< | srpanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Ne mogu onako gosparski uskliknuti Neka Igre počnu!, jer su pojedina sportska natjecanja već počela. Ali mogu reći - Neka sa svečanim otvaranjem Igara XXX. olimpijade London počne teći nova olimpijada. A njene Igre neka budu bogate pozitivnim duhom olimpizma i dobrim rezultatima. Nema smisla gajiti iluzije da će za trajanja Igara tekući ratovi stati, krvava neprijateljstva nestati, zavladati primirje, a sportska borilišta zamijeniti ona ratna, jer ovim se planetom svakodnevno valjaju mnogo zloćudnije igre, igre bez milosti i suosjećanja, igre gladi, patnje i beskrupuloznih interesa koji ne uzimaju pauze. No mio i dragocjen melem je čak i nakratko vidjeti jedan malen kutak ovog ludog svijeta kako svijetli bakljom čovještva, funkcionirajući pod istom zastavom u areni fair-playa, pa makar to bilo simbolično i nažalost samo svake 4 godine. Natjecatelji olimpijci sretno! Iz arhiva: Olimpikalije, Olimpijada |
"Egzistencijalni vakuum široko je rasprostranjen fenomen dvadesetog stoljeća. Što je razumljivo; posljedica je dvostrukog gubitka kojeg je čovjek morao pretrpjeti otkako je doista postao ljudsko biće. Na početku ljudske povijesti čovjek je izgubio neke temeljne životinjske instinkte koji koče i osiguravaju ponašanje životinje. Takva sigurnost, poput one rajske, čovjeku je zauvijek nedostupna; on mora odlučivati. Međutim čovjek je usto u svojem novijem razvoju pretrpio još jedan gubitak jer tradicija koja je podupirala njegovo ponašanje naglo slabi. Nema instikata koji bi mu govorili što mora raditi ni tradicije koja bi mu rekla što treba raditi; katkad ne zna ni što bi želio raditi. Umjesto toga, ili želi raditi ono što drugi ljudi rade (konformizam) ili čini ono što drugi ljudi od njega očekuju (totalitarizam). ... Jasno da čovjekovo traganje za smislom prije može stvoriti unutarnju napetost nego ravnotežu. Međutim upravo je ta napetost neophodan preduvjet mentalnog zdravlja. Ne postoji ništa na svijetu, usudio bih se reći, što bi tako učinkovito pomoglo čovjeku da preživi i najgore uvjete, kao što je spoznaja da vlastiti život ima smisao. Mnogo je mudrosti u Nietzscheovim riječima: „Onaj koji ima zašto živjeti može se nositi s gotovo svakim kako.“ ... Smisao života Sumnjam da liječnik na ovo pitanje može dati općenit odgovor. Zato što se smisao života razlikuje od čovjeka do čovjeka, iz dana u dan, iz sata u sat. I stoga nije važan smisao života općenito već smisao života određenog pojedinca u danom trenutku. Općenito postavljeno pitanje moglo bi se usporediti s pitanjem postavljenim šahovskom prvaku: „Recite mi majstore, koji je najbolji potez na svijetu?“ Ne postoji najbolji pa čak ni dobar potez, a da nije vezan za određenu situaciju u partiji i za određenu osobnost čovjekova protivnika. Isto vrijedi za ljudsko postojanje. Čovjek ne bi trebao tražiti apstraktan smisao života. Svatko ima svoj specifičan poziv ili misiju u životu da ispuni konkretan zadatak. Zato se nijedan pojedinac ne može nadomjestiti niti se njegov život može ponoviti. I zato je pojedinčev zadatak jedinstven baš kao i njegova sposobnost da ga ispuni. Budući da je svaka situacija u životu izazov i problem koji mora riješiti, pitanje smisla života moglo bi se zapravo obrnuti. Čovjek, u konačnici, ne bi trebao pitati što je smisao života nego bi trebao shvatiti da je on taj kojeg se pita. Jednom riječju, život svakom čovjeku postavlja pitanje; a on životu može odgovoriti jedino odgovarajući za svoj vlastiti život; on životu može odgovoriti jedino tako da bude odgovoran... ... Naglasak na odgovornosti odražava se u kategoričkom imperativu koji glasi: „Živi kao da već živiš drugi put i kao da si prvi put griješio kao što se sad spremaš pogriješiti!