Marketing
Spomenici ljudskoj gluposti
Nedavno je u mom malom mistu svečano otkriven spomenik hrvatskim braniteljima, naravno od svih rješenja pristiglih na raspisani natječaj izabrano je ono najskuplje, najružnije i najnepraktičnije, s nadodanom fontanom i bazenčinom tako da se do spomenika u slučaju prevrtanja svijeća ili nagomilavanja smeća može jedino u neretvanskoj trupici (ako se sjete pa je u bazen stave) ili ispuštanjem vode, jedno uistinu vrhunsko djelo teškog kiča pri čijem odabiru umjetnička struka nije imala nikakve veze ali lokalno politikanstvo nažalost jest, kao u svemu danas. Oni su pljunuli našu nemalu lovu, autor ju je pokupio, a ti narode do vječnosti gledaj u negledljivo.
Kamo sreće da je na tom betonskom pakleno vrućem trgu/parkingu niknuo kakav jednostavan parkić sa pokojom sadnicom koja bi u budućnosti garantirala svježinu, hlad i komadićak zelenila okolnim zgradama. A ovako se od njegova otkrivanja često zezam da je na trg sletio space shuttle i da sada samo čeka lansiranje, a oni koji se sjećaju ranih 90ih i metoda ratovanja lokalnih mlatimudana protiv parkiranih automobila i usidrenih brodica krive nacionalnosti, brzo će uočiti ironiju u mome zazivanju svemirskih istraživanja. Svako naše malo dalmatinsko misto imalo je onih godina takvih ´junaka´ kojima je miniranje spomenika, automobila i brodica bila jedina junačka stavka za dobivanje Tuđmanovih spomenica, i dok su pravi hrvatski branitelji na prvoj liniji ostavljali svoje živote, krv i kosti, ove su junačine daleko u sigurnosti pozadine dinamitom okrećali one odavno blagopočivajuće iz II.svjetskog i tako dokazivali svoje junaštvo. Jako im junaštvo, pih!
*o istoj temi čitajte na blogu ´Srza vas trza`, blog kolege i sugrađanina, fotke included
A što je najzanimljivije, isti oni koji su tada žmirili, poticali ili čak otvoreno pokazivali izuzetnu nesklonost spomeničkoj baštini i prijevoznim sredstvima krive nacionalnosti, slijedom nevjerojatnih događaja mogućih samo u Sjebanoj Našoj, danas pak u sebi pronalaze duboko zakopanu umjetničku crtu i novootkrivenu želju za novim spomenicima. Tada su ih dizali u zrak a sada ih samo dižu, to jest dok im drugačije ne nalože. Ta je želja kod njih toliko jaka da zaglušuje potrebu za lijepim, skromnim ili jednostavnim, pa je po njima što veće i kičastije - to bolje. Jer takvi ljudi brkaju domoljublje s veličinom, baš kao neki i s vjerom, pa dokazujući veličinu svoje vjere na sebe i oko sebe nameče što veće simbole ne shvaćajući da se dokaz vjere ne nosi vidljivo nego nevidljivo, ne na sebi - nego u srcu. Čisti ljudski fenomen nadodala bih, psihološki vrlo lako objašnjiv, kao u vicu o automobilima i muškarcima, nedostacima i kompenzaciji. Kao što bi Smoje rekao - a moj bože šta se može svako naše malo misto krvavo je ispod kože.
Samo me duboki pijetet koji osjećam prema našim poginulim braniteljima sprečava da sočnijim izrazima počastim ovakve junake, a nekako naslućujem da bi i kod branitelja reakcije na ovakvu lažnu počast koja im se danas odaje isto bile samo prezir i gnušanje. I oni bi uvjerena sam, bili zadovoljniji i skromnijim obilježjem (sličnim onoj jednostavnoj vukovarskoj golubici u napuklom monolitu, jednostavnoj ali punoj simbolike) ako bi njihova najveća žrtva danas bila valorizirana i cijenjena na dostojan način. A na dostojan način znači da njihove obitelji i potomci danas imaju život dostojan čovjeka, u naprednoj zemlji otvorenog društva u kojem svaki čovjek koji želi raditi može sebi i svojoj obitelji jamčiti sigurnu i zdravu budućnost. Svaka druga politička predstava ovakove vrste, razmetanje skupim spomenicima, idejama i projektima pored gladnih i posla željnih ljudi, upravo je suprotno od odavanja počasti braniteljima – ona je samo uvreda.
