Marketing
Taoci
I na koncu dana koji polako gasne za nama, zaključna priča za laku noć...
U jednoj pokojnoj državi jednog pokojnog doživotnog maršala, na datum i sat njegove smrti, uvijek bi se diljem zemlje, visokim tonom, oglašavale sirene za opću opasnost. Naređujući tako živima, tom neugodnom upozoravajućom zaglušujućom sirenskom vriskom, da zbog mrtvog zaustave život, zalede korak, umrtve kretnju, stanu u mjestu (podsjetnik iz groba da i mrtvi čuju, a obvezno svima živima koji su čuti morali, da slobodnog života, bez diktata i kontrole Velikog Brata, čak i poslije njega, ne smije biti).
I stajali su, živi a kao mrtvi, stajali su, kao u nekom nijemom grotesknom filmu, stajali su začarani, opijeni, omađijani, stajali su tamo gdje su se zatekli, na ulicama, na rivama, dućanima, radnim mjestima, tvornicama, poljima, školama, balkonima, dvorištima, stajali su... Jer živi su na taj dan bili taoci mrtvaca, zarobljenici pokojnih duhova. Grubom silom jačega, vidno smrznuti, zaleđeni, izgubljeni, zaustavljeni u pokretu, u prostoru, vremenu, duhu, razumu, životu. Živo skamenjene žrtve ideologije, manipulacije, kolektivizacije, sve u svemu - metapsihičke, metaznačenjske, metanojske žalosti. Stajali su uspravno ti živi kipovi, na taj dan, koji sve to objedinjuje i simbolizira. Stajali su nijemo, ti taoci vrištećeg datuma.
Nekoć jedna nesretna zemlja, danas cijeli svijet.
Post je objavljen 11.09.2011. u 19:47 sati.