“ Čini mi se da ništa ne bi bolje potaknulo čovjekov osjećaj odgovornosti od ove maksime koja ga poziva da, prvo, zamisli da je sadašnjost prošlost i, drugo, da se prošlost može promijeniti i ispraviti... ... I zato je na pacijentu da odluči treba li svoj životni zadatak shvatiti kao odgovornost prema društvu ili svojoj vlastitoj savjesti. ... I zato prolaznost postojanja nikako ne čini postojanje besmislenim. Ali u njoj leži naša odgovornost: zato što sve ovisi o našem ostvarenju u biti prolaznih mogućnosti. Čovjek neprestano izabire između mnoštva postojećih mogućnosti: koje će od njih biti osuđene na nepostojanje, a koje će biti aktualizirane? Koja će odluka jednom zauvijek biti ostvarena, postati besmrtan „otisak stopala u pijesku vremena“? Čovjek u svakom trenutku mora odlučivati, bilo dobro ili loše, što će biti spomenik njegovu postojanju. ... Jasno, čovjek je zaokupljen samo strništem prolaznosti, a promiču mu pune žitnice prošlosti u koje je jednom zauvijek pohranio sva svoja djela, radosti pa i patnju... ... Svako doba ima svoju kolektivnu neurozu i svako doba treba svoju psihoterapiju da se s njome nosi. Egzistencijalni vakuum, koji je masovna neuroza sadašnjeg vremena, može se opisati kao privatni i osobni oblik nihilizma; naime, nihilizam se može definirati kao tvrdnja da postojanje nema smisla. ... ... Ja sam jedan od onih koji sumnja u opravdanost tog prigovora. Međutim postoji nešto što mi se čini čak i netočnijom i opasnijom pretpostavkom, naime, nešto što ja nazivam „panderteminizmom“. Pritom mislim na viđenje o čovjeku koje zanemaruje njegovu sposobnost da zauzme stajalište o bilo kakvim uvjetima. Čovjek nije sasvim uvjetovan i određen nego sam sebe određuje time što popušta uvjetima ili im se odupire. Drugim riječima, čovjek je u konačnici samoodrediv. Nije da čovjek samo postoji; on uvijek odlučuje što će biti njegovo postojanje, što će on postati u sljedećem trenutku. ... Po istom načelu, svako ljudsko biće ima slobodu u svakom se trenutku promijeniti. Stoga njegovu budućnost možemo predvidjeti samo u širem okviru statističke ankete koja obuhvaća čitavu skupinu; pojedinac, međutim, ostaje u biti nepredvidljiv. Temelj za bilo kakva predviđanja činili bi biološki, psihološki ili sociološki uvjeti. No jedna od glavnih osobina ljudskog postojanja sposobnost je izdizanja iznad takvih uvjeta, njihova nadrastanja. Čovjek je u stanju promijeniti svijet na bolje, ako je to moguće, i promijeniti sebe na bolje, ako je to potrebno." |
"U srijedu navečer oko 22.30 sati Šteficu Galić, suprugu pokojnog Neđe Galića, je u šetnji od kuće do samostana presrela grupa napadača i pretukla je... ...napad na Galić dogodio se samo dva dana nakon prikazivanja filma "Neđo od Ljubuškog", o građanskoj hrabrosti njenog pokojnog supruga Nedeljka Galića, koji je u vrijeme rata pomagao svojim sugrađanima, Bošnjacima, da ne završe u hrvatskom logoru Heliodrom." Nedjeljko Galić, Isus, Josip Reihl-Kir, Josip Reihl-Kir, Isus, Nedjeljko Galić - istim imenom Čovjek. Od kada je svijeta i vijeka istu sudbinu osamljeni Čovjek kao breme svoga čovještva nosi - da mu sude Kaife. Da mu sude bezbrojni bezimeni kaifa šušci, glavaši, merčepi, tute, mate i bobani... Da mu pre/sudi učoporeni neljud, proračunata zvijer, krvoločno razulareni stvor. Isključivo zato jer je kao Čovjek ljubio čovjeka. |
