Marketing
Verbalne manipulacije kao način komunikacije
Nacionalizacija, drugovi, nacionalizacija, ali zbog povijesnih konotacija koristi se neutralniji izraz rješenje pravne države.
Sveprisutni teror riječju terorizam, kao izgovor i oružje represivnog aparata. Huligani i huliganizam, ponovo kao krinka opasnih društvenih propusta.
Najnoviji Popijačev biser "vjera mladih u institucije", a u biti nesposobnost vlasti da zaustavi rast nezaposlenosti, etc...
Iako su svakodnevne verbalne manipulacije postale način komunikacije (ponekad su u pitanju samo sulude verbalne vratolomije, prethodni primjer popija(n)čenja), ne mogu pristati na osude donesene naprečac, niti na površna etiketiranja, niti shvaćam kako ljudi uvijek i nanovo olako nasjedaju na servirane odgovore koje prihvaćaju bez i malo dubljeg promišljanja o pozadini neke slike.
Nedavno naletih na članak u kojem se današnji naivci izruguju stanovnicima pretprošlog stoljeća i njihovoj naivnoj slici budućnosti. Što je krivo u toj slici? Pa već izrugivanje bez razumijevanja, jer maštanja onih iz minulih stoljeća o budućnosti (a našoj sadašnjosti) uopće nije toliko naivno ako zanemarimo zastarjelost izgleda njihovih vizija. Slika budućnosti u mnogim je detaljima više nego pogođena, čak jezivo pogođena, nadkriveni gradovi, kuće na kotačima, podmornice, pokretne trake... aparati za gledanje na daljinu, kutije koje govore i prikazuju slike. Kutije u koje buljimo...
Zanimljiv je način na koji mediji od svog komercijalnog početka (20-ih godina prošlog stoljeća) prikazuju svoje konzumente, odnosno zanimljiv je način njihove reklame/prodaje sebe. Obično je u reklamama prikazan razdragani obiteljski nukleus pred tv ekranom, nasmijani roditelji i djeca, kojima su ponekad dodani djedovi i bake, te kućni ljubimac (najčešće pas, retriver ili labrador zlatne dlake), rekli bi tipična, vesela, bezbrižna obitelj koja se zajednički pred ekranom zabavlja i smije.
Slika je naravno lažna, stvarnost je upravo suprotna. Pred ekranima danas sjede zombiji. Ako su u počecima televizije kao mas-medija postojala plemenita nastojanja i pobude da ona bude sredstvo obrazovanja, te su se pobude galopiranjem modernih vremena stubokom promijenile. Iako mediji i dalje koriste isti argument o ekranima kao sredstvu obrazovanja, oni sredstvo obrazovanja već odavno nisu.
Kada mediji svoje konzumente prikazuju kao sliku razdragane obitelji – to je naravno lažna slika. Lažna slika koja potura mali ekran kao obrazovno sredstvo i sredstvo zabave, a u biti je sredstvo manipulacije. Sretne obitelji iz reklama su u stvarnosti danas disfunkcionalne obitelji. Sretne obitelji pred malim ekranom – danas su zatupljeni zombiji pred malim ekranom. Konzumenti pred ekranima nisu sretni, već nezadovoljni i sve nesretniji, ali im ekrani prodaju sliku sreće. Ekrani ih čine ovisnima o toj slici, vječno gladnima i žednima novog šuta, gušeći sposobnost kritičkog razmišljanja. Čine ih bezvoljnim ovisnicima, čine ih podložnima. To je način na koji mediji, igrači i veleigrači, danas funkcioniraju, to je način na koji danas funkcionira cijeli svijet.
Vratimo se na grafikon sa početne slike, po njemu problemi u pojedinim zemljama imaju očitu poveznicu sa količinom vremena utrošenim pred malim ekranima, no... je li tomu tako ili nas oči opet varaju? Rekoh da ne mogu pristati na osude donesene naprečac, niti shvaćam kako ljudi uvijek i nanovo olako nasjedaju na servirane odgovore koje prihvaćaju bez i malo dubljeg promišljanja o pozadini neke slike.
Krenimo stoga ovaj put od dna grafikona, njegov vrh neprikosnoveno drži US, ali krenimo mi ipak od dna, na dnu su dakle one zemlje u kojima se navodno najmanje sati dnevno gleda televizija:
zadnja je Švicarska kao vječni uzor neutralnosti i mirnoće, ali... još odzvanja zabrana gradnje minareta, Norveška – recentni pokolj, Austrija – monstruozni sadistički očevi, a gle-gle, par zemalja iznad smjestila se na tablici i Velika Britanija – aktualni neredi mladeži, Njemačka – redovite neonacističke parade, Francuska – departmani u plamenu, deportacija Roma... etc, etc.
Na tablici primjećujem nema Afrike, Azije, Južne Amerike, znači li to da tamo nema problema?
Što je dakle istina?
Od trenutka kada smo rasplakanom djetetu obećali kupiti smoki ako bude dobar ili mu slagali da ga nećemo tući po guzi, do tupog čekanja objave o novoj uplati mirovina preko sredstava informiranja. Od kolijevke pa do groba...
komunikacije služe kao alat manipulacije.
Naslovna činjenica samo je modernizirana sveprisutna nadgradnja koja pojavom televizije kao mas-medija neometano cvate, manipulacije su postale toliko utopljene u našu stvarnost da čine jedinu prisutnu komunikaciju (za one koji žele znati više: Kako manipulirati javnost). Zabrinjavajuće.
p.s. budući da će cijeli državni vrh sutra paradirati ovdje na Maratonu, već znam da će cvasti tisuće verbalno-manipulativnih cvjetova
Post je objavljen 12.08.2011. u 19:27 sati.