Marketing
Iz dječjih usta progovara istina
Često se po raznim portalima može naići na one duhovite rečenice, skupljene bisere dječje mudrosti, koja u svojoj naivnosti duhovito iskrivljavaju, ali i pogađaju istinu. Sigurno ste na neke od njih već naišli, a vjerujem mnogi od vas u različitim varijacijama od vlastite dječice i čuli...
Što je pubertet?
To je kad prestaneš biti djevojčica i slobodno se možeš šminkati.
Kako se prave bebe?
Prave se noću i zato žmire kad se rode.
Tko je papa?
On je predsjednik muškim i ženskim svećenicima.
Što je droga?
Moj djed se drogira. On je dijaboličar i svaki dan daje sebi drogu iz šprice.
Što je aerobik?
Kad trčiš uz muziku, a nisi balerina.
Gdje je Amerika?
Tamo su živjeli kauboji i indijanci, ali su se poubijali pa sad žive samo glumci.
Za što služi kompjutor?
On služi da mama i tata ne spavaju više zajedno.
Što najradije jedeš?
Volim sve, a najviše grah s dokoljenicom.
Što je karakter?
To je sport. Moj brat je karakterist.
Iz vlastitog sjećanja čuvam zgodu kada su se dva razgolićena dječačića na plaži nadigravala svojim friško otkrivenim pišulincima, pa je jedan da bi nadjačao drugog na sveopće veselje cijele plaže pobjednički uzviknuo – Ih, a da vidiš koliki je u mog tate! 
Djeca doista svojom jednostavnošću oduševljavaju, no ponekad razmišljam da mi odrasli nismo sasvim fer kada njihove misli svodimo na duhovite anegdote (koje ćemo još dugo potom prepričavati drugima), percipirajući tog malog čovjeka u nastajanju samo kroz vic, kroz seriju anegdota, a koji se zapravo kroz te ali i druge misli koje valja čuti, ipak postepeno oformljuje.
"Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života
za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela,
ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti,
čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i
On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje."
Kahlil Gibran (Halil Džubran)
Recimo Isus je po predaji volio djecu. No u to su vrijeme djeca i po zakonu smatrana manje bitnim ljudskim bićima i bila su u podređenom položaju. No Isus djecu gleda na posve nov i drugačiji način, drži do njihova dostojanstva -i kako predaja govori- daje ih odraslima za primjer:
Apostoli su tražili da se roditelji i djeca udalje da bi izbjegli gužvu oko Isusa, ali on im prigovara
„Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje.“(Mk 10, 14)
I dodaje: „Doista, kažem vam tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće unići.“ (Mk 10, 15).
Takav je stav u onom vremenu izazvao zaprepaštenje odraslih, jer je do tada u strogom patrijahalnom društvu to bio nepoznat i neviđen pristup djeci - djecu smatrati jednakim sebi, slušati ih kao ravnopravne sugovornike, pa čak i više od toga, njihovo mišljenje smatrati vrednijim jer je nepatvoreno. I to je naime bila jedna u nizu revolucija koje je taj čovjek na ovaj svijet donio (na veliku žalost i te su njegove riječi danas zloupotrebljene i krivo interpretirane kao "pravo" nametanja vjerskih dogmi djeci, umjesto upravo obratne suštine njegovih riječi - da se na neokaljanu djecu treba ugledati i dogme posve odbaciti).
Nedavno sam se u jednom od prethodnih postova dotakla jednog dirljivog videa u kojemu je prikazano kako u zološkom vrtu pred očima posjetitelja jedan stari orangutan spašava ptičicu od utapljanja. Posebno mi je privukao pažnju jedan zanimljiv detalj, odnosno reakcija jednog bistrog djeteta koja je bila upravo suprotna reakcijama odraslih. Naime, dok su odrasli histerično vrištali uvjereni da orangutan sve to čini kako bi pojeo ptičicu, jedno je dijete uprkos svima jasno izreklo – „Ne, on je spašava!“
Poslušajte i vi molim, uvjerite se sami...
