MODESTI BLEJZ

< srpanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Kit Harington (aka Jon Snow)



sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

29.07.2011., petak

evo je opet


kiša
No teško nas je zadovoljiti, hiroviti smo više nego vrijeme, nestalniji od treperave zrake, sunce nam sija prejako, kiše padaju predugo, kada padaju vapimo sunce, kada sije žeđamo kišu, a valja umjeti sijati kišu i toćati sunce...
Nije grijeh na toj kiši sprati prašinu, umiti lice.
Uživati.


- 09:00 - Reci da se čuje (16) - Isprintaj - #

28.07.2011., četvrtak

Prid didovom slikom

Na prvoj povijesnoj superfinalnoj večeri Festivala dalmatinskih klapa u Omišu 2011, prošle su subote po prvi puta ravnopravno u istoj konkurenciji zapivale muške, ženske i mješovite klape, jedni drugima bok uz bok, kao majstorice i majstori pivači.
Premoćnu pobjedu prvog superfinala, u srcu Dalmacije, zasluženo je odnila istarska klapa Pinguentum iz Buzeta (bravo momci!) pivajući baš ovu pismu.

p.s. ovdje u izvedbi klape Sinj


Prid didovom slikom

Duško Tambača/glazba - Marin Franičević/stihovi

Dide,
svako primaliće,
kad se vratin trudan,
najden se prid tvojon slikon.
I mislin na tvoju mladost
koja se lomila sviton,
na tvoj život pun brige
i teške rabote.

I čujen tvoj glas
i glase svih didih i ocih
ča su kroz stotine godišć
davali Cesaru Cesarovo, a Bogu Božije
sa teško kletvon na justin.

Svako primaliće,
kad se vratin trudan,
najden se prid tvojon slikon.
Sa puno novega otrova
i u duši i u sarcu.
I od tebe išćen snagu
za nove daleke pute.

I čujen tvoj glas
i glase svih didih i ocih
ča su kroz stotine godišć
davali Cesaru Cesarovo, a Bogu Božije
sa teškon kletvon na justin.

Moja dva dida hrvu se u meni. Jedan je bija baš `vakav, sa blagoslovom na usnama, toplim dlanom na obrazu, pun nježnosti i topline, pa i slomjen od umora nikad beštimju izreć, nikad klest ni proklinjat. Drugi je bija baš takav, beštimjama i oporo prociđenon kletvom kroz stisnute usne ličija je svu svoju muku, grub ka i oni panj loze kojega je više nego vlastitu dicu cili život pazija, dariva, suzaman i znojen zaliva. Jedan blag ka ona pupa kruva koju je uz molitvu u vino umaka, drugi oštar ka oni kamen kojeg je motikom cili život po polju cipa. Jedan majstor riči, drugi malo riči a rječite geste. Jedan nemilosrdno prašta, drugi okrutno pamtija. Svaki kako je živija tako je i umra, jedan s blagoslovom na usnama, drugi sa kletvom. Jedan blag, drugi gnjevan, jedan tiho, drugi krikon. Ma oba vaik do srži poštena, oba vaik ljudi, oba težaci, oba sva za dicu svoju, oba stine moje. Didovi moji, moje grane rašeljke i drače. Dvije suprotnosti koje se tučedu, koje nemeru nikako skupa. A jopet... moja dva dida ljubu se u meni. I blagost i ljutina, i oprost i osuda, i blagoslov i beštimja, i molitva i kletva, i svitlost i tama, i noć i dan, i svetinja i prokletinja. Kad prid sobom stojin, stojin prid njihovom slikom. M.B.

- 00:01 - Reci da se čuje (11) - Isprintaj - #

26.07.2011., utorak

Iz dječjih usta progovara istina

Često se po raznim portalima može naići na one duhovite rečenice, skupljene bisere dječje mudrosti, koja u svojoj naivnosti duhovito iskrivljavaju, ali i pogađaju istinu. Sigurno ste na neke od njih već naišli, a vjerujem mnogi od vas u različitim varijacijama od vlastite dječice i čuli...

Što je pubertet?
To je kad prestaneš biti djevojčica i slobodno se možeš šminkati.
Kako se prave bebe?
Prave se noću i zato žmire kad se rode.
Tko je papa?
On je predsjednik muškim i ženskim svećenicima.
Što je droga?
Moj djed se drogira. On je dijaboličar i svaki dan daje sebi drogu iz šprice.
Što je aerobik?
Kad trčiš uz muziku, a nisi balerina.
Gdje je Amerika?
Tamo su živjeli kauboji i indijanci, ali su se poubijali pa sad žive samo glumci.
Za što služi kompjutor?
On služi da mama i tata ne spavaju više zajedno.
Što najradije jedeš?
Volim sve, a najviše grah s dokoljenicom.
Što je karakter?
To je sport. Moj brat je karakterist.


