< | listopad, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Chris Rea - Road to Hell Napokon su to priznali i javno! Evo sinoć, prvi put uživo na RTLu čujem ono o čemu se već odavno u narodu priča utiho - autocesta do Ploča neće biti završena ni ove godine. Ma ni u snovima Štoviše, nije bila završena ni prošle kad je trebala biti, neće ni ove kad je obećana biti, a sigurno neće ni sljedeće godine koju više ni ne spominju. Sada je jedino pitanje hoće li autocesta uopće ikada biti završena, jer se spominje odgoda od čak 6 godina. Čudim se da nije i 666, to je tako lijepa brojka, slikovita A sve su nas do nedavno uvjeravali da će A1 do Ploča stići do kraja godine i da je sve u najboljem redu I dok su naivci pored zdravih očiju slijepo u dolazak nedolazeće autoceste vjerovali, meni je i samo onako odoka promatrajući brzinu napredovanja zemljanih radova kod Vrgorca već odavno postalo jasno da će do kraja neke godine A1 stići, ali koje to godine ili bolje reći stoljeća? Naime po planovima i obećanjima hrvatskih cestograditelja A1 je već 2008. trebala biti tu, ali je taj rok lani šutke probijen i prebačen na 2009tu, da bi i u ovoj godini bez ikakvih objašnjenja rok prebacili na sljedeću i tako unedogled do svetog nikada. I mislite da će za to itko odgovarati? Ma nijedna glava za to neće pasti. Niti u HACu niti u Vladi. Jer o moj bože - kriza je. Nema se para. I nikome ništa. Glavno da se farbaju tuneli. U svim duginim bojama. Ma farbaju oni nas, farbaju. A tko je nama neretvanskim seljacima kriv kad Ploče nemaju Kalmetu, jel´ tako. I hebemti Sanaderu Pelješki most da ti hebem! Sada više nego ikada. Za kojekakve bolesno grandiozne projekte se imalo i ima, a za dovršetak žile kucavice hrvatskog juga se nema, za tih zadnjih 15ak kilometara spoja od Vrgorca do Ploča presušile financije. Ma kiseli ti kukumar na prkno izlazija! Nije mi jasno kako im spajanje druge hrvatske luke na kvalitetnu cestovnu mrežu nije u primarnom interesu? Ta ne radi se ovdje o par autića dnevno koji možda hoće, a možda i neće ostaviti HACu koju kunu na naplatnim kućicama. Ovdje se pored cjelokupnog sezonskog turističkog prometa za krajnji jug to jest cijelu dubrovačko-neretvansku županiju, dolinu Neretve i sam Dubrovnik, radi i o transportu za jednu luku, luku Ploče koja je poslije Rijeke druga hrvatska luka po količini prometa koji kroz nju prođe. Zar ova blentava ekipa ne shvaća koliko tih još par bijednih kilometara do Ploča znači ovom narodu što ovdje životari? Pa cijeli bi ovaj kraj dolaskom autoceste dobio gospodarsku injekciju adrenalina. Ova zadnja dionica bi samo turističkim sezonama isplatila samu sebe. Zar oni ne kuže na kakve smo mi lokalne podrtotine osuđeni? Pa to su ceste smrti, a ne ceste! Prođite samo dionicu od Makarske ka Pločama ili od Vrgorca ka Prologu, u te se izderane kaldrme nije ulagalo ima pedeset godina, friški asfalt je ovdje nepoznanica kao pingvin u Africi, to su sve zavoj na zavoju, rupa na rupi i zakrpa na krpi. Silne kamione i prikoličare koji voze za Luku uopće ni ne spominjem. A sa povećanjem prometa koji se izlaskom sa A1 u Ravči slijeva na loše lokalne ceste – povećava se i rizik od prometnih nesreća. Koliko ih treba poginuti prije nego se nešto poduzme? Ma ja znam da mi lokalci već svaku zakrpu poznajemo po imenu i da točno znamo na kojoj je rupi Ivin mali razbija golfa, na kojoj je okuci mali Mate prokliza ćaćinog merdžu i u koju se koštelu Ante zabija kad se ono sa svadbe podnapijen noću vraća iz Otrić Seoca, ali trebate to vidjeti kada dođe sezona... ajmeeeee! Kada dođe sezona i kada oni jadni turisti stanu silazit sa autoceste pa se počnu od Vrgorca naovamo gubit u vremenu i prostoru! Pa majko mila to treba snimati. Pa ti su ljudi prestravljeni! I to s razlogom! Od Vrgorca do nas lokalni putovi su toliko loši, uski i opasni da se netko tko ovaj kraj ne poznaje s lakoćom zbuni i izgubi, a kako i neće kad nosi glavu u torbi. On jadnik više ne zna gdje bi krenija il´ bi glavom skrenija. On više ne zna hoće li na Staševicu za Ploče, ili će na Mali Prolog pa livo na Kobiljaču i Karamatiće za Ploče ili će pravo na Prolog pa tražiti priko Neretve most u Metkoviću i onda se vraćat u Opuzen pa kod Stjepana Filipovića produžit za Dubrovnik Znam da vam tek sad ništa nije jasno. Jer kakav brlog, kakva Kobiljača i kakve veze narodni heroj Stjepan Filipović ima s tim?!? Ma nema to veze s ničim! S ničim kažem vam ja, a najmanje