prenosim sa portala Jutarnjeg (www.jutarnji.hr): Bela Tarr doista voli Sarajevo i njegov festival. Kultni mađarski redatelj u Sarajevu je do sada bio već tri puta: 2006. godine kao gost programa Posvećeno, zatim prošle godine kada je predstavio svoj posljednji film “Torinski konj”, a ove godine došao je u ulozi producenta filma “Mađarska 2011”, omnibusa 11 mađarskih redatelja, uglavnom studenata, u kojem progovaraju o ulozi desničarske mađarske vlade koja sve više ograničava kulturu i film. Kada imate priliku razgovarati s redateljem poput Tarra, onda se, naravno, nastojite dobro pripremiti za intervju. No, moj intervju s Belom Tarrom sveo se na jednu jedinu temu o kojoj je pričao svih deset minuta. I to s razlogom. Pompozni odjek Početkom godine u hrvatskim je medijima pompozno odjeknula vijest da će Tarr u sklopu Splitskog sveučilišta na jesen pokrenuti doktorski studij filma na kojim će, osim njega, predavati velika filmska imena poput Jima Jarmuscha, Tilde Swinton, Akija Kaurismakija, Gusa Van Santa i brojnih drugih. Na konferenciji za novinare održanoj sredinom svibnja u Zagrebu vijest je i službeno potvrđena, a uz Tarra na njoj su sudjelovali pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević, rektor Sveučilišta u Splitu Ivan Pavić, prodekan za međunarodnu suradnju na ADU Bruno Gamulin te ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar. Nitko od njih nije krio oduševljenje i zadovoljstvo da će Split i Hrvatska dobiti filmski studij na svjetskoj razini. Ivan Pavić tom je prilikom izjavio da je dobiti Belu Tarra veliki privilegij za Hrvatsku. Tarr je, pak, rekao da se za Split odlučio jer je shvatio da grad zrači kulturom i dostojanstvom te da ne može zamisliti da bi projekt pokrenuo negdje drugdje. Životna misija Dva mjeseca poslije, oduševljenja, dostojanstva i kulture nema ni u tragovima. Ogorčen, tužan i, kako sam kaže, ponižen, Bela Tarr ispričao nam je kako se prema njemu posljednjih tjedana odnosi Splitsko sveučilište, s kakvim se ignoriranjem suočava te zašto razmišlja da studij otvori u nekom drugom gradu ili državi. Nakon “Torinskog konja” izjavili ste da ste zauvijek završili redateljsku i da započinjete profesorsku karijeru. U Splitu ste odlučili pokrenuti doktorski studij filma. Kako to da ste se baš odlučili za Split? - Prije dvije godine večerao sam s Brankom Karabatićem, direktorom Split film festivala, i pitao sam ga: “Zašto ne bismo pokrenuli školu ovdje u Splitu?” On je bio oduševljen idejom. U rujnu prošle godine u sklopu Splitskog festivala održao sam dvotjednu međunarodnu radionicu koja je trebala poslužiti kao svojevrstan test - da li i kako mogu raditi tamo. I moram vam reći da sam nakon toga ozbiljno odlučio da je to moja životna misija. I do danas sam doista mislio da je taj studij u Splitu moja misija, ali više ne mislim tako. Zašto? - Lokalni uvjeti koji dolje vladaju za mene su veoma čudni. Moram vam objasniti priču. Ovaj projekt veoma se svidio redatelju Hrvoju Hribaru i on ga je odmah podržao. Projektom se oduševila i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Koliko je projekt oduševio nju, toliko je ona oduševila mene. Mislim da nikada nisam upoznao niti jednog ministra kulture neke države koji je toliko inteligentan kao ta žena. Ona je nevjerojatna osoba. Upoznao sam i predsjednika. Čak su i političari rekli da je projekt odličan. Zatim sam potpisao dokument s gospodinom