Iz vlastitog sjećanja čuvam zgodu kada su se dva razgolićena dječačića na plaži nadigravala svojim friško otkrivenim pišulincima, pa je jedan da bi nadjačao drugog na sveopće veselje cijele plaže pobjednički uzviknuo – Ih, a da vidiš koliki je u mog tate! smijeh

Djeca doista svojom jednostavnošću oduševljavaju, no ponekad razmišljam da mi odrasli nismo sasvim fer kada njihove misli svodimo na duhovite anegdote (koje ćemo još dugo potom prepričavati drugima), percipirajući tog malog čovjeka u nastajanju samo kroz vic, kroz seriju anegdota, a koji se zapravo kroz te ali i druge misli koje valja čuti, ipak postepeno oformljuje.

"Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života
za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela,
ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti,
čak ni u svojim snima.

Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i
On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje."

Kahlil Gibran (Halil Džubran)


Recimo Isus je po predaji volio djecu. No u to su vrijeme djeca i po zakonu smatrana manje bitnim ljudskim bićima i bila su u podređenom položaju. No Isus djecu gleda na posve nov i drugačiji način, drži do njihova dostojanstva -i kako predaja govori- daje ih odraslima za primjer:

Apostoli su tražili da se roditelji i djeca udalje da bi izbjegli gužvu oko Isusa, ali on im prigovara
„Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje.“(Mk 10, 14)
I dodaje: „Doista, kažem vam tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće unići.“ (Mk 10, 15).

Takav je stav u onom vremenu izazvao zaprepaštenje odraslih, jer je do tada u strogom patrijahalnom društvu to bio nepoznat i neviđen pristup djeci - djecu smatrati jednakim sebi, slušati ih kao ravnopravne sugovornike, pa čak i više od toga, njihovo mišljenje smatrati vrednijim jer je nepatvoreno. I to je naime bila jedna u nizu revolucija koje je taj čovjek na ovaj svijet donio (na veliku žalost i te su njegove riječi danas zloupotrebljene i krivo interpretirane kao "pravo" nametanja vjerskih dogmi djeci, umjesto upravo obratne suštine njegovih riječi - da se na neokaljanu djecu treba ugledati i dogme posve odbaciti).

Nedavno sam se u jednom od prethodnih postova dotakla jednog dirljivog videa u kojemu je prikazano kako u zološkom vrtu pred očima posjetitelja jedan stari orangutan spašava ptičicu od utapljanja. Posebno mi je privukao pažnju jedan zanimljiv detalj, odnosno reakcija jednog bistrog djeteta koja je bila upravo suprotna reakcijama odraslih. Naime, dok su odrasli histerično vrištali uvjereni da orangutan sve to čini kako bi pojeo ptičicu, jedno je dijete uprkos svima jasno izreklo – „Ne, on je spašava!“

Poslušajte i vi molim, uvjerite se sami...

Dijete je reklo ono što je doista i vidjelo, dok su odrasli vidjeli ono što su mislili.

"U njihovim malim svjetovima u kojima djeca svoju egzistenciju imaju...
Ne postoji ništa što se tako točno spozna
i što se tako točno osjeća
kao nepravda."


...rekao je Charles Dickens.

Ponovo se dakle vraćam na ono zapažanje koje sam iznijela promišljajući razloge zbog kojih recimo vjerski službenici, ali i većina stanovništva, vide golotinju sa plaže, ali ne vide svoju golotinju.

I u ovom je slučaju jedno dijete, takoreći još uvijek “nezagađeno/neopterećeno” strahovima-inhibicijama-iskustvima odraslih (lišeno svih njihovih vjerskih, društvenih i drugih konotacija) pred sobom vidjelo samo ono što se uistinu događa, a ne ono što bi se po odraslima moglo dogoditi. Jer još uvijek lišen nekih okrutnih ljudskih pojmova, djetetov um u viđenom događaju nije vidio ono što bi po inhibicijama odraslih trebao vidjeti - već je vidio samo ono što su doista vidjele i prenosile njegove oči. A njegove su oči vidjele “samo” tu jasnu istinu - da stari olinjali orangutan spašava ptičicu.

