Marketing
zemlja znanja
prenosim sa portala Jutarnjeg (www.jutarnji.hr):
Bela Tarr doista voli Sarajevo i njegov festival. Kultni mađarski redatelj u Sarajevu je do sada bio već tri puta: 2006. godine kao gost programa Posvećeno, zatim prošle godine kada je predstavio svoj posljednji film “Torinski konj”, a ove godine došao je u ulozi producenta filma “Mađarska 2011”, omnibusa 11 mađarskih redatelja, uglavnom studenata, u kojem progovaraju o ulozi desničarske mađarske vlade koja sve više ograničava kulturu i film.
Kada imate priliku razgovarati s redateljem poput Tarra, onda se, naravno, nastojite dobro pripremiti za intervju. No, moj intervju s Belom Tarrom sveo se na jednu jedinu temu o kojoj je pričao svih deset minuta. I to s razlogom.
Pompozni odjek
Početkom godine u hrvatskim je medijima pompozno odjeknula vijest da će Tarr u sklopu Splitskog sveučilišta na jesen pokrenuti doktorski studij filma na kojim će, osim njega, predavati velika filmska imena poput Jima Jarmuscha, Tilde Swinton, Akija Kaurismakija, Gusa Van Santa i brojnih drugih.
Na konferenciji za novinare održanoj sredinom svibnja u Zagrebu vijest je i službeno potvrđena, a uz Tarra na njoj su sudjelovali pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević, rektor Sveučilišta u Splitu Ivan Pavić, prodekan za međunarodnu suradnju na ADU Bruno Gamulin te ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar. Nitko od njih nije krio oduševljenje i zadovoljstvo da će Split i Hrvatska dobiti filmski studij na svjetskoj razini. Ivan Pavić tom je prilikom izjavio da je dobiti Belu Tarra veliki privilegij za Hrvatsku. Tarr je, pak, rekao da se za Split odlučio jer je shvatio da grad zrači kulturom i dostojanstvom te da ne može zamisliti da bi projekt pokrenuo negdje drugdje.
Životna misija
Dva mjeseca poslije, oduševljenja, dostojanstva i kulture nema ni u tragovima. Ogorčen, tužan i, kako sam kaže, ponižen, Bela Tarr ispričao nam je kako se prema njemu posljednjih tjedana odnosi Splitsko sveučilište, s kakvim se ignoriranjem suočava te zašto razmišlja da studij otvori u nekom drugom gradu ili državi.
Nakon “Torinskog konja” izjavili ste da ste zauvijek završili redateljsku i da započinjete profesorsku karijeru. U Splitu ste odlučili pokrenuti doktorski studij filma. Kako to da ste se baš odlučili za Split?
- Prije dvije godine večerao sam s Brankom Karabatićem, direktorom Split film festivala, i pitao sam ga: “Zašto ne bismo pokrenuli školu ovdje u Splitu?” On je bio oduševljen idejom. U rujnu prošle godine u sklopu Splitskog festivala održao sam dvotjednu međunarodnu radionicu koja je trebala poslužiti kao svojevrstan test - da li i kako mogu raditi tamo. I moram vam reći da sam nakon toga ozbiljno odlučio da je to moja životna misija. I do danas sam doista mislio da je taj studij u Splitu moja misija, ali više ne mislim tako.
Zašto?
