< | kolovoz, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Oscar Pistorius. Sinoć nije uspio ući u samo finale 400m za muškarce SPa u Daegu, ali je na svojim dvjema karbonskim protezama dotrčao golem put do njega. Osvojenim 8.mjestom u polufinalu i vremenom od 46.19sec (kvalifikacije 45.39s) kaže da je "mogao i trebao puno bolje, ali čak i ne izborivši samo finale čast mu je što se natječe sa najboljima". Nije se pomirio sa crnim prognozama, nije pristao na manje nego što je sebi zadao - doći na Svjetsko, natjecati se ravnopravno sa svim ostalim atletičarima. Na tom je putu potukao sve svoje osobne rekorde, pobio na sportskom sudu sve optužbe da ima ne fer prednost pred ostalim nehendikepiranim atletičarima, izborio kvalifikacije za SP, izborio SP, došao do južnokorejskog Daega i u kvalifikacijama na 400 metara izborio polufinale discipline. Njegov put je put snage volje. Bravo Oscare, bravo! Južnoafrički hendikepirani sprinter Oscar Pistorius je prvi sudionik Svjetskoga atletskog prvenstva s invaliditetom donjih ekstremiteta (obje potkoljenice amputirane) koji je postao i prvi invalid-polufinalist na SP-u. Što slijedi Oscare? Olimpijada - London 2012 |
Dok se slijevaju hvalospjevi bogataškoj probuđenoj savjesti... što s putom do nje, koji je popločen leševima? Novootkrivena "solidarnost" kao prozirna krinka užarenih klikera koji, u znoju burzovnog lica svog, posložiše i dokučiše da bez radne mavre svijeta, kojoj će cijediti jare i pare, nema ni njihovih piramida. Stoga valja popustiti ular i uzde, da bi se tog klipsalog konja moglo i dalje jahati... ne sumnjam da misle ozbiljno, ta ozbiljno su zbrinuti i za sebe zabrinuti (mnogi ovdje nikako da shvate... i bolje je tako, dinosauri neka odumru, pogled hrabro usmjeriti, postoji treća opcija). Warren Buffett pokrenuo je lavinu samoprijegornih milijardera koji se posipaju pepelom i zahtijevaju da ih se oporezuje. Oh kako požrtvovno. Oh kako solidarno. Akt čiste dobrote omašćenih srca. Starac je bio guru bogaćenja, u jeseni života sada je to isto - ali opstanka vrste. Bogatunske. Halapljivo prežderavanje koje bi kroz agoniju trovanja hranom navodno trebalo voditi ka spoznaji o potrebi za umjerenošću. U međuvremenu dopustiti da nas žderu? Da, zanimljiva je ta doktrina. Dopustite mi da se pobljujem. |
"Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice..." Prije su sirotinju gazili kočijama sa parom konja, danas je u motoru samo jedne jahte konja kudikamo više. Bogatuni su heroji svakog, pa i ovog vremena. MIsle da novcem mogu kupiti sve jer novcem mogu sve kupiti. Njihove jahte su tema koja ispunjava naslovnice. Njihova bahatost također. Zar velikima nije sve dopušteno? Apsurd koji skače u oči - njihovo bogatstvo slavimo, njihove greške ne opraštamo i sudimo. Ali ako slavimo bogatstvo, dosljedno im slavimo i greške. Ali ako ne opraštamo greške, dosljedno ne opraštajmo ni bogatstvo. Ako sudimo greške, sudimo i bogatstvo. Ili je sukob vrijednosnih načela u nama, a sposobnost razlučivanja odavno već zgažena pod kopitima galopirajuće pohlepe? A ti PU 416-LB, koji se igraš tuđim životima režući nepregledne okuke i vozeći slalom preko pune crte između kolona iz oba smjera na uskoj lokalnoj cesti, ako si mislio da među tolikim vozačima baš nitko neće zvati policiju - grdno si se prevario. Ako nešto ne trpim, to su divljaci. |
