Marketing
Ubojica iz obijesti
Roditelji, prijatelji i kolege pokojnog Luke Ritza s pravom su ogorčeni. Jedan od momaka koji su Luku pretukli do smrti ponovo je sudjelovao u čoporativnom mlaćenju jednog drugog dečka.
Prvi put su zatukli malog Luku do smrti, a nisu završili u zatvoru, kazna nije uslijedila i lekcija nije naučena. Odnosno dečki su naučili nešto potpuno suprotno – da mogu ubiti i proći nekažnjeno.
Ubojica je dakle ponovio isto nedjelo jer očito nikakvu pouku iz svoga zlodjela nije izvukao prvi put. Niti on niti taj krug dečkiju s kojima se druži. Oni su potencijalni ubojice jer im je to dopustio ćaća, škola, socijalna služba, policija, psiholozi, susjedstvo, oni su ubojice jer im je to dopustilo - društvo. Oni su ubojice jer im je dosadno. Oni su ubojice jer im se to hoće. On je ubojica jer to nekažnjeno može biti.
Povukla bih paralelu i s onim dripcem koji je u Makarskoj ćaćinim zvjer-autom iz čiste obijesti zgazio dvije cure (Kate i Ana) dok su se vraćale iz škole i za nagradu jer je iz ´uzorne obitelji´ poslan na školovanje u Beč (mislim da je bio Beč ako ne i Švicarska). Dakle, ne samo da mogu ubiti i proći nekažnjeno nego mogu ubiti i za to biti nagrađeni. To je poruka koju hrvatsko društvo šalje svojim mladima. Drugim riječima – zakazao je sustav. U potpunosti. Ako neki sustav ne sprečava mlade dečke, djecu, da čine i opetuju svoja zlodjela već ih na to još i potiče - taj je sustav zreo za rušenje. Odnosno, da budem konstruktivna – taj je sustav spreman da se iz temelja nanovo izgradi.
Jer zakazali smo svi. Sjećam se da su stizale zabrinjavajuće vijesti da tim dečkima i odlasci na psihološke terapije ´ne pašu´, nego ih doživljavaju kao gnajavažu, nešto što s mukom odrađuju, očito bez rezultata. Zar taj jasni izostanak bilo kakve empatije i svijesti o težini vlastitog zločina već tada nije bio dovoljan znak za uzbunu? Sjećam se da nisu bili zadovoljni ni oni ni njihovi neosviješteni roditelji, koji gle apsurda - s potpunim pravom mogu uprijeti prstom u makarski slučaj i reći zašto bih ja igrao po pravilima kad očito u ovoj zemlji nismo svi isti i nečije dijete ima veća prava nego moje. Znak nejednakosti između osiromašenih i problematičnih obitelji i obogaćenih i problematičnih obitelji (a namjerno naglašavam da su problematični i jedni i drugi) stoji veći nego ikada. I jedni i drugi u ovom današnjem sustavu vrijednosti mogu bez problema tražiti izgovore za vlastitu djecu, izgovore i za najteže krimene, jer im ovo društvo daje temelj za takvo što. A naravno da je takvo razmišljanje potpuno izvitopereno i da nije ispravno i da zatvaranje očiju pred grijesima vlastitog djeteta ne rješava ništa nego probleme dodatno potpiruje, no očito da ovo društvo odašilje poruku da je takvo što možda moralno nedopustivo ali i sasvim - moguće. Jer je izvitopereno samo društvo.
Nedavno je pisano o sve većem broju pretile djece koja sjede doma i debljaju se pred ekranima televizija i kompjutora, dok današnji roditelji većinom opterećeni egzistencijalnim problemima, isfrustrirani, razočarani i premoreni jednostavno nemaju vremena za vlastitu djecu koja su u većini slučajeva prepušteni sami sebi i ulici. Škola i krnji obrazovni sustav ne mogu riješiti probleme kojima je korijen u poremećenom obiteljskom nukleusu. Djeca prepuštena sama sebi izrastaju u zanemarene, napuštene, ogorčene, izgubljene mlade ljude s nedostatkom identiteta, s nedostatkom svojeg Ja, podložne svakoj manipulaciji. U želji da pripadaju nečemu, da se u bilo kakvoj zajednici definiraju, na ulici se kao u svakom divljem društvu ili džungli organiziraju u čopore. Ponekad bezazlene, ali ponekad i čopore – vukova. I onda se dešavaju stvari koje se dešavaju.
Napad vukova ili hijena je u ovom slučaju na svu sreću završio bez smrtnih posljedica, no čisto sumnjam da je tom čoporu ikakav obzir bio na pameti dok su kretali u svoj lov na sljedeću žrtvu i njenih par stotina kuna. Mali Luka Ritz nije bio te sreće.
Možete se sa mnom složiti ili ne, ali duboko osjećam da smo kao društvo iznevjerili ne samo žrtve ovih obijesti, malog Luku i makarske djevojke, već smo iznevjerili i te dečke koji su takve gluposti napravili. I oni su žrtve nepravodobnih društvenih reakcija. Nismo ih na vrijeme uočili, nismo ih na vrijeme izveli na pravi put, nismo ih na vrijeme odgojili, dopustili smo da odrastu u zvijeri, a kad su glupost napravili opet nismo propustili učiniti - ništa. Zakazali smo na svim razinama. Zakazali smo i preventivno i odgojno i penaltivno. Ovo društvo je u potpunosti iznevjerilo svoju djecu.
I to je nešto što smo uvezli sa zapada. Pa sad kusamo gorčinu stvarnosti. Sa svim predočenim dokazima koji mi daju pravo na to, odgovorno tvrdim da će sutra biti još i gore. Budućnost ne obećava.
Post je objavljen 29.10.2009. u 09:41 sati.