 Do sada sam u nekoliko navrata imala priliku ukrstiti svoje razgovorne putove i sa komunikacijskim projektorima, odnosno, osobama koje u komunikaciji većim ili potpunim dijelom, svjesno ili nesvjesno, projiciraju vlastite misli na „sugovornika“ i čiji je diskurs specifičan i prepoznatljiv baš po tome.
Apsolutni komunikacijski projektori nisu česta pojava, vrlo ih je malo, ali su na jedinstven način vrlo zanimljivo iskustvo.
Slikovito rečeno, projektori cijelo vrijeme gledaju u vlastiti odraz, zrcalni odraz koji se sudara sam sa sobom. Dakle u komunikaciji, koju oni smatraju da ostvaruju sa vama, cijelo vrijeme projiciraju sebe. I baš kao svaki pogled u ogledalo, to što oni vide vraća im se reflektirano, zrcaljeno, jasno - ali potpuno naopako.
Glavninu njihova diskursa (koji je ogledalo njihova mentalnog sklopa) čini projiciranje što, naravno, bilo kakav dijalog onemogućuje u startu, jer komunikacijski projektor ne traži sugovornika, niti ga može imati. Projektori isključivo traže i zahtijevaju samo bilo kakav povod i ljudski okvir u koji, sa nekim samo njima znanim motivom (prethodnom agendom), žele neometano projicirati svoje vlastite opsesije. Utoliko je riječ ´sugovornik`, u kombinaciji sa pojmom ´komunikacijski projektor`, svojevrsni oksimoron.
Projektori ne traže sugovornika, oni uvijek traže/love sljedeću žrtvu na koju će se(be) moći projicirati. Kada je nađu, projektori na odabranu žrtvu/lovinu opsesivno projiciraju ne samo svoje misli, već i svoje prethodne emocije, nakane, stanje duha, odnosno, svoje mržnje, frustracije, komplekse, strahove, paranoje, utvare - i u ostvarivanju svoga cilja se obilato koriste svim sredstvima. Bestidno i bez skrupula svoju odabranu žrtvu/lovinu tada prozivaju za vlastitu krivnju, nakane i grijehove, koje su prethodno sa sobom donijeli u torbi.
Čak i onaj tko na prvu ne prepoznaje podmuklu strategiju komunikacijskog projektora, brzo će uočiti da nešto u komunikaciji sa dotičnom osobom nije u redu, jer projektor u razgovoru podmuklo takoreći „izvrće“ sve izrečeno s vaše strane. I to je doista izraz koji najjednostavnije i najbliže opisuje projektorov modus operandi (recimo, vi o kruškama, a on potpuno nelogički vjeruje, tvrdi i uvjerava vas da mislite na kruškoliku žarulju – iako žarulje a) nisu jestive b) nisu voće c) uopće nisu predmet razgovora).
Vrlo je bitno već u startu uočiti kako ponašanje komunikacijskog projektora u svom korijenu sadrži patološki predznak.
Mi projektori
Jednom sam prilikom svjedočila sitnom prometnom prekršaju u kojemu se neoprezni vozač na rikverc izvlačio iz dvorišta na prilazni put i tamo bubnuo parkirani auto kojeg uopće nije primijetio. Vrlo se brzo pojavio i vlasnik oštećenog vozila, a kako nije bila riječ o nekoj velikoj šteti (razbijen prednji far), bez ikakvih je suvišnih emocija ili priče vlasnik tako to i prihvatio - kao peh koji se u životu desi. Potom je i potvrdio da s njegove strane nema problema, jer će to ionako riješiti njihova osiguranja. I čiča-miča bila bi gotova cijela priča da na scenu nije nastupila projekcija krivnje. Naime, zbog straha od naplate osiguranja, kao i vlastitog interesa, neoprezni se vozač uporno držao priče da sam jest djelomice kriv za neopreznost, ali da je jednako kriv i oštećeni, jer je parkirao tamo gdje nije smio te da će zvati policiju koja će potvrditi da nije samo on kriv iako je bubnuo tuđi auto. Drugim riječima, neoprezni vozač naprosto nije htio prihvatiti opciju dogovora i svoju krivnju, projicirajući vlastitu krivnju na oštećenog/žrtvu, zbog lošeg prošlosnog iskustva sa osiguranjem te unaprijed proračunato (krivo) računajući da će se barem napola izvući od plaćanja štete. Taj strah, a potom i sebični interes (koji su bili pokretači mehanizma projekcije krivnje), bili su toliko izraženi da je u kratkom vremenu uspio okupiti i zabavljati širu publiku, uporno i slijepo gurajući tu priču na vlastitu štetu - maltene do fizičkog obračuna. Oštećenom, s druge strane, nije preostalo ništa drugo nego mirno čekati policiju i gledati kako neopreznom vozaču povrh svega pišu i prekršajnu prijavu, vjerojatno u sebi rezonirajući - pa kad je budalaš već htio policiju, eto mu.
