Marketing
Danse Macabre
Mrtvački ples, ples smrti, povorka mrtvaca, ples mrtvaca (franc. danse macabre, njem. Totentanz), kasno-srednjovjekovna alegorija i ikonografsko-umjetnički obrazac prikaza nazočnosti smrti te prolaznosti života, bez obzira na nečiji status u životu. Prikazi povorke smrti ujedinjuju sve staleže, a nastali su kao ilustracija pjesništva o prolaznosti života, koje se širilo Europom, poglavito nakon epidemije crne smrti (bubonska kuga 1346).
U povorci su obično prikazani papa, kardinal i kralj, koje u nizu slijede obični ljudi kao što je krčmar, golo dijete, prosjak, djevojka, vojnik i posljednji lik u koloni, trgovac, koji će pokušati potkupiti smrt, nudeći joj zlato i sve bogatstvo koje je stekao za života. Ali se ona ne može potkupiti - smrt nema milosti i dolazi po svakoga. Likovi nas trebaju podsjećati na krhkost ljudskog života i ispraznost lažnih zemaljskih veličina, u univerzalnosti smrti svi smo isti - bez obzira na položaj u životu, Ples smrti sve izjednačava.
Postoje dva tipa plesa mrtvaca. Stariji, »francuski« tip, prikazuje kolo u kojemu mrtvaci plešu s ljudima, likovi su okupljeni u parovima, a svaki par ilustrira stihove koji opisuju razgovor između mrtvaca i žive osobe. Drugi, »baselski« tip, prikazuje u parovima poredane likove u povorci koja se kreće prema otvorenu grobu. Mrtvaci se prikazuju kao raspadajući leševi ili kosturi.
U Europi postoje 72 očuvana prikaza plesa mrtvaca u zidnom slikarstvu, a najviše ih ima u alpskome krugu (sjev. Italija, Švicarska, Bavarska). Najstariji je poznati takav prikaz izveden oko 1424. u kosturnici Aux Saints Innocents u središtu Pariza, uništen u XVIII. st.
U Hrvatskoj su očuvana dva fresko-prikaza plesa mrtvaca, preciznije rečeno - u Istri, u grobljanskoj crkvi sv. Marije na Škrilinah kraj Berma (djelo radionice Vincenta iz Kastva iz 1474.), i u Sv. Trojstvu u Hrastovlju. Iako se ti prikazi formalno povezuju s »baselskim« tipom, najvjerojatnije se naslanjaju na neki stariji predložak talijanskog prostora, od kojih jedini poznati i sačuvani primjer ima Oratorio dei Disciplini (iz 1489) u Clusoneu kraj Bergama.
Na beramskoj fresci, pred povorkom stupa kostur-gajdaš, udarajući ritam plesu kojim Smrt odvodi u grob crkvene dostojanstvenike, svjetovne vladare i niže staleže, među njima i bermskoga krčmara, vojnika, dijete, prosjaka, te trgovca, koji je neuspješno pokušava podmititi.
U Hrvatskoj su očuvana dva fresko-prikaza plesa mrtvaca, preciznije rečeno - u Istri, u grobljanskoj crkvi sv. Marije na Škrilinah kraj Berma (djelo radionice Vincenta iz Kastva iz 1474.), i u Sv. Trojstvu u Hrastovlju. Iako se ti prikazi formalno povezuju s »baselskim« tipom, najvjerojatnije se naslanjaju na neki stariji predložak talijanskog prostora, od kojih jedini poznati i sačuvani primjer ima Oratorio dei Disciplini (iz 1489) u Clusoneu kraj Bergama.
Na beramskoj fresci, pred povorkom stupa kostur-gajdaš, udarajući ritam plesu kojim Smrt odvodi u grob crkvene dostojanstvenike, svjetovne vladare i niže staleže, među njima i bermskoga krčmara, vojnika, dijete, prosjaka, te trgovca, koji je neuspješno pokušava podmititi.
Kraj je i ovom danu. Srebreničke majke i nakon 16 godina pokapaju i oplakuju svoje mrtve, savijene nad grobnim humcima majke oplakuju svoje mile a pokojne, a u ušima još uvijek svježe i presvježe odzvanja „korektnost“ netom oslobođenog Šljivančanina koji se u Haagu srdačno izljubio i izgrlio, kao brat sa bratom, kao brat sa pobratimom, „herojem, a ne zločincem“.
Oh da, živi nad mrtvima i dalje plešu svoj pijani ples ludila. Ne osjećaju se krivima, ne, oni se ne osjećaju krivima, jer ovdje već i vrapci na grani znaju da kod nas „živ-živ, nitko nije kriv“. A tko je onda kriv, rekla bi naša stara majka - krivi su Marsovci, Marsovci su dakle krivi.