s pameću! Pa sad znate kako je tim zagubljenim stranim jadnicima. Mislim da se ne jedan uhvatio za glavu i usrid noći usrid ničega zavapio - pa milamajko di san ja ovo doša (na kojem god jeziku da mu mila majka govorila)?! Ma džabe njemu GPS i džabe šta mu tamo lipo piše da se vozi po državnoj cesti kad on vlastitim očima svjedoči da kroz mrkli mrak vozi po nekoj izlokanoj seoskoj kaldrmi bez ikakvih oznaka, bez znakova, bez putokaza, sam samcat kao božja ovčica usrid nekog balkanskog božemiprosti Pakistana. Mislim da oni koji se nekako na slijepo uspiju dočepat magistrale ljube asfalt na koji su izišli i zahvaljuju svim svecima kojih se site O čemu se to ovdje zapravo radi i dokle je autocesta konkretno došla? Za sve one koji se nisu spuštali južnije od Like ili sjeverne Dalmacije problematika je možda zbunjujuća, ali pokušat ću to malo bolje pojasniti. Kad se A1 spustila do čvora Dugopolje i Splita, time nije završilo njeno napredovanje na jug već se gradnja i dalje u dionicama nastavila iza strmih padina Biokova. Prvo je završena do čvora Šestanovac (odakle se možete kamenom dobacit do Mlikotinog Zagvozda ili lipo niz Vrulju spustit na jadransku magistralu pa do Makarske), a zatim od Šestanovca do čvora Ravča koji se nalazi 7-8 kilometara prije Vrgorca i za sada je zadnja izlazna točka autoceste A1. Zadnja dionica je dakle trebala biti ova od Ravče preko Vrgorca do Ploča, gdje autocesta iz zabiokovlja takoreći ponovo izlazi na more. Dakle od Ravče se uistinu nastavilo nešto prpati i teškom se mehanizacijom došlo pod sami Vrgorac, vijadukt preko Betine skoro je pa gotov, za njim je pola brda već odvaljeno, prizor je to za gledanje, počeli su nicati i potpornjići za daljnje vijadukte, no ti grubi zemljani radovi su izgleda to. Tu se stalo. Sada je koliko čitam građevinarcima bitno samo dovesti te radove u stanje u kojem će najmanje propadati dok se bude čekao nastavak gradnje, pa je izgleda upitna i ta kratka dionica do samog Vrgorca (a kamoli do Ploča 15ak km dalje na jug). Zašto se ova zadnja dionica do nas toliko razdužila i zašto je skuplja od dosadašnjih? Razloga ima i nema. Odmah u pripremnim radovima ove zadnje dionice Ravča-Ploče, iskrsli su neki problemi koji su pokazali da će baš ova dionica biti jedna od najgadnijih dionica za građevinare. Naime, pokazalo se da je konfiguracija tla izuzetno zahtjevna zbog svoje raznolikosti. Konkretno, iz strašno brdovitog područja, velikog broja tunela i vijadukata naglo se prelazi u močvarno i vodoplavno područje koje zahtjeva potpuno drugi pristup u gradnji. To vam se recimo najbolje vidi kod ogromnog vrgoračkog vijadukta preko Bunine i recimo na već dovršenom čvoru Čeveljuša, to jest pristupnoj brzoj cesti od Ploča (Luke Ploče) ka autocesti, a koja za sada ne vodi - nigdje. Da, dobro ste čuli – u nigdje Vrlo slikovit prikaz sveopćeg st(r)anja u zemlji. To jest, ta pristupna cesta vodi ka budućoj autocesti i budućem čvoru Karamatići, ali budući da buduća autocesta još nije stigla ona ne vodi nigdje - nego iz močvare u brdovite Karamatiće. Od komara do kozara. A odande se prijatelju snalazi. Tako da vam je situacija danas sljedeća, od Ploča se sa gradnjom krenulo ka Vrgorcu, od Vrgorca se sa gradnjom krenulo ka Pločama - no još se uvijek nismo našli u sredini Nakon nekoliko godina i dalje fali onih ključnih 15ak km autoceste između. Zašto se to do sada nije izgradilo? Pa do sada su uvijek nešto muljali, opravdavali se, nalazili izgovore, ali sada je situacija jasna – nema se. Pred samim ciljem se nema. Ma zamislite vi to. Kakvo je to mudro strateško dugoročno planiranje bilo. Skoro kao u Podravci. Ti dam ti dam da mi daš. Ja mislim da kad bi meni i Vrgorčaninu dali žlice u ruke i da on stane sa svoje strane kopati autocestu, a ja sa svoje - da bi se prije nas dvoje blogera našlo na po´ puta nego ovi iz Hrvatskih autocesta. Ili bi se barem nakopali krumpira A cijeli bi ovaj kraj dolaskom autoceste gospodarski oživio. I sad mi stvarno ovi naši nisu jasni. Ni ovi Naši ali i naši naši. Naši ovdje svi muče, nitko ne bleji, svi zabili glave u pijesak ka nojevi, a ovi Naši se protiv krize bore zaustavljanjem bilo kakvog napretka Rade li to oni namjerno? Guraju li to oni namjerno ovaj narod u još veća govna? Zar su toliko glupi? Bojim se da jesu. Ovo odustajanje pred samim ciljem, pa to je kao da Stipe Božić dođe deset metara pod vrh Everesta i kaže - e sad se idem vratit. Ma ludilo brale - idemo dalje unatrag p.s. a evo i potvrde šporkih igara, dionica do Ploča skuplja za 443... |