Nakon izleta u prirodu zadovoljno više ustvrdimo nego upitamo - Bilo nam je lijepo, jel`da nam je bilo lijepo, sigurno si uživao! Projicirajući tako vlastitu potrebu za potvrdom zadovoljstva na suizletnike. Ili nam zakrulji stomak pa kažemo prijatelju - Sigurno si gladan, idemo na sendvič. Dakle, ne priznajući da smo gladni svoju potrebu za hranom projiciramo na njega, jer nam je cilj nešto pojesti. Prijateljica nam u kinu na golišave filmske scene uznemireno šapće - Nemoj da ti bude neugodno. Projicirajući vlastiti osjećaj neugode. Da ne govorim o životnoj projekciji - Volim te dragi/a, kao i ti mene (posebno krhka i varljiva, ali najčešća uzajamna projekcija).
Protiv ovakvih projekcija nemam većih zamjerki, jer su u pravilu ajmo reći benignije naravi (iako ne zapravo, ali smo spremni preći preko toga), ali problem nastaje kada se projekcije zbog prethodnih skrivenih nečasnijih motiva redovito okreću na štetu drugoga. Kada projiciranje postane izrazito zloćudno i zlonamjerno.
Ako je recimo onaj izlet u našoj organizaciji bio potpuni promašaj, ali to pred šefovima treba kamuflirati na račun kolega, zbog potencijalnog unapređenja kojemu se nadamo, ili kada su oni sendviči bezobrazno iskamčeni na prijateljev neplanirani trošak, ili kada ona neugoda nameće lažni moralizam, ili kada za nepostojeću ljubav pasivno-agresivno molimo ili smo moljeni. Ključ je u motivima koji nas pokreću. Jesu li časni ili nisu, odnosno, što poučeni prethodnim iskustvima doživljavamo kao jedne ili druge.
U natruhama projektori jesmo svi (već i bebice zrcale mamin osmijeh kada žele privući pažnju), no poneki su ektremni i potpuni. Potpuni projektor nastupa i pristupa s projekcijom uvijek. Već njegov prvi nastup projicira izokrenutu sliku potkrijepljenu isključivošću - Vi ne vidite, ja vidim... vi ne znate, ja znam. On je sa takvim ponašanjem srastao i nije ga u stanju odvojiti od sebe, nije u stanju spoznati i prepoznati mogućnost drugačijeg ponašanja, nastupa i pristupa. Tvrdeći da on jedini zna (a to što on zna je očito naopako), u stvari razotkriva koliko zapravo ne zna (a da toga nije ni svjestan). Pa je u tom smislu komunikacijski projektor zakinut i invalidan, poluslijep-zaslijepljen, jer je pogled prema samome sebi njegova vizualna žuta točka i mrtvi kut. On nije u datom trenutku sposoban sagledati sebe, baš kao što onaj neoprezni vozač nije bio sposoban vidjeti parkirani auto i na koncu vlastitu krivnju.
Napad je najbolja obrana
Projekcija je zapravo prejudicirana obrambena reakcija zbog nekih prethodnih traumatičnih iskustava iz projektorova života, trauma koje su oblikovale i pokrenule zloćudan mehanizam projekcije. To je obrana koja je čudnovatim psihološkim stranputicama transmutirala u napad, preventivni napad prije napada druge strane koji se još nije ni desio. Projekcija je stoga podsvjesna strategija na neki način psihološki oštećene osobe.
