MODESTI BLEJZ

Sovjetske su vlasti obavijestile javnost o nesreći tek dva dana nakon eksplozije. Tada je već 48 000 stanovnika Pripjata bilo daleko od svojih domova, dok je nad černobilskom elektranom kružilo 1800 helikoptera koji su pijeskom i drugim vatrogasnim sredstvima pokušavali ugasiti požar. Tek deset dana nakon eksplozije zaustavljeno je istjecanje radioaktivnih tvari, a sedam mjeseci nakon katastrofe reaktor je prekriven «sarkofagom», betonsko-armiranim pokrovom. Time je samo privremeno prikrivena velika černobilska nuklearna katastrofa, jer brojne su posljedice ubrzo isplivale na površinu. Tridesetak smrtonosno ozračenih radnika preminulo je u prva tri mjeseca. No državni je vrh šutio o tim tragičnim posljedicama, tako da je u operacijama saniranja terena sudjelovalo čak 800 000 vojnika i vatrogasaca. Prema službenim podacima, njih 25 000 više nije među živima, dok mnogi drugi pate od teških bolesti, poput raka pluća, leukemije, kardiovaskularnih bolesti, oštećenja živčanoga i probavnoga sustava. Posljedice zračenja cjelokupno stanovništvo će osjećati i kroz nekoliko generacija, budući se genetska oštećenja prenose i na nerođenu djecu.
Tri preostala reaktora NE Černobil rade i dan danas. Sovjetski su znanstvenici prije petnaest godina objavili vijest da sarkofag nad uništenim 4tim reaktorom neće izdržati dulje od 20 do 30 godina! Ovo je godina – 19ta.

Kauboju moj proračunati, budući ti (izazvana tvojim potezima/promašajima) svako malo upućujem pisamce i našvrljam redak koji, mogao si shvatiti da ti ne muljam okolo-kole nego tučem ravno u glavu – pa ću blentavo moje, uz dužno poštovanje, tući i ovaj put. Dakle, ovo je trenutak kad pismo predaješ onom lutkaru čija si ti marioneta, jer si ti jadničku moj, najblaže rečeno – preglup za predsjednika. Dakle gospodo republikanska, lovaši korporacijski, pijavice globalizacijske – znam što radite. Znam što progovarate kroz usta ovog Kauboja, znam što vas muči, znam što vam je plan. Što je gospodo – stisla guza ko´meduza, ha?! A e, znam da je. Nestaje vam nafte, još godinu koju i aj´ća, Arapi već zatvorili špinu i ne daju ono malo što je ostalo, a kada i daju onda ´daju´ ko´Ferengiji. Jebeno, jel´da? A primat se mora zadržati, svijetom se mora vladati, Zemljom treba šerifovati, svjetski Kauboj se mora biti – a kako sve to, velite vi - bez vlastitih izvora energije, bez ovisnosti o šporkom Arapu?! Kužim ja to. Očaj stimulira maštu pa ste se opet dosjetili - ´čistim´ nuklearkama. Neiscrpan izvor energije previše golica vaše pohlepne prstiće, pa ko šljivi – radioaktivni otpad. Uvijek će se naći neka Treća zemlja za deponiranje.

ODVELO NAN PRATRA! DIJE?! DIGAJE ODVELO NIKO NEZNA! –urliče dida, uopće se ne obazirući na grijehe radi kojih je njihov ´pratar´ zamijenjen novim. A po svemu sudeći bome fra Ljubo – ljubi seksi telefone! Zdrav bio. Zvao fra Ljubo vruće linije, zvao fra Ljubo skupe linije, zvao fra Ljubo seksi linije! Zvao Ljubo dane – noći potežuć´..ovaj - to pitanje! Hi-hi!
I sad mene zanima baba – a šta ćeš ti to svidočit, a?! Biće si mu ti sviću držala?!
No budimo na tren ozbiljni, realnije je da su fra Ljubini propusti bili opasnije naravi od Bogu `vala zdrave seksualnosti, kao što su recimo - neuredno vođenje knjiga, pronevjera župskog novca i sl., pa su ga zbog manjka novca nadređeni odlučili ukloniti iz župe. Pazi sad - novca, a ne povrede zavjeta! Jer da se radi samo o seksi linijama, ajde čovječe progledali bi (oni njemu) kroz prste (svjesna je Crkva svojih slabosti), niti je on prvi niti zadnji koji je zvao ili će zvati! Ali eto među gomilom drugih propusta, ovaj ´telefonski´ je.. khm, khm.. ejektirao na površinu. Valjda zbog ´zapaljivosti´, hi-hi!
A babe su isto tako vikale NIJE ON SAGRIŠIJA i u puno zlokobnijem slučaju – vikale su za onog dokazanog pedofilčinu don Čučeka, kojega je sud oslobodio radi ´olakotnih´okolnosti! Vidim na nacionalnoj sljepo-vidnici jučer gostovao onaj baletni sadist šta je maltretirao balerine. Mora da ovaj narod posebno voli predatore i sadiste, a što drugo misliti kad im se posvećuju i cijele TV emisije. Čudna je ta povodljivost naroda koji ima potrebu braniti svoje grešne ´pastire´ – bez obzira na istinu jasnu ko´dan. Istu povodljivost i nedostatak logičkog rasuđivanja, možemo vidjeti i u slučaju ovoga gospićkog prasca što je napao američku košarkašicu. On bi i dan danas šetkao okolo slobodan, da nije ozbiljno priprijetio i sam američki veleposlanik! Zar nije sramota da nam netko drugi u vlastitoj zemlji mora govoriti kako se treba pravosudno reagirati na zločin! Zar nije sramota da je taj isti gospićki prasac i dalje za svoje sugrađane ´uzoran građanin´ i ´dobar čovjek´!