Cosmo Kramer Živio nam Predsjedniče! |
Ne znam, nakon današnjeg Nedjeljom u 2 imala sam osjećaj da bih nekoga mogla rastrgati zubima Samo slušanje svjedočanstava to troje hrabrih ljudi (Iva Radonja iz Dalmatinke Nove, Zoran Micek iz MTČ-a i Tonči Mužić iz Željezare Split), to troje radnika sa velikim R, koji su se usudili pod svaku cijenu, pa i cijenu vlastite egzistencije, boriti sa pljačkašima, parazitima, mafijozima koji su po već svima poznatom scenariju hrvatske pretvorbe i privatizacije nažalost legalno popljačkali i upropastili naša nekoć najproduktivnija poduzeća, naše gospodarske perjanice, dovelo me do neuračunljivog stanja. Nisam znala bi li se smijala ili plakala ili toj tajkunsko-mafijaškoj bandi - psovala mater! Teško mi je gledati poniženje poštenog čovjeka. Doslovno mi je u jednom trenutku uskipila krv, shvatila sam da mi je potrebno hitno smirenje, nešto lijepo za dušu, čisti trenutak spokoja koji će mi povratiti mir jer nakon što su mi takli živac sad je pravi trenutak za to. Pa eto, neka ovo bude kutak za jedan kulturni trenutak... *jedno friško glazbeno otkriće, dečki su me naprosto pomeli, nevjerojatna stvar, ugođaj nekog zadimljenog jazz lokala daleko daleko na američkom jugu, tihi zavodljivi uvod, rašpavi glas, a onda kad se zahukta... ´Addict Me´ benda The Local NYC *oduvijek sam izrazito voljela scenski pokret, evo jednog prelijepog modernog plesa prekrasne koreografije za solo izvođačicu... glazba: ´Exile´ Geoffrey˙ Oryema; koreografija Edgar Zendejas; plesačica Cheng-fang Wu *i po meni jedna od najljepših reklama koje sam vidjela u životu, Levisova reklama ´Odiseja´, jer i reklame mogu biti djela vrhunske umjetnosti... glazba ´Sarabanda´ G.F.Handela; redatelj Jonathan Glazer A sad kad sam se smirila.. ok narode, šta se čeka!? Zar čekate da dođu i u vašu firmu, jel´ to čekate? Zar vam svjedočanstva ovih ljudi ne govore što nas u budućnosti čeka ako svi i dalje budemo zabijali glave u pijesak? Blog-kolega Vrgorčanin rekao je nešto vezano za temu branitelja što se jednako može primijeniti i ovdje... ´Na kostima ubijenih i na ranama zatvaranih i mučenih hrvatskih branitelja žive današnji uhljebljeni političari, lažu nas i pokradaju ovu državu... ovi naši što nas kradu i zaboravljaju tko im je omogućio da svoju debelu guzicu popenju do visoke državne fotelje su još gori jer su licemjeri i kradu u ime domoljublja svoj narod i svoje branitelje! Branitelji su stali na branik domovine 1991. i nadam se da su opet voljni stati na branik domovine i nabiti nogom u guzicu ove parazite koji nas pljačkaju...´ Vrijeme za kuku i motiku je već odavno tu, zar to ovom narodu nije došlo iz guzice u glavu? |
Vampiri, vampiri, vampiri, boktemazo svuda vampiri! Pa koji je sad to vrag. Zar je ovaj poslovično krvoločni svijet toliko poblunio da mu nije dosta vlastitih krvopija domesticus, nego traži još i one iz mašte? Čini se da čovječanstvu nije dosta što mu se netko napio krvi, pa traži još i kruha povrh pogače, nekog recimo profesionalnijeg, da mu se još iscrpnije na slamčicu naćuća krvce rumene (nebitno koje grupe ili rezus faktora, jer vampiri su kao nacija tolerantni čudo jedno, nikad nikome nisu brojali krvna zrnca). Upališ tako TV – film o vampirima, okreneš na kabelsku – serija o vampirima, čitaš novine – članci o vampirima, odeš na chat – upadneš u milijun soba s vampirima, gledaš u izlog knjižare – poslagane vampirske trilogije, ideš skuhat nešto iz nove kuharice - na meniu krvavi transilvanijski biftek! Zbombardirana tako vampirstvom, prvo pomislih da mi se pričinja, da vidim bijele miševe (kao jedno vrijeme sa onim prokletinjama, morskim psima, kada nisi mogao paštetu otvorit, a da iz nje nije iskočija veliki bijeli, na svakom si programu naleća na te zubate prokletinje), ali jok, ne umišljam, nisam ni tada, a ne umišljam ni sada. Sada su na tapetu malo drugačiji predatori, isto zubati i bljeđušavi, ali bez peraja. Danas kamo god da se okreneš opet vampiri, bilo kuda - vampiri svuda! Vampiri mi brate već izlaze na nos, ka´ mjehurići od Fante. A ako išta mrzim to je kad mi mjehurići od Fante izlaze na nos. Zato ne pijem gazirano. Od gaziranog samo neugodno grgolje crijevca. Nedavno odgledah i taj Twilight/Sumrak, i onako, filmski gledano, kužim zašto curke vrište na zgodne mlađušane, moderna holivudska produkcija čini