- Lokalni uvjeti koji dolje vladaju za mene su veoma čudni. Moram vam objasniti priču. Ovaj projekt veoma se svidio redatelju Hrvoju Hribaru i on ga je odmah podržao. Projektom se oduševila i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Koliko je projekt oduševio nju, toliko je ona oduševila mene. Mislim da nikada nisam upoznao niti jednog ministra kulture neke države koji je toliko inteligentan kao ta žena. Ona je nevjerojatna osoba. Upoznao sam i predsjednika. Čak su i političari rekli da je projekt odličan. Zatim sam potpisao dokument s gospodinom Pavićem, rektorom Splitskog sveučilišta, i odlučili smo pokrenuti školu. Onda je nastao prvi problem. Sveučilište nema pravni identitet u okviru bolonjskog sustava i gospodin Pavić me uputio na Umjetničku akademiju u Splitu. No, oni nisu bili tako ljubazni kao ostali i nisu mi u stanju reći što su odlučili. Goran Golovko, koji je prodekan Umjetničke akademije za umjetnost, znanost i međunarodnu suradnju, obećao mi je poslati službeno pismo i očitovanje jer ja imam rokove koje moram ispoštovati. Cijeli dan gledam u mobitel i provjeravam mail. Prošlo je 18 sati, a ja još uvijek nisam dobio ništa. Dosta mi je. Dopustite da vam nešto kažem. Mnogi ljudi i mnogi gradovi pozdravljaju ovaj projekt i zainteresirani su za njega. Ja nisam dijete. Sam sam sve pripremio, od sadržaja, suradnji, do detaljnog rasporeda. Osobno sam odabrao stanove za profesore koji dolaze, čak znam datum kada Gus Van Sant treba doći na svoje prvo predavanje. I šta da mu sada kažem? Znate što ću mu reći? Neka se jebu, mijenjamo lokaciju.
Nema odgovora
A namjera je bila da projekt započne u rujnu?
- Da, u rujnu smo namjeravali otvoriti natječaj za prijave i namjeravali smo početi s radom početkom veljače 2013. Mi nemamo zgradu, nemamo pravni identitet, nemamo bankovni račun. Jednom riječju, nemamo ništa. Kako da počnemo raditi?
Jeste se obratili nekome?
- Pokušao sam, ali mi nitko ništa ne govori već dva mjeseca. Pisao sam gospodinu Paviću i nisam dobio nikakav odgovor. Pisao sam gospodinu Hribaru i također nema odgovora. Što se dešava?! Da li mi vi možete reći što se to događa u Hrvatskoj?
Je li novac problem?
- Ne, ovo nije problem novca. Ovo je problem akademije u Splitu i nekih ljudi koji je žele zadržati samo za sebe i nekog je očigledno strah.
I što sad? Odustajete od Splita? Odlazite nekamo drugo?
- Postoji plan B naravno. Ne mogu vam reći o kojem se gradu radi. Ne želim napustiti Balkan, ali ne želim ni prihvatiti ovakvo ponašanje. To je apsurdno. Žao mi je, ali prestar sam za ovakve stvari. Želio sam raditi s mladima, dijeliti svoje iskustvo i brinuti se o njima. Žao mi je što to u Hrvatskoj nije moguće, moje srce krvari, ali što da učinim? Ponizili su me kao čovjeka.
Autor: Ines Tanović
Objavljeno: 12.07.2012
Pompozni odjek
Početkom godine u hrvatskim je medijima pompozno odjeknula vijest da će Tarr u sklopu Splitskog sveučilišta na jesen pokrenuti doktorski studij filma na kojim će, osim njega, predavati velika filmska imena poput Jima Jarmuscha, Tilde Swinton, Akija Kaurismakija, Gusa Van Santa i brojnih drugih.
Na konferenciji za novinare održanoj sredinom svibnja u Zagrebu vijest je i službeno potvrđena, a uz Tarra na njoj su sudjelovali pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević, rektor Sveučilišta u Splitu Ivan Pavić, prodekan za međunarodnu suradnju na ADU Bruno Gamulin te ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar. Nitko od njih nije krio oduševljenje i zadovoljstvo da će Split i Hrvatska dobiti filmski studij na svjetskoj razini. Ivan Pavić tom je prilikom izjavio da je dobiti Belu Tarra veliki privilegij za Hrvatsku. Tarr je, pak, rekao da se za Split odlučio jer je shvatio da grad zrači kulturom i dostojanstvom te da ne može zamisliti da bi projekt pokrenuo negdje drugdje.
Životna misija
Dva mjeseca poslije, oduševljenja, dostojanstva i kulture nema ni u tragovima. Ogorčen, tužan i, kako sam kaže, ponižen, Bela Tarr ispričao nam je kako se prema njemu posljednjih tjedana odnosi Splitsko sveučilište, s kakvim se ignoriranjem suočava te zašto razmišlja da studij otvori u nekom drugom gradu ili državi.