Napomena! Analiza je jedno, a podmetanje i reket nešto drugo. Mnogi to ne razlučuju, a kako ne razlučuju onda brkaju jedno s drugim, a kako brkaju jedno s drugim uvrijeđeno posežu za osvetničkim vrijeđanjem. Prvim na sistematičan i znanstven način raščlanjujemo pojavu, proces, metod, neovisno o pojedincu, a drugo je iživljavanje na pojedincu kojima se hrane vlastiti bijesovi, što jednostavno ne spada u prihvatljivo ponašanje. Predmet i cilj razmatranja analize i provođenja reketa dakle nisu isto, a da ne spominjem i razliku u načinu i korektnosti.
Skrivena agenda - lov
Pokretači mehanizma projekcije su neke prošlosne traume, duhovi prošlosti, koji se najjasnije ocrtavaju u projektorovoj ´skrivenoj` agendi. A što je skrivena agenda, najbolje se vidi u projektorovoj optužbi na vaš račun. To je onaj sadržaj u naprtnjači sa kojim je ciljano došao da vam ga ´prišije`.
Predmet opsjednutosti, to jest, agenda komunikacijskih projektora, ovisi o prethodnim iskustvima, ožiljcima i interesima projektora. Oni, svjesno ili nesvjesno, u bijegu od sebe traže/love nekoga ili nešto (a to Nešto mijenja se od osobe do osobe) te dolaze kod drugoga sa već određenim zadatkom/ciljem naći i uloviti to nešto, tu neku prikazu, duha, avet, demona, kojom su zapravo sami opterećeni i sa kojom su već sami došli.
Oni te duhove, kojima su prvenstveno opterećeni sami, vide zapravo posvuda. Duhovi našeg dežurnog blog-divljaka su recimo komunjare, jugonostalgičari, mrzitelji rvacke isl., kod nekog drugog to su kurve/žene, židovi, srbi, kod trećeg udbaši, orjunaši, oznaši, kod četvrtog pedofili, pederi, popovi, novinari, pisci, intelektualci, etc. Znači raznorazni demoni, to jest, ono što komunikacijski projektori smatraju demonima, koje potom projiciraju iz vlastite prtljage na sve i svakoga.
Usput rečeno, kad god mi netko krene docirati o partizanima, ustašama, udbašima, orjunašima, masonima, asasinima, tajnim zlikovcima, raznoraznim Kainima i Abelima, mene obuzima neodoljiv poriv da se popnem na neki tavan i tamo u miru tučem orahe. I da ne silazim sa njega dok mi neka dobra duša ne dojavi da je drugi svjetski rat, hladni rat, balkanski rat, križarski rat, rat dinosaura i ameba, trepetljikaša i ribonukleinskih kiselina, te ne znam više koji rat, konačno završio. Samo je problem što, po agendašima koji uporno diplaju o jednom te istom (ovisno o kojoj agendi), sa toga tavana nitko od nas više nikada ne bi sišao. Jer oni u tim ratovima žive, zaustavljeni u prostoru i vremenu, i žele sve druge također zadržati u njima. Tavan je doduše dobro strateško mjesto sa kojega možete ponekad gađati ljupetinama, ali da zbog budala cijeli svijet cijelo vrijeme čuči na tavanu, e to nije nešto na što ću ikad pristati.
Koji je cilj njihova lova?
Komunikacijski projektori su dakle lovci, opterećeni agendom i oboružani prljavim trikovima, to je njihova prtljaga i njihova sredstva kojima se služe u lovu za nečim... čim?
Najčešće za dokazom svoje umišljene - intelektualne nadmoći (ali i svoga neprikosnovenog domoljublja, svoje najčišće vjere, odnosno svega Naj u sebe). Dakle svoga Nad nad ostalima, jer o superegu je naravno riječ. A kako taj dokaz dobavljaju? Testiranjem i procjenjivanjem tuđeg intelekta po, naravno, vlastitim izokrenutim kriterijima. Odabirom žrtve/lovine na koju projiciraju i kojoj potom dociraju o njenim manama, odnosno, onim karakteristikama koje je projektor unaprijed zacrtao da ih žrtva ima.