čuda, upakiraju curkama opasnost u romantično-poetičnu limunadu i onda to provjereno pali. Sve tamo od Marlona Branda na motoru, loši su dečki uvijek bili seksi i cool. A nema lošijeg i kulerskijeg dečka od dečka vampira. Vampir je idealan muškarac u svakom pogledu. Pod prvo - tip je mrtav Ma zezam se ja, ej dečki, ne mislim ja tako, a šta bi mi ženskinje bez vas. Eh da, ali gdje je nestao onaj dobri stari Dracula koji je bija ružan ka ponoć, di su nestali Nosferatu (Max Schreck), Bela Lugosi i Cristopher Lee? Za njima se (da nemaju superfantastične vampirske moći) ni jedna ženska na ulici ne bi osvrnula, toliko su gadne ćunke bili, pa si takvom liku fakat vjerovao da je vampir. Sleti neki gadan tip s grede, visi kao drniški pršut, i kaže "slušaj mala, ja sam ti vampir i sad ću ti se napit krvi" i ti mu fakat vjeruješ, misliš u sebi – ej vidi, stvarno vampir. Barem je tako bilo do ovih naših modernih i ludih vremena kad se sve izokrenulo, pa je došao Coppolin Dracula i najjebozovniji, pardon, najzavodljiviji vampir u povijesti filma – ovaj macan Gary Oldman, grrrr... E taj nije trebao visjeti, sad su visjele sa njega. A poslije grrrr-njega zaredali i ovi moderni mlađahni vampirci koji koriste visoku tehnologiju, nose najmoderniju dark obleku i pate od egzistencijalnih problema, čisto neka ful osjećajna ekipa. Stoga ako u kući imate tinejdžericu, nećete pogriješiti ako joj poklonite nešto vampirsko, film, knjigu, plakat, svejedno, one vam danas za tim šize kao nekoć za New Kidsima, Leonardom Di Caprijem ili Justinom Timberlakeom. Doslovno su horde tinejdžerica diljem svijeta pošemerile pameću za svim tim modernim vampirima, za tim Edwardima, Billovima, Ericima i štotijaznam kakvim sve ne vampirima oštrog zuba i nježnog lika. Knjige, serije i filmovi, True Blood, Twilight saga, napadaju sa svih strana, to vam je sada in, dođe jedan film, pa se čeka drugi (New Moon), pa sveopća histerija, pa nastavci, pa sličice… Otkuda ta fascinacija tim krvoločnim beštijama izvire, da mi je znati? Iz kakve to univerzalne ljudske podsvijesti? Šta bi doktor Freud reka na sve to? Ma znam šta bi reka – seks! Odgovor na sve je seks. I znate šta? Dotur bi bija u pravu. Totalno u pravu. Seks prodaje vampire, a vampiri prodaju seks. Slast, naslada, napaljenost, seks - seks prodaje sve. Prosto kao pasulj, jednostavno ko fažol. Pod prvo, ti su vampiri kao ultimativno seksi, onako vampirski zavodljivi, zapaljivi i neodoljivi frajeri, bez obzira šta već 500ak godina nose isti plašt pun moljaca, šta im smrdi iz usta, šta su vječno neispavani s gadnim podočnjacima i šta imaju kronični konjuktivitis (a vjerojatno i artritis; zbog vlage u grobnicama, a izolacija loša). Ali baš takvi kakvi su, oni redovito, kao veliki vampirski fakeri, zavode neku trebu. Ko fol samo pogledom (opak neki pogled s obzirom na konjuktivitis), ali uvijek zavode neki komad ženskice koja im je neodoljiva opsesija. Oni su dakle, unatoč svemu, neprikosnoveni seks-predatori. To je kao druga stavka, oni baš uvijek zavode trebu, bez iznimke, to im je nešto kao posliježivotni to jest smrtni cilj – zavest trebu. I po čemu se sad ti vampiri razlikuju od ostalih dečkiju? Mislim, i ostali dečki imaju iste brige, a opet izvise kod suprotnog spola, dok kod vampira svaki put - stopostotni uspjeh. Nevjerojatno. Nevjerojatno za tipa od 300ak godina, a koji nije Hugh Heffner Zar su ženske toliko glupe da doslovno traže da im se netko napije krvi? I da im danonoćno visi nad glavom, zapovida i očekuje od njih da bez pogovora te naredbe slijede? Da kasno dolazi doma? Da je uvik u istoj šporkoj robi i neće da se presvuče u čistu? I da joj uvijek zakapje krv po tepihu, taman kad ga je ona izribala i usisala? Hej, i dalje pričamo o vampirima. E ali on je baš to, vampir kužiš, i to je tako cool, on i leti i skače i ne može odapet - već čujem obožavateljice vampirskog roda, ma odhebi to ženska glavo, i svinjska gripa leti i majmun skače pa ih nećeš ženit, a to da ti potencijalni partner nikada neće odapet ne bih baš shvatila kao prednost. Mislim, cijelu vječnost trpit pored sebe ispijenog drogaša, kojem je svakodnevni šut litra-dvi pive, pardon, krvi?! Brrrr… Ali stvar je u tome da on uvijek toj trebi dođe u sobu, kužite, uvijek, on je neumoran. I ona ga onda uvijek pusti, tamo negdje oko ponoći, priko balkona, da joj starci ne skuže - dok ga, naravski, čeka u lepršavoj spavaćici. To je nezaobilazan modni