No ne kuže to svi. Politički aparatčici ionako ne misle svojom glavom nego samo onako kako im partija kaže, jer to je način na koji preživljavaju sve sisteme, pa bila to Partija ili partija HDZa, sve su stranačke partije jednoumlja iste - slijepe.
*o istoj temi čitajte na blogu ´Srza vas trza`, blog kolege i sugrađanina, fotke included
A što je najzanimljivije, isti oni koji su tada žmirili, poticali ili čak otvoreno pokazivali izuzetnu nesklonost spomeničkoj baštini i prijevoznim sredstvima krive nacionalnosti, slijedom nevjerojatnih događaja mogućih samo u Sjebanoj Našoj, danas pak u sebi pronalaze duboko zakopanu umjetničku crtu i novootkrivenu želju za novim spomenicima. Tada su ih dizali u zrak a sada ih samo dižu, to jest dok im drugačije ne nalože. Ta je želja kod njih toliko jaka da zaglušuje potrebu za lijepim, skromnim ili jednostavnim, pa je po njima što veće i kičastije - to bolje. Jer takvi ljudi brkaju domoljublje s veličinom, baš kao neki i s vjerom, pa dokazujući veličinu svoje vjere na sebe i oko sebe nameče što veće simbole ne shvaćajući da se dokaz vjere ne nosi vidljivo nego nevidljivo, ne na sebi - nego u srcu. Čisti ljudski fenomen nadodala bih, psihološki vrlo lako objašnjiv, kao u vicu o automobilima i muškarcima, nedostacima i kompenzaciji. Kao što bi Smoje rekao - a moj bože šta se može svako naše malo misto krvavo je ispod kože.
Samo me duboki pijetet koji osjećam prema našim poginulim braniteljima sprečava da sočnijim izrazima počastim ovakve junake, a nekako naslućujem da bi i kod branitelja reakcije na ovakvu lažnu počast koja im se danas odaje isto bile samo prezir i gnušanje. I oni bi uvjerena sam, bili zadovoljniji i skromnijim obilježjem (sličnim onoj jednostavnoj vukovarskoj golubici u napuklom monolitu, jednostavnoj ali punoj simbolike) ako bi njihova najveća žrtva danas bila valorizirana i cijenjena na dostojan način. A na dostojan način znači da njihove obitelji i potomci danas imaju život dostojan čovjeka, u naprednoj zemlji otvorenog društva u kojem svaki čovjek koji želi raditi može sebi i svojoj obitelji jamčiti sigurnu i zdravu budućnost. Svaka druga politička predstava ovakove vrste, razmetanje skupim spomenicima, idejama i projektima pored gladnih i posla željnih ljudi, upravo je suprotno od odavanja počasti braniteljima – ona je samo uvreda.
No ne kuže to svi. Politički aparatčici ionako ne misle svojom glavom nego samo onako kako im partija kaže, jer to je način na koji preživljavaju sve sisteme, pa bila to Partija ili partija HDZa, sve su stranačke partije jednoumlja iste - slijepe.
