"Egzistencijalni vakuum široko je rasprostranjen fenomen dvadesetog stoljeća. Što je razumljivo; posljedica je dvostrukog gubitka kojeg je čovjek morao pretrpjeti otkako je doista postao ljudsko biće. Na početku ljudske povijesti čovjek je izgubio neke temeljne životinjske instinkte koji koče i osiguravaju ponašanje životinje. Takva sigurnost, poput one rajske, čovjeku je zauvijek nedostupna; on mora odlučivati. Međutim čovjek je usto u svojem novijem razvoju pretrpio još jedan gubitak jer tradicija koja je podupirala njegovo ponašanje naglo slabi. Nema instikata koji bi mu govorili što mora raditi ni tradicije koja bi mu rekla što treba raditi; katkad ne zna ni što bi želio raditi. Umjesto toga, ili želi raditi ono što drugi ljudi rade (konformizam) ili čini ono što drugi ljudi od njega očekuju (totalitarizam).
...
Jasno da čovjekovo traganje za smislom prije može stvoriti unutarnju napetost nego ravnotežu. Međutim upravo je ta napetost neophodan preduvjet mentalnog zdravlja. Ne postoji ništa na svijetu, usudio bih se reći, što bi tako učinkovito pomoglo čovjeku da preživi i najgore uvjete, kao što je spoznaja da vlastiti život ima smisao. Mnogo je mudrosti u Nietzscheovim riječima: „Onaj koji ima zašto živjeti može se nositi s gotovo svakim kako.“
...
Smisao života
Sumnjam da liječnik na ovo pitanje može dati općenit odgovor. Zato što se smisao života razlikuje od čovjeka do čovjeka, iz dana u dan, iz sata u sat. I stoga nije važan smisao života općenito već smisao života određenog pojedinca u danom trenutku. Općenito postavljeno pitanje moglo bi se usporediti s pitanjem postavljenim šahovskom prvaku: „Recite mi majstore, koji je najbolji potez na svijetu?“ Ne postoji najbolji pa čak ni dobar potez, a da nije vezan za određenu situaciju u partiji i za određenu osobnost čovjekova protivnika. Isto vrijedi za ljudsko postojanje. Čovjek ne bi trebao tražiti apstraktan smisao života. Svatko ima svoj specifičan poziv ili misiju u životu da ispuni konkretan zadatak. Zato se nijedan pojedinac ne može nadomjestiti niti se njegov život može ponoviti. I zato je pojedinčev zadatak jedinstven baš kao i njegova sposobnost da ga ispuni.
Budući da je svaka situacija u životu izazov i problem koji mora riješiti, pitanje smisla života moglo bi se zapravo obrnuti. Čovjek, u konačnici, ne bi trebao pitati što je smisao života nego bi trebao shvatiti da je on taj kojeg se pita. Jednom riječju, život svakom čovjeku postavlja pitanje; a on životu može odgovoriti jedino odgovarajući za svoj vlastiti život; on životu može odgovoriti jedino tako da bude odgovoran...
...
Naglasak na odgovornosti odražava se u kategoričkom imperativu koji glasi: „Živi kao da već živiš drugi put i kao da si prvi put griješio kao što se sad spremaš pogriješiti!“ Čini mi se da ništa ne bi bolje potaknulo čovjekov osjećaj odgovornosti od ove maksime koja ga poziva da, prvo, zamisli da je sadašnjost prošlost i, drugo, da se prošlost može promijeniti i ispraviti...
...
I zato je na pacijentu da odluči treba li svoj životni zadatak shvatiti kao odgovornost prema društvu ili svojoj vlastitoj savjesti.
...
I zato prolaznost postojanja nikako ne čini postojanje besmislenim. Ali u njoj leži naša odgovornost: zato što sve ovisi o našem ostvarenju u biti prolaznih mogućnosti. Čovjek neprestano izabire između mnoštva postojećih mogućnosti: koje će od njih biti osuđene na nepostojanje, a koje će biti aktualizirane? Koja će odluka jednom zauvijek biti ostvarena, postati besmrtan „otisak stopala u pijesku vremena“? Čovjek u svakom trenutku mora odlučivati, bilo dobro ili loše, što će biti spomenik njegovu postojanju.
...
Jasno, čovjek je zaokupljen samo strništem prolaznosti, a promiču mu pune žitnice prošlosti u koje je jednom zauvijek pohranio sva svoja djela, radosti pa i patnju...
...
Svako doba ima svoju kolektivnu neurozu i svako doba treba svoju psihoterapiju da se s njome nosi. Egzistencijalni vakuum, koji je masovna neuroza sadašnjeg vremena, može se opisati kao privatni i osobni oblik nihilizma; naime, nihilizam se može definirati kao tvrdnja da postojanje nema smisla.
...
... Ja sam jedan od onih koji sumnja u opravdanost tog prigovora. Međutim postoji nešto što mi se čini čak i netočnijom i opasnijom pretpostavkom, naime, nešto što ja nazivam „panderteminizmom“. Pritom mislim na viđenje o čovjeku koje zanemaruje njegovu sposobnost da zauzme stajalište o bilo kakvim uvjetima. Čovjek nije sasvim uvjetovan i određen nego sam sebe određuje time što popušta uvjetima ili im se odupire. Drugim riječima, čovjek je u konačnici samoodrediv. Nije da čovjek samo postoji; on uvijek odlučuje što će biti njegovo postojanje, što će on postati u sljedećem trenutku.
...
Po istom načelu, svako ljudsko biće ima slobodu u svakom se trenutku promijeniti. Stoga njegovu budućnost možemo predvidjeti samo u širem okviru statističke ankete koja obuhvaća čitavu skupinu; pojedinac, međutim, ostaje u biti nepredvidljiv. Temelj za bilo kakva predviđanja činili bi biološki, psihološki ili sociološki uvjeti. No jedna od glavnih osobina ljudskog postojanja sposobnost je izdizanja iznad takvih uvjeta, njihova nadrastanja. Čovjek je u stanju promijeniti svijet na bolje, ako je to moguće, i promijeniti sebe na bolje, ako je to potrebno."
Post je objavljen 21.07.2012. u 04:00 sati.