< | rujan, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Kontroliranje/saniranje štete spinom i kampanja blaćenja danas su vrlo popularni alati, najčešće društveno-političke scene (ali i svih slojeva društva), gdje ih vrlo lako uočavamo i prepoznajemo, pogotovo u ovakvo predizborno vrijeme, kada se čini da oko nas uzavriju kojekakve neutažene/neupražnjene sirove strasti. Damage control spin - in politics and media to describe a need to suppress information or employ spin doctors to represent a response to a situation = Saniranje/kontroliranje štete spinom – izraz koji se koristi u politici i medijima da bi opisao potrebu suzbijanja informacija ili upošljavanje spin-doktora koji će biti odgovor na kriznu situaciju. A smear campaign – a metaphor for activity that can harm an individual or group's reputation by conflation with a stigmatized group; sometimes is used more generally to include any reputation-damaging activity, including such colloquialisms as mud slinging; the term can refer to an attempt to damage a private person's reputation: for example, during a trial, the opposing counsel may attempt to cast doubt on the reliability of a witness = Kampanja blaćenja – metafora za djelovanje koje blati ugled pojedinca ili grupe stigmatiziranjem; ponekad se koristi općenito za opisivanje bilo kakve aktivnosti rušenja kredibiliteta povlačenjem po blatu i nabacivanjem blata; termin se može odnositi na pokušaje narušavanja ugleda pojedinca: na primjer, tijekom suđenja tužitelj može pokušati potkopati kredibilitet svjedoka obrane. Uporaba istih uvijek je šablonski predvidljiva, kao i šablona primitivizma, i odvija se po istom metodološkom obrascu: Kada neka istina iziđe na svjetlo dana, onaj kome ta istina ne odgovara (otkriva ga u ružnom svjetlu, remeti mu planove) - u pravilu čini sve da istinu: 1. pošto-poto ušutka, zataška, skrene sa nje pažnju, pa često pri tom ne preže ni pred čim da u međuvremenu istinu iskrivi, te ju učini nezanimljivom i naizgled nebitnom. 2. A to će najlakše učiniti pokušajem rušenja kredibiliteta osobe koja izgovara istinite činjenice (i time mu predstavlja prijetnju). Pokušaji rušenja kredibiliteta izvršavaju se raznim živopisnim načinima: prozirnim omalovažavanjem, poturanjem slikovitih laži, plitkim objedama i šupljim uvredama na račun te osobe, primitivnim sirovim blaćenjem, to jest izmišljanjem lažnih ocrnjujućih informacija. To je klasičan obrambeni potez onih kojima istina ne odgovara te su njome stjerani u kut. Kao što se dade naslutiti, saniranje štete prljavom kampanjom blaćenja i podmetanja, prepoznatljiva je tipično politikantska strategija, vrhunac divljaštva i sumrak uljudbe, njeno dno dna, čiji smo školski primjer recimo nedavno mogli doživjeli i na domaćoj političkoj sceni, kada se lažnom optužbom za nasilništvo prema vlastitoj supruzi pokušalo na osobnoj razini diskreditirati oporbenog čelnika i barem prividno ojačati poljuljana pozicija vladajuće stranke. U trenutku kada je istina bjelodana (u ovom slučaju istina da je vladajuća garnitura odgovorna za gospodarski kolaps), spinom se naime vrši prebacivanje oka javnosti sa izgovorene istine na – karakter, osobnost, intimu pojedinca, odnosno ustanove, organizacije koji istinu iznose. Jer blaćenjem karaktera, osobnosti, intime tog pojedinca, ustanove ili organizacije - izgovorena istina također prividno gubi na kredibilitetu (zamagljivanje fokusa). Pa se perfidnim spin-forsiranjem pseudopitanja „Tko je kakav“ (Tko si/Tko ste), odvraća pogled od vlastite krivnje i od izgovorene istine, prebacivanjem fokusa/loptice na (ne)bitnost pitanja - tko je i kakav onaj ili ono (tko opasnu istinu izgovara). Ugrožena strana dakle pokreće spin-mehanizam koji služi da bio zavrtio priču, odvratio oči javnosti sa istine, to jest spinom donekle kontrolirao već počinjenu štetu. A način je diskreditacija i rušenje kredibiliteta one osobe, ustanove ili organizacije, koja iznosi istinite činjenice, uz pomoć spin-alata izmišljanja i difamacije. Djevojka je trudna i već joj se vidi stomak, momak je napravio dijete, no ne želi ga priznati. Njegova dobrostojeća obitelj pokreće strategiju saniranja štete rušenjem njenog kredibiliteta širenjem ogavne laži da je djevojka prostitutka i na izmišljenom podatku grade alibi za svoga sina. Spin djeluje, javnost je podijeljena oko nove nametnute teme, dio publikuma nasjeda na spin, no mijenja li to činjenicu da je djevojka i dalje trudna, a momak kukavica? Ta ne – trudnoća je neosporiva, uskoro će i porođaj, a obitelj momka razapinjanjem djevojke samo potvrđuje njegov kukavičluk. Djevojka i nezavedeni dio publikuma ne gube iz vida meritum stvari: Momak je otac djeteta. Otto Quangel na dopisnicama piše da je Adolf Hitler ubojica njemačkih sinova. Nacisti saniraju štetu rušeći na sudu njegov kredibilitet lažnom optužbom da je on mentalno zaostali i neobrazovani tvornički radnik i na izmišljenom psihološkom profilu grade alibi za njegovo smaknuće. Spin djeluje, javnost je podijeljena oko nove nametnute teme, dio publikuma nasjeda na spin, no mijenja li to činjenicu da su nacisti i Adolf Hitler ubojice? Ta ne – oni tu činjenicu ubojstvom/razapinjanjem Otta Quangela samo potvrđuju. Otto i nezavedeni dio publikuma ne gube iz vida meritum stvari: Nacisti su ubojice. Kampanju blaćenja karakterizira klasično divljaštvo, odnosno točke 3, 4. i 5. projekcijske faze B (o kojoj je bilo riječi u prehodnom postu) i pribjegavaju joj klasični ugroženi divljaci. A štetočina, to jest onaj tko je učinio krimen/štetu koju želi zataškati, zapravo čini dodatni autodiskreditirajući krimen i divljaštvo (točka 6. projekcijske faze C) omalovažavajućim napadom na nešto što nema nikakve veze sa onom istinom koja ga ugrožava, odnosno čini to napadom (koji je najbolja obrana) na nečije podrijetlo, spol, izgled, životne navike i stil, vještine, obrazovanje, stručnost, profesiju, etc. Dakle, divljaci se opetovanim divljaštvom i projiciranjem potvrđuju kao zlikovci, kukavice i kriminalci, koji se skrivaju iza spina. Školski primjer saniranja štete spinom i kampanjom blaćenja na svjetskoj razini je - slučaj Juliana Assangea. Kojemu su nakon afere WikiLeaks i objavljivanja tajnih dokumenata američke administracije, ekspresno brzo krenuli rušiti (i ruše) kredibilitet na osobnoj razini propitivanjem njegovih seksualnih navika. Spuštanje rasprave na tu razinu najbrži je i najefikasniji metod difamacije, jer je najlakši, te ne zahtijeva puno truda osim pokretanja glasina. Seksualnost, vjera, rasa, podrijetlo, vrlo su zahvalni za spin, jer je čovjek kao vrsta na njih najosjetljiviji, no seks je ujedno i najslasniji i najpikantniji kolač za skretanje voajerskog oka javnosti sa izgovorene istine. Seks, kao što je nebrojeno puta dokazano (prisjetimo se mini-eksperimenta koji to potvrđuje), u današnjem svijetu prodaje apsolutno sve i koriste ga apsolutno svi, od medija, preko modne industrije, glazbene industrije, auto industrije, reklamne industrije do šoubiznisa, pa se tako vrlo efikasno to doslovno „spin-pičkaranje“ koristi i u industriji laži. Naravno, opet po točci 6. projekcijske faze C, istinom ugroženi divljaci nisu u stanju sagledati da se srozavanjem na spin-pičkaranje sami razotkrivaju kao pičkice. Američka administracija, kao i pojedini europski dužnosnici koji su pozivali na Assangeov linč, te takvim pičkaranjem prebacili fokus sa vlastite krivnje na Assangeovu postelju, nisu svojim potezima učinili ništa drugo doli još jednom potvrdili svoju kroničnu ugroženost, te razotkrili svoju - najslabiju točku/slabine. Spin-doktori u svojim makinacijama uvijek računaju na pravilo da nitko nije prorok u vlastitom selu. Suseljani su podrugljivo podcjenjivački retorizirali „Tko si ti“ i odgovarali „Ne možeš biti prorok jer mi te znamo, ti si iz našeg sela, ti si sin toga i te, ti si najobičniji... mehaničar, starac, student, kućanica, bloger, razvedenica, crnac, penzioner, bauštelac, žena... stolar! Ta kako bi baš ti mogao biti onaj tko vidi, govori i zna više od Nas?!