Maraton lađa 2011., rezultati: 1. Komin 2. Baćina 3. Opuzen Svim lađarima čestitke, dan narodnog veselja i luda noć je za nama, fešta je potrajala do kasnih/ranih sati. Noć prije čak su prašili komarce da ne ćućaju krv veleuvaženoj sviti. Na sveopće zadovoljstvo, veleuvažena svita nije ćućala krv nama, govorancije su svedene na minimum, ta čemu kvariti dernek (revolucionarni brate, broša nije bilo, ali bio je satelitski pjat eto, bar nešto). Lađari nisu promašili, ako ste poletili za naslovom, ne nije to to, svi su došli na cilj, naši lađari znaju svoj posal, Neretva ipak teče nizvodno. To što je ekipa Torcida Ploče ove godine krenula kontra svih - uzvodno, pripišite njihovom ludizmu, ipak su oni na prethodnim Maratonima do cilja znali doveslati pekući kokoš u lađi. Promašili su naime ovi iz dezinsekcije, promašili su dan, tc |
Nacionalizacija, drugovi, nacionalizacija, ali zbog povijesnih konotacija koristi se neutralniji izraz rješenje pravne države. Sveprisutni teror riječju terorizam, kao izgovor i oružje represivnog aparata. Huligani i huliganizam, ponovo kao krinka opasnih društvenih propusta. Najnoviji Popijačev biser "vjera mladih u institucije", a u biti nesposobnost vlasti da zaustavi rast nezaposlenosti, etc... Iako su svakodnevne verbalne manipulacije postale način komunikacije (ponekad su u pitanju samo sulude verbalne vratolomije, prethodni primjer popija(n)čenja), ne mogu pristati na osude donesene naprečac, niti na površna etiketiranja, niti shvaćam kako ljudi uvijek i nanovo olako nasjedaju na servirane odgovore koje prihvaćaju bez i malo dubljeg promišljanja o pozadini neke slike. Nedavno naletih na članak u kojem se današnji naivci izruguju stanovnicima pretprošlog stoljeća i njihovoj naivnoj slici budućnosti. Što je krivo u toj slici? Pa već izrugivanje bez razumijevanja, jer maštanja onih iz minulih stoljeća o budućnosti (a našoj sadašnjosti) uopće nije toliko naivno ako zanemarimo zastarjelost izgleda njihovih vizija. Slika budućnosti u mnogim je detaljima više nego pogođena, čak jezivo pogođena, nadkriveni gradovi, kuće na kotačima, podmornice, pokretne trake... aparati za gledanje na daljinu, kutije koje govore i prikazuju slike. Kutije u koje buljimo... Zanimljiv je način na koji mediji od svog komercijalnog početka (20-ih godina prošlog stoljeća) prikazuju svoje konzumente, odnosno zanimljiv je način njihove reklame/prodaje sebe. Obično je u reklamama prikazan razdragani obiteljski nukleus pred tv ekranom, nasmijani roditelji i djeca, kojima su ponekad dodani djedovi i bake, te kućni ljubimac (najčešće pas, retriver ili labrador zlatne dlake), rekli bi tipična, vesela, bezbrižna obitelj koja se zajednički pred ekranom zabavlja i smije. Slika je naravno lažna, stvarnost je upravo suprotna. Pred ekranima danas sjede zombiji. Ako su u počecima televizije kao mas-medija postojala plemenita nastojanja i pobude da ona bude sredstvo obrazovanja, te su se pobude galopiranjem modernih vremena stubokom promijenile. Iako mediji i dalje koriste isti argument o ekranima kao sredstvu obrazovanja, oni sredstvo obrazovanja već odavno nisu. Kada mediji svoje konzumente prikazuju kao sliku razdragane obitelji – to je naravno lažna slika. Lažna slika koja potura mali ekran kao obrazovno sredstvo i sredstvo zabave, a u biti je sredstvo manipulacije. Sretne obitelji iz reklama su u stvarnosti danas disfunkcionalne obitelji. Sretne