"Igra mačka i miša"
Komunikacijski projektori, naime, podrazumijevaju da su ostali niža, intelektualno zakinuta vrsta s kojom se oni mogu igrati kao što se mačka igra sa mišem. Za sebe smatraju da su lukave mačke, a trenutna lovina miš koji se koprca u njihovim pandžama. Oni su nosači pripremljenih etiketa koje lijepe na sve ostale, po njihovom poimanju, niže od sebe. Projektori, naravno, ne sagledavaju startnu manjkavost/pogrešku svoje pozicije, odnosno, ne spoznaju da se mačkina ´Intelektualna Nadmoć` podrazumijeva samo s njene strane i da miš možda uopće nije miš.
Koja je svrha njihova lova?
Halapljivim utaživanjem svoga ega projektori ispunjavaju i utišavaju (prigušuju, ublažuju) onu strašnu psihološku prazninu/rupu/ožiljak koju je uzrokovala ona prošlosna trauma/iskustvo. Divljaka hrane reakcije, a mačku hrani mrcvarenje i proždiranje miša. Što je mrcvarenje duže, to joj se zalogaj čini slasnijim. Zbog toga projektori vrlo često u napadima ne znaju stati, tjeraju cijelu priču preko svih granica na područje neukusa, jer se nisu u stanju kontrolirati. To je nagonska potreba koja je jača od projektora i oko čijih uzroka ne razbijaju glavu, već ju samo teže zadovoljiti/utažiti.
Nevezano za ovu temu, ali vezano za temu lova jednom otprilike rekoh ovako: „Tradicija, strasti, nagoni... imam sve manje i manje razumijevanja za te ubermenšč lovce. Koja je svrha tog naganjanja, koja je svrha neukusnog slikavanja nad plijenom i pijanim terevenkama? Hraniti ego, potrebu za ubijanjem, osjećati se većim muškarcem, liječenje frustracija, igranje ratnih igrica sa protivnikom koji nema oružja za uzvratiti? Obijesno žderati divljač na kraju pira nakon tolikog obilja hrane? Ma bezveze, svi ti lovci svoje lovačke priče mogu objesiti mačku o rep, to više ne pušimo. Dabogda se i beštije oboružale.“
E pa beštije su se oboružale. Znanjem i razumijevanjem. I vrlo dobro primjećuju da komunikacijski projektori uživaju (hrane se) u onome što oni drže ponižavanjem trenutnog protivnika, ne shvaćajući da time zapravo jasno ocrtavaju i ponižavaju samo sebe i da tako zorno oslikavaju svoju čudnovatu emocionalnu i mentalnu nedozrelost/uskraćenost.
Komunikacijski prekršaj
Bacimo oko sada na neke tipične fraze komunikacijskih projektora:
a) Možeš ti misliti što god hoćeš o meni..., Ti sigurno misliš..., Pomislio si..., Stoposto osjećaš..., b) Kad me već vučeš za jezik reći ću ti..., Kad već inzistiraš podijelit ću to s tobom..., c) Možeš pisati da se bavim tim i tim, ali..., d) Svi vi ostali koliko vas ima sigurno mislite..., e) Složit ćete se..., Sigurno planiraš..., Znam da ćeš učiniti... etc.
Njima se dakle na sugovornika projicira a) nečije unaprijed stvoreno mišljenje/emocija (a u stvarnosti je kod drugoga nemišljeno/neosjećano), b) zatim osobna želja za raspravom na istoj razini/vučom jezika, ogovaranjem (a u stvarnosti je kod drugoga nepostojeća), c) kojima se projicira tuđa pisana riječ (a u stvarnosti je kod drugoga nenapisana), d) kojima se projicira paranoja/nečije taborenje (a u stvarnosti kod drugoga nije prisutno), e) kojima se projicira slaganje ili neslaganje, to jest buduća odluka ili nakana (koja je još nedonešena, neučinjena).