“ Farizeji su podrugljivo podcjenjivački retorizirali „Tko si ti“ i odgovarali „Ma što zna taj provincijski stolar?! On ne izgleda kao mi, ne odijeva se kao mi, ne govori kao mi, ne piše kao mi, on je ovakav i onakav, druži se s tim i tim, jaše na magarcu i govori budalaštine! On je nitko i ništa, on je ništica!„ U panici od te ništice i njegovog glasa koji je govorio istinu bacili su se na kontroliranje štete rušeći stolarov kredibilitet divljačkim podcjenjivanjem i porugom, u međuvremenu mu radeći i o glavi. No bez obzira na koju osobnu točku drugoga tukla njihova kampanja blaćenja (podrijetlo, profesiju, seksualnost, karakter, obrazovanje), mijenja li blaćenje istinitu činjenicu da su sami raskrinkani kao neljudi? Momak je otac djeteta, nacisti su ubojice. Što su dakle bili ti koji sanirajući štetu spinom prozivaju „Tko si ti“? Što su oni? Sumrak pameti (kao gđa.Sumrak), civiliziranosti i ljudskosti. Jer na koncu možeš biti samo tko ili što, čovjek ili nečovjek. Pa bez obzira bio JA - mehaničar, trgovac, carinik, pastir, student, starac, mladac, muškarac, suprug, žena, psiholog, sociolog, politolog, heteroseksualac, homoseksualac, samac, ženskar, razvedenik, udovica, supruga, ljubavnica, otac, majka, djed, baka, netjak, kršćanin, crnac, Židov, Hrvat, doktor, filozof, akademik, dijete, pisac, novinar, kolumnist, bloger, stolar... odgovor je oduvijek jedan - ne gubeći iz vida meritum stvari, u ovom trenutku sam/smo glas istine koji jasno vidi/izgovara što si ti / što ste vi. Ti si/vi ste štetočina, onaj i ono što čini krimen/štetu. p.s. A sad ajmo se ne lagat, jer znam da ste pažljivi čitači koji čitaju između redaka, koliko vas je bacilo oko na natpis na majici, a koliko vas na sise? I rest my case. Spin, my spin-friends - all around us is spin. |
Do sada sam u nekoliko navrata imala priliku ukrstiti svoje razgovorne putove i sa komunikacijskim projektorima, odnosno, osobama koje u komunikaciji većim ili potpunim dijelom, svjesno ili nesvjesno, projiciraju vlastite misli na „sugovornika“ i čiji je diskurs specifičan i prepoznatljiv baš po tome. Apsolutni komunikacijski projektori nisu česta pojava, vrlo ih je malo, ali su na jedinstven način vrlo zanimljivo iskustvo. Slikovito rečeno, projektori cijelo vrijeme gledaju u vlastiti odraz, zrcalni odraz koji se sudara sam sa sobom. Dakle u komunikaciji, koju oni smatraju da ostvaruju sa vama, cijelo vrijeme projiciraju sebe. I baš kao svaki pogled u ogledalo, to što oni vide vraća im se reflektirano, zrcaljeno, jasno - ali potpuno naopako. Glavninu njihova diskursa (koji je ogledalo njihova mentalnog sklopa) čini projiciranje što, naravno, bilo kakav dijalog onemogućuje u startu, jer komunikacijski projektor ne traži sugovornika, niti ga može imati. Projektori isključivo traže i zahtijevaju samo bilo kakav povod i ljudski okvir u koji, sa nekim samo njima znanim motivom (prethodnom agendom), žele neometano projicirati svoje vlastite opsesije. Utoliko je riječ ´sugovornik`, u kombinaciji sa pojmom ´komunikacijski projektor`, svojevrsni oksimoron. Projektori ne traže sugovornika, oni uvijek traže/love sljedeću žrtvu na koju će se(be) moći projicirati. Kada je nađu, projektori na odabranu žrtvu/lovinu opsesivno projiciraju ne samo svoje misli, već i svoje prethodne emocije, nakane, stanje duha, odnosno, svoje mržnje, frustracije, komplekse, strahove, paranoje, utvare - i u ostvarivanju svoga cilja se obilato koriste svim sredstvima. Bestidno i bez skrupula svoju odabranu žrtvu/lovinu tada prozivaju za vlastitu krivnju, nakane i grijehove, koje su prethodno sa sobom donijeli u torbi. Čak i onaj tko na prvu ne prepoznaje podmuklu strategiju komunikacijskog projektora, brzo će uočiti da nešto u komunikaciji sa dotičnom osobom nije u redu, jer projektor u razgovoru podmuklo takoreći „izvrće“ sve izrečeno s vaše strane. I to je doista izraz koji najjednostavnije i najbliže opisuje projektorov modus operandi (recimo, vi o kruškama, a on potpuno nelogički vjeruje, tvrdi i uvjerava vas da mislite na kruškoliku žarulju – iako žarulje a) nisu jestive b) nisu voće c) uopće nisu predmet razgovora). Vrlo je bitno već u startu uočiti kako ponašanje komunikacijskog projektora u svom korijenu sadrži patološki predznak. Mi projektori Jednom sam prilikom svjedočila sitnom prometnom prekršaju u kojemu se neoprezni vozač na rikverc izvlačio iz dvorišta na prilazni put i tamo bubnuo parkirani auto kojeg uopće nije primijetio. Vrlo se brzo pojavio i vlasnik oštećenog vozila, a kako nije bila riječ o nekoj velikoj šteti (razbijen prednji far), bez ikakvih je suvišnih emocija ili priče vlasnik tako to i prihvatio - kao peh koji se u životu desi. Potom je i potvrdio da s njegove strane nema problema, jer će to ionako riješiti njihova osiguranja. I čiča-miča bila bi gotova cijela priča da na scenu nije nastupila projekcija krivnje. Naime, zbog straha od naplate osiguranja, kao i vlastitog interesa, neoprezni se vozač uporno držao priče da sam jest djelomice kriv za neopreznost, ali da je jednako kriv i oštećeni, jer je parkirao tamo gdje nije smio te da će zvati policiju koja će potvrditi da nije samo on kriv iako je bubnuo tuđi auto. Drugim riječima, neoprezni vozač naprosto nije htio prihvatiti opciju dogovora i svoju krivnju, projicirajući vlastitu krivnju na oštećenog/žrtvu, zbog lošeg prošlosnog iskustva sa osiguranjem te unaprijed proračunato (krivo) računajući da će se barem napola izvući od plaćanja štete. Taj strah, a potom i sebični interes (koji su bili pokretači mehanizma projekcije krivnje), bili su toliko izraženi da je u kratkom vremenu uspio okupiti i zabavljati širu publiku, uporno i slijepo gurajući tu priču na vlastitu štetu - maltene do fizičkog obračuna. Oštećenom, s druge strane, nije preostalo ništa drugo nego mirno čekati policiju i gledati kako neopreznom vozaču povrh svega pišu i prekršajnu prijavu, vjerojatno u sebi rezonirajući - pa kad je budalaš već htio policiju, eto mu. Nakon izleta u prirodu zadovoljno više ustvrdimo nego upitamo - Bilo nam je lijepo, jel`da nam je bilo lijepo, sigurno si uživao! Projicirajući tako vlastitu potrebu za potvrdom zadovoljstva na suizletnike. Ili nam zakrulji stomak pa kažemo prijatelju - Sigurno si gladan, idemo na sendvič. Dakle, ne priznajući da smo gladni svoju potrebu za hranom projiciramo na njega, jer nam je cilj nešto pojesti. Prijateljica nam u kinu na golišave filmske scene uznemireno šapće - Nemoj da ti bude neugodno. Projicirajući vlastiti osjećaj neugode. Da ne govorim o životnoj projekciji - Volim te dragi/a, kao i ti mene (posebno krhka i varljiva, ali najčešća uzajamna projekcija). Protiv ovakvih projekcija nemam većih zamjerki, jer su u pravilu ajmo reći benignije naravi (iako ne zapravo, ali smo spremni preći preko toga), ali problem nastaje kada se projekcije zbog prethodnih skrivenih nečasnijih motiva redovito okreću na štetu drugoga. Kada projiciranje postane izrazito zloćudno i zlonamjerno. Ako je recimo onaj izlet u našoj organizaciji bio potpuni promašaj, ali to pred šefovima treba kamuflirati na račun kolega, zbog potencijalnog unapređenja kojemu se nadamo, ili kada su oni sendviči bezobrazno iskamčeni na prijateljev neplanirani trošak, ili kada ona neugoda nameće lažni moralizam, ili