obitelji pred malim ekranom – danas su zatupljeni zombiji pred malim ekranom. Konzumenti pred ekranima nisu sretni, već nezadovoljni i sve nesretniji, ali im ekrani prodaju sliku sreće. Ekrani ih čine ovisnima o toj slici, vječno gladnima i žednima novog šuta, gušeći sposobnost kritičkog razmišljanja. Čine ih bezvoljnim ovisnicima, čine ih podložnima. To je način na koji mediji, igrači i veleigrači, danas funkcioniraju, to je način na koji danas funkcionira cijeli svijet. Vratimo se na grafikon sa početne slike, po njemu problemi u pojedinim zemljama imaju očitu poveznicu sa količinom vremena utrošenim pred malim ekranima, no... je li tomu tako ili nas oči opet varaju? Rekoh da ne mogu pristati na osude donesene naprečac, niti shvaćam kako ljudi uvijek i nanovo olako nasjedaju na servirane odgovore koje prihvaćaju bez i malo dubljeg promišljanja o pozadini neke slike. Krenimo stoga ovaj put od dna grafikona, njegov vrh neprikosnoveno drži US, ali krenimo mi ipak od dna, na dnu su dakle one zemlje u kojima se navodno najmanje sati dnevno gleda televizija: zadnja je Švicarska kao vječni uzor neutralnosti i mirnoće, ali... još odzvanja zabrana gradnje minareta, Norveška – recentni pokolj, Austrija – monstruozni sadistički očevi, a gle-gle, par zemalja iznad smjestila se na tablici i Velika Britanija – aktualni neredi mladeži, Njemačka – redovite neonacističke parade, Francuska – departmani u plamenu, deportacija Roma... etc, etc. Na tablici primjećujem nema Afrike, Azije, Južne Amerike, znači li to da tamo nema problema? Što je dakle istina? Izmanipulirani smo svi i svi manipuliramo. Od trenutka kada smo rasplakanom djetetu obećali kupiti smoki ako bude dobar ili mu slagali da ga nećemo tući po guzi, do tupog čekanja objave o novoj uplati mirovina preko sredstava informiranja. Od kolijevke pa do groba... komunikacije služe kao alat manipulacije. Naslovna činjenica samo je modernizirana sveprisutna nadgradnja koja pojavom televizije kao mas-medija neometano cvate, manipulacije su postale toliko utopljene u našu stvarnost da čine jedinu prisutnu komunikaciju (za one koji žele znati više: Kako manipulirati javnost). Zabrinjavajuće. p.s. budući da će cijeli državni vrh sutra paradirati ovdje na Maratonu, već znam da će cvasti tisuće verbalno-manipulativnih cvjetova |
U slavnoj kraljevskoj mornarici britanskog imperija u nastajanju, kada su još neistražena morska prostranstva zemljine kugle još uvijek oplovljavali fragilni i prelijepi jedrenjaci, postojala je ta pored bičevanja iznimno okrutna (obilno holivudizirana), ali učinkovita disciplinska mjera za mornare (preuzeta iz danske mornarice) koja se primjenjivala rijetko i samo u slučajevima najtežih prekršaja, odnosno u onom što se u tom malom svijetu svedenom na osamljenu brodsku orahovu ljusku na dalekoj pučini smatralo najtežim prekršajem. Mjera se zvala - provlačenje ispod kobilice. I sastojala se upravo od toga, provlačenja ispod brodske kobilice, mukotrpnog i sporog procesa povlačenja kažnjene osobe ispod broda, ispod one grede, odnosno onoga što brodoznalci zovu brodskom kičmom, onog dna koje čini nosivi stup brodskog kostura. Prekršitelja bi se konopcima vezalo za ruke i noge i sa palube polako provlačilo ispod površine mora i kobilice broda, i to ne popreko (ako ste pomislili: pa što je to, to bi Kike Curavić u jednom dahu) već uzduž, tako