Stoga je i ova dirljiva zgoda, zgodan primjer naše počesto nesvjesne – uvjetovanosti. Ona je primjer što gubimo u odrastanju i što gubimo kada pojave oko sebe prestanemo promatrati otvorenih očiju, opterećeni nekim utezima i naučenim predrasudama koje nam neminovno iskrivljavaju vidike, a da sami toga počesto nismo ni svjesni. Da bi bolje i jasnije vidjeli - valja skinuti konjske zaklopce (slipce) sa očiju, jer nam zaklopci (pa bili oni društveni, vjerski, rodni, ideološki, odgojni etc.) neizbježno sužavaju pogled. Naša nam uvjetovanost diktira da ne vidimo drugačije nego onako kako smo naučeni da vidimo. A posljedice takvog (ne)gledanja mogu biti katastrofalne.

Valjalo bi stoga, uz razumijevanje, ponovo naučiti progledati očima djeteta. Ali kako to učiniti?

U preambuli "Povelje o pravima djeteta" (usvojena 20. studenoga 1959.) stoji rečenica koja veli:

"Čovječanstvo duguje djeci najbolje što ima."

A jedna od točaka "Konvencije o pravima djeteta" Ujedinjenih naroda veli slijedeće:

„Djeca i mladi imaju pravo na informiranje, kao i na to da svoje mišljenje slobodno kažu i budu saslušani.“

Djeca doista imaju to pravo da budu saslušana, no da li se to njihovo pravo ostvaruje ovisi opet o sposobnosti odraslih da čuju. Stoga da bi ponovo naučili progledati očima djeteta trebali bi prvo - sami naučiti kako čuti vlastitu i svu drugu djecu.

U sljedećoj priči koja me ponovo dirnula, spašen je jedan, ni manje ni više, nego - kit. Grupica aktivista naišla je na pučini na bespomoćnog kita zapetljanog u ribarske mreže, te ga uz pomoć samo jednog nožića i vlastite upornosti nakon nekoliko sati uspjela osloboditi. Presretna životinja uskoro je spektakularnim skokovima izrazila svoju neizmjernu radost (ako naravno sebi dopustite vjerovati da i ta veličanstvena bića mogu osjećati). Tek tada, slušajući oduševljene komentare u spasilačkom čamcu, jedan slatki glasić među spasiocima otkriva da je sa njima cijelo vrijeme bilo i dijete, dijete kao svjedok cijele plemenite akcije, i koje na kraju, gledajući radost jednog kita, svojoj mami ovako obznanjuje svoju jasnu spoznaju:

-„Mama ja znam što ona radi!“
„Dušo, što ona radi?“ -odgovara joj mama.
-„Ona nam pokazuje da je potpuno slobodna!“
„Da!“ -potvrdi mama.



Poslušajte još jednom i vi molim i uvjerite se sami...

- 00:09 - Reci da se čuje (16) - Isprintaj - #

24.07.2011., nedjelja

no sikiriki Jadranka no no

No to bi bilo to, dosta je bilo, ovaj NFovski svakodnevni tempo je ubitačan (skidam kapu druže), od sutra se vraćam svojim sporijim esejima, svršavam dakle ovaj blic-tjedan drugim poluvremenom današnje tekme...





U poljoprivrednoj emisiji otkrivam da na stočnom sajmu kravama puštaju bečki valcer, kod Stankovića gostuje važno je zvati se Nevenka, što li pitam se slušaju ovce...


- 20:00 - Reci da se čuje (21) - Isprintaj - #

23.07.2011., subota

Amy


Amy Winehouse - "Tears Dry On Their Own"

Bilo je vidljivo već tada. Nakon beogradskog debakla naslutila sam da mediji od nje sada očekuju samo da umre kako bi stvorili novu Janis Joplin. Okrutno, da. No okrutnost, prevrtljivost, lešinarenje je odlika ovog novog-novog doba. Naslovnice će brzo pokopati jučerašnjih 90ak sa današnjom jednom, poznatijom.

Suze se suše same od sebe...
- 18:53 - Reci da se čuje (26) - Isprintaj - #

A još sinoć...



...a još sinoć su tvrdili da je riječ o muslimanskim terorističkim fanaticima.



Manijak za sebe tvrdi da je "kršćanin i konzervativac"
- 09:00 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

22.07.2011., petak

Pička li vam materina!



Ma ništa-ništa, ne trzajte se na vulgaritet, samo u praksi provjeravam teoriju...