Projektori u pristupu čine neprihvatljive (razotkrivajuće) komunikacijske prekršaje, koji onemogućavaju izgradnju konstruktivnog razgovora, iako se istovremeno naravno lažno izdaju baš za najveće graditelje dijaloških mostova: Ja sam se trudio, ali ti ne..., Nemam se običaj opravdavati, ali baš me..., Želim to raščistiti, no ti..., Da sam stvarno htio biti zloban... etc.
Bitno je primijetiti obrazac prebacivanja krivnje sa sebe na drugoga. Nije im dakle kao oružje strano ni podlo podmetanje, ni insinuacija, ni imputacija, ni prokatalepsa.
Ukoliko prihvatite takav projektorov nametnuti diskurs, dolazi do neizbježne kolizije koju komunikacijski projektor izaziva, a ukoliko ne prihvatite - dolazi do frontalnog divljačkog napada bez obzira. Drugim riječima, ukoliko se u potpunosti ne složite/sližete sa naopakim diskursom komunikacijskog projektora, napad je neizbježan.
Zapravo je cijeli diskurs komunikacijskih projektora jedan veliki komunikacijski prekršaj - jer u startu isključuje mišljenje, emocije, pa i duh sugovornika te kao kukavičje jaje podmeće svoje pod njegovo. Diskurs komunikacijskih projektora je monolog sa samim sobom kamufliran u dijalog sa drugim.
Nakon što ste ga na to upozorili, najčešće se desi da komunikacijski projektor pobjesni:
a) zato jer ste ga razotkrili, i/ili...
b) zato jer vaše zapažanje, o komunikacijskoj petlji u kojoj se zatekao, potpuno naopako shvaća kao poziv na igru „mačke i miša“ i savršenu potvrdu da su svi intelektualno podčinjeni njemu.
Sa komunikacijskim projektorima to je od početka igra gluhih telefona. Stoga hajmo još jednom podcrtati ono očito:
Komunikacijski, ali i civilizacijski prekršaj podmetanja svojih riječi, misli, nakana, emocija u tuđa usta - nije prihvatljiv. Nije prihvatljiv u jednakoj mjeri kao i divljački ispadi, jer je i projekcija također divljaštvo, točnije rečeno - komunikacijsko divljaštvo. To je prekršaj kao svaki drugi i kao takav povlači primjerene mu sankcije. U projekciji, koja je po naravi jednosmjerna (autosmjerna), komunikacija se ne ostvaruje, nema dvosmjernosti, nema razmjene i nadogradnje misli, već dolazi samo do interzonalne diskrepancije.
Faze projekcije
Samo projiciranje odvija se u prepoznatljivim fazama koje se dadu vrlo lako analizirati, a zašto je tomu tako i koji je cilj komunikacijskih projektora, dijelom smo već dotakli. Karakterizira ga eventualno uvodno ispipavanje, podmetanje, aludiranje, ulizivanje, laskanje, tračanje, spletkarenje, a potom monološki razvoj ka neizbježnom primitivnom ponašanju, podcjenjivanju, uvredljivom pisanju, ponižavanju, pljuvanju, etc.
Prvi znak da nešto nije u redu je automatska podjela na: vi vs. mi; ali u srži: Nad Ja vs. Svi Vi Ostali. Dakle imaginarno ocrtavanje nekih suprotstavljenih tabora (a jedini tabor je, naravno, projektorov Nad Ja) i podrazumijevanje da se ta podjela podrazumijeva. Zatim poturanje teorija zavjere, teza na rubu paranoje i potpuna odsutnost sluha koju prati laka uvredljivost (sa kojom već kreću uvijena i na koncu i neuvijena vrijeđanja, koja iza zrcala razotkrivaju izuzetno labilnu i nezrelu osobu punu već nekog prethodnog gnjeva kojemu je uzrok nešto u njihovoj prošlosti, nevezano uz trenutan objekt opsesije).