kada za nepostojeću ljubav pasivno-agresivno molimo ili smo moljeni. Ključ je u motivima koji nas pokreću. Jesu li časni ili nisu, odnosno, što poučeni prethodnim iskustvima doživljavamo kao jedne ili druge. U natruhama projektori jesmo svi (već i bebice zrcale mamin osmijeh kada žele privući pažnju), no poneki su ektremni i potpuni. Potpuni projektor nastupa i pristupa s projekcijom uvijek. Već njegov prvi nastup projicira izokrenutu sliku potkrijepljenu isključivošću - Vi ne vidite, ja vidim... vi ne znate, ja znam. On je sa takvim ponašanjem srastao i nije ga u stanju odvojiti od sebe, nije u stanju spoznati i prepoznati mogućnost drugačijeg ponašanja, nastupa i pristupa. Tvrdeći da on jedini zna (a to što on zna je očito naopako), u stvari razotkriva koliko zapravo ne zna (a da toga nije ni svjestan). Pa je u tom smislu komunikacijski projektor zakinut i invalidan, poluslijep-zaslijepljen, jer je pogled prema samome sebi njegova vizualna žuta točka i mrtvi kut. On nije u datom trenutku sposoban sagledati sebe, baš kao što onaj neoprezni vozač nije bio sposoban vidjeti parkirani auto i na koncu vlastitu krivnju. Napad je najbolja obrana Projekcija je zapravo prejudicirana obrambena reakcija zbog nekih prethodnih traumatičnih iskustava iz projektorova života, trauma koje su oblikovale i pokrenule zloćudan mehanizam projekcije. To je obrana koja je čudnovatim psihološkim stranputicama transmutirala u napad, preventivni napad prije napada druge strane koji se još nije ni desio. Projekcija je stoga podsvjesna strategija na neki način psihološki oštećene osobe. Napomena! Analiza je jedno, a podmetanje i reket nešto drugo. Mnogi to ne razlučuju, a kako ne razlučuju onda brkaju jedno s drugim, a kako brkaju jedno s drugim uvrijeđeno posežu za osvetničkim vrijeđanjem. Prvim na sistematičan i znanstven način raščlanjujemo pojavu, proces, metod, neovisno o pojedincu, a drugo je iživljavanje na pojedincu kojima se hrane vlastiti bijesovi, što jednostavno ne spada u prihvatljivo ponašanje. Predmet i cilj razmatranja analize i provođenja reketa dakle nisu isto, a da ne spominjem i razliku u načinu i korektnosti. Skrivena agenda - lov Pokretači mehanizma projekcije su neke prošlosne traume, duhovi prošlosti, koji se najjasnije ocrtavaju u projektorovoj ´skrivenoj` agendi. A što je skrivena agenda, najbolje se vidi u projektorovoj optužbi na vaš račun. To je onaj sadržaj u naprtnjači sa kojim je ciljano došao da vam ga ´prišije`. Predmet opsjednutosti, to jest, agenda komunikacijskih projektora, ovisi o prethodnim iskustvima, ožiljcima i interesima projektora. Oni, svjesno ili nesvjesno, u bijegu od sebe traže/love nekoga ili nešto (a to Nešto mijenja se od osobe do osobe) te dolaze kod drugoga sa već određenim zadatkom/ciljem naći i uloviti to nešto, tu neku prikazu, duha, avet, demona, kojom su zapravo sami opterećeni i sa kojom su već sami došli. Oni te duhove, kojima su prvenstveno opterećeni sami, vide zapravo posvuda. Duhovi našeg dežurnog blog-divljaka su recimo komunjare, jugonostalgičari, mrzitelji rvacke isl., kod nekog drugog to su kurve/žene, židovi, srbi, kod trećeg udbaši, orjunaši, oznaši, kod četvrtog pedofili, pederi, popovi, novinari, pisci, intelektualci, etc. Znači raznorazni demoni, to jest, ono što komunikacijski projektori smatraju demonima, koje potom projiciraju iz vlastite prtljage na sve i svakoga. Usput rečeno, kad god mi netko krene docirati o partizanima, ustašama, udbašima, orjunašima, masonima, asasinima, tajnim zlikovcima, raznoraznim Kainima i Abelima, mene obuzima neodoljiv poriv da se popnem na neki tavan i tamo u miru tučem orahe. I da ne silazim sa njega dok mi neka dobra duša ne dojavi da je drugi svjetski rat, hladni rat, balkanski rat, križarski rat, rat dinosaura i ameba, trepetljikaša i ribonukleinskih kiselina, te ne znam više koji rat, konačno završio. Samo je problem što, po agendašima koji uporno diplaju o jednom te istom (ovisno o kojoj agendi), sa toga tavana nitko od nas više nikada ne bi sišao. Jer oni u tim ratovima žive, zaustavljeni u prostoru i vremenu, i žele sve druge također zadržati u njima. Tavan je doduše dobro strateško mjesto sa kojega možete ponekad gađati ljupetinama, ali da zbog budala cijeli svijet cijelo vrijeme čuči na tavanu, e to nije nešto na što ću ikad pristati. Koji je cilj njihova lova? Komunikacijski projektori su dakle lovci, opterećeni agendom i oboružani prljavim trikovima, to je njihova prtljaga i njihova sredstva kojima se služe u lovu za nečim... čim? Najčešće za dokazom svoje umišljene - intelektualne nadmoći (ali i svoga neprikosnovenog domoljublja, svoje najčišće vjere, odnosno svega Naj u sebe). Dakle svoga Nad nad ostalima, jer o superegu je naravno riječ. A kako taj dokaz dobavljaju? Testiranjem i procjenjivanjem tuđeg intelekta po, naravno, vlastitim izokrenutim kriterijima. Odabirom žrtve/lovine na koju projiciraju i kojoj potom dociraju o njenim manama, odnosno, onim karakteristikama koje je projektor unaprijed zacrtao da ih žrtva ima. "Igra mačka i miša" Komunikacijski projektori, naime, podrazumijevaju da su ostali niža, intelektualno zakinuta vrsta s kojom se oni mogu igrati kao što se mačka igra sa mišem. Za sebe smatraju da su lukave mačke, a trenutna lovina miš koji se koprca u njihovim pandžama. Oni su nosači pripremljenih etiketa koje lijepe na sve ostale, po njihovom poimanju, niže od sebe. Projektori, naravno, ne sagledavaju startnu manjkavost/pogrešku svoje pozicije, odnosno, ne spoznaju da se mačkina ´Intelektualna Nadmoć` podrazumijeva samo s njene strane i da miš možda uopće nije miš. Koja je svrha njihova lova? Halapljivim utaživanjem svoga ega projektori ispunjavaju i utišavaju (prigušuju, ublažuju) onu strašnu psihološku prazninu/rupu/ožiljak koju je uzrokovala ona prošlosna trauma/iskustvo. Divljaka hrane reakcije, a mačku hrani mrcvarenje i proždiranje miša. Što je mrcvarenje duže, to joj se zalogaj čini slasnijim. Zbog toga projektori vrlo često u napadima ne znaju stati, tjeraju cijelu priču preko svih granica na područje neukusa, jer se nisu u stanju kontrolirati. To je nagonska potreba koja je jača od projektora i oko čijih uzroka ne razbijaju glavu, već ju samo teže zadovoljiti/utažiti. Nevezano za ovu temu, ali vezano za temu lova jednom otprilike rekoh ovako: „Tradicija, strasti, nagoni... imam sve manje i manje razumijevanja za te ubermenšč lovce. Koja je svrha tog naganjanja, koja je svrha neukusnog slikavanja nad plijenom i pijanim terevenkama? Hraniti ego, potrebu za ubijanjem, osjećati se većim muškarcem, liječenje frustracija, igranje ratnih igrica sa protivnikom koji nema oružja za uzvratiti? Obijesno žderati divljač na kraju pira nakon tolikog obilja hrane? Ma bezveze, svi ti lovci svoje lovačke priče mogu objesiti mačku o rep, to više ne pušimo. Dabogda se i beštije oboružale.