detalj. Da ga čeka u recimo baby dollu ili onim gaćastim piđamama na pruge, to ne bi bilo to, kužite ne? Ne bi se proziralo na mjesečini. I pod treće, oni se uvijek malo poigraju. Malo se poigraju, malo puno poseksaju, da bi joj on na kraju zagrizao vrat. To je kao totalno seksi, to što joj je on nakon onog još išćuća i svu krv iz tijela (dok bi normalniji tip pripalio cigaru). To je totalno seksi, jer se seksaju i umiru, mislim ona umire dok se seksa, jer je to taaaaako dobar seks. A netko reče da je orgazam kao mala smrt. E pa jel kužite sad? Seks i smrt. Eros i Thanatos. ˝Kod Freuda Eros je skup nagona koji stoje nasuprot nagona smrti ili Thanatosa. Nagoni života nisu samo seksualne prirode; u njih spadaju i nagoni za samoodržavanjem, čiji je temelj glad. Thanatos ili nagoni smrti teže razaranju cjeline, ujednačavanju napetosti i povratku u anorgansko stanje. Eros i Thanatos možemo razmatrati iz evolucijske perspektive;˝ U tom grmu leži vampir! Doktor je opet u pravu. Zato su trebama vampiri toliko neodoljivi, jer bi im jedino oni po pravilu i teoriji trebali osigurati vrhunski seks, to jest - vrhunski orgazam! Jedino bi im vampiri trebali garantirati doslovno nenadjebiv doživljaj - seks do smrti Onakav kakav postoji samo u ljubićima sa kioska. I eto vam cile filozofije. Frank Langella kao Dracula(1979.) u kultnoj krvavo-crvenoj sceni (sic!) – školski primjer seksualne psihodelije E ali feministice će sada reći da di je tu pravda, di je tu pravda kad samo ženska u tom vrhunskom seksu odapne, a tip se uvijek izvuče? E pa tu vam dolazi posljednja stavka, a posljednja stavka je da tog ultimativnog jebača uvijek naganjaju s kolcem (dame, budite mirne, to obavezno tek poslije seksa, kad je tip svoje već obavio). Dakle, ni jebozovni tip se ne izvuče, jer tek tada, podlo i promišljeno, kad je iscrpljen, jadnička nefer naganjaju posvuda, po krovovima, po dvorcima, po podrumima, umobolnicama, grobljima, tamo nekim štalama, uglavnom sve nekim opasnim i opskurnim mjestima gdje ne bi zašo´ ni pas. A tko ga naganja? Pa naravno - ostatak muške populacije. Kužite vi tu simboliku? Kolac, ne? A zašto ga naganjaju? Pa zato jer im je ovaj pojebao sve najbolje ženske! Pusti šta tip ima šuplje očnjake, leti po noći, ima fetiš na šišmiše (ima ga i Batman pa nikomu ništa), šta ne navija za repku, i ne pije rakiju i pivu, sve bi to njemu ovi drugi mužjaci s kolcem oprostili, ali to da im otima najbolje komade - e preko toga mu ne mogu nikako preći! Tako da oni svojim kolcem naganjaju tipa s najvećim kolcem, iz čiste ljubomore rekla bih. I zato oni njega naganjaju kolcem, a ne recimo PinoSilvestreom ili osvježivačem daha - jer njihov kolac na kraju igre mora biti veći. Jedino me zbunjuje ova njihova silna želja da svoj kolac u njega zabiju? No da. Mislite da aludiram na nešto? Ma kud bih ja Dragi doktore Sigmund, možda sam se ipak trebala baviti psihoanalizom? Jel´vam sada jasnije o čemu se tu radi. Kao što bi Arsen rekao - nije lako bubamarcu. E pa nije lako ni vampiru, majkemi. |
hdlskl Večeras me HRT stvarno ugodno iznenadio emitiranjem jednog fenomenalnog i potresnog dokumentarca ´Zatočenici kninskih zatvora´ koji govori o strašnim sudbinama naših dečki branitelja i civila koji su 90ih zvjerski mučeni u kninskom zatvoru od strane najgorih četničina koji su tada haračili našom Dalmatinskom Zagorom. Mnogi od nas koji se živo i bistro sjećaju tih vremena znaju za strašne sudbine naših ljudi, no u međuvremenu su odrasle mnoge generacije kojima je Domovinski rat gotovo pa bajka koju im pričaju (ako uopće i pričaju) njihovi očevi. Da se mene pita, ovaj bi dokumentarac (ruku pod ruku sa onim o Vukovaru i vukovarskoj bolnici i Ovčari) bio obvezna lektira svakom krvoločnom i beskrupuloznom srpskom političaru koji na predizbornu turneju ´srpskim krajevima´ obavezno i dan danas svrne i u kninski kraj da bi skupljao bodove po Srbiji. Bio bi obavezna lektira svakome beskrupuloznome prekodrinskom kretenu koji smatra da ima kome ovdje politikantski dolaziti, iako ja ne znam kojem to biračkom tijelu političar jedne strane države u našoj državi ima dolaziti. Bio bi obavezna lektira svakome njihovom predsjedniku i premijeru koji izrazi želju doći nam u posjete, a da pri tom namjerno zaobilazi Vukovar, Škabrnju ili Šibenik. A također bih ovaj dokumentarac obavezno prikazivala i svakom stranom diplomatskom izaslaniku na tragu dvoličnog Lorda Owena i ostalih ovnova, majmuna