Ovaj zadnji mjesec redovito se kreće oko 37, 42, 47, 53, ajde dobaci koji put i do 55, kao LOTO 7/39, brate nigdje nikoga, sezona, pasje vrućine, intelektualno-erektilna disfunkcija, na ulici ni pasa, na blogu ni čovjeka, svi kao na moru, godišnjem, kupanjac-uživanjac, a onda na naslovnicu staviš pičku, seks, prostituciju, kurviše, kurve, kurbaluk i... kocure pardon kurac od brojača odmah naočigled skače, to jest raste do 270.

Zanimljiva je ta potencija vulgarnosti smokin potentan je taj vulgaritet zanimanja.


... ...i raste i raste... ...
- 18:30 - Reci da se čuje (22) - Isprintaj - #

21.07.2011., četvrtak

Političar



Naravno pozdravljam uhićenje, no parafrazirajući pero primjećujem da poneki vidljivo iscrpljen muškarac jedino razdrljenom košuljicom može okajati svoje grozno demagoške riječi.

Serbia's Tadic Says He's `Very Proud' of Hadzic Arrest

...poput trešnjice na vrh slasnog kupa, kao usputno nabaciti još i Bin Ladena, tc-tc, ništa od razdrljivanja namcor

- 20:01 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

20.07.2011., srijeda

Klinika Schwarzwald

Bal vampira se nastavlja, doista ne znam kako više ovaj izluđeni narod uspijeva funkcionirati u ovoj krležijanskoj zemlji lažljivaca, kradljivaca, prokletnika i ubojica...

POVOD:

Skandalozno: Gospićki liječnici se fizički obračunali nad umirućim djetetom

REAKCIJA:

'Zbog jednog manjeg incidenta ruši se ugled našeg 'Schwarzwalda'


"Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima, Leone priča da je točno da su svi Glembajevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva.

Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom."


Što je dakle ministar zdravstva Darko Milinović rekao:

"Mnogi je nazivaju Klinika Schwarzwald, a onda jedan takav mali incident... a..a..a... naruši ugled te bolnice."




Ministre, taj kako ga vi nazivate "mali incident" - odvijao se nad umirućim djetetom, a "ugled" vaše bivše bolnice je tom smrću i vašim ministrovanjem dovoljno narušen i bez vašeg laprdanja o Schwarzwaldu, te prozirnih i promašenih pokušaja skidanja odgovornosti sa struke, sebe i ministarstva kojem ste na čelu.

Svoje crnošumske fantazije, odnosno fantazmagorije, ostavite sebi za doma...




Da ste razuman čovjek, a dali ste nam sve razloge smatrati da niste, ne bi vam ni na kraj pameti bilo davati izjave ovakvog tipa (osim jedino poželjne neopozive ostavke), jer iole razuman čovjek osjeća da je više nego gnjusno prodavati političku demagogiju nad truplom jednog nedužnog djeteta.

- 21:27 - Reci da se čuje (12) - Isprintaj - #

19.07.2011., utorak

Nešto se i napravilo

Prije otprilike godinicu, godinicu-ipo dana pisala sam o mrtvim kapitalima ovog našeg malog mista, nabacujući u hodu neke ideje kako poboljšati kvalitetu življenja u njemu, a bez neke pretjerane euforije da će itko na odgovornim gradskim pozicijama išta od tih ideja i čuti, te usvojiti.

Autocesta ni ove godine nije došla do Ploča, a kad će ne zna se, no u zadnje vrijeme, kako su primijetili i moji angažirani sugrađani kolege po blogu, pa tako i ja, nešto se ipak i napravilo.
Najkritičniji problem i rak-rana našeg malešnog grada, a to je sveopća nezaposlenost (preslika situacije u zemlji), nažalost nije smanjena, ali neki mali kozmetički zahvati u našem mistu svjedoče da je netko ipak čuo (pročitao) naše sugestije i krenuo u njihovu realizaciju – što je dobro. Svaki iskorak u tom smjeru, bez obzira na stranačku pripadnost - pozdravljam! Grad i dobro građana trebali bi biti prioritet svake gradske vlasti, a na tome se može i treba raditi slušajući glas građana, međusobno surađujući u pozitivnoj namjeri. Sve se može kad se hoće yes

Vrlo me ugodno iznenadilo, kad sam jedno jutro vidjela realiziranu vlastitu sugestiju o postavljanju autobusnih nadstrešnica na gradskim i školskim bus stajalištima, o tome je sliku i vijest donijela i Lijepa Naša, vjerujem da mi neće zamjeriti što preuzimam fotografiju s njenih stranica jer s njom dijelim jednaku radost. Naši školarci više ne moraju kisnuti čekajući školski autobus, kao ni drugi putnici.