“ E pa beštije su se oboružale. Znanjem i razumijevanjem. I vrlo dobro primjećuju da komunikacijski projektori uživaju (hrane se) u onome što oni drže ponižavanjem trenutnog protivnika, ne shvaćajući da time zapravo jasno ocrtavaju i ponižavaju samo sebe i da tako zorno oslikavaju svoju čudnovatu emocionalnu i mentalnu nedozrelost/uskraćenost. Komunikacijski prekršaj Bacimo oko sada na neke tipične fraze komunikacijskih projektora: a) Možeš ti misliti što god hoćeš o meni..., Ti sigurno misliš..., Pomislio si..., Stoposto osjećaš..., b) Kad me već vučeš za jezik reći ću ti..., Kad već inzistiraš podijelit ću to s tobom..., c) Možeš pisati da se bavim tim i tim, ali..., d) Svi vi ostali koliko vas ima sigurno mislite..., e) Složit ćete se..., Sigurno planiraš..., Znam da ćeš učiniti... etc. Njima se dakle na sugovornika projicira a) nečije unaprijed stvoreno mišljenje/emocija (a u stvarnosti je kod drugoga nemišljeno/neosjećano), b) zatim osobna želja za raspravom na istoj razini/vučom jezika, ogovaranjem (a u stvarnosti je kod drugoga nepostojeća), c) kojima se projicira tuđa pisana riječ (a u stvarnosti je kod drugoga nenapisana), d) kojima se projicira paranoja/nečije taborenje (a u stvarnosti kod drugoga nije prisutno), e) kojima se projicira slaganje ili neslaganje, to jest buduća odluka ili nakana (koja je još nedonešena, neučinjena). Projektori u pristupu čine neprihvatljive (razotkrivajuće) komunikacijske prekršaje, koji onemogućavaju izgradnju konstruktivnog razgovora, iako se istovremeno naravno lažno izdaju baš za najveće graditelje dijaloških mostova: Ja sam se trudio, ali ti ne..., Nemam se običaj opravdavati, ali baš me..., Želim to raščistiti, no ti..., Da sam stvarno htio biti zloban... etc. Bitno je primijetiti obrazac prebacivanja krivnje sa sebe na drugoga. Nije im dakle kao oružje strano ni podlo podmetanje, ni insinuacija, ni imputacija, ni prokatalepsa. Ukoliko prihvatite takav projektorov nametnuti diskurs, dolazi do neizbježne kolizije koju komunikacijski projektor izaziva, a ukoliko ne prihvatite - dolazi do frontalnog divljačkog napada bez obzira. Drugim riječima, ukoliko se u potpunosti ne složite/sližete sa naopakim diskursom komunikacijskog projektora, napad je neizbježan. Zapravo je cijeli diskurs komunikacijskih projektora jedan veliki komunikacijski prekršaj - jer u startu isključuje mišljenje, emocije, pa i duh sugovornika te kao kukavičje jaje podmeće svoje pod njegovo. Diskurs komunikacijskih projektora je monolog sa samim sobom kamufliran u dijalog sa drugim. Nakon što ste ga na to upozorili, najčešće se desi da komunikacijski projektor pobjesni: a) zato jer ste ga razotkrili, i/ili... b) zato jer vaše zapažanje, o komunikacijskoj petlji u kojoj se zatekao, potpuno naopako shvaća kao poziv na igru „mačke i miša“ i savršenu potvrdu da su svi intelektualno podčinjeni njemu. Sa komunikacijskim projektorima to je od početka igra gluhih telefona. Stoga hajmo još jednom podcrtati ono očito: Komunikacijski, ali i civilizacijski prekršaj podmetanja svojih riječi, misli, nakana, emocija u tuđa usta - nije prihvatljiv. Nije prihvatljiv u jednakoj mjeri kao i divljački ispadi, jer je i projekcija također divljaštvo, točnije rečeno - komunikacijsko divljaštvo. To je prekršaj kao svaki drugi i kao takav povlači primjerene mu sankcije. U projekciji, koja je po naravi jednosmjerna (autosmjerna), komunikacija se ne ostvaruje, nema dvosmjernosti, nema razmjene i nadogradnje misli, već dolazi samo do interzonalne diskrepancije. Faze projekcije Samo projiciranje odvija se u prepoznatljivim fazama koje se dadu vrlo lako analizirati, a zašto je tomu tako i koji je cilj komunikacijskih projektora, dijelom smo već dotakli. Karakterizira ga eventualno uvodno ispipavanje, podmetanje, aludiranje, ulizivanje, laskanje, tračanje, spletkarenje, a potom monološki razvoj ka neizbježnom primitivnom ponašanju, podcjenjivanju, uvredljivom pisanju, ponižavanju, pljuvanju, etc. Prvi znak da nešto nije u redu je automatska podjela na: vi vs. mi; ali u srži: Nad Ja vs. Svi Vi Ostali. Dakle imaginarno ocrtavanje nekih suprotstavljenih tabora (a jedini tabor je, naravno, projektorov Nad Ja) i podrazumijevanje da se ta podjela podrazumijeva. Zatim poturanje teorija zavjere, teza na rubu paranoje i potpuna odsutnost sluha koju prati laka uvredljivost (sa kojom već kreću uvijena i na koncu i neuvijena vrijeđanja, koja iza zrcala razotkrivaju izuzetno labilnu i nezrelu osobu punu već nekog prethodnog gnjeva kojemu je uzrok nešto u njihovoj prošlosti, nevezano uz trenutan objekt opsesije). Otprilike se taj proces dade sažeti u sljedeća dva (+jedan) koraka sa svim svojim podfazama: A. Vuk u janjećoj koži / Projekcija 1. agenda: testiranje, ispipavanje terena, poturanje teza, udičarenje (monolog sa optužbom između redaka, počesto prepun nekonzistentnih i suprotstavljenih tvrdnji koje pobijaju same sebe), laske, potom insinuacije, aluzije, podmetanja, prokatalepsa, 2. iskamčivanje, cimanje, provokacije, gluma /preplet lažnog i stvarnog nerazumijevanja (u nedostatku reakcije i odgovora koji je očekivan, nova monološka runda iscrpno provokativnih podataka, inzistiranje na svojoj agendi), B. Vuk zbacuje runo / Eskalacija u klasično Divljaštvo 3. frustracija i bijes u naznakama, uvijene uvrede, projekcija krivnje, lažna uvrijeđenost, “vesela žrtva“: Ja sam bio fin, pristojan, a ti meni tako (zapravo pucanje od veselja, jer je sukob jedva dočekan)... 4. otvoreni napad, skidanje rukavica, zbacivanje maske, šaketanje bez zadrške, neukusno pucanje iz svih oružja, otvorene optužbe, objede, bahato nadmudrivanje, neargumentirane uvrede, laži, psovke, prostački vulgariteti, ucjene, prijetnje, etc... 5. trijumf gnjevnog nadčovjeka, potvrđivanje lovačke nadmoći završnim gaženjem i prezirom lešine, podcjenjivanje, sažaljenje svisoka, dijeljenje kvazi-milosrdnog oprosta uz gnjevnu pseudosućut (nakon masakra u prethodnoj točki, bilo bi doista naivno nasjesti na takvu krotkost), sebečašćenje. C. Auto-poraz / Poskliz o koru od banane 6. post-faza koju projektor nije u stanju sagledati (sjetite se – mrtvi kut!), skribomanski bumerang, pisani otisak prsta, vidljiv transkript autoblamaže. U nekim slučajevima ekstremniji komunikacijski projektori uopće ne gube vrijeme na točku A, već direktno počinju projiciranje sa točke B, koja je ujedno i polazna točka klasičnog divljaštva (o kojemu je već bilo riječi). Apsolutno postoji veliko preklapanje sa definicijom i ponašanjem divljaka, što zapravo u jednoj sofisticiranijoj verziji komunikacijski projektori i jesu. Divljak vulgaris vođen nagonom reagira impulzivno, primitivno iskreno, dok divljak projector također reagira vođen nagonom - ali sa predumišljajem, mogli bi reći iskreno neiskreno. Mnogima je susret sa komunikacijskim projektorima, upravo zbog ovog divljačkog segmenta, vrlo neugodno iskustvo, no treba ga doživljavati poučnim. To je autentična škola života i raznolikosti ljudske flore i faune. Projektori igraju prljavo, a projiciranje je prljava igra, u kojoj projektori sve svoje eventualne vještine koriste isključivo kao oružje za ponižavanje i degradaciju drugih. To je smisao njihova života, a povod im uopće nije potreban, jer je projektor u pravilu autonomna samoživa biljka kojoj povod može biti i šutnja, zrak, neispisan redak kao i točka, drugim riječima – njegov umišljaj (primjer: interpunkcijski znak koji je poslužio kao povod našem dežurnom divljaku). Kroz primjere nekih projekcijskih rečenica pogledajmo kako se kroz optužbu na tuđi račun zapravo apsolutno precizno reflektira projekcijski diskurs komunikacijskih projektora: Ovaj vaš ironično-sarkastičan odnos je ruševan, nemojte soliti slano. - projiciranje rušilačkih namjera kroz ironiju i sarkazam (te imputacija ironije i sarkazma, plus demoniziranje istih) Nisam zadojen ideologijom kao neki. - projiciranje ideologiziranosti Ti voliš pedere, šta bi onda činio djeci. - projiciranje straha, zlih namjera, predrasuda i zadrtosti (+bonus, homofobija i imputacija pedofilije) Manje pamfleta, a više realnosti. - projiciranje pamfletizma i nerealističnosti (neobjektivnosti) Jedeš meso, pa kako bi mogao voljeti životinje. -projiciranje mržnje (prema životinjama i onima koji ne jedu meso, a u stvari prema onima koji ga jedu) U nedostatku argumenata počinje osobno vrijeđanje. - projiciranje neargumentiranosti, vrijeđanja na osobnoj bazi (ad hominema) to jest