Nitko ne želi preuzeti krivicu na sebe, nitko se ne osjeća krivim, nitko se ne želi osjećati krivim. "Ne osjećam krivicu što sam oslobodio ubojice obitelji Zec". Ne sudi, jer će ti se suditi... ma ne sudi, pa će ti se suditi, suče. Nitko ne želi preuzeti odgovornost za nahuškane pse rata, nitko ne želi preuzeti odgovornost za oslobođene zvijeri puštene sa lanca, nitko ne želi preuzeti odgovornost za plaćenike, "profesionalce", za višedesetljetno besramno koketiranje sa fašizmom, za pometanje zločina pod tepih, za krvoloke koji su ubijali i klali, nitko ne želi preuzeti odgovornost za vlastito i njihovo zvjerstvo... ne, nitko nije kriv đ/g/enerale/i.
Samo što... samo što... naši vrapci odavna više sliče lešinarima, tim ptičurinama smti, odavna su naši vrapci zloguki gavranovi, skeletu slične prikaze koje sa oderanih grana primjereno svom izgledu i istini vrište „kriv-kriv, nitko nije živ!“.
A tko će reći majci? Tko će majci reći?
Tko će joj reći da joj je pseto rata uzelo dijete. Tko će joj reći da je zlo, koje je na nečiji poticaj izmililo i u nečiju korist ignorirano i u nečiju korist tolerirano i glorificirano, s jezivom lakoćom lakomo progutalo njeno mlado. Ovih dana jednim uhom hvatam rečenicu - Tako sam ponosna našom policijom u slučaju male A.
Nisam imala srca priupitati - ponos čime? Što su napravili da bi bili na ponos? Spektakl, koji ne služi ničemu, paradu nemoći? Ponos čime? Još uvijek nepronađenom žrtvom? Traljavošću ophođenja sa zločincem, tipičnim nesankcioniranim psom rata? Nisam imala srca, ne, lažem, nisam imala hrabrosti, to je istina, nisam imala hrabrosti urušiti tu lažnu nadu, tu slijepu vjeru u slijepu pravdu, to naivno samozavaravanje funkcioniranjem sustava, dok makabristički ples živih i mrtvih - mrtvih i živih, pjano, pijano, pijanije, divlje, ludo, traje i traje i traje...
Traljavo, nemušto, interesno, neukusno hodočašćenje ucviljenim majkama koje zlu sudbinu svog djeteta još uvijek samo naslućuju, ali je u slijepoj nadi slijepo odbacuju, jer nikakva dokaza za nju još uvijek nemaju, neukusno u svakom pogledu pa i ovom, mojem, i zato ne usuđujem se, ne usuđujem se čak ni verbalno hodočastiti dalje, nemam pravo, pokapati nemrtve koji su mrtvi i nežive koji su živi, mi nemamo to pravo, nitko suštinski nema to pravo, lešinari smo, prokleti smo...
Nosim i držim u svom krilu bolno ratno sjećanje Bombardera s Kvarnera, to jest pokojnog V.Bebića, sjećanje dakle tuđe, njegovo, čovječje... Teško, bremenito i plemenito sjećanje o skromnim roditeljima, stisnutima u se` kao dva ranjena ptića u gnijezdu, stisnutima pred crnom viješću koju im je i sam potpuno zgrčen nosio, o smrti njihova sina jedinca... Sjećam se uzajamne boli, sjećam se neizmjerne tuge, sjećam se suza jednog čovjeka, sjećam se njegove prispodobe o ta dva stisnuta ranjiva uzdrhtala i slomljena ptića, čije je gnijezdo najednom ostalo pusto...
Zašto ove žene ovdje same plešu?
Zašto je tuga u njihovim očima?
One plešu sa svojim nestalima
One plešu sa mrtvima
One plešu sa onima koji su nevidljivi
Njihova tjeskoba je neizreciva
One plešu sa svojim očevima
One plešu sa svojim sinovima
One plešu sa svojim muževima
One plešu same
One plešu same...
O da, lako je na smrt huškati i u smrt otjerati tuđe dijete, lako se za takvo junaštvo kititi herojstvom, ali biti heroj i roditeljima reći da im je jedino dijete mrtvo... ne mogu pobjeći mislima koje me proganjaju, kad bi ovim najcrnjim završetkom ratovi započinjali... ne bi nikada ni počinjali...
Jer kukavice smo, da, kukavice smo, a rijetki su sposobni biti autentični heroji koji quangelovski nezgrapno, u svojoj ogoljeloj jednostavnosti možda i grubo, ali do srži pošteno, oči u oči, izgovaraju - Majko, tvoje dijete je mrtvo.
Hej gospodine...
Posijao si gorku žetvu
Možeš li zamisliti svoju vlastitu majku
Kako pleše sa svojim nevidljivim sinom.
A vi... vi najobičnije ljudske zvijeri, vi krvoločni psi rata, vi bijesna paščadi (vi profesionaci), s gađenjem vam prizivam lik, ljubite se i grlite se, i ne osjećajte krivicu ni za što, perite svoje krvave ruke, perite uzaludno sebe, ta Marsovci su krivi, a dotle, a dotle...
majke i dalje plešu same.
One plešu same.
Post je objavljen 11.07.2011. u 23:59 sati.