Dijete je reklo ono što je doista i vidjelo, dok su odrasli vidjeli ono što su mislili.
"U njihovim malim svjetovima u kojima djeca svoju egzistenciju imaju...
Ne postoji ništa što se tako točno spozna
i što se tako točno osjeća
kao nepravda."
...rekao je Charles Dickens.
Ponovo se dakle vraćam na ono zapažanje koje sam iznijela promišljajući razloge zbog kojih recimo vjerski službenici, ali i većina stanovništva, vide golotinju sa plaže, ali ne vide svoju golotinju.
I u ovom je slučaju jedno dijete, takoreći još uvijek “nezagađeno/neopterećeno” strahovima-inhibicijama-iskustvima odraslih (lišeno svih njihovih vjerskih, društvenih i drugih konotacija) pred sobom vidjelo samo ono što se uistinu događa, a ne ono što bi se po odraslima moglo dogoditi. Jer još uvijek lišen nekih okrutnih ljudskih pojmova, djetetov um u viđenom događaju nije vidio ono što bi po inhibicijama odraslih trebao vidjeti - već je vidio samo ono što su doista vidjele i prenosile njegove oči. A njegove su oči vidjele “samo” tu jasnu istinu - da stari olinjali orangutan spašava ptičicu.
Stoga je i ova dirljiva zgoda, zgodan primjer naše počesto nesvjesne – uvjetovanosti. Ona je primjer što gubimo u odrastanju i što gubimo kada pojave oko sebe prestanemo promatrati otvorenih očiju, opterećeni nekim utezima i naučenim predrasudama koje nam neminovno iskrivljavaju vidike, a da sami toga počesto nismo ni svjesni. Da bi bolje i jasnije vidjeli - valja skinuti konjske zaklopce (slipce) sa očiju, jer nam zaklopci (pa bili oni društveni, vjerski, rodni, ideološki, odgojni etc.) neizbježno sužavaju pogled. Naša nam uvjetovanost diktira da ne vidimo drugačije nego onako kako smo naučeni da vidimo. A posljedice takvog (ne)gledanja mogu biti katastrofalne.
Valjalo bi stoga, uz razumijevanje, ponovo naučiti progledati očima djeteta. Ali kako to učiniti?
U preambuli "Povelje o pravima djeteta" (usvojena 20. studenoga 1959.) stoji rečenica koja veli:
"Čovječanstvo duguje djeci najbolje što ima."
A jedna od točaka "Konvencije o pravima djeteta" Ujedinjenih naroda veli slijedeće:
„Djeca i mladi imaju pravo na informiranje, kao i na to da svoje mišljenje slobodno kažu i budu saslušani.“
U sljedećoj priči koja me ponovo dirnula, spašen je jedan, ni manje ni više, nego - kit. Grupica aktivista naišla je na pučini na bespomoćnog kita zapetljanog u ribarske mreže, te ga uz pomoć samo jednog nožića i vlastite upornosti nakon nekoliko sati uspjela osloboditi. Presretna životinja uskoro je spektakularnim skokovima izrazila svoju neizmjernu radost (ako naravno sebi dopustite vjerovati da i ta veličanstvena bića mogu osjećati). Tek tada, slušajući oduševljene komentare u spasilačkom čamcu, jedan slatki glasić među spasiocima otkriva da je sa njima cijelo vrijeme bilo i dijete, dijete kao svjedok cijele plemenite akcije, i koje na kraju, gledajući radost jednog kita, svojoj mami ovako obznanjuje svoju jasnu spoznaju:
-„Mama ja znam što ona radi!“
„Dušo, što ona radi?“ -odgovara joj mama.
-„Ona nam pokazuje da je potpuno slobodna!“
„Da!“ -potvrdi mama.
Poslušajte još jednom i vi molim i uvjerite se sami...
Post je objavljen 26.07.2011. u 00:09 sati.