A ADeZeov ´kućni tigar´ konačno odbio poslušnost, pa drIvo jedva dočekao te ga odjebao – iz partij.. pardon - stranke. I dok mu je Glavaš na Onoj konvenciji bio desna ruka i umjesto njega ljutim neprijateljima drao kože, bio mu je dobar. A sad kad u Europu treba u skupim odijelima i kravatama (koja ne trpe tragove krvi) - sad mu je postao teret. I fino se naš drIvo odlučio riješiti toga krvavog tereta, te oderanim Glavašem ukrasiti - svoj zid.
Ali malo je to zajebano sa dojučerašnjim desnim rukama, ne daju se one oderati tako lako, dapače.. Glavaš je svoju kožu odlučio prodati vrlo skupo. Pa je lukavo isplanirao da neće šef njime, već on šefom ´zatrofejiti´ – svoj zid. I u tome je uspio, barem u ovom prvom dijeljenju karata. Bio je lukaviji i brži. Osječka lija se mislila i domislila, doslovce 5min do ponoći i isteka roka za predaju izbornih lista - on ´otima´ listu, ´otima´ lokalne izbore i ostavlja ovaj drIvin ADeZe koji mu ne paše u - neobranom grožđu.
I sada slijedi nešto što neodoljivo podsjeća na onu srednjoškolsku lekciju iz povijesti (za one koji se još sjećaju srednje škole), kada je S.Pribićević 1918te grozničavo jurio noćnim Zagrebom, od vrata do vrata doslovce iz postelje dizao uspavane zastupnike da okupi delegaciju koja će hvatati vlak za Beograd. Tako je u predvečerje i naš drIvo naglavačke pojurio u Osijek - da spasi što se spasit dade. I došavši tamo, već minutu do ponoći, ne usuđuje se ući u stranačke prostorije (u strahu koga će tamo naoružanog zateći, a možda je bolje reći – koga NEĆE zateći) već okuplja bunovnu ekipu u obližnjem hotelu pod izgovorom većeg prostora. Pa se pred kamerama za onim prekratkim hotelskim stolom ekipa stisla, sve jedan širi od drugoga, sve prasić do prasića, laktare se toliko da izguraše i – Kosorku djevojku, jer kad je politička realnost u pitanju, za potpredsjednicu Vlade mjesta za stolom nema. A ona se (sve je gledam) sa strane stisla – ko´ pokisla kokoš. Jel´joj možda štogod postalo jasnije, pitam se?
Pa se prčevito busalo šakama u prsa kao gorile u magli (bitan napredak od gusaka?) i govorilo se o nepoljuljanoj snazi, antologijskim budalaštinama i svašta nešto, ali sve u svemu jedno veliko – ništa.