Također je u vrlo kratkom roku i uz početne poteškoće realizirana i ona ideja o postavljanju informativnih panoa/karti na ulazu i izlazu iz grada, pa iako imam sitnih zamjerki na njihovu nedovoljnu vidljivost kao i na materijal od kojih su napravljeni, sa devizom da poklonjenom konju ne valja gledati u zube - pozdravljam i ovu realizaciju. Čudesno je vidjeti nekoć ideju sada materijaliziranu pred sobom.

Kako još donosi budni kolega Srza također je konačno uređen i onaj južni ulaz u grad kod našeg malog kružnog toka, iako za sada zjapi bez sadržaja, ali je svakako oku ugodniji prizor nego prijašnji kamenjar i odlagalište usputnog otpada (za usporedbu stanja prije i poslije također koristim svoje, kao i njegove fotografije). Ona pješačka staza od toka prema Lidlu sve do Jadranovog igrališta, toliko potrebna zbog sigurnosti djece koja onuda idu na trening ili utakmice, nije izgrađena i ne znam imaju li je u planu uopće graditi.
*prije............................... *poslije

Sjeverni ulaz u grad od strane Splita je dobio rasvjetu koja još nije stavljena u funkciju, ali bude, ne sumnjam.

Dječje igralište kraj crkve se nadopunilo novom opremom za dječju igru.

A ono malo brdašce pored Hotela Bebić, to jest jedna zgodna divljina u srcu grada o kojoj sam govorila da bi se uz malo mašte dala urediti u mali vidikovac sa stazicama i klupicama - dobilo je asfaltiranu šetnicu, klupice, dobija javnu rasvjetu i koševe za smeće thumbup

Doduše, moja sugestija da bi se na njemu dala urediti i kapelica/mali spomenik (naglasak na mali) posvećen moliškim Hrvatima koji su većinom odlazili iz ovih krajeva, skulpturom fra A.Kačića-Miošića ili neretvanskog lađara okrenutog ka moru na vrhu brdašca, u svjetlu recentnih događaja poprima sasvim novo značenje rofl Za sada bih stoga bila zadovoljna da se samo posadi kakav borić ili još bolje – koštela, zbog dobrodošlog ljetnog hlada.

Konačno je otvorena i Gradska knjižnica. I radi punom parom! Na dostupnom mjestu u lijepim prostorima, u vrlo kratkom roku postala je centar kulturnih manifestacija i okupljanja naše djece, bravo za vrijedne i angažirane djelatnike!

Na našem Sportskom centu "Močvara" otvoreni su uređeni teniski tereni za koje se nadam da će jednog dana izroditi nekog novog Ivaniševića koji će pokoriti Wimbeldon.

Na padini iznad dječjeg vrtića naša vridna braniteljska udruga (koja redovito poduzima raznorazne ekološke i humanitarne akcije, bravo dečki!) uredila je divljinu, popilala borove na koje su mnogi bili alergični i posadila masline i cvijeće, samo se nadam da uklanjanjem visoke vegetacije neće biti aktivirano klizište koje je bolna točka te lokacije.

Po autentičnom svjedočenju jednog neutralnog promatrača sa mjesta događaja (da ne bi ispalo da vam muljam), sezonski je otvorena i pozornica ljetnog kina našeg Učilišta, doduše ne u ulozi kina (nažalost) već za nastupe bendova, kao i za rijetke, ali željno očekivane, gostujuće predstave profesionalnih glumačkih trupa, koje su uvijek dupkom ispunjene jer su naši sugrađani željni kulture (iako je ruku na srce, ponekad baš i ne kuže). No sve je to sezonski i sve je to periodično, više usputno nego ustaljeno. Sama pozornica ljetnog kina nije posve prikladna za ovakva događanja, zbog lošeg ozvučenja, blizine frekventne prometnice (doslovno joj prolazi pod nosom) i samih zgrada.

Ono što se nije maklo dalje od prethodnog stanja zapuštenosti je ono bogomdano pristanište i vojni kompleks u Baćini koji vape za bezobrazno luksuznom marinom (ovih dana čitam o jednoj takvoj u Crnoj Gori), no za takvo stanje krivca valja tražiti ne isključivo na lokalnoj razini - neriješeni vlasnički odnosi kao i nedostatak državne vizije i strategije hrvatskom su gospodarstvu uzeli i previše danka.

Gradska plaža i dalje nije za kupanje, provjere kvalitete mora redovito upozoravaju na zagađenost, to je bojim se veći problem koji se bez pročišćivaća i kolektora koji bi sveukupne otpadne vode iz zaljeva odvozio na pučinu, neće moći tako skoro riješiti.