i budala koji su ovuda preko naših leševa gradili svoje diplomatske karijere, a za sobom ostavljali pustoš, krv i mrtvace. Također i svakom onom bjelosvjetskom mamlazu koji nam se usuđivao, usuđuje, ili bi se usuđivao pametovati o demokraciji, dok ispod žita protura kukolj to jest kleptomanske interese. Štoviše, odgledavanje ovog dokumentarca postavila bih kao preduvjet svake diplomatske službe u Hrvatskoj. Pa prijatelju ako želiš biti izaslanik u Hrvata - izvoli pa gledaj, nauči nešto. I pokloni se žrtvama na Ovčari! Pa onda pametuj. Također bih ovaj dokumentarac obavezno prikazala i u Hrvatskom Saboru, da se uhljebljena i ufoteljena gospoda prisjete tko im je današnji lagodni život osigurao i zaslugom čijih muka, suza i života, danas mogu maltene besplatno u saborskoj kantini baškariti svoje lijene guzičetine. Velim, dokumentarac je vrlo kvalitetan, svjedočanstva autentična i po meni ovakve priče triba čuti češće. Da se ne zaboravi. Jer upravo ova svjedočanstva su najveći spomenik hrvatskim braniteljima koji postoji, većeg od toga nema. ovako je dokumentarac najavljen u programskoj shemi HRTa: 14. listopada na HTV-u 2 oko 20 sati, dokumentarni film Mnogi hrvatski branitelji i civili osjetili su brutalnost srpskih zatvora i logora. Njihove priče zabilježene su u uredima Tužilaštva, ali postupaka protiv zlostavljača veoma je malo. Uglavnom - nedostupni su. Knin, središte pobune 1990. i takozvane SAO Krajine, bio je i veliko središte zatočenika. Kroz 5 različitih zatvora prošlo je više tisuća ljudi. Od zatvorskih čuvara osuđen je samo jedan - na 4 godine zatvora. U dokumentarcu Darka Dovranića zatočenici iz triju dalmatinskih županija opisuju svoje patnje i svjedoče o zvjerskim postupcima čuvara. Korištene su i dokumentarne snimke dviju razmjena: jedne, koju je vodio Ratko Mladić i druge, na Dušni dan 1991. godine, kada je razmijenjeno više od 130 branitelja i civila. Udruga zatočenika i logoraša srpskih kazamata ovom pričom poručuje: "Htjeli bismo zaboraviti, ali ne možemo. Pravda nije zadovoljena". Autor: Darko Dovranić Urednik Dokumentarnog programa: Miro Branković Još jednom čestitke autorima dokumentarca i Hrvatskom društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora za izvanredno odrađen posao! |
scena iz filma ´Put na Mjesec´ G.Meliesa Evo ga na, NASA bombardirala Misec! A šta im je jadni Misec kriv!? A još je legendarni Toma Bebić prije toliko vrimena lipo piva: ´I boje da si mi krepa, Sivče, sićan se kad si na Misec vika; evo su nikidan i njegovu lipost razotkrili!´ Ali NASA ga nažalost nije kužila. Eh, nitko ne kuži pjesnike, hebeš takav svit Doduše ovo ´bombardiranje Mjeseca´ bio bi dobar naslov za kakav album, rock bend ili nešto slično, ono kao - Večeraaaas u Ksetu Nusreta Fehrić i njen prateći bend Bombardiranje Mjesecaaaa! Ful zvuči bombastično Nego kad smo već u umjetnosti i ne kuženju, raspisujem jedan brzinski vikend-natječaj - Natječaj za Naj-ružniji spomenik hrvatskim braniteljima u svijetu! U prethodnom sam postu skužila da je konkurencija našem novom spomeniku i više nego dostojna pa rekoh šteta bi bilo zanemariti takvo umjetničko blago! Ajmo narode, idemo liječiti kič iznikao diljem Lijepe Naše od 90te naovamo, fotkajte svoje spomenike i konkurirajte za glavnu nagradu! Stavite fotku na svoj blog pa ga linkajte. Onaj ljepotan koji u komentarima izazove najviše oduševljenja donosi svome gradu slavu a predlagatelju pobjednički trofej - Teglu kiselih krastavaca! (za ozbiljno, ako vaš spomenik kojim slučajem nadmaši naš, u što čisto sumnjam - šaljem vam krastavce) |
Nedavno je u mom malom mistu svečano otkriven spomenik hrvatskim braniteljima, naravno od svih rješenja pristiglih na raspisani natječaj izabrano je ono najskuplje, najružnije i najnepraktičnije, s nadodanom fontanom i bazenčinom tako da se do spomenika u slučaju prevrtanja svijeća ili nagomilavanja smeća može jedino u neretvanskoj trupici (ako se sjete pa je u bazen stave) ili ispuštanjem vode, jedno uistinu vrhunsko djelo teškog kiča pri čijem odabiru umjetnička struka nije imala nikakve veze ali lokalno politikanstvo nažalost jest, kao u svemu danas. Oni su pljunuli našu nemalu lovu, autor ju je pokupio, a ti narode do vječnosti gledaj u negledljivo. Kamo sreće da je na tom betonskom pakleno vrućem trgu/parkingu niknuo kakav jednostavan parkić sa pokojom sadnicom koja bi u budućnosti garantirala svježinu, hlad i komadićak zelenila