Pregled posta

Kobilica + rebro

U slavnoj kraljevskoj mornarici britanskog imperija u nastajanju, kada su još neistražena morska prostranstva zemljine kugle još uvijek oplovljavali fragilni i prelijepi jedrenjaci, postojala je ta pored bičevanja iznimno okrutna (obilno holivudizirana), ali učinkovita disciplinska mjera za mornare (preuzeta iz danske mornarice) koja se primjenjivala rijetko i samo u slučajevima najtežih prekršaja, odnosno u onom što se u tom malom svijetu svedenom na osamljenu brodsku orahovu ljusku na dalekoj pučini smatralo najtežim prekršajem.

Mjera se zvala - provlačenje ispod kobilice. I sastojala se upravo od toga, provlačenja ispod brodske kobilice, mukotrpnog i sporog procesa povlačenja kažnjene osobe ispod broda, ispod one grede, odnosno onoga što brodoznalci zovu brodskom kičmom, onog dna koje čini nosivi stup brodskog kostura. Prekršitelja bi se konopcima vezalo za ruke i noge i sa palube polako provlačilo ispod površine mora i kobilice broda, i to ne popreko (ako ste pomislili: pa što je to, to bi Kike Curavić u jednom dahu) već uzduž, tako da šanse za eventualno preživljavanje budu svedene na minimum. No kažnjenicima je ipak po običaju bila ukazana tolika milost (?) da bi se smatralo da su svoj grijeh u potpunosti otplatili ukoliko bi naravno preživili takav postupak. Nije mi poznato da je bilo takvih, a ako ih je i bilo da se nisu utopili, s obzirom na zadobivene ozljede, ne vjerujem da su živjeli još dugo, a i ono malo što su još poživjeli bilo bi u mukama. Bilo je to jedno okrutno čak i simboličko pranje od grijeha, gotovo pa novo rađanje, prisilno kušanje (ne)mogućnosti života izvan (ispod) njihova zadana svijeta.

Najteži prekršaj kojega se ovom okrutnom mjerom kažnjavalo bio je... sada se vi mislite: prevara, krađa, napad, ubojstvo? Ne, ništa od toga, iako svi ti prekršaji na moru (kao i na kopnu) jesu bili ozbiljni i primjereno svojoj težini sankcionirani, ali najteži prekršaj je bio zapravo nešto za tu izoliranu zajednicu naizgled puno banalnije, prekršaj je bio – neposluh. Da, neposluh.

No zašto neposluh kao samo naizgled banalan prekršaj, a opet je povlačio tako okrutnu mjeru? Upravo iz razloga što se radilo o minijaturnom svijetu, izoliranom daleko-daleko od svake civilizacije i time od svake mogućnosti spasa u slučaju bilo kakve nevolje. O svijetu koji je za opstanak/preživljavanje morao biti - samodostatan, i koji je zbog toga iziskivao čeličnu disciplinu, besprijekoran rad svih kotačića u liniji zapovijedanja i slijepu poslušnost nadređenom iznad sebe, dakle poslušnost bez pogovora. Na vrhu te apsolutno diktatorske piramidalne zajednice bio je naravno kapetan, koji je na tom komadiću brodske palube bio apsolutni gospodar života i smrti svih na brodu, baš zato jer je u onim dalekim vremenima (kada, ne zaboravite, nije bilo ni pomorskih karata, a kamoli radia, satelita ili GPSa) svaki plov bio pitanje života ili smrti, a kapetan je nosio tu odgovornost da svaki član njegove posade funkcionira besprijekorno, jer je svaki član posade bio ključan da ih žive vrati kući - sve. Šepanjem samo jednog kotačića u stroju ugroženi su bili svi. Gubitak samo jednog člana tog minijaturnog samodostatnog svijeta opasno je umanjivao njihove šanse za preživljavanje i povratak u sigurne luke. I otud je disciplina bila čelična pa i okrutna, kapetan je bio bog i batina, njegova riječ je bila neupitna svetinja, a cijeli je zapovjedni lanac, od najnižeg časnika do samog kapetana, bez obzira na sposobnost ili nesposobnost zapovjednog kadra, bio neupitan tabu kojeg se nije smjelo ni u snu, a kamoli na javi, propitivati. Nije se smjelo. Rušenje discipline ruši cijelu zajednicu. I sama pomisao na pobunu bila je nezamisliva, a provedba kažnjiva smrću.