nemoći Kao gnjevna domačica koja ne zna što hoće reći. - projiciranje gnjeva, nepismenosti te neznanja (+bonus, primjer nepismenosti, seksizma i primitivizma) Govoriti tako o našim generalima znači ne biti domoljub. - projiciranje isključivosti, politikantstva, nacionalizma Nisam rasist, ali ne volim kraj njih prolaziti, ma znam da me razumiješ. - projiciranje ksenofobije i rasizma Sažeto rečeno, projiciranje svega i svačega, do ludila. U diskursu komunikacijskih projektora karakteristična je, kao što se vidi, intelektualna i logička nedosljednost, a ponekad i potpun izostanak logike i logičkog rezoniranja. To je diskurs bez kontrole, vođen čistim nagonima i emocijama, a u najvećem postotku osvetoljubivom mržnjom. Osim toga, komunikacijski projektori u fazi divljaštva često izgube kompas te sa izgovorenom bujicom uvreda postaju podmukla, pokvarena i pakosna bujica koja slijepo nosi sve pred sobom, nerijetko uključujući i sebe: Ono si što govoriš. Uvrede najviše govore o onome tko ih izgovara. pitanje: zašto ljudi ismijavaju druge ljude? odgovor: zato što u predmetu ismijavanja vide sebe same. Karakteristike koje obilježavaju klasične divljake u toj su fazi potpuno iste i obilježavaju i projektore koji su komunikacijski divljaci. A baš se u divljačkoj fazi najbolje oslikava kako su komunikacijski projektori oštećene osobe, počesto i slabići i kukavice koje projekcijom, gnjevom i bahatošću kamufliraju/skrivaju svoje slabe točke, odnosno svoju Ahilovu petu. Psihološki argumentiranija definicija bi stoga glasila – projektori vrijeđaju, jer vrijeđajući druge izbjegavaju sagledati sebe. Komični predznak Ponekad se dese i neki rijetki svijetli trenuci, pogotovo u onoj divljačkoj fazi, kada projiciranje zadobije i komični predznak. Striktno se vodeći onom projektorskom logikom ´Ono si što govoriš`, recimo, autor ovog upisa (klasičan komunikacijski projektor): „Tvoj diskurz je pun agresije, mržnje, oholosti, primitivizma, prenemaganja, bahatosti, dijalektičkih smicalica, rječoborstva, difamacija, kukavičluka, laži, infantilizma, kompleksa i patologije. Po nekoj nutarnjoj prisili sve što se reklo za tebe ti proiciraš na okolinu. Tvoj mržnja je skroz iskrena i autentična. Jesi sve što si drugima uputio koji su provalili tvoj velikosrpski kompleks i malu pišicu. Ponavljaš ko papagaj što ti se veli i služiš se jeftinim fiškalskim trikovima šibicarenja u odvlačenju pažnje. Tvoj govor mržnje je fašistoidan i neprihvatljiv. „ ...po vlastitom je zapažanju agresivan, mrzitelj, ohol, primitivan, prenemaže se, bahat, dijalektički dosmican, rječoboran, difamator, kukavica, lažljivac, infantilan, kompleksaš, patološki upitan, fašistoidan, neprihvatljiv, nacionalizmom opterećen kompleksaš s malim pišom. No šalu na stranu, projekcije u ovoj fazi doista postaju tragikomične, ne toliko zbog komičnog predznaka koliko zbog nepatvorene gluposti. Navedeni primjer školski je primjer projekcije projektora, u punoj punini. Ovaj komunikacijski projektor ide u krajnost da projicira da drugi projicira zato što sam projicira – odnosno pred očima nam je projekcija projekcije projekcijine projekcije Potpuno ludilo par excellence. Zrcalo koje se reflektira u zrcalo koje se reflektira u zrcalo koje se reflektira u zrcalo koje se... etc. Mislim da ste shvatili. Zaključak Prethodno sam obrazložila kako u komunikaciji sa komunikacijskim projektorima osim promatrača teško da išta drugo možete i biti, jer projektori ne traže sugovornika niti ga njihovi diskursi u suštini dopuštaju. Oni vam umeću u usta rečenice i misli koje oni (u skladu sa svojim agendama) žele i smatraju da vi mislite, pri tom uopće ne slušajući i ne razumijevajući ono što vi doista govorite. To je zajedničko obilježje svakog komunikacijskog projektora, projektori naime - ne slušaju. Komunikacijski projektori samo govore, odnosno melju objede i uvrede i ne znaju stati, jer im to ne dozvoljava upravo onaj ego/taština kojega naravno opet s lakoćom projiciraju na onog drugog, pasivnog sugovornika, trenutnu žrtvu njihovih opsjedanja. Uostalom, misija komunikacijskih projektora i nije slušati već mljeti i tako zadovoljiti svoju potrebu, utažiti svoju agendu. Utoliko su takve osobe zapravo invalidni komunikatori, čija je komunikacija isključivo monološke naravi, bez stvarne želje i mogućnosti za produktivnim dijalogom. Sadržaj njihovih komentara pruža dosta materijala za odgovor, kad bi oni odgovor tražili, no već je u startu lako prozreti da ga oni ne traže. Komunikacijski projektori, doduše, svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima potiču, kako rekoh, prividni dijalog, koji im treba poslužiti samo kao alibi i izvor materijala za njihove nove monološke projekcije. Stoga, dijalog/reakcija kojeg projektori svim sredstvima iskamčuju, samo je fasada šupljeg sadržaja, to jest - to uopće nije dijalog. Projektori cijelo vrijeme gledaju u vlastiti odraz, zrcalni odraz koji se sudara i svađa sam sa sobom. Problem je za većinu, koja se uhvati u mrežu komunikacijskih projektora, što ih ne znaju prepoznati, jer su projektori vješti govornici koji prije faze divljaštva znaju opsežno, lako i slatkorječivo podvaliti ono što je njima na umu. Riječ je naravno o manipulaciji u svojem najiskonskijem obliku koju valja jasno prozreti. Da bi bili sposobni prepoznati komunikacijskog projektora morate se prije toga naravno suočiti sa sobom i raskrstiti sa projektorom u sebi. Želite li ili ne želite sudjelovati u nečijem igrokazu? Prelomiti u sebi odluku, krenuti projektorovim stopama i potpuno obezvrijediti/obeščastiti komunikaciju? Ili u startu jasno prozreti da je car gol i na tome u komunikaciji inzistirati, pa ukoliko nije uočen nikakav iskorak (što zbog projektorova nerazumijevanja, a što baš zbog razumijevanja i povrijeđenog ega) – ako je potrebno i u potpunosti komunikaciju prekinuti. Jalovom se komunikacijom hrane samo nezrela ega i u tome nema smisla sudjelovati. A u divljačkoj fazi komunikacijskim projektorima ionako nije potreban suigrač, tamo već divljaju sami. Iskustvo potvrđuje kako je dovoljno prepustiti komunikacijskom projektoru pozornicu, kako bi svoje projekcijske teorije u potpunosti neometan razmahao, i sa strane promatrati dokle je sve to jedna takva osoba sposobna ići. A sposobna je ići jako daleko, preko svih granica civiliziranog ponašanja, odnosno pravilnije bi bilo reći - ispod njih. Doista, u takvim situacijama samo u čuđenju podignem obrvice i nijemo promatram tu živopisnu autodiskreditaciju. Bilo što reći postaje suvišno. Dokle su ljudi sposobni ići utažujući glad svojih demona, možemo se uvjeriti otvarajući bilo koju stranicu krvave ljudske povijesti. |
Dvadeset dana nakon tragedije prisjećam se *Održane komemoracije za stradale članove hokejaškog kluba Lokomotiv iz Jaroslavlja, čija je momčad 7.9.2011. poginula u avionskoj nesreći. >>Predsjednik KHL lige Aleksander Medvjedev u četvrtak je izjavio kako bi svaki klub koji participira u KHL ligi trebao dobrovoljno ustupiti Lokomotivu do trojicu svojih igrača. Time bi Lokomotiv dobio između 40 do 45 igrača među kojima bi mogao sastaviti momčad. "Razgovarao sam s predstavnicima 18 klubova iz KHL lige. Svi su poduprijeli ovaj prijedlog. Lokomotiv bi uz 'posuđene' igrače trebao promovirati i petoricu hokejaša iz svoje mlade momčadi", objasnio je Medvjedev. Vodstvo Kontinentalne hokejaške lige (KHL) u Moskvi odlučilo je odgoditi kompletno otvarajuće kolo sezone 2011./12. koje se trebalo igrati do kraja vikenda. Čim se pročulo o stravičnoj nesreći, najstrašnijoj u novijoj sportskoj povijesti, prekinuta je, u prvoj trećini, otvarajuća utakmica sezone koju su igrali Salavat Julajev iz Ufe i Atlant iz Moskve. O odgodi cjelokupnoga prvog kola složili su se predsjednik Klupskog vijeća KHL-a Vjačeslav Fetisov, predsjednik KHL-a Aleksander Medvjedjev i predsjednik Udruženja hokejaša u KHL-u Andrej Kovalenko.<< preneseno sa sportski.net.hr Svaki klub koji participira u KHL ligi usuglasio se dobrovoljno ustupiti Lokomotivu svoje igrače. Plemenita ljudska gesta bremenitog trenutka, nakon koje tiho vezem pokidane misli... zar nas može probuditi samo smrt? Zar nam je potrebna najužasnija tragedija da bi se u nama osvijestila solidarnost? A i to samo na treperav trenutak. Za Vidu. Učinimo solidarnost trajnijom: humoranetumor.com - udruga ”Humor a ne tumor” |