da šanse za eventualno preživljavanje budu svedene na minimum. No kažnjenicima je ipak po običaju bila ukazana tolika milost (?) da bi se smatralo da su svoj grijeh u potpunosti otplatili ukoliko bi naravno preživili takav postupak. Nije mi poznato da je bilo takvih, a ako ih je i bilo da se nisu utopili, s obzirom na zadobivene ozljede, ne vjerujem da su živjeli još dugo, a i ono malo što su još poživjeli bilo bi u mukama. Bilo je to jedno okrutno čak i simboličko pranje od grijeha, gotovo pa novo rađanje, prisilno kušanje (ne)mogućnosti života izvan (ispod) njihova zadana svijeta. Najteži prekršaj kojega se ovom okrutnom mjerom kažnjavalo bio je... sada se vi mislite: prevara, krađa, napad, ubojstvo? Ne, ništa od toga, iako svi ti prekršaji na moru (kao i na kopnu) jesu bili ozbiljni i primjereno svojoj težini sankcionirani, ali najteži prekršaj je bio zapravo nešto za tu izoliranu zajednicu naizgled puno banalnije, prekršaj je bio – neposluh. Da, neposluh. No zašto neposluh kao samo naizgled banalan prekršaj, a opet je povlačio tako okrutnu mjeru? Upravo iz razloga što se radilo o minijaturnom svijetu, izoliranom daleko-daleko od svake civilizacije i time od svake mogućnosti spasa u slučaju bilo kakve nevolje. O svijetu koji je za opstanak/preživljavanje morao biti - samodostatan, i koji je zbog toga iziskivao čeličnu disciplinu, besprijekoran rad svih kotačića u liniji zapovijedanja i slijepu poslušnost nadređenom iznad sebe, dakle poslušnost bez pogovora. Na vrhu te apsolutno diktatorske piramidalne zajednice bio je naravno kapetan, koji je na tom komadiću brodske palube bio apsolutni gospodar života i smrti svih na brodu, baš zato jer je u onim dalekim vremenima (kada, ne zaboravite, nije bilo ni pomorskih karata, a kamoli radia, satelita ili GPSa) svaki plov bio pitanje života ili smrti, a kapetan je nosio tu odgovornost da svaki član njegove posade funkcionira besprijekorno, jer je svaki član posade bio ključan da ih žive vrati kući - sve. Šepanjem samo jednog kotačića u stroju ugroženi su bili svi. Gubitak samo jednog člana tog minijaturnog samodostatnog svijeta opasno je umanjivao njihove šanse za preživljavanje i povratak u sigurne luke. I otud je disciplina bila čelična pa i okrutna, kapetan je bio bog i batina, njegova riječ je bila neupitna svetinja, a cijeli je zapovjedni lanac, od najnižeg časnika do samog kapetana, bez obzira na sposobnost ili nesposobnost zapovjednog kadra, bio neupitan tabu kojeg se nije smjelo ni u snu, a kamoli na javi, propitivati. Nije se smjelo. Rušenje discipline ruši cijelu zajednicu. I sama pomisao na pobunu bila je nezamisliva, a provedba kažnjiva smrću. Pobune su zbog tog pitanja života ili smrti stoga bile rijetke, ali nije da ih nije bilo. Najpoznatija je ona svima poznata pobuna na Bountyu, ako ne zbog povijesti, a onda zbog Mel Gibsonovih modroplavih okica. Kako filmska mašinerija kao i svaka korporacija ima svoje zakone (čitaj: profit) nije joj previše stalo do povijesnih detalja i istine koliko do spektakla, tako da je i kapetan Bountya, ozloglašeni Bligh, filmskom vrpcom osuđen na vječni lik negativca, iako se čovjek u zbilji zapravo potvrdio kao ludo hrabar i neviđeno vješt i sposoban pomorac, koji je sebe i šaku svojih ljudi nakon 6,5 tisuća km (47 dana) u čamcu za spašavanje doveo do luke spasa odlučan u namjeri da povrati svoj brod i pobunjenike