Poslovni prostori niz glavnu gradsku ulicu i dalje zjape prazni, kao i Dom Kulture koji samo periodično, par puta godišnje, svjedoči proplamsajima iste. Pločanski kazališni amateri su se pokrenuli, no nadam se da nisu nakon jedine, predug niz godina očekivane, predstave - stali.

One nedovršene predizborne stepenice za Prišnicu (o kojima sam vam pričala da izgledaju kao da ih je projektirao Mladen Grdović u svom najveselijem izdanju) i dalje stoje nedovršene, osim što su dobile ukras u vidu plakata podrške našim generalima.
*prije........................ *poslije

Od jednostavnog turističkog vodiča i karte Ploča sa užom okolicom za turiste, za sada, koliko mi je poznato, nema ništa. Kao ni od uređenja izviđačkih staza i vidikovaca po brdima koja okružuju grad. No ispravite me ako griješim. Po Izvidnici i Višnjici se u zadnje vrijeme nisam verala zbog zmija. Bidne bi beštije pocrkale da me vide, a ja sam ipak ljubitelj flore i faune, nemam ih srca plašiti.

Oko naših divnih Baćinskih jezera nešto poduzimaju samo pojedinci kojima je u interesu urediti okoliš zbog vlastitog bavljenja turizmom, ostalo je nažalost i dalje zaraslo i zapuštano. Cijeli naš kraj vapi za biciklističkim stazama!

Održavanje parkova u samom gradu i dalje funkcionira besprijekorno, dečki redovito kose travu, pilaju drva, tjeraju vjeverice i ne daju nam spavat, na tom planu sve štima.

I ne, don Petar još uvijek nije ugodio svoja zvona, ni on nije pretjerani poklonik dubokog sna rofl

Dobri ljudi dobre volje, živili!
- 20:30 - Reci da se čuje (11) - Isprintaj - #

18.07.2011., ponedjeljak

Znakovita korekcija



Ma hebo vas više Ivo Sanader.

A čekaj, pa da... to je već obavio.

- 20:38 - Reci da se čuje (3) - Isprintaj - #

17.07.2011., nedjelja

Fešn Guru



Da, slažem se. Strašno. Usporedba suvišna.

Jedan od endemično rijetkih trenutaka u kojima komentiram modu, no i dalje smatram da je posao najbolje prepustiti profesionalcima, kolikogod mi antipatični i sami bili.

- 19:43 - Reci da se čuje (19) - Isprintaj - #

16.07.2011., subota

Sherbatov gol



Ma nije on gol, nego je postigao gol. Joj što ste lakovjerni rofl
Ali kakav je to tek gol, eeeeej... gledam i gledam, ali i dalje ne kužim, kako je to zaimenožje uspio izvesti. Kao iluzija koja izmiče oku, čini se nestvarnim. Ma momče Sherbatove svaki ti dao... klub naravno.

A više je nego zanimljivo kako je u relativno kratkom periodu, sa ovih naizgled brutalnih prostora, jedna za drugom došlo nekoliko glazbenih internet-senzacija, koje predvode novi trend inovativnih obrada i oduševljavaju nas i svijet...



Perpetuum Jazzile - Africa, 2CELLOS (Šulić & Hauser) - Welcome To The Jungle, Viva Vox Choir - Du hast

Gle ti to, bermudski trokut Zagreb(Ljubljana)-Sarajevo-Beograd iznjedrio je i nešto dobro. Izgleda da je paralelno s narodnjacima i turbo-folku unatoč, provukavši se između nogu, ipak uspjela stasati i jedna nova neopterećena generacija odrasla na kvalitetnoj glazbi... kao iluzija koja izmiče oku, čini se nestvarnim...

Ima nade.
- 10:17 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

14.07.2011., četvrtak

Vjesnici zr-zr-zrća



Dakle ljudi i ovo me oduševljava!

"Du hast" - Rammstein smijeh performed by Viva Vox Choir, Serbia, Belgrade, Zemun
A cappella live performance at DOB, May 2011.
Arr Boris Balunovic


Nakon naših zapadnih susjeda Slovenaca i njihove nezaboravne acapella obrade Totove legendarne Afrike, evo i naših istočnih susjeda sa svojim glazbenim biserom, doduše malo žešćeg sjaja... rofl

Bravo komšije, svaka čast! thumbup Ma zakon!

- 11:40 - Reci da se čuje (13) - Isprintaj - #

13.07.2011., srijeda

Bila jednom...