Zar samo polovina? Iz tog kuta doista razumijem razloge šokiranosti podatkom da je gotovo pola Europljana mentalno bolesna, jer sudeći po sve češćim nebuloznim ispadima javnih osoba i općem stanju neuravnoteženosti samo recimo u našoj zemlji, uvijek bih se kladila na veći postotak. Šokira me samo optimizam. Ta kod nas na sjednicama gradskih vijeća čak i politički pacijenti postavljaju (auto)dijagnoze - HČSP Luka Podrug: 'Na psihijatriju bi trebali ići...' Sve više Hrvata na opasnom lijeku za smirenje koji izaziva ovisnost? Doista-doista, podatak koji puno toga objašnjava. Vidite, treba biti realan, nije baš sve tako crno, nešto od toga je i žuto. |
Nailazeći na sveprisutne rasprave o odgovornosti, u raznim varijantama i s raznim povodima, primjećujem da se čak i u njima prvo gubi ona - osobna odgovornost. Pretpostavljam da je iluzorno očekivati masovno osvještavanje osobne krivnje, jer masa to priječi (zbog nekih mehanizama koje ću i u ovom tekstu dotaknuti), ali početi od recimo odgovornosti prema sebi, prema svom obrazu, prema svojoj svijesti, prema trenutku u kojem živiš, početi od odgovornosti za izgovorenu riječ, učinjeno djelo, od odgovornosti za vlastitu korektnost i poštenje, a posljedično potom i odgovornosti prema drugome... Potraga za nemogućim? U već kultnoj nezavisnoj komediji Trgovci/Clerks, dvojica najboljih prijatelja, Dante i Randal, krate svoje vrijeme za pultom lokalnog dućana metafilmskom raspravom o trilogiji Ratovi zvijezda. Posebno se osvrću na nastavak broj tri - Povratak Jedija, u kojemu je uništena i druga svemirska tvrđava - Zvijezda Smrti, ultimativno Imperijalno oružje za uništenje cijelih planeta. Dvojica prijatelja, uz pomoć kupca u prolazu, zajednički pokušavaju naći odgovor na pitanje jesu li ugovorni radnici koji su se našli na Zvijezdi Smrti u trenutku njenog uništenja, bili nevine žrtve... Randal -Znaš li što sam upravo gledao? Dante -Mene kako izvlačim konzervu s ruke onog morona? R -Povratak Jedija. D -Zar me nisi čuo? Caitlin se udaje! R -(ne reagirajući) Koji ti je nastavak bolji: Povratak Jedija ili Imperija uzvraća udarac? D -Imperija. R -Svetogrđe! D -Imperija ima bolji završetak. Mislim, Lukeu je odsječena ruka, saznaje da mu je Vader otac, Han je zamrznut i odveden od strane Boba Fetta. Završava tako tužno. Mislim, čitav je život baš takav: serija tužnih završetaka. U usporedbi s Imperijom, Jediji su obični Muppeti. R -Mučila me neka stvar u vezi sa Jedijem. Nikada prije nisam to primijetio, sve do danas. U njemu su sagradili drugu Zvijezdu Smrti, jel` tako? D -Da. R -Prva je bila u potpunosti dovršena i funkcionalna dok je pobunjenici nisu uništili. D –Luke (Skywalker) ju je raznio, svaka mu čast. R –No druga je bila još u izgradnji kada su je raznijeli. D -Svaka čast Landu Calrissianu. R -Nešto mi oduvijek nije sjelo kod tog drugog puta. Nisam mogao točno uprti prstom u što, ali nešto mi nije bilo u redu... D -I sada si shvatio. R -Prvu Zvijezdu Smrti izgradila je Imperijalna vojska, zar ne. Jedini ljudi na njoj u trenutku uništenja bili su Storm Troopers/vojnici, službenici, Imperijalci... D –U suštini? R -Pa, kada su je raznijeli to nije bio problem, zlo je bilo kažnjeno. D -A ovaj drugi put? R -Drugi put Zvijezda još nije bila ni dovršena. Još uvijek je bila pod radovima. D -Pa? R -Izgradnja takva opsega zahtjeva puno više ljudstva nego što Imperijalna vojska ima, kladim se da su zaposlili nezavisne izvođače radova, vodoinstalatere, kovinotokare, krovopokrivače... D -Dakle, ne samo Imperijalce, na to ciljaš? R -Točno. Da bi Zvijezdu sagradili brzo i tiho, morali su unajmiti bilo koga tko je to i znao napraviti. Misliš li da prosječan Storm Trooper zna postaviti kanalizacijski odvod? Oni su samo znali ubijati u svojim bijelim odorama... D -Pa što onda, neka su eto unajmili i nezavisne radnike. Zašto si toliko uznemiren oko tog uništenja? R -Zato što su svi ti dovedeni nevini ugovorni radnici bili ubijeni. Kao slučajne žrtve rata, oni nisu imali ništa s tim! U redu, gledaj, zamisli da si krovopokrivač. I vlada ti ponudi određen sočan ugovor kojeg ne možeš odbiti. Imaš ženu i djecu, dvokatnicu u predgrađu. Ovi vladini ugovori ti pružaju puno benificija. A sad odjednom nalete ovi lijevo orijentirani pobunjenici i svojim laserima unište sve živo! Ti nisi tražio to, to nije bila tvoja osobna politika, samo si se trudio zaraditi za život. Kupac u prolazu -Oprostite, ne bih vas htio prekidati, ali o čemu vi to pričate? R -O završetku Povratka Jedija. D -Prijatelj me pokušava uvjeriti da su svi nezavisni radnici, koji su bili angažirani na gradnji Zvijezde Smrti, bili nevine žrtve kada su Zvijezdu uništili pobunjenici. K -Pa i ja sam također nezavisni ugovorni radnik. Ja sam krovopokrivač – (pruža posjetnicu) "Done And Ready Home Improvements." Govoreći kao krovopokrivač mogu vam reći da osobna politika/savjest nezavisnjaka igra veliku ulogu pri izboru poslova. R -Kao na primjer? K -Prije tri tjedna ponuđen mi je posao gore u brdima. Predivna kuća. Veliko imanje. Posao je bio neki sitni prepravak. Obećali su mi uduplati plaću ako završim za jedan dan. Ali tada sam shvatio čija je to kuća. D -Čija? K -Dominic Bambinova. R -Baby Face Bambino? Gangster?!? K -Baš taj! Novac je bio odličan, ali rizik je bio previsok. Znajući tko je on, odustao sam i prepustio posao svom prijatelju. D –Odluka bazirana na osobnoj politici. K -Točno! A sljedeći tjedan, obitelj Foresie je udarila na kuću Baby Face Bambina! Moj prijatelj je ubijen. Nije čak ni završio radove. R -Nemoguće. K -Ja sam preživio jer sam uvidio rizik koji je taj klijent sa sobom donosio. Moj prijatelj nije bio te sreće. Svaki radnik koji je radio na toj Zvijezdi Smrti znao je u kakav se rizik upušta. Ako su bili ubijeni, to je bila njihova greška. Pravi krovopokrivač sluša ovo (pokazuje na srce), a ne svoj novčanik. THE END Socijalna psihologija među mnogim fenomenima bilježi i pojavu takozvane difuzije odgovornosti u grupi, odnosno rasplinjavanja osobne odgovornosti za neku odluku kada se pojedinac nađe u grupi. Recimo u slučaju rješavanja nekog problema, pojedinac u grupi reagira posve drugačije nego kako bi reagirao da je sa problemom suočen sam. Ako je pojedinac sam, rješavanju problema će pristupiti odmah i bez suvišnog promišljanja, no ako je u grupi, tada se njegovo ponašanje najslikovitije može opisati rečenicom: Tko će prvi – toliko Nas je, ma ima tko će (preuzeti odgovornost), sigurno će netko drugi, drugi će, ne(ću) Ja. Kao posljedicu naravno imamo grupu koja raspršuje odgovornost na ostale u grupi i time je anulira / briše, grupa ne osjeća ništa (od odgovornosti), odnosno to čini sa zadrškom, jer se nitko u grupi ne osjeća osobno odgovornim, odgovornost se dijeli sa kolektivom, odnosno, kolektivno se - negira. Sjećam se jednog sličnog zapažanja sa tečaja prve pomoći gdje je doktor iz profesionalnog iskustva sa terena posvjedočio kako više šanse za preživljavanje ima stradali na