Upravo sam zbog te sljepoće izuzetno zabrinuta za budućnost našeg kraja, jer ponekad imam dojam da ovaj narod stalno čeka što će mu novo podvaliti kao muda pod bubrege. Najnovija muda su - termoelektrana. Ponovo su se s vrha počeli puštati probni baloni da opipaju puls to jest apatiju ovog naroda, jer ova priča sa termoelektranom u dolini Neretve nije od jučer, vuče to korijene još iz onog sistema koji je jednako kao i ovaj imao svojih nevjerojatnih bisera, a među njima eto i ovaj sa smještanjem ´termosice´ u plodonosnu dolinu kojoj svi vole licemjerno tepati kao o hrvatskoj Kaliforniji, bogom danoj poljoprivrednoj rajskoj dolini agruma. No tim prirodoljupcima nikada nije smetalo niti im se činilo kontradiktornim da istodobno uz sladunjave epitete ovu dolinu časte i azbestom i antracitom i ugljenom i koksom i glinicom i ureom i bog te pita kojim još sve ne otrovima i rasutim teretima koji kroz našu Luku prolaze. Sada je dakle na redu i termoelektrana, pa ako ovi slijepi politički aparatčici kao i do sada budu dosljedni sami sebi i čoporativno dizali ruke bez razmišljanja – termosica nam ne gine, a onda zbogom Kalifornijo i zbogom plodna dolino!
Jednom sam pišući o problemu azbesta u našem malom mistu rekla nešto što je potpuno primjenjivo i na problem termoelektrane, stoga mi ne preostaje drugo nego da citiram samu sebe i da se ponavljam jer nekim ljudima treba stalno ponavljati i ponavljati i ponavljati da shvate neke stvari, pojam azbest samo zamijenite pojmom termoelektrana…
´…Nedavno sam čitala neke blago rečeno bedaste komentare u stilu - kako se lokalno stanovništvo nema što buniti jer ako im azbest (i slični zagađivači) nije smetao tada, što im ima smetati sada!?
Ma slušajte, oduvijek su se najveći svjetski zagađivači, petrokemijske i ine (pogotovo zapadne) industrije sakrivale na rubovima civilizacije, daleko od očiju, zakona i znanja. Nećete petrokemijske kugle ili nuklearku naći ni na jednom glavnom trgu, usred Londona, Pariza ili New Yorka. Uvijek se nastojalo takvog zagađivača utrpati u neku siromašnu pripizdinu i vukojebinu gdje su ljudi sirotinja, neinformirani i žedni posla(!) i gdje nitko neće praviti probleme ili postavljati suvišna pitanja. Zato se recimo i bhopalska tragedija dogodila u Indiji, a ne u Hollywoodu Kalifornija. I upravo je tako i upravo zato azbest mogao osvanuti u našem malom mistu (i Obrovcu i Bakru i Plominu i Vranjicu), a nije mogao u Beču, Rimu, Zagrebu ili Beogradu. Ljudi na terenu nisu znali te su pored neznanja imali još jednu fatalnu ´manu´ - bili su gladni kruha! Netko dijaboličan i željan profita taj im je kruh i ponudio, ali ih nije upoznao sa visokom cijenom koju će vrlo brzo unutar generacije platiti i oni i njihova djeca i djeca njihove djece. Onaj tko je trebao znati – jest znao, uvjeravam vas, i baš zato što je znao tu je i gradio!
Slušajte, tu se po meni radi o čistom zločinu, čistom kao suza: svjesno obmanjivanje stanovništva i dovođenje istoga u smrtonosnu situaciju (tužiteljstvo bi to znalo bolje formulirati). Čak je i vrlo dokazivo i pred zakonom procesuabilno. Ali hoće li za taj zločin itko ikada odgovarati i biti procesuiran?! Ma hajte hajte molim vas…´