Jadranka Kosor popila kavu s Miss Universe čiji je idol







- 02:03 - Reci da se čuje (14) - Isprintaj - #

11.07.2011., ponedjeljak

Danse Macabre

Mrtvački ples, ples smrti, povorka mrtvaca, ples mrtvaca (franc. danse macabre, njem. Totentanz), kasno-srednjovjekovna alegorija i ikonografsko-umjetnički obrazac prikaza nazočnosti smrti te prolaznosti života, bez obzira na nečiji status u životu. Prikazi povorke smrti ujedinjuju sve staleže, a nastali su kao ilustracija pjesništva o prolaznosti života, koje se širilo Europom, poglavito nakon epidemije crne smrti (bubonska kuga 1346).

U povorci su obično prikazani papa, kardinal i kralj, koje u nizu slijede obični ljudi kao što je krčmar, golo dijete, prosjak, djevojka, vojnik i posljednji lik u koloni, trgovac, koji će pokušati potkupiti smrt, nudeći joj zlato i sve bogatstvo koje je stekao za života. Ali se ona ne može potkupiti - smrt nema milosti i dolazi po svakoga. Likovi nas trebaju podsjećati na krhkost ljudskog života i ispraznost lažnih zemaljskih veličina, u univerzalnosti smrti svi smo isti - bez obzira na položaj u životu, Ples smrti sve izjednačava.

Postoje dva tipa plesa mrtvaca. Stariji, »francuski« tip, prikazuje kolo u kojemu mrtvaci plešu s ljudima, likovi su okupljeni u parovima, a svaki par ilustrira stihove koji opisuju razgovor između mrtvaca i žive osobe. Drugi, »baselski« tip, prikazuje u parovima poredane likove u povorci koja se kreće prema otvorenu grobu. Mrtvaci se prikazuju kao raspadajući leševi ili kosturi.

U Europi postoje 72 očuvana prikaza plesa mrtvaca u zidnom slikarstvu, a najviše ih ima u alpskome krugu (sjev. Italija, Švicarska, Bavarska). Najstariji je poznati takav prikaz izveden oko 1424. u kosturnici Aux Saints Innocents u središtu Pariza, uništen u XVIII. st.

U Hrvatskoj su očuvana dva fresko-prikaza plesa mrtvaca, preciznije rečeno - u Istri, u grobljanskoj crkvi sv. Marije na Škrilinah kraj Berma (djelo radionice Vincenta iz Kastva iz 1474.), i u Sv. Trojstvu u Hrastovlju. Iako se ti prikazi formalno povezuju s »baselskim« tipom, najvjerojatnije se naslanjaju na neki stariji predložak talijanskog prostora, od kojih jedini poznati i sačuvani primjer ima Oratorio dei Disciplini (iz 1489) u Clusoneu kraj Bergama.

Na beramskoj fresci, pred povorkom stupa kostur-gajdaš, udarajući ritam plesu kojim Smrt odvodi u grob crkvene dostojanstvenike, svjetovne vladare i niže staleže, među njima i bermskoga krčmara, vojnika, dijete, prosjaka, te trgovca, koji je neuspješno pokušava podmititi.

Kraj je i ovom danu. Srebreničke majke i nakon 16 godina pokapaju i oplakuju svoje mrtve, savijene nad grobnim humcima majke oplakuju svoje mile a pokojne, a u ušima još uvijek svježe i presvježe odzvanja „korektnost“ netom oslobođenog Šljivančanina koji se u Haagu srdačno izljubio i izgrlio, kao brat sa bratom, kao brat sa pobratimom, „herojem, a ne zločincem“.

Oh da, živi nad mrtvima i dalje plešu svoj pijani ples ludila. Ne osjećaju se krivima, ne, oni se ne osjećaju krivima, jer ovdje već i vrapci na grani znaju da kod nas „živ-živ, nitko nije kriv“. A tko je onda kriv, rekla bi naša stara majka - krivi su Marsovci, Marsovci su dakle krivi.

Nitko ne želi preuzeti krivicu na sebe, nitko se ne osjeća krivim, nitko se ne želi osjećati krivim. "Ne osjećam krivicu što sam oslobodio ubojice obitelji Zec". Ne sudi, jer će ti se suditi... ma ne sudi, pa će ti se suditi, suče. Nitko ne želi preuzeti odgovornost za nahuškane pse rata, nitko ne želi preuzeti odgovornost za oslobođene zvijeri puštene sa lanca, nitko ne želi preuzeti odgovornost za plaćenike, "profesionalce", za višedesetljetno besramno koketiranje sa fašizmom, za pometanje zločina pod tepih, za krvoloke koji su ubijali i klali, nitko ne želi preuzeti odgovornost za vlastito i njihovo zvjerstvo... ne, nitko nije kriv đ/g/enerale/i.