Pavićem, rektorom Splitskog sveučilišta, i odlučili smo pokrenuti školu. Onda je nastao prvi problem. Sveučilište nema pravni identitet u okviru bolonjskog sustava i gospodin Pavić me uputio na Umjetničku akademiju u Splitu. No, oni nisu bili tako ljubazni kao ostali i nisu mi u stanju reći što su odlučili. Goran Golovko, koji je prodekan Umjetničke akademije za umjetnost, znanost i međunarodnu suradnju, obećao mi je poslati službeno pismo i očitovanje jer ja imam rokove koje moram ispoštovati. Cijeli dan gledam u mobitel i provjeravam mail. Prošlo je 18 sati, a ja još uvijek nisam dobio ništa. Dosta mi je. Dopustite da vam nešto kažem. Mnogi ljudi i mnogi gradovi pozdravljaju ovaj projekt i zainteresirani su za njega. Ja nisam dijete. Sam sam sve pripremio, od sadržaja, suradnji, do detaljnog rasporeda. Osobno sam odabrao stanove za profesore koji dolaze, čak znam datum kada Gus Van Sant treba doći na svoje prvo predavanje. I šta da mu sada kažem? Znate što ću mu reći? Neka se jebu, mijenjamo lokaciju. Nema odgovora A namjera je bila da projekt započne u rujnu? - Da, u rujnu smo namjeravali otvoriti natječaj za prijave i namjeravali smo početi s radom početkom veljače 2013. Mi nemamo zgradu, nemamo pravni identitet, nemamo bankovni račun. Jednom riječju, nemamo ništa. Kako da počnemo raditi? Jeste se obratili nekome? - Pokušao sam, ali mi nitko ništa ne govori već dva mjeseca. Pisao sam gospodinu Paviću i nisam dobio nikakav odgovor. Pisao sam gospodinu Hribaru i također nema odgovora. Što se dešava?! Da li mi vi možete reći što se to događa u Hrvatskoj? Je li novac problem? - Ne, ovo nije problem novca. Ovo je problem akademije u Splitu i nekih ljudi koji je žele zadržati samo za sebe i nekog je očigledno strah. I što sad? Odustajete od Splita? Odlazite nekamo drugo? - Postoji plan B naravno. Ne mogu vam reći o kojem se gradu radi. Ne želim napustiti Balkan, ali ne želim ni prihvatiti ovakvo ponašanje. To je apsurdno. Žao mi je, ali prestar sam za ovakve stvari. Želio sam raditi s mladima, dijeliti svoje iskustvo i brinuti se o njima. Žao mi je što to u Hrvatskoj nije moguće, moje srce krvari, ali što da učinim? Ponizili su me kao čovjeka. Autor: Ines Tanović Objavljeno: 12.07.2012 |
...s kamenja na metke. UZNEMIRUJUĆI VIDEO! Talibanski ljubavni trokut - Žena hladnokrvno smaknuta jer se dvojica vođa nisu mogla dogovoriti čija će biti! Ljubavni trokut? Gdje je tu ljubav? |
Proklinju te. Psuju. Ne podnose. Budimo iskreni, mrze te. Tvrde da si odgovoran za smrt nedužnih. Tvrde da si ubojica. Maltene unisono uzvikuju "Da si užasan. Nepodnošljiv. Da ti nama samo smetaš." I još da si neugodan, i nehuman, sveprisutan i svemoćan. I da tvoj utjecaj prelazi naše granice. Da žariš i pališ čak i u EU. I pri tom ne mogu učiniti ništa, osim negodovati kontra tebe i čekati da sam odeš. Ne mogu učiniti baš ništa, osim izluđeno i željno čekati tvoj što brži pad, kojem se u sebi unaprijed raduju. Ali na svoju žalost, kako već spomenuh, potpuno bespomoćno. I zbog toga se osjećaju loše. Zgaženo. Slabo. Užasno. I zbog tih te neugodnih osjećaja mrze još i više. Jer se ne vole osjećati tako, nikako, bez moći i snage. Žele se osjećati bolje, moćnije, snažnije od tebe. I zbog toga te ocrnjuju žestinom očajnika, jer žele da nestaneš iz njihovih života, odmah i zauvijek. I na tvoja pleća sada neobjektivno tovare i ono svoje sitno svakodnevno zlo, teškoće, probleme, za koje možda, vrlo vjerojatno, i nisi baš uvijek kriv ti. Protiv tebe zazivaju u pomoć čak i nebo. Iako se ne nadaju previše da će im uslišati želje. Znam da su velikim dijelom u pravu, težak si, nesnosan, neugodan i često opasan, strašno je koliko prema malima pod sobom nemaš milosti ni respekta. Ali također znam i da je ljudima oduvijek bilo teško udovoljiti, ljudi su prilično subjektivna, povodljiva i nezahvalna bića, oni uvijek zazivaju suprotnost, da bi na koncu proklinjali i nju. Stoga, iako te ni ja ne podnosim s lakoćom, pri tom te ni ne proklinjem – ti nepodnošljivi valu vrućine. |