okolnim zgradama. A ovako se od njegova otkrivanja često zezam da je na trg sletio space shuttle i da sada samo čeka lansiranje, a oni koji se sjećaju ranih 90ih i metoda ratovanja lokalnih mlatimudana protiv parkiranih automobila i usidrenih brodica krive nacionalnosti, brzo će uočiti ironiju u mome zazivanju svemirskih istraživanja. Svako naše malo dalmatinsko misto imalo je onih godina takvih ´junaka´ kojima je miniranje spomenika, automobila i brodica bila jedina junačka stavka za dobivanje Tuđmanovih spomenica, i dok su pravi hrvatski branitelji na prvoj liniji ostavljali svoje živote, krv i kosti, ove su junačine daleko u sigurnosti pozadine dinamitom okrećali one odavno blagopočivajuće iz II.svjetskog i tako dokazivali svoje junaštvo. Jako im junaštvo, pih! *o istoj temi čitajte na blogu ´Srza vas trza`, blog kolege i sugrađanina, fotke included A što je najzanimljivije, isti oni koji su tada žmirili, poticali ili čak otvoreno pokazivali izuzetnu nesklonost spomeničkoj baštini i prijevoznim sredstvima krive nacionalnosti, slijedom nevjerojatnih događaja mogućih samo u Sjebanoj Našoj, danas pak u sebi pronalaze duboko zakopanu umjetničku crtu i novootkrivenu želju za novim spomenicima. Tada su ih dizali u zrak a sada ih samo dižu, to jest dok im drugačije ne nalože. Ta je želja kod njih toliko jaka da zaglušuje potrebu za lijepim, skromnim ili jednostavnim, pa je po njima što veće i kičastije - to bolje. Jer takvi ljudi brkaju domoljublje s veličinom, baš kao neki i s vjerom, pa dokazujući veličinu svoje vjere na sebe i oko sebe nameče što veće simbole ne shvaćajući da se dokaz vjere ne nosi vidljivo nego nevidljivo, ne na sebi - nego u srcu. Čisti ljudski fenomen nadodala bih, psihološki vrlo lako objašnjiv, kao u vicu o automobilima i muškarcima, nedostacima i kompenzaciji. Kao što bi Smoje rekao - a moj bože šta se može svako naše malo misto krvavo je ispod kože. Samo me duboki pijetet koji osjećam prema našim poginulim braniteljima sprečava da sočnijim izrazima počastim ovakve junake, a nekako naslućujem da bi i kod branitelja reakcije na ovakvu lažnu počast koja im se danas odaje isto bile samo prezir i gnušanje. I oni bi uvjerena sam, bili zadovoljniji i skromnijim obilježjem (sličnim onoj jednostavnoj vukovarskoj golubici u napuklom monolitu, jednostavnoj ali punoj simbolike) ako bi njihova najveća žrtva danas bila valorizirana i cijenjena na dostojan način. A na dostojan način znači da njihove obitelji i potomci danas imaju život dostojan čovjeka, u naprednoj zemlji otvorenog društva u kojem svaki čovjek koji želi raditi može sebi i svojoj obitelji jamčiti sigurnu i zdravu budućnost. Svaka druga politička predstava ovakove vrste, razmetanje skupim spomenicima, idejama i projektima pored gladnih i posla željnih ljudi, upravo je suprotno od odavanja počasti braniteljima – ona je samo uvreda. No ne kuže to svi. Politički aparatčici ionako ne misle svojom glavom nego samo onako kako im partija kaže, jer to je način na koji preživljavaju sve sisteme, pa bila to Partija ili partija HDZa, sve su stranačke partije jednoumlja iste - slijepe. Upravo sam zbog te sljepoće izuzetno zabrinuta za budućnost našeg kraja, jer ponekad imam dojam da ovaj narod stalno čeka što će mu novo podvaliti kao muda pod bubrege. Najnovija muda su - termoelektrana. Ponovo su se s vrha počeli puštati probni baloni da opipaju puls to jest apatiju ovog naroda, jer ova priča sa termoelektranom u dolini Neretve nije od jučer, vuče to korijene još iz onog sistema koji je jednako kao i ovaj imao svojih nevjerojatnih bisera, a među njima eto i ovaj sa smještanjem ´termosice´ u plodonosnu dolinu kojoj svi vole licemjerno tepati kao o hrvatskoj Kaliforniji, bogom danoj poljoprivrednoj rajskoj dolini agruma. No tim prirodoljupcima nikada nije smetalo niti im se činilo kontradiktornim da istodobno uz sladunjave epitete ovu dolinu časte i azbestom i antracitom i ugljenom i koksom i glinicom i ureom i bog te pita kojim još sve ne otrovima i rasutim teretima koji kroz našu Luku prolaze. Sada je dakle na redu i termoelektrana, pa ako ovi slijepi politički aparatčici kao i do sada budu dosljedni sami sebi i čoporativno dizali ruke bez razmišljanja – termosica nam ne gine, a onda zbogom Kalifornijo i zbogom plodna dolino! Jednom sam pišući o problemu azbesta u našem malom mistu rekla nešto što je potpuno primjenjivo i na problem termoelektrane, stoga mi ne