dovede pred lice pravde. Pretpostavit ću da smo do sada svi prežvakali pitanje pohlepe, pa ako i nismo, zamislimo da jesmo, pa i nju i sve detaljčiće iz žiže razgovora ovih dana stavimo na tren sa strane, kao da to nema nikakve veze sa ovim o čemu promišljamo, te zaplivajmo nekim do sada neistraženim, a moguće je vrlo zanimljivim vodama. Kako Crkvu često uspoređuju sa lađom, ponekad Kristovom, ponekad samo lađom, ponekad u pjesmi lađom na žalu, no sve u svemu ipak nekakvom lađom (religijama očito vrlo draga riječ), a po logici razmišljanja (i samoj zapovijednoj piramidi) toj lađi bi kapetan bio sam otac Papa, pitanje mi je logičkim slijedom nadošlo samo od sebe - što bi bila kobilica te lađe (budimo realni – tankera) ispod koje će provlačiti neposlušne članove njene posade? Ima li je? Na stranu trenutno stavljam zastarjelost takvih metoda, zastarjelost broda, zastarjelost posade, navigacijskih karata, pa i sami zapovijedni lanac. Na stranu stavljam sve što se kao i ona pohlepa s početka, vjerujem, podrazumijeva. Na stranu stavljam sve što se logički samo po sebi sada dade vrlo lako obducirati. Ovdje na stranu stavljam i nedosljednost samog kapetana u nekim drugim situacijama, te ga u svrhu oslobađanja naše mašte vizualiziram kao dosljedno krutog Bligha koji ne odstupa od vojničke discipline koja osigurava (?) preživljavanje. Da ne bi bilo zabune, kao osoba koja navija za buntovnike, za istupanje iz korporacijskog stroja, te organski ne podnosi slijepoću poslušnosti, bez obzira na svu eventualno zadivljujuću kapetanovu vještinu - navijam za kokosove palme na Pitcairnu. Što se mene tiče, dečki su napravili naj-stvar kada su probužali onaj brod i zapalili ga - prepustili sinjem moru (iskonskoj lađi sveg života), te sebe prepustili toplim zagrljajima havajskih ljepotica na komadiću svoga tropskog raja. Plodite se množite se... i poslušaše Ga, na najdoslovniji mogući način. Jesu li poslije zažalili ili nisu, druga je priča. Uski okviri diktiraju okrutnost no pružaju sigurnost, svako oslobađanje ima svoju cijenu koju većina nije spremna platiti odričući se komoditeta poslušništva. No zamislimo na tren da do uspješne pobune nije došlo, da Pitcairna nema i da ga u nekom novom obliku neće biti, dakle pitanje iz moje čiste znatiželje - što bi bila kobilica ove lađe? I kad već govorimo o lađama, u ovu subotu koja je pred nama (13.08.), Neretva vas zove na spektakl nad spektaklima, ma već sve znate, ko` o čemu Mod i ove 2011. godine o – tradicionalnom Maratonu lađa! p.s. kao zanimljivost ova vam Evina kćer donosi (nakon ovakve priče možda i umirujuću) činjenicu da neretvanske lađe kao tradicionalna riječna plovila nemaju klasičnu kobilicu – kostur se sastoji samo od rebara. Zato nemajte straha, slobodno budite neposlušni, nemaju vas ispod čega provlačiti p.s.2. ali mene ove vode i dalje nekamo vode... hm, snažna rebra kao ženski princip garantiraju neretvanskoj lađi širok bok, plitki gaz, veliku nosivost i činjenicu da se održava na površini vode, a to je na mirnim deltama rijeka dovoljno. Kao što bi opet bez kobilice koja osigurava balans na uzburkanom moru, brodovima bilo nemoguće izići iz luke... Kapetane, dok čepite te rupe u svom šupljem čamcu, a gle apsurda šupalj je jer ga čepite, šapnut ću vam nešto onako naočigled elementarno - jedno bez drugog u burnim vodama očito ne ide. Adam oduvijek išće svoje rebro. |