Pobune su zbog tog pitanja života ili smrti stoga bile rijetke, ali nije da ih nije bilo. Najpoznatija je ona svima poznata pobuna na Bountyu, ako ne zbog povijesti, a onda zbog Mel Gibsonovih modroplavih okica. Kako filmska mašinerija kao i svaka korporacija ima svoje zakone (čitaj: profit) nije joj previše stalo do povijesnih detalja i istine koliko do spektakla, tako da je i kapetan Bountya, ozloglašeni Bligh, filmskom vrpcom osuđen na vječni lik negativca, iako se čovjek u zbilji zapravo potvrdio kao ludo hrabar i neviđeno vješt i sposoban pomorac, koji je sebe i šaku svojih ljudi nakon 6,5 tisuća km (47 dana) u čamcu za spašavanje doveo do luke spasa odlučan u namjeri da povrati svoj brod i pobunjenike dovede pred lice pravde.

Pretpostavit ću da smo do sada svi prežvakali pitanje pohlepe, pa ako i nismo, zamislimo da jesmo, pa i nju i sve detaljčiće iz žiže razgovora ovih dana stavimo na tren sa strane, kao da to nema nikakve veze sa ovim o čemu promišljamo, te zaplivajmo nekim do sada neistraženim, a moguće je vrlo zanimljivim vodama.

Kako Crkvu često uspoređuju sa lađom, ponekad Kristovom, ponekad samo lađom, ponekad u pjesmi lađom na žalu, no sve u svemu ipak nekakvom lađom (religijama očito vrlo draga riječ), a po logici razmišljanja (i samoj zapovijednoj piramidi) toj lađi bi kapetan bio sam otac Papa, pitanje mi je logičkim slijedom nadošlo samo od sebe - što bi bila kobilica te lađe (budimo realni – tankera) ispod koje će provlačiti neposlušne članove njene posade? Ima li je?

Na stranu trenutno stavljam zastarjelost takvih metoda, zastarjelost broda, zastarjelost posade, navigacijskih karata, pa i sami zapovijedni lanac. Na stranu stavljam sve što se kao i ona pohlepa s početka, vjerujem, podrazumijeva. Na stranu stavljam sve što se logički samo po sebi sada dade vrlo lako obducirati. Ovdje na stranu stavljam i nedosljednost samog kapetana u nekim drugim situacijama, te ga u svrhu oslobađanja naše mašte vizualiziram kao dosljedno krutog Bligha koji ne odstupa od vojničke discipline koja osigurava (?) preživljavanje.
Da ne bi bilo zabune, kao osoba koja navija za buntovnike, za istupanje iz korporacijskog stroja, te organski ne podnosi slijepoću poslušnosti, bez obzira na svu eventualno zadivljujuću kapetanovu vještinu - navijam za kokosove palme na Pitcairnu. Što se mene tiče, dečki su napravili naj-stvar kada su probužali onaj brod i zapalili ga - prepustili sinjem moru (iskonskoj lađi sveg života), te sebe prepustili toplim zagrljajima havajskih ljepotica na komadiću svoga tropskog raja. Plodite se množite se... i poslušaše Ga, na najdoslovniji mogući način. Jesu li poslije zažalili ili nisu, druga je priča. Uski okviri diktiraju okrutnost no pružaju sigurnost, svako oslobađanje ima svoju cijenu koju većina nije spremna platiti odričući se komoditeta poslušništva.
No zamislimo na tren da do uspješne pobune nije došlo, da Pitcairna nema i da ga u nekom novom obliku neće biti, dakle pitanje iz moje čiste znatiželje - što bi bila kobilica ove lađe?

p.s. kao zanimljivost ova vam Evina kćer donosi (nakon ovakve priče možda i umirujuću) činjenicu da neretvanske lađe kao tradicionalna riječna plovila nemaju klasičnu kobilicu – kostur se sastoji samo od rebara. Zato nemajte straha, slobodno budite neposlušni, nemaju vas ispod čega provlačiti

p.s.2. ali mene ove vode i dalje nekamo vode... hm, snažna rebra kao ženski princip garantiraju neretvanskoj lađi širok bok, plitki gaz, veliku nosivost i činjenicu da se održava na površini vode, a to je na mirnim deltama rijeka dovoljno. Kao što bi opet bez kobilice koja osigurava balans na uzburkanom moru, brodovima bilo nemoguće izići iz luke...
Kapetane, dok čepite te rupe u svom šupljem čamcu, a gle apsurda šupalj je jer ga čepite, šapnut ću vam nešto onako naočigled elementarno - jedno bez drugog u burnim vodama očito ne ide. Adam oduvijek išće svoje rebro.

Post je objavljen 09.08.2011. u 00:58 sati.