Nakon “Torinskog konja” izjavili ste da ste zauvijek završili redateljsku i da započinjete profesorsku karijeru. U Splitu ste odlučili pokrenuti doktorski studij filma. Kako to da ste se baš odlučili za Split?
- Prije dvije godine večerao sam s Brankom Karabatićem, direktorom Split film festivala, i pitao sam ga: “Zašto ne bismo pokrenuli školu ovdje u Splitu?” On je bio oduševljen idejom. U rujnu prošle godine u sklopu Splitskog festivala održao sam dvotjednu međunarodnu radionicu koja je trebala poslužiti kao svojevrstan test - da li i kako mogu raditi tamo. I moram vam reći da sam nakon toga ozbiljno odlučio da je to moja životna misija. I do danas sam doista mislio da je taj studij u Splitu moja misija, ali više ne mislim tako.
Zašto?
- Lokalni uvjeti koji dolje vladaju za mene su veoma čudni. Moram vam objasniti priču. Ovaj projekt veoma se svidio redatelju Hrvoju Hribaru i on ga je odmah podržao. Projektom se oduševila i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Koliko je projekt oduševio nju, toliko je ona oduševila mene. Mislim da nikada nisam upoznao niti jednog ministra kulture neke države koji je toliko inteligentan kao ta žena. Ona je nevjerojatna osoba. Upoznao sam i predsjednika. Čak su i političari rekli da je projekt odličan. Zatim sam potpisao dokument s gospodinom Pavićem, rektorom Splitskog sveučilišta, i odlučili smo pokrenuti školu. Onda je nastao prvi problem. Sveučilište nema pravni identitet u okviru bolonjskog sustava i gospodin Pavić me uputio na Umjetničku akademiju u Splitu. No, oni nisu bili tako ljubazni kao ostali i nisu mi u stanju reći što su odlučili. Goran Golovko, koji je prodekan Umjetničke akademije za umjetnost, znanost i međunarodnu suradnju, obećao mi je poslati službeno pismo i očitovanje jer ja imam rokove koje moram ispoštovati. Cijeli dan gledam u mobitel i provjeravam mail. Prošlo je 18 sati, a ja još uvijek nisam dobio ništa. Dosta mi je. Dopustite da vam nešto kažem. Mnogi ljudi i mnogi gradovi pozdravljaju ovaj projekt i zainteresirani su za njega. Ja nisam dijete. Sam sam sve pripremio, od sadržaja, suradnji, do detaljnog rasporeda. Osobno sam odabrao stanove za profesore koji dolaze, čak znam datum kada Gus Van Sant treba doći na svoje prvo predavanje. I šta da mu sada kažem? Znate što ću mu reći? Neka se jebu, mijenjamo lokaciju.
Nema odgovora
A namjera je bila da projekt započne u rujnu?
- Da, u rujnu smo namjeravali otvoriti natječaj za prijave i namjeravali smo početi s radom početkom veljače 2013. Mi nemamo zgradu, nemamo pravni identitet, nemamo bankovni račun. Jednom riječju, nemamo ništa. Kako da počnemo raditi?
Jeste se obratili nekome?
- Pokušao sam, ali mi nitko ništa ne govori već dva mjeseca. Pisao sam gospodinu Paviću i nisam dobio nikakav odgovor. Pisao sam gospodinu Hribaru i također nema odgovora. Što se dešava?! Da li mi vi možete reći što se to događa u Hrvatskoj?
Je li novac problem?
- Ne, ovo nije problem novca. Ovo je problem akademije u Splitu i nekih ljudi koji je žele zadržati samo za sebe i nekog je očigledno strah.
I što sad? Odustajete od Splita? Odlazite nekamo drugo?
- Postoji plan B naravno. Ne mogu vam reći o kojem se gradu radi. Ne želim napustiti Balkan, ali ne želim ni prihvatiti ovakvo ponašanje. To je apsurdno. Žao mi je, ali prestar sam za ovakve stvari. Želio sam raditi s mladima, dijeliti svoje iskustvo i brinuti se o njima. Žao mi je što to u Hrvatskoj nije moguće, moje srce krvari, ali što da učinim? Ponizili su me kao čovjeka.
Autor: Ines Tanović
Objavljeno: 12.07.2012
Post je objavljen 13.07.2012. u 22:00 sati.