MODESTI BLEJZ

Socijalna psihologija među mnogim fenomenima bilježi i pojavu takozvane difuzije odgovornosti u grupi, odnosno rasplinjavanja osobne odgovornosti za neku odluku kada se pojedinac nađe u grupi. Recimo u slučaju rješavanja nekog problema, pojedinac u grupi reagira posve drugačije nego kako bi reagirao da je sa problemom suočen sam. Ako je pojedinac sam, rješavanju problema će pristupiti odmah i bez suvišnog promišljanja, no ako je u grupi, tada se njegovo ponašanje najslikovitije može opisati rečenicom: Tko će prvi – toliko Nas je, ma ima tko će (preuzeti odgovornost), sigurno će netko drugi, drugi će, ne(ću) Ja.

Kao posljedicu naravno imamo grupu koja raspršuje odgovornost na ostale u grupi i time je anulira / briše, grupa ne osjeća ništa (od odgovornosti), odnosno to čini sa zadrškom, jer se nitko u grupi ne osjeća osobno odgovornim, odgovornost se dijeli sa kolektivom, odnosno, kolektivno se - negira. Sjećam se jednog sličnog zapažanja sa tečaja prve pomoći gdje je doktor iz profesionalnog iskustva sa terena posvjedočio kako više šanse za preživljavanje ima stradali na kojem oživljavanje vrši jedan čovjek, nego više njih, jer jedan spašavatelj oživljavanju pristupa bez promišljanja i gubitka vremena (a vrijeme je u takvim trenucima ključno), dok više spašavatelja dragocjeno vrijeme gubi na dogovor tko će i kako što raditi.

Difuzija odgovornosti u grupi, osim gubitka vremena i odlučnosti, donosi još nešto – fiktivno umanjivanje osobne krivnje za sve loše što grupa čini. Dijeljenjem odgovornosti, raspršivanjem odgovornosti u grupi, pojedinac pred samim sobom raspršuje, umanjuje te alibira i osobnu krivnju - jer je sa sebe prenosi na grupu, kao pojedinac je u grupi utapa / poništava. Njegov doživljaj sebe tada se najslikovitije može opisati rečenicom: Tko je kriv – toliko nas je, ma ima Tko je (odgovoran), sigurno je Netko drugi, drugi je, dakle Nisam ja!