kojem oživljavanje vrši jedan čovjek, nego više njih, jer jedan spašavatelj oživljavanju pristupa bez promišljanja i gubitka vremena (a vrijeme je u takvim trenucima ključno), dok više spašavatelja dragocjeno vrijeme gubi na dogovor tko će i kako što raditi. Difuzija odgovornosti u grupi, osim gubitka vremena i odlučnosti, donosi još nešto – fiktivno umanjivanje osobne krivnje za sve loše što grupa čini. Dijeljenjem odgovornosti, raspršivanjem odgovornosti u grupi, pojedinac pred samim sobom raspršuje, umanjuje te alibira i osobnu krivnju - jer je sa sebe prenosi na grupu, kao pojedinac je u grupi utapa / poništava. Njegov doživljaj sebe tada se najslikovitije može opisati rečenicom: Tko je kriv – toliko nas je, ma ima Tko je (odgovoran), sigurno je Netko drugi, drugi je, dakle Nisam ja! Na identičan način rezoniraju apologeti i sljedbenici zloćudnih stranki, pokreta i ideologija, kao i oni koji su se njihovim djelovanjem okoristili. Odvraćajući pogled od vlastite odgovornosti, raspršujući je na grupu, umanjujući svoje učešće u činjenju ili nečinjenju, sakrivajući pred sobom svoju krivnju, svi ti vodoinstalateri, zidari, krovopokrivači (i drugi) spremni su u potpunosti zanemariti, zakopati, anulirati činjenicu da zadaća Zvijezde Smrti (svih zloćudnih pokreta) nikada nije bila saditi cvijeće, već joj je isključivi primarni zadatak bio upravo to – uništavati planete i sijati smrt. ...najmlađa Hitlerova tajnica, Traudl Junge (rođ.1920.), poslije rata živjela je u Njemačkoj relativno samozatajno radeći kao sekretarica, i osim sudjelovanja u seriji dokumentaraca Svijet u ratu, nije izlazila u javnost. Preminula je u Münchenu 2002 u dubokoj starosti. U svojim umirovljeničkim danima osvrćući se na najcrnji dio svoje prošlosti ovako zaključuje: "Mogla sam u Berlinu reći: ´Ne, ja to neću raditi. Neću poći u Firerov stožer.` Ali ja to nisam učinila. Bila sam preznatiželjna. Nisam shvaćala da će me sudbina povesti negdje gdje ne želim biti. Ali svejedno dan-danas teško sebi opraštam. Svi ti užasi o kojima sam čula na Nürnberškom suđenju, o tih 6 milijuna Židova, drugih ljudi koji su razmišljali drugačije, pripadnika drugih rasa, koji su svi pobijeni, sve to duboko me je šokiralo. Ali nisam osvijestila vezu sa mojom prošlošću. Uverila sam sebe da nisam osobno kriva nizašto. I da nisam znala o srazmjerima svega. Ali jednog dana šetala sam pored komemorativnog spomenika za Sophie Scholl, ovdje u ulici Franc Jozefa. Vidjela sam da je bila mojih godina ...i da je pogubljena iste godine u kojoj sam se ja pridružila Hitleru. I tek tad sam shvatila da mladost nije izgovor... I da sam bila sposobna saznati istinu." |
U jednom prethodnom tekstu zaključila sam kako su nam bajke ponekad potrebne jer su melem za naše najužasnije noćne more na javi. U bajci Ljepotica i Zvijer, mlada ljepotica prepuštena na milost i nemilost začaranoj zvijeri, svojom ljepotom, ljubavlju i dobrotom uspijeva iza lica okrutne zvijeri vidjeti i osloboditi od čarolije prekrasnog mladića, odnosno učiniti da se zvijer na koncu bajke zbog ljubavi transformira u prekrasnog plemenitog princa. No iza nerealne romantičnosti ove priče također stoji noćna mora jave. Jer ova je bajka prenesena u stvarnost zapravo nevjerojatno opasna iluzija. Iluzija žena/ljepotica (ponajviše), da mogu promijeniti muškarca/zvijer. Govorim o onim slučajevima veza u kojima je faktor „ljepotica i zvijer“ toliko očit da nameće ono standardno pitanje - pa što takva žena koja može birati radi s takvom sirovinom? Govorim o onim slučajevima u kojima su akteri takvih veza jednako poznati-nepoznati, imućni-neimućni, slavni-neslavni, uspješni-neuspješni, dakle niti jedno svojim godinama i društvenim statusom pretjerano ne nadvisuje drugoga, ali je svakom razumnom vidljivo kako je riječ o izrazitoj karakternoj nekompatibilnosti, štoviše, kako je riječ o po život opasnoj - koliziji. Dakle nije riječ o razlici u godinama, društvenom statusu ili financijama, jer su takvi parovi koliko-toliko izjednačeni u svim trima kategorijama, pa ne možemo govoriti o zadovoljenju takovih interesa, već tu očito postoji neki četvrti faktor koji ljepoticu nagoni na odabir zvijeri. Dakle faktor koji je doslovce navodi na zvijer, kada je svima jasno da se u vezu sa zvijeri nije uputno niti normalno upuštati. (molim iz ovog fenomena strogo odvajati i ne uplitati slučajeve bogatih starijih muškaraca koji se okružuju mladim ljepoticama, jer je u takvim slučajevima potpuno jasno što je obostran interes) Sjećam se jednog televizijskog gostovanja svjetski poznate zločeste ljepotice Naomi Campbell i njenog dečka ruskog milijardera, kada je američka voditeljica tipično ženski kroz roza naočale ushićeno komentirala da je Naomin ruski dečko pljunuti - James Bond. Da je postojala mogućnost, kroz ekran bih joj dobacila: "Za ime božje slijepa ženo, gdje ti vidiš umivenog Jamesa Bonda ja vidim tipičnog ruskog mafijaškog oligarha, koji je svoje milijarde zaradio gazeći preko leševa – čovjek je zvijer!" Iako ruku na srce, ni slavna Naomi tu nije nevinašce, daleko od toga. Tyson+Robin No potreba za romantiziranjem u svekolikoj javnosti i općoj kulturi (dakle ne samo u ženama) je izrazito jaka, na našu štetu. To se ogledava kroz recimo trenutno silno popularan vampirski žanr, u kojemu su vampirske zvijeri prikazani kao uber muškarci. A školski primjer takvog romantiziranja prikazan je recimo i u odnosu Neila i Eady, likova koje glume Robert De Niro i Amy Brenneman u kultnoj Vrućini, gdje Ljepotica „u ime ljubavi“ (a zapravo u strahu od samoće) oprašta Zvijeri sva prethodna zvjerstva (pljačke, ubojstva, kriminalnu prošlost i sadašnjost), jer je Zvijer također „u ime ljubavi“ izrazila navodnu spremnost mijenjati svoju narav, koju naravno nije sposobna promijeniti (kolikogod mi navedena filmska bajka bila draga, ona je upravo to – još jedna bajka). Nokautirao protivnika pa zaprosio curu! Ljepotice u vezu ulaze zavaravajući sebe da će se njihov odabranik pod njihovim utjecajem i njihovom ljubavlju promijeniti, no oni se neće promijeniti. Zvijer ostaje zvijer. No dokle taj stupanj samozavaravanja može ići, te slijepe vjere u tu transformacijsku svemoć ljubavi, svjedoče i one donedavno tipično američke zatvorske priče, oni slučajevi van svake pameti, kada zaluđene žene iz vanjskog svijeta šalju ljubavna pisma osuđenim višestrukim silovateljima i ubojicama, čije dopisne romanse često završe okrunjene i brakom. Za tu pojavu već neko vrijeme imamo primjere i na domaćem terenu. O zadovoljavanju kakve potrebe je tu riječ? Zašto ljepotica odabire zvijer i tim odabirom sebi radi o glavi? A obrnuti slučaj - Ljepotan i zvjerka? Od starta iz ove pojave nisam željela isključiti i mogućnost obrnutih uloga, odnosno muškarca u ulozi Ljepotana - a žene u ulozi Zvjerke, pa sam pokušala pronaći i par takvih primjera... no zanimljivo je da ni uz najbolju volju, osim u književnoj fikciji, nisam uspjela u reali i na virtuali iskopati neki jednako čuven pandan fenomenu Ljepotice i Zvijeri - fenomen Ljepotana i Zvjerke. Dakle primjer para koji će nam izvući ono pitanje - pa što takav muškarac radi s takvom sirovinom? I primjer u kojemu očito postoji neki četvrti faktor koji, unatoč vremenskoj i društvenoj izjednačenosti, ljepotana nagoni na odabir okrutne žene zvijeri. Jedino i isključivo što tražilice izbacuju o ovoj temi su članci naslovljeni - Starije žene i mlađi muškarci, no molim i iz ovog fenomena strogo odvajati i ne uplitati slučajeve bogatih starijih žena koje se okružuju mladim ljepotanima, jer je i u takvim slučajevima potpuno jasno što je obostran interes. Pretpostavljam da je na djelu opet priroda