Molim te, nemoj. Truditi se. Samo tvoje ambicije postavljaju letvicu HNSovog uzleta na zadivljujuće nizine. Vidim, držite se onoga u čemu si/ste ipak najbolji. Krađe (antičkih) novčića, oh pardon, numizmatike (evo i korisnog linka, novi predsjedniče, ako ti ikada zatreba preprodavač ili savjet stručnjaka za tvoj častan hobi). Baš dirljivo da leglo mafijaša ima neke minimalne standarde ispod kojih ne ide. Nove moralne horizontale na njegovom čelu budu osigurale njegov lopovski kontinuum. |
Ne mogu vjerovati. Oni i dalje mlate tog odavno krepanog konja. Kako ovom narodu više ne prosvitli pamet ili mu barem ne dosadi? Pelješki most je predizborni projekt 2007., izmišljen i pokrenut 2005.godine. Već je tada bio neostvarivo i lažno obećanje HDZa, osmišljeno kao pandan Čačičevoj autocesti. Dakle ispiljen ne kao projekt koji će se ostvariti, već kao lopovski plan skovan da: A) pokupi predizborne političke bodove i osigura vlast tj. fotelje i dugoročnu financijsku korist, B) omogući pojedincima da preko ugovora pokupe skorup, lovu, šušku. A vrijeme je pokazalo da poredak njihovih prioriteta zapravo ide ovako: A) omogućiti pojedincima da preko ugovora pokupe skorup, lovu, šušku, B) pokupiti predizborne političke bodove i osigurati vlast tj. fotelje i dugoročnu financijsku korist. Osmišljen plan papilove, hej! Bi li svi južnjaci prihvatili most da nam ga ovog trena Superman spusti sa Kriptona i nasadi sa kopna na Pelješac? Pa naravno da bi, nismo toliko popizdili (ili jesmo?) da bi odbili takav Kriptončev dar koji bi bio besplatan i uskoro prokleto neophodan. Dubrovčani i otočani bili bi mu hebeno zahvalni, glancali mu super čižmice, peglali super haljetak, nudili neudane kćeri da ih vodi super sobom. Ali alo, sletimo sad iz super bajke u tužnu stvarnost. Superčoeku nije ni na kraj pameti prismrditi u ove krajeve (poznata mu naša sklonost krvavim zavadicama), a most se sa parama koje uopće nemaš ne gradi u zadnji čas (kad si stjeran pred zid Schengena), on se planira najmanje petnaest, a gradi najmanje deset godina prije. Naglasak na graditi, a ne po starom hrvatskom običaju predizborno paradirati pred kamerama na svečanim otvaranjima gradilišta (koja će poslije dva dana i dvije lopate zaprpane zemlje biti potajno zatvorena). Nastavljamo gradnju Pelješkog mosta već u... 'Nakon predstave na Pelješkom mostu strojeve smo vraćali na gradilište Dalmatine' (gdje su nastavili svirati onoj stvari) I gdje je sad taj Pelješki most? Pa opelješilo ga. Nema mosta, nema, popapala maca. Nema čak ni autoceste do Ploča. Stala u vrletima Biokova. Nema ceste, nema ništa, a kad će doći ne Zna se. Nitko ništa pred sudom ne zna o tajnim fondovima, nitko nije zagledao u torbe i blagajne, ma jok, kud bi oni. I to je maca popapala. Pelješki, nego što nego pelješki. Lova za zadnjih nedovršenih 10km A1 od Vrgorca (i nastavak ka Du) je došla i ošla na farbanje tunela, na pozlaćene wc-e, na Kalmetine, na odvojke za Premijerovo, na odmorišta izdubljena u živoj