Otprilike se taj proces dade sažeti u sljedeća dva (+jedan) koraka sa svim svojim podfazama:
A. Vuk u janjećoj koži / Projekcija
1. agenda: testiranje, ispipavanje terena, poturanje teza, udičarenje (monolog sa optužbom između redaka, počesto prepun nekonzistentnih i suprotstavljenih tvrdnji koje pobijaju same sebe), laske, potom insinuacije, aluzije, podmetanja, prokatalepsa,
2. iskamčivanje, cimanje, provokacije, gluma /preplet lažnog i stvarnog nerazumijevanja (u nedostatku reakcije i odgovora koji je očekivan, nova monološka runda iscrpno provokativnih podataka, inzistiranje na svojoj agendi),
B. Vuk zbacuje runo / Eskalacija u klasično Divljaštvo
3. frustracija i bijes u naznakama, uvijene uvrede, projekcija krivnje, lažna uvrijeđenost, “vesela žrtva“: Ja sam bio fin, pristojan, a ti meni tako (zapravo pucanje od veselja, jer je sukob jedva dočekan)...
4. otvoreni napad, skidanje rukavica, zbacivanje maske, šaketanje bez zadrške, neukusno pucanje iz svih oružja, otvorene optužbe, objede, bahato nadmudrivanje, neargumentirane uvrede, laži, psovke, prostački vulgariteti, ucjene, prijetnje, etc...
5. trijumf gnjevnog nadčovjeka, potvrđivanje lovačke nadmoći završnim gaženjem i prezirom lešine, podcjenjivanje, sažaljenje svisoka, dijeljenje kvazi-milosrdnog oprosta uz gnjevnu pseudosućut (nakon masakra u prethodnoj točki, bilo bi doista naivno nasjesti na takvu krotkost), sebečašćenje.
C. Auto-poraz / Poskliz o koru od banane
6. post-faza koju projektor nije u stanju sagledati (sjetite se – mrtvi kut!), skribomanski bumerang, pisani otisak prsta, vidljiv transkript autoblamaže.
U nekim slučajevima ekstremniji komunikacijski projektori uopće ne gube vrijeme na točku A, već direktno počinju projiciranje sa točke B, koja je ujedno i polazna točka klasičnog divljaštva (o kojemu je već bilo riječi). Apsolutno postoji veliko preklapanje sa definicijom i ponašanjem divljaka, što zapravo u jednoj sofisticiranijoj verziji komunikacijski projektori i jesu. Divljak vulgaris vođen nagonom reagira impulzivno, primitivno iskreno, dok divljak projector također reagira vođen nagonom - ali sa predumišljajem, mogli bi reći iskreno neiskreno.
Mnogima je susret sa komunikacijskim projektorima, upravo zbog ovog divljačkog segmenta, vrlo neugodno iskustvo, no treba ga doživljavati poučnim. To je autentična škola života i raznolikosti ljudske flore i faune.
Projektori igraju prljavo, a projiciranje je prljava igra, u kojoj projektori sve svoje eventualne vještine koriste isključivo kao oružje za ponižavanje i degradaciju drugih. To je smisao njihova života, a povod im uopće nije potreban, jer je projektor u pravilu autonomna samoživa biljka kojoj povod može biti i šutnja, zrak, neispisan redak kao i točka, drugim riječima – njegov umišljaj (primjer: interpunkcijski znak koji je poslužio kao povod našem dežurnom divljaku).
Kroz primjere nekih projekcijskih rečenica pogledajmo kako se kroz optužbu na tuđi račun zapravo apsolutno precizno reflektira projekcijski diskurs komunikacijskih projektora:
Ovaj vaš ironično-sarkastičan odnos je ruševan, nemojte soliti slano. - projiciranje rušilačkih namjera kroz ironiju i sarkazam (te imputacija ironije i sarkazma, plus demoniziranje istih)
Nisam zadojen ideologijom kao neki. - projiciranje ideologiziranosti
Ti voliš pedere, šta bi onda činio djeci. - projiciranje straha, zlih namjera, predrasuda i zadrtosti (+bonus, homofobija i imputacija pedofilije)
Manje pamfleta, a više realnosti. - projiciranje pamfletizma i nerealističnosti (neobjektivnosti)
Jedeš meso, pa kako bi mogao voljeti životinje. -projiciranje mržnje (prema životinjama i onima koji ne jedu meso, a u stvari prema onima koji ga jedu)
U nedostatku argumenata počinje osobno vrijeđanje. - projiciranje neargumentiranosti, vrijeđanja na osobnoj bazi (ad hominema) to jest nemoći
Kao gnjevna domačica koja ne zna što hoće reći. - projiciranje gnjeva, nepismenosti te neznanja (+bonus, primjer nepismenosti, seksizma i primitivizma)
Govoriti tako o našim generalima znači ne biti domoljub. - projiciranje isključivosti, politikantstva, nacionalizma
Nisam rasist, ali ne volim kraj njih prolaziti, ma znam da me razumiješ. - projiciranje ksenofobije i rasizma
Sažeto rečeno, projiciranje svega i svačega, do ludila. U diskursu komunikacijskih projektora karakteristična je, kao što se vidi, intelektualna i logička nedosljednost, a ponekad i potpun izostanak logike i logičkog rezoniranja. To je diskurs bez kontrole, vođen čistim nagonima i emocijama, a u najvećem postotku osvetoljubivom mržnjom.
Osim toga, komunikacijski projektori u fazi divljaštva često izgube kompas te sa izgovorenom bujicom uvreda postaju podmukla, pokvarena i pakosna bujica koja slijepo nosi sve pred sobom, nerijetko uključujući i sebe:
Ono si što govoriš.
Uvrede najviše govore o onome tko ih izgovara.
pitanje: zašto ljudi ismijavaju druge ljude? odgovor: zato što u predmetu ismijavanja vide sebe same.
Karakteristike koje obilježavaju klasične divljake u toj su fazi potpuno iste i obilježavaju i projektore koji su komunikacijski divljaci. A baš se u divljačkoj fazi najbolje oslikava kako su komunikacijski projektori oštećene osobe, počesto i slabići i kukavice koje projekcijom, gnjevom i bahatošću kamufliraju/skrivaju svoje slabe točke, odnosno svoju Ahilovu petu.
Psihološki argumentiranija definicija bi stoga glasila – projektori vrijeđaju, jer vrijeđajući druge izbjegavaju sagledati sebe.
Komični predznak
Ponekad se dese i neki rijetki svijetli trenuci, pogotovo u onoj divljačkoj fazi, kada projiciranje zadobije i komični predznak. Striktno se vodeći onom projektorskom logikom ´Ono si što govoriš`, recimo, autor ovog upisa (klasičan komunikacijski projektor):
„Tvoj diskurz je pun agresije, mržnje, oholosti, primitivizma, prenemaganja, bahatosti, dijalektičkih smicalica, rječoborstva, difamacija, kukavičluka, laži, infantilizma, kompleksa i patologije. Po nekoj nutarnjoj prisili sve što se reklo za tebe ti proiciraš na okolinu. Tvoj mržnja je skroz iskrena i autentična. Jesi sve što si drugima uputio koji su provalili tvoj velikosrpski kompleks i malu pišicu. Ponavljaš ko papagaj što ti se veli i služiš se jeftinim fiškalskim trikovima šibicarenja u odvlačenju pažnje. Tvoj govor mržnje je fašistoidan i neprihvatljiv. „
...po vlastitom je zapažanju agresivan, mrzitelj, ohol, primitivan, prenemaže se, bahat, dijalektički dosmican, rječoboran, difamator, kukavica, lažljivac, infantilan, kompleksaš, patološki upitan, fašistoidan, neprihvatljiv, nacionalizmom opterećen kompleksaš s malim pišom.
No šalu na stranu, projekcije u ovoj fazi doista postaju tragikomične, ne toliko zbog komičnog predznaka koliko zbog nepatvorene gluposti. Navedeni primjer školski je primjer projekcije projektora, u punoj punini. Ovaj komunikacijski projektor ide u krajnost da projicira da drugi projicira zato što sam projicira – odnosno pred očima nam je projekcija projekcije projekcijine projekcije  Potpuno ludilo par excellence. Zrcalo koje se reflektira u zrcalo koje se reflektira u zrcalo koje se reflektira u zrcalo koje se... etc. Mislim da ste shvatili.
Zaključak
Prethodno sam obrazložila kako u komunikaciji sa komunikacijskim projektorima osim promatrača teško da išta drugo možete i biti, jer projektori ne traže sugovornika niti ga njihovi diskursi u suštini dopuštaju. Oni vam umeću u usta rečenice i misli koje oni (u skladu sa svojim agendama) žele i smatraju da vi mislite, pri tom uopće ne slušajući i ne razumijevajući ono što vi doista govorite.
To je zajedničko obilježje svakog komunikacijskog projektora, projektori naime - ne slušaju. Komunikacijski projektori samo govore, odnosno melju objede i uvrede i ne znaju stati, jer im to ne dozvoljava upravo onaj ego/taština kojega naravno opet s lakoćom projiciraju na onog drugog, pasivnog sugovornika, trenutnu žrtvu njihovih opsjedanja. Uostalom, misija komunikacijskih projektora i nije slušati već mljeti i tako zadovoljiti svoju potrebu, utažiti svoju agendu. Utoliko su takve osobe zapravo invalidni komunikatori, čija je komunikacija isključivo monološke naravi, bez stvarne želje i mogućnosti za produktivnim dijalogom.
Sadržaj njihovih komentara pruža dosta materijala za odgovor, kad bi oni odgovor tražili, no već je u startu lako prozreti da ga oni ne traže.
Komunikacijski projektori, doduše, svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima potiču, kako rekoh, prividni dijalog, koji im treba poslužiti samo kao alibi i izvor materijala za njihove nove monološke projekcije. Stoga, dijalog/reakcija kojeg projektori svim sredstvima iskamčuju, samo je fasada šupljeg sadržaja, to jest - to uopće nije dijalog. Projektori cijelo vrijeme gledaju u vlastiti odraz, zrcalni odraz koji se sudara i svađa sam sa sobom.
Problem je za većinu, koja se uhvati u mrežu komunikacijskih projektora, što ih ne znaju prepoznati, jer su projektori vješti govornici koji prije faze divljaštva znaju opsežno, lako i slatkorječivo podvaliti ono što je njima na umu. Riječ je naravno o manipulaciji u svojem najiskonskijem obliku koju valja jasno prozreti.
Da bi bili sposobni prepoznati komunikacijskog projektora morate se prije toga naravno suočiti sa sobom i raskrstiti sa projektorom u sebi. Želite li ili ne želite sudjelovati u nečijem igrokazu? Prelomiti u sebi odluku, krenuti projektorovim stopama i potpuno obezvrijediti/obeščastiti komunikaciju? Ili u startu jasno prozreti da je car gol i na tome u komunikaciji inzistirati, pa ukoliko nije uočen nikakav iskorak (što zbog projektorova nerazumijevanja, a što baš zbog razumijevanja i povrijeđenog ega) – ako je potrebno i u potpunosti komunikaciju prekinuti. Jalovom se komunikacijom hrane samo nezrela ega i u tome nema smisla sudjelovati. A u divljačkoj fazi komunikacijskim projektorima ionako nije potreban suigrač, tamo već divljaju sami.
Iskustvo potvrđuje kako je dovoljno prepustiti komunikacijskom projektoru pozornicu, kako bi svoje projekcijske teorije u potpunosti neometan razmahao, i sa strane promatrati dokle je sve to jedna takva osoba sposobna ići. A sposobna je ići jako daleko, preko svih granica civiliziranog ponašanja, odnosno pravilnije bi bilo reći - ispod njih. Doista, u takvim situacijama samo u čuđenju podignem obrvice i nijemo promatram tu živopisnu autodiskreditaciju. Bilo što reći postaje suvišno.
Dokle su ljudi sposobni ići utažujući glad svojih demona, možemo se uvjeriti otvarajući bilo koju stranicu krvave ljudske povijesti.
|
SLUŠAONICA 1
I'm 