Kardinali: ARIBA, ARIBA, ARIBAAA!!!
Pročelnik Kongregacije za Božji kult i disciplinu Jorge Arturo Medina Estevez: MARIAČIIIII!!! IIHAAA!!!
kardinal Rodriguez: Aj, aj mi prostata!
kardinal Angelo Sodano bojažljivo: Draga braćo, poštovani dekanu – možda bi bilo dobro da prije fieste barem odredimo kakav bi otprilike trebao biti novi Papa, jer kad se napušimo draga braćo (znamo šta se desilo prošli put braćo – izabralo ga, a on.. skoro 30 godina… nikad odapet!) neće se znat ko pije - ko plaća!?!
Dekan Joseph Ratzinger: A i ti Angelo moraš uvik bit parti brejker! Ma šta kakav bi trebao bit, šta se tu ima mislit!?!
Samo ubaciš – karizmatičan i to će rulji bit dovoljno!
kardinal Angelo: Kariz… a šta je to?
Dekan Joseph Ratzinger: Neman ti pojma, ali sada ti to ljudi vole čuti… karizmatičan ovaj, karizmatičan onaj… karizmatičan Sudac, karizmatičan IvanPavaoDrugi, karizmatičan Mate Mišo Kovač… daš im to – Karizmatičan i ko ih je.e!
kardinal Jorge Mario: OLE! FIESTA! MARIAČI! KARAMBA! IHAAAA!!!
Kardinali: ARIBA, ARIBA, ARIBAAA!!!
kardinal Rodriguez: Aj, aj mi prostata!
Pročelnik Kongregacije za Božji kult i disciplinu Jorge Arturo Medina Estevez: IHAAA! TRAVE, TRAVE BRAĆO – DONIJA JORGE KOLUMBIJSKE TRAVEEE!!!
kardinal William B: Auuu jebote šta je dobra! Šta dimi!
kardinal Claudio: Hi-hi-hi… auuuuu… eeeee… hi-hi-hi…puć, puć, puć…
Dekan Joseph Ratzinger: Jebate, ovoga već puklo!
kardinal Jorge Mario: aaaaaa… dobra, DOBRA!!! …dimi, dimi…puć, puć, puć…
kardinal Angelo: …hi-hi-hi…auuuu… vid´ove na plafonu hi-hi-hi… jebate… svi goli hi-hi-hi… puć, puć, puć…
Bozanić iz prikrajka: Jebate Vinko vidiš li ti ovo – nas Rvata samo dva!! Nemamo nikakve šanse, nemamo nikakvih aduta! Gledaj ove Latinose čovječe – nema šta nemaju! Jorge donija i trave i pota i haš´ša i marice i marivuane… a tek ovi crnci – puni džepi afričke ljute! A nas dva Rvata nit – Opatije za zapalit! Jebate Vinko – najebali smo!
Puljić ispod glasa: Ps, ps, ps… Joso bud´miran – ponija san i ja nešto… za pušit! Pogledaj ode… pogledaj mi… pod halju… Nije ni Rvat zadnje govno!
Bozanić: …gulp!?! …ovaj.. Vinko ne bi ja.. u tvoju… ovaj.. intimu…
Puljić: Šta´s se usra, pogledaj ispod šta san ponija!! Vid Joso, vid – ponija san i ja - tajno oružje!
Bozanić: A???
Puljić: Joso paz´sad, i Rvati će na ovoj konklavi - pušit! He-he, bit će dima i od Rvata! To ti ja velin… ponija je Vinko -´ercegovačke škije!

na lešo te kuvam, zrno papra uz kap maslinovog
dok tijelo ti gradelat je slađe
da sve cvrči zalivati u´jem okrenut-obrnut ružmarinom mazat
miomirise sa žara ćutila bih rađe
ne vjerujem da prženje sad te tišti, kad ionako već otkinuta pamet ti je od ostatka tijela
daj mi reci što stvarno ti bi htjela?
a ona i dalje Mariju Antoanetu glumi nit zijeva nit govori
pa što te muči daj mi reci
ta nisi ti bijela nego plava, što bi sad htjela ta tvoja riblja glava
štrajkat možda (ko i oni drugi u bijelom)?
a ona i dalje nit A nit - Be i sve me prodorno gleda
hej glavo riblja nemoj da te pitam odakle se ono čistiš
i otkud ono riba smrdi
i nemoj da mi se previše misliš (il će i mačak omastiti brk)
a ona će na to - moja glava i ovako bez škrga ipak šuplja nije
pa zbunjenost svoju podijeliti sa tobom sad ću ja
ministrova zdravstva glava stalno se smije
(ko mačak Cheshireski brrrrr… il´možda prrrrr? pliz pliiiz ne prijetiš mi valjda njime?)
jesu li i njemu izvađene škrge to me buni i to mi ne da spat
dal` glava mu je šuplja
hoćeš li biti ljubazna i tu informaciju mi dat?

Dida: Je, sa´se opošćen´ja – a dije prije bija?
Baba: Da dije bija?! A jel´jema puno posla, jel´jema žen´t Dajanu, jel´jema prav´t dicu, jel´jema igrat se polo, jel´jema zemju vodit!?! Da dije bija!!
Dida: Je, sveje un oto jema, pa i teke povr´tega zeru još…
Baba: Povr´zeru još?
Dida: E-e! Jema se – kurbat! Eto šta seje još jema!
Baba: OSVETIANTEMOJ – I JOPET UN! Ma muč´ston jez´čnon!! Kako ćutin dokasat daje čov´k duša o´čov´ka! Jel´još jučere zaPapon plaka, jes´vidja isam!? Ajme bidan kako je plaka, svemun suze kapjale i saš´ti men da se un bija sa Kam´lon prijebraćno kurba, fuj šporkaćjun jean!!
Dida: Nisen ja nireka da se un kurba prijebraćno – ka´se i nije! Un se kurba – braćno! Su Dajanon je spava, a Kam´lu je - kara!
Baba: Ma muč´ penventit jean! Ma vid´ga! OTEMEN se nelaje javno, ajmegospemoja nikakoga naućit!! Ča s´se sad ti naša otomen govor´t, da svit okolizin sluša sramotu ajmegospemoja! Ka da svit neznaje času se uni jeba… ovi… času uni čin´li… ovi… e… AL´UN JE NJU PRID OLTAR DOVEJA ZAPANTI, PASE TI SA´MISL´!!! I nemereš ni ti reć´da un