stijeni usred ničega dva kilometra prije kraja autoceste. Najskuplja dionica, hej, najskuplja, a još uvijek nedovršena! Otišle su pare na Bukovce, na „vikendice“ u Gorskom kotaru, na imanja u Zagorju, na jahte, nekretnine, vozne parkove, švicarske i kaj-kajmanske račune. Pohlepna maca, pohlepna. O prokleta beštijo, šic! Razmišljajući o ovim našim lopovima, sjetim se uvijek onog filma Pelican brief kada Robertsova u kratkom studentskom sažetku razotkrije podlu korupcijsku spletku krupnog kapitala i US Governmenta, jednostavno rečeno kriminalno udruženih mafioza. Pa joj ovi prvo smaknu profu, pa onda na nju pošalju profesionalnog ubojicu, pa joj Denzel bogmudaodušizdravlja na kraju pomogne da pod tajnim identitetom napusti zemlju. A sve zbog tog njenog kratkog sažetka. Kod nas o korupciji pišu traktate. Sve fino piše crno na bijelo, iz dana u dan, u svim dnevnim novinama, i tko je i kako i kad i gdje. Mafija izmišlja grandiozne projekte da bi pokupila grandioznu lovu. I nikom ništa. U nas mafijozići sve to rade ležerno i transparentno naočigled zombizirane javnosti. Kao Dubrovačka banka... Propast Pelješkog mosta ...Građevinari traže 119 milijuna kuna odštete za Pelješki most Nisu od silne zaokupljenosti tom svojom krađom stigli završiti ni Dalmatinu, a ovi još uvijek troćaju o mostu. A kako i kojim poderotinama od cesta mislite doći do nepostojećeg njega? A još prođe vrijeme dođe rok evo nama i EU, evo nama nove garniture u neobranom grožđu. I što sad? Ajmo opet nabaciti staru kosku i ovim novima, pa bezglavo i bezidejno laprdati da zametemo lopovske tragove. SKANDAL: Pala optužnica za aferu HAC jer nije podnesena na vrijeme A o čemu ćemo sad lupetati? Opet o-pelješkom mostu! O blog vas veselio! I onda opet ispočetka krene novo-staro ludilo, sve frca od bisera i ideja, sve jedna pametnija od druge, koridori, podmorski tuneli, ograde, pristaništa, snažni trajekti, stoka vamo ljudi tamo, most-nemost, leteći, puzeći, viseći, svakakve pi-materine. A sad odnekle iz bespuća povijesne neozbiljnosti iskočio i opjevani (maslenički?) bloktemazo - ponton. Pon-tooooon!!! Da narod valjda stekne dojam da se radi o nečemu strašno bitnom, nenormalno bitnom, toliko bitnom da treba odložiti sve što radimo, da trebamo isti tren prestati hodati, disati, treptati i samo u transu mantrati tu svetu riječ pon-ton, pon-ton, hare, hare, pon-ton, krišna, pon, hare, ton, pon-ton, pon-ton, tam-pon, pon-ton... O pravu neometane plovidbe BiH ne treba razbijati glavu - valjda bi njihovi brodići taj sveti spasiteljski ponton trebali preskakati. Sretno im. "Gore radić-bura, ovdje radić-jugo, o moja orkanska tugo" Nema, to se sve praši od genijalnosti, Mirko S. Zlikovski štanca ideje punom parom - helikopteri, mlažnjaci, crotpad avioni, podmornice, space shuttleovi, ekvatori-paralele, lansirne rampe, zaljev svinja, federi na nogama, federer na travi, maraton lađa, galije na ručni, pedaline na nožni, pimpek na aiiiiiiii pogon... Još bi najbolja bila tele-portacija, nego što, tele po tele, ovaj narod ionako je kao stado. APSURDI, Cijena trajektne linije... O vozaju oni nas, vozaju žedne preko vode i bez mosta. I za kraj, evo u rozom jer ružičasta nam stvarnost, jedan crni da se nasmijemo, ono crnji od crnog, toliko crn da uopće nije rasistički (jer to je u modi): Znate koliko se u našem zdravstvu čeka na zubni most? Dok ga ne iskopa Karamarko. Ne bih ja da mi se ne čini kako je Hrvatima u zadnje vrijeme nešto kao pofalilo cinizma... kao. O tempora, o mostes! |