O ja uopće ne sumnjam da bi nalogodavci s vrha bili spremni naručiti milijun stručnih analiza o učinku na okoliš i da bi sve do jedne bile odobravajuće za buduću temoelektranu, uopće ne sumnjam da bi ovamo poslali najuglednije stručnjake, magistre i doktore iz struke koji bi nas sa stopostotnom sigurnošću i špilom uvjerljivih argumenata smrtno ozbiljni uvjeravali kako je termoelektrana ili čak nuklearna elektrana u našem dvorištu odlična stvar za našu budućnost i budućnost naše djece, nimalo štetna i posve zdrava, i da je onaj radioaktivni otpad i šljaka koji se također pred našim očima gomilaju u našem dvorištu posve nedužna stvar. Uopće ne sumnjam da bi nam obećali nova radna mjesta za onih pet čistačica i dva noćna čuvara. Uopće ne sumnjam da bi nam obećavali dolinu plodniju i noviju od stare, najmodernije filtere, održivi razvoj, prosperitet i ekologiju. Ja uopće u njihovu ozbiljnost ne sumnjam, kao što ne sumnjam ni u ozbiljnost ubojice, dapače - nekoga spremnog na oduzimanje tuđeg života uzimam vrlo ozbiljno.Ma slušajte, oduvijek su se najveći svjetski zagađivači, petrokemijske i ine (pogotovo zapadne) industrije sakrivale na rubovima civilizacije, daleko od očiju, zakona i znanja. Nećete petrokemijske kugle ili nuklearku naći ni na jednom glavnom trgu, usred Londona, Pariza ili New Yorka. Uvijek se nastojalo takvog zagađivača utrpati u neku siromašnu pripizdinu i vukojebinu gdje su ljudi sirotinja, neinformirani i žedni posla(!) i gdje nitko neće praviti probleme ili postavljati suvišna pitanja. Zato se recimo i bhopalska tragedija dogodila u Indiji, a ne u Hollywoodu Kalifornija. I upravo je tako i upravo zato azbest mogao osvanuti u našem malom mistu (i Obrovcu i Bakru i Plominu i Vranjicu), a nije mogao u Beču, Rimu, Zagrebu ili Beogradu. Ljudi na terenu nisu znali te su pored neznanja imali još jednu fatalnu ´manu´ - bili su gladni kruha! Netko dijaboličan i željan profita taj im je kruh i ponudio, ali ih nije upoznao sa visokom cijenom koju će vrlo brzo unutar generacije platiti i oni i njihova djeca i djeca njihove djece. Onaj tko je trebao znati – jest znao, uvjeravam vas, i baš zato što je znao tu je i gradio!
Slušajte, tu se po meni radi o čistom zločinu, čistom kao suza: svjesno obmanjivanje stanovništva i dovođenje istoga u smrtonosnu situaciju (tužiteljstvo bi to znalo bolje formulirati). Čak je i vrlo dokazivo i pred zakonom procesuabilno. Ali hoće li za taj zločin itko ikada odgovarati i biti procesuiran?! Ma hajte hajte molim vas…´
No velim, bojim se da će s ovakvim slijepim poslušnicima u vlasti i ovakvom apatijom naroda ove naručene analize i kupljeni stručnjaci za njih biti posve suvišni, nepotrebni, jer što će im to kad je narod slomljen, uspavan, nijem i gluh. Slomljenom, uspavanom, nijemom i gluhom narodu možeš podvaliti sve! I ako se taj uspavani i nijemi narod ne probudi - probudit će se jednog dana kada bude prekasno, kada zagađivač već bude tu, direktno pod njihovim nosom, direktno u njihovim plućima baš kao što su nam već u plućima i čestice azbesta, ta pitajte Siščane kako im je.
I još se moram zapitati sljedeće, ako pogledamo u budućnost - što nam slijedi? Citirati ću vam i to (velim, ovdje sam toliko dugo da imam tekst za svaku prigodu)…
´…Novi vlasnici pogona će u krugu tvornice malo začeprkati i zaprpati iza sebe kao mačka, čisto zbog javnosti i zakona EUa. A svi oni nelegalni deponiji u okolici za koje se i zna i ne zna i koji su se nekontrolirano i kriomice bacali (ili će se bacati) kroz 40 godina tvorničke aktivnosti – i dalje ostaju kao smrtonosna žarišta, kao rak rana ovog kraja. I svi od toga peru ruke, jer bože moj, nitko nije spreman pljunuti grande lovu za kompletnu sanaciju, sanaciju koja je nemoguća, jer nikada ne može biti kao što je bilo prije zagađenja. Situacija je potpuno ista kao u Vranjicu i Solinu, operacija uspjela – pacijent umro...´
Nažalost, od svih mogućih spomenika nadareni smo izgleda dizati samo spomenike ljudskoj gluposti.
na današnji dan - Monty Python, vječno aktualni
Post je objavljen 05.10.2009. u 19:39 sati.