preostaje drugo nego da citiram samu sebe i da se ponavljam jer nekim ljudima treba stalno ponavljati i ponavljati i ponavljati da shvate neke stvari, pojam azbest samo zamijenite pojmom termoelektrana… ´…Nedavno sam čitala neke blago rečeno bedaste komentare u stilu - kako se lokalno stanovništvo nema što buniti jer ako im azbest (i slični zagađivači) nije smetao tada, što im ima smetati sada!? O ja uopće ne sumnjam da bi nalogodavci s vrha bili spremni naručiti milijun stručnih analiza o učinku na okoliš i da bi sve do jedne bile odobravajuće za buduću temoelektranu, uopće ne sumnjam da bi ovamo poslali najuglednije stručnjake, magistre i doktore iz struke koji bi nas sa stopostotnom sigurnošću i špilom uvjerljivih argumenata smrtno ozbiljni uvjeravali kako je termoelektrana ili čak nuklearna elektrana u našem dvorištu odlična stvar za našu budućnost i budućnost naše djece, nimalo štetna i posve zdrava, i da je onaj radioaktivni otpad i šljaka koji se također pred našim očima gomilaju u našem dvorištu posve nedužna stvar. Uopće ne sumnjam da bi nam obećali nova radna mjesta za onih pet čistačica i dva noćna čuvara. Uopće ne sumnjam da bi nam obećavali dolinu plodniju i noviju od stare, najmodernije filtere, održivi razvoj, prosperitet i ekologiju. Ja uopće u njihovu ozbiljnost ne sumnjam, kao što ne sumnjam ni u ozbiljnost ubojice, dapače - nekoga spremnog na oduzimanje tuđeg života uzimam vrlo ozbiljno.Ma slušajte, oduvijek su se najveći svjetski zagađivači, petrokemijske i ine (pogotovo zapadne) industrije sakrivale na rubovima civilizacije, daleko od očiju, zakona i znanja. Nećete petrokemijske kugle ili nuklearku naći ni na jednom glavnom trgu, usred Londona, Pariza ili New Yorka. Uvijek se nastojalo takvog zagađivača utrpati u neku siromašnu pripizdinu i vukojebinu gdje su ljudi sirotinja, neinformirani i žedni posla(!) i gdje nitko neće praviti probleme ili postavljati suvišna pitanja. Zato se recimo i bhopalska tragedija dogodila u Indiji, a ne u Hollywoodu Kalifornija. I upravo je tako i upravo zato azbest mogao osvanuti u našem malom mistu (i Obrovcu i Bakru i Plominu i Vranjicu), a nije mogao u Beču, Rimu, Zagrebu ili Beogradu. Ljudi na terenu nisu znali te su pored neznanja imali još jednu fatalnu ´manu´ - bili su gladni kruha! Netko dijaboličan i željan profita taj im je kruh i ponudio, ali ih nije upoznao sa visokom cijenom koju će vrlo brzo unutar generacije platiti i oni i njihova djeca i djeca njihove djece. Onaj tko je trebao znati – jest znao, uvjeravam vas, i baš zato što je znao tu je i gradio! Slušajte, tu se po meni radi o čistom zločinu, čistom kao suza: svjesno obmanjivanje stanovništva i dovođenje istoga u smrtonosnu situaciju (tužiteljstvo bi to znalo bolje formulirati). Čak je i vrlo dokazivo i pred zakonom procesuabilno. Ali hoće li za taj zločin itko ikada odgovarati i biti procesuiran?! Ma hajte hajte molim vas…´ No velim, bojim se da će s ovakvim slijepim poslušnicima u vlasti i ovakvom apatijom naroda ove naručene analize i kupljeni stručnjaci za njih biti posve suvišni, nepotrebni, jer što će im to kad je narod slomljen, uspavan, nijem i gluh. Slomljenom, uspavanom, nijemom i gluhom narodu možeš podvaliti sve! I ako se taj uspavani i nijemi narod ne probudi - probudit će se jednog dana kada bude prekasno, kada zagađivač već bude tu, direktno pod njihovim nosom, direktno u njihovim plućima baš kao što su nam već u plućima i čestice azbesta, ta pitajte Siščane kako im je. I još se moram zapitati sljedeće, ako pogledamo u budućnost - što nam slijedi? Citirati ću vam i to (velim, ovdje sam toliko dugo da imam tekst za svaku prigodu)… ´…Novi vlasnici pogona će u krugu tvornice malo začeprkati i zaprpati iza sebe kao mačka, čisto zbog javnosti i zakona EUa. A svi oni nelegalni deponiji u okolici za koje se i zna i ne zna i koji su se nekontrolirano i kriomice bacali (ili će se bacati) kroz 40 godina tvorničke aktivnosti – i dalje ostaju kao smrtonosna žarišta, kao rak rana ovog kraja. I svi od toga peru ruke, jer bože moj, nitko nije spreman pljunuti grande lovu za kompletnu sanaciju, sanaciju koja je nemoguća, jer nikada ne može biti kao što je bilo prije zagađenja. Situacija je potpuno ista kao u Vranjicu i Solinu, operacija uspjela – pacijent umro...´ Nažalost, od svih mogućih spomenika nadareni smo izgleda dizati samo spomenike ljudskoj gluposti. na današnji dan - Monty Python, vječno aktualni |