila, ruževi, sjenila, sjajila -lila, lila, lila, lila. Čak su i pasići nosili lila kaputiće (naravno da je onda i Seve mogla biti samo lila). Nekoliko jezivostepfordskih sezona ta je, naizgled nježna lila boja, odabirom i/ili hirom nekih viših sil(nik)a, nemilosrdno terorizirala naše očne živce, revno igrajući svoju ulogu zapadnjačke burke. To jest, propisanog pokrivala svih modno osviještenih žena koje prate trendove, od njihovih peta do glava, skupa sa modnim detaljima. Pogodili ste, opet lila boje. Koju navodno svojom voljom same biraju nositi. A koju sezonu prije lila, također su tom istom svojom voljom birale uniformu smeđe boje. A koju sezonu prije smeđe, bordo. A koju sezonu prije bordoa... opet lila? Jer takvi su diktati. Po prirodi i u pravilu svojevoljno nemilosrdni. Pa bila riječ i o diktatu modne industrije (odnosno modnim diktatima), kad nas nagovaraju na svojevoljno trošenje. A ove je godine došao red na novog diktatora i njegovu novu uniformu - smaragdno zelenu. Bar tako službeno objaviše. I još bi taj smaragd navodno trebao donijeti ništa manje nego svjetski sklad (u čijim takuinima, pitam se?), "love and world peace", kao što bi rekle rasplakane misice. Ajde da i to mirotvorno-skladotvorno čudo vidimo... Sklad, ha? Vi osjećate neku vibru? Dečki, tc-tc-tc, Sal(a)mu vam vašu, ma ne pitam za tu vibru Ne znam, stvarno ne znam, ja ništa, niente, nula. Pred očima mi samo zzzzzzzzz. K vraaa-gu! Jel` to zato što sam totalni modni autist pa mi moda oduvijek bila zadnja stavka, il` je to ovo doba godine? Ja u ovom službeno trendu vidim jedino... ...zimzelen, sa zvjezdicom na vrhu. Gle, čak ima i šiš(ar)ke. Nabacim još koju kuglicu i to je to - okićeno! |
Dvije su osnovne tehnike izrade čipke, prva je na iglu odnosno šivanje iglom (čipka na iglu), a druga preplitanje finih končanih niti pomoću batića (čipka na batiće). Iako je delikatan proizvod čipkarenja sam po sebi prelijep oku, ova druga tehnika oduvijek mi djeluje dodatno ugodna zbog prekrasno umirujućeg zvuka rominjanja drvenih batića dok se u radu prepliću. Oduvijek sam voljela taj zvuk. Otprilike slično umirujuće na moje bubnjiće djelovala je i emisija na Trećem HRTa, na koju rado bacim oko, jednostavno nazvana Emisija, odnosno razgovor ugodni upućenog voditelja Dražena Ilinčića sa simpatičnom hrvatskom redateljicom Vlatkom Vorkapić (emisiju sam s užitkom baš odslušala, iako je televizijski format primarno vizualan). Jer je to bilo jedno uhu ugodno ispreplitanje opuštenih sugovornika, na meni zanimljivim temama filma, filmske kulture, obrazovanja isl. Vorkapić je inače snimila dokumentarce baš o paškoj i lepoglavskoj čipci (Pogačica, ročelica, mendulica/1996; Dedek, batek, bakica/1998), a povod gostovanja u Emisiji bio je njen posljednji dugometražni igrano-filmski uradak koji upravo igra u hrvatskim kinima. "Sonja i bik je komedija o dvoje mladih ljudi, oprečnih svjetonazora, iz različitih sredina čije se sudbine, uz pomoć jednog bika, isprepletu. Zagrepčanka Sonja, vegetarijanka i zagrižena aktivistica, ogorčena je protivnica borbe bikova u Dalmatinskoj zagori što iritira tamošnje stanovnike koji zaključe da se Sonja, bez obzira na silnu deklariranu ljubav prema životinjama, ne bi usudila stati pred bika. Padnu oklade, a izazov Sonji nosi Ante, poznat po svojoj moći uvjeravanja... Debitantski film redateljice Vlatke Vorkapić "Sonja i bik", na 59. Festivalu igranog filma u Puli osvojio je nagrade za najbolji scenarij, kostimografiju i glazbu... bavi se onim čemu se (izgleda) stanovnici ove zemlje najviše vole smijati, a to je odnos sela i grada." Rekla bih da se stanovnici ove zemlje najviše vole smijati ili je bolje reći rugati Drugome, pa je lijepo ustanoviti da se pri tom ipak nisu zaboravili prvo nasmijati i sebi. Najuspješnije hrvatske komedije gradile su svoj humor secirajući baš domaći mentalitet i publika je to prepoznala i s humorom prihvatila. Autorica je s pravom ustvrdila da je naša Dalmatinska zagora izuzetno filmična, kao uostalom i cijela zemlja. Ali najfilmičniji od svega su ljudi. Ljudi ovih prostora u sebi objedinjuju naizgled nespojive kontraste, porađaju paradokse, suptilnost i surovost, čipku (i u kamenu) i kamena s ramena (u nečiju glavu). Borbe bikonja su kao dio te šarene slike jednostavno prezabavno štivo, zahvalno za šalu. Već se duže vrijeme nisam toliko zainteresirala nekim domaćim filmom kao što me zanima pogledati komediju Sonja i bik. Radujem se svakoj kvalitetnoj domaćoj produkciji. Pa da vidimo... |
5. siječnja 2012.; Ministar obrazovanja, znanosti i sporta ulazi u osinje gnijezdo; Intervju Jovanović: "Zajedno s ministrom Baukom isušit ću močvaru u Hrvatskom nogometnom savezu" Zar nije ironično da je ovaj raspištoljeni kauboj na čelu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH tako tipično revolveraški obećavao isušiti močvaru hrvatskog nogometa, da bi evo nakon niti godinu njegovog šerifovanja, obrazovni sektor otkrivao novo dno dna Marijanske brazde (valjda i to u obrazovne svrhe), a ova netaknuta kaljuža slavi nove vrhunce svojih krokodila... 4. prosinca 2012.; PROSLAVA U HNK Tko dolazi na rođendan HNS-a: Blatter i Platini stižu sa svitom, Šuker najavio gosta iznenađenja Dok se profići utapaju, lijepo utovljeni močvarni gmazovi ne samo da i dalje slobodno plivaju, nego su na svoj večerašnji parti pozvali i egzotične aligatore. A optimistično si planiraju ugraditi i jacuzzi... 2. prosinca 2012.; Šuker: Hrvatska će se sigurno kandidirati za Euro 2020.! „To nam je jedina šansa. Ne možemo se kao država priključiti zemljama koje će se kandidirati, ali gradovi mogu. Treba nam stadion kapaciteta 50 tisuća mjesta...“. Tko je kriv profićima što nisu profići. Inače, bio tamo jedan niskobudžetni hororac žnj-kvalitete, iskreno rečeno smeće od filma, Sablasna Močvara se zvao. Gledaš i ne znaš bi li se smijao ili plako`. Da. E pa gledajući ovaj naš domaći hororac, filing je otprilike sablasno isti. Pa zar nije ironično. Evo smijem se da ne plačem. |