muškaraca (i žena) koji su (većinom) lovci pa to kolidira sa potragom za navodnom zaštitnicom (Zvijerkom). Kao što vjerojatno veliku ulogu ima i različita priroda okrutnosti/zvjerstva kod muškaraca i žena, odnosno - Snaga vs. Um, Sila vs. Lukavost. Ne smijemo dakle nikada smetnuti s uma da Zvjerke love drugačije nego Zvijeri. Priroda nas u velikoj mjeri određuje i kada toga nismo svjesni. Ali ako očitih primjera nema, to ne znači da ih nema uopće... Carla Bruni+Vincent Perez Shvatila sam da bih u potrazi trebala posegnuti u francusku povijest i sadašnjost. Jer najbliže što sam uspjela pronaći je slučaj aktualne francuske prve dame, klasične femme fatale, zvjerke među ženama koja je sve veze i muškarce u svojemu životu vrlo dobro znala iskoristiti u datom trenutku, ne obazirući se na mišljenje okoline, kao kakav tipičan zvjerski muškarac... Opasne veze - Markiza de Merteuil (Glenn Close)+vikont de Valmont (John Malkovich) Književnost pak pruža bogatiji izbor primjera Ljepotana i Zvjerki, od recimo Kovačićeve Laure koja se poigravala Ivicom, do klasika Pierrea Choderlosa de Laclosa Opasne veze (Les liaisons dangereuses) u kojima se školski primjer Zvjerke - markiza de Merteuila - poigrava svojim Ljepotanom Vikont de Valmontom, koji je ujedno i beskrupulozna Zvijer svojoj Ljepotici - kreposnoj madame de Tourvel. U ovom romanu zapravo imamo opasno destruktivan trokut Ljepotica-Zvijer/Ljepotan-Zvjerka. Zašto u tom odnosu Zvijer odabire Ljepoticu lako je naslutiti i objasniti - trofejni lovac uvijek je u lovu na trofejni ulov, svaki se lovac voli uslikati kraj krzna, svaka lovačka zvijer voli potvrđivati svoju nadmoć uslikavanjem nad ulovljenim kapitalcem. No zašto krhka ljepotica bira zvijer? Pretpostavimo da ljepotica time na nekoj podsvjesnoj razini kompenzira svoju izrazitu krhkost, neku opasnu slabost i nedozrelost u svojoj osobnosti, tražeći u svojoj okolini najjači, najkrupniji, najgrublji, najsiroviji, najzvjerskiji primjerak muškarca koji bi je svojim zvjerskim karakteristikama trebao zaštititi. No ljepotice zaslijepljenje tim zvjerskim atributima u muškarcu, potpuno previđaju vrlo realnu opasnost da bi se ti isti atributi sutra mogli zvjerski okrenuti protiv njih samih. One dakle slijede svoj iskonski prirodni nagon zanemarujući um. Svatko iole razuman vidi okrutnost Zvijeri, ali ljepotica ne vidi odnosno ne želi vidjeti, znači li to da je Ljepotici u takvim slučajevima isključen razum? Da. To zapravo znači upravo to. Dok je pod utjecajem bajkovitih iluzija i emocionalnog uvjerenja da može promijeniti narav voljenog muškarca, ljepotica će odbijati vidjeti zvijer u njemu. Ali kad se poučena grubim životnim iskustvom (udarcima) neminovno tih iluzija riješi, pred njom ostaje ograničen ali posve jasan izbor – spašavajući sebe i djecu napustiti zvijer ili sa zvijeri ostati, potpuno svjesna njegova zvjerstva (kao taoc vlastitih emocija ili jednako zvjerskog interesa: čime ljepotica nažalost i sama postaje Zvijer, odnosno kao što bi De Nirov lik Neil sažeto rekao "Walk or choose to come with me", a ona odabire poći njegovim putem, još jedan filmski primjer: "Shoot him!"). Ljepotica u vezu dakle ulazi zavaravajući sebe da će ljubavlju promijeniti muškarca Zvijer. No kakve veze ljubav ima s tim? Ljubav iz bajke ne može i neće promijeniti već otprije prisutnu noćnu moru da je zvijer - alkoholičar, nasilnik, lopov, lažljivac, kriminalac, zločinac ili ubojica. Takav bajkovit osjećaj zato nije melem, on postaje otrov! Stoga Ljepotice, ne budite glupe i slijepe, bajka laže - Zvijer je i dalje zvijer. (a i vi ljepotani, ni vi ne budite slijepi - zvjerke su i dalje zvjerke) |
Filmske preporuke za ovaj tjedan: The Untouchables V for Vendetta Superman Ili sažeto: "Nedodirljivi, osveta je opaka kučka, supersonično ispaljuje u crni svemir." Ajde Beba, ne plači, nije sve tako crno, još je i crnje. Crno kao majka zemlja. *Ja trebam... |
David Bowie - This is not America |
Sjećam se još uvijek jasno tog trenutka, prije točno pet godina na današnji dan, kada sam u prekratkoj pauzi između rada i rintanja, sa stola valjda prvi i posljednji put u svoje ruke uzela 24sata, taj šareni listak žutila... i u njemu pročitala sitnu nevidljivu vjesticu na rubovima estrade, koja mi je sa usana otela, taj spontani uzvik, iskrenog šoka: Umro je Josip Genda! Pogledavši mene, i taj šareni listak kojeg je sebi donijela uz kavicu, kolegica me tada, jednako spontano, uz zbunjeni podsmijeh zapitala: Tko ti je taj?! Rekoh samo tiho: Glumac. Valjda mi se nikad nije jasnije kao tad, pred očima otvorio taj društveni ponor i praznina, koje je nekoć ispunjavala kultura i veličina, a odlaskom velikih i prvaka ostade samo isprazna, šarena rubrika, kičastog trača i neznanja... *glazba: Zorica Kondža i Josip Genda - Pokora (molim vas, legendama u spomen, i rubrike vape, traži se žurno izgubljena sirotica - Kultura / kazalište, gluma, scenska umjetnost) Hvala. |
Čujte, ne znam kome ih više prodaje i za koga misli da je taj tko još puši fosilne fore njene stranke opasnih namjera. Ali da se obraz Hrvatske crveni što joj ovakvi beskrupulozni mufljuzi sjede na čelu Vlade (i što je najužasnije na grbači) - e to već nesumnjivo stoji. Ono što doista s ljudske strane ne razumijem je, kako misli ta gospođa sutra, kada sjaše sa tog položaja (a sjašu kad-tad bez izuzetka svi), poslije ovakvih djela i ovakvih izjava, prolaziti ulicama svoga grada, odlaziti u dućan, kupovati na placu, a sve nezajapurenih obrazina koje sada tako oholo nosi? |
Ne, nisam falila slovom viška, jer nije riječ o sapunicama čija se radnja odvija u Dalmaciji i koje su očito u trendu - već o kravi zvanoj Laura. Ne pratim domaće sapunice, iako i bez gledanja već sada slutim da u njima neće nedostajati iskarikiranih stereotipa. Pa kao što u latinoameričkim sapunicama svaka pošteno shebana familija & co. ima privatnu oltarčinu sa kipom Djevice Guadalupea, tako će i ovdje pretpostavljam svaka dalmatinska kuća/stan imati oltar Gospi Sinjskoj ili eventualno Gospi Međugorskoj (ako je u tv familiju priženjen netko s onih strana) pred kojim će prelijepa sirotica suznih očiju i besprijekorne šminke moliti Gospu za mir u svijetu. Od celuloidne i dirljive nadreale, zanimljivija mi je naime vimenka iz reale, koja šeće po dućanu ženske odjeće i nonšalatno ignorira potrošačku boljku koju su nedavno dečki (babl & profi) u svojim tekstovima maestralno obradili. Laurin mudri izbor je u tolikoj ponudi ipak bio - ne izabrati (konzumirati?) ništa, već odšetati na čisti zrak. Bio je to pravi kravlji izbor. A kažu da su krave glupe. Ta koja zabluda! Njena goveđa kolegica Yvonne je, nažalost, imala manje sreće - nakon bijega u slobodu i kratkog perioda uživanja iste, ponovo je zatočena. A nije se čak ni smucala po šoping-centru, pa da joj možemo prigovoriti da je dobila što je tražila, već se još mudrije gerilski držala pašnjaka i šume. No bez obzira na sav oprez, prišuljaše joj se straga, uhvatiše za rogove (? khm no da, barem u prenesenom smislu) i oteše joj onu braveheartovsku - FREEDOM!!! Šteta, a baš sam za Yvonne navijala. No tako je kako je, krda europskih bizona odavno su nestala, europskim kontinentom i šoping-centrima sada lunjaju neka druga krda... a dogodi se i pokoji stampedo. No i toga je sve manje. |
Hloverka: Dobila 4 emisije tjedno, gledat ćemo je svakog radnog dana! Kako znati da je predizborna kampanja ušla u svoju najprljaviju i najbeskrupulozniju fazu - kada s lanca puste Hloverku. Nedavno uhapsiše nekog gnjusa koji je uzgajao i obučavao beštije za krvoločne borbe pasa, pitam se zašto mi je sad to nadošlo na pamet... valjda razmišljam o dosljednosti. |