Samo što... samo što... naši vrapci odavna više sliče lešinarima, tim ptičurinama smti, odavna su naši vrapci zloguki gavranovi, skeletu slične prikaze koje sa oderanih grana primjereno svom izgledu i istini vrište „kriv-kriv, nitko nije živ!“.

A tko će reći majci? Tko će majci reći?

Tko će joj reći da joj je pseto rata uzelo dijete. Tko će joj reći da je zlo, koje je na nečiji poticaj izmililo i u nečiju korist ignorirano i u nečiju korist tolerirano i glorificirano, s jezivom lakoćom lakomo progutalo njeno mlado. Ovih dana jednim uhom hvatam rečenicu - Tako sam ponosna našom policijom u slučaju male A.

Nisam imala srca priupitati - ponos čime? Što su napravili da bi bili na ponos? Spektakl, koji ne služi ničemu, paradu nemoći? Ponos čime? Još uvijek nepronađenom žrtvom? Traljavošću ophođenja sa zločincem, tipičnim nesankcioniranim psom rata? Nisam imala srca, ne, lažem, nisam imala hrabrosti, to je istina, nisam imala hrabrosti urušiti tu lažnu nadu, tu slijepu vjeru u slijepu pravdu, to naivno samozavaravanje funkcioniranjem sustava, dok makabristički ples živih i mrtvih - mrtvih i živih, pjano, pijano, pijanije, divlje, ludo, traje i traje i traje...

Traljavo, nemušto, interesno, neukusno hodočašćenje ucviljenim majkama koje zlu sudbinu svog djeteta još uvijek samo naslućuju, ali je u slijepoj nadi slijepo odbacuju, jer nikakva dokaza za nju još uvijek nemaju, neukusno u svakom pogledu pa i ovom, mojem, i zato ne usuđujem se, ne usuđujem se čak ni verbalno hodočastiti dalje, nemam pravo, pokapati nemrtve koji su mrtvi i nežive koji su živi, mi nemamo to pravo, nitko suštinski nema to pravo, lešinari smo, prokleti smo...

Nosim i držim u svom krilu bolno ratno sjećanje Bombardera s Kvarnera, to jest pokojnog V.Bebića, sjećanje dakle tuđe, njegovo, čovječje... Teško, bremenito i plemenito sjećanje o skromnim roditeljima, stisnutima u se` kao dva ranjena ptića u gnijezdu, stisnutima pred crnom viješću koju im je i sam potpuno zgrčen nosio, o smrti njihova sina jedinca... Sjećam se uzajamne boli, sjećam se neizmjerne tuge, sjećam se suza jednog čovjeka, sjećam se njegove prispodobe o ta dva stisnuta ranjiva uzdrhtala i slomljena ptića, čije je gnijezdo najednom ostalo pusto...

Zašto ove žene ovdje same plešu?
Zašto je tuga u njihovim očima?

One plešu sa svojim nestalima
One plešu sa mrtvima
One plešu sa onima koji su nevidljivi
Njihova tjeskoba je neizreciva

One plešu sa svojim očevima
One plešu sa svojim sinovima
One plešu sa svojim muževima
One plešu same
One plešu same...


O da, lako je na smrt huškati i u smrt otjerati tuđe dijete, lako se za takvo junaštvo kititi herojstvom, ali biti heroj i roditeljima reći da im je jedino dijete mrtvo... ne mogu pobjeći mislima koje me proganjaju, kad bi ovim najcrnjim završetkom ratovi započinjali... ne bi nikada ni počinjali...

Jer kukavice smo, da, kukavice smo, a rijetki su sposobni biti autentični heroji koji quangelovski nezgrapno, u svojoj ogoljeloj jednostavnosti možda i grubo, ali do srži pošteno, oči u oči, izgovaraju - Majko, tvoje dijete je mrtvo.

Hej gospodine...
Posijao si gorku žetvu
Možeš li zamisliti svoju vlastitu majku
Kako pleše sa svojim nevidljivim sinom.


A vi... vi najobičnije ljudske zvijeri, vi krvoločni psi rata, vi bijesna paščadi (vi profesionaci), s gađenjem vam prizivam lik, ljubite se i grlite se, i ne osjećajte krivicu ni za što, perite svoje krvave ruke, perite uzaludno sebe, ta Marsovci su krivi, a dotle, a dotle...

majke i dalje plešu same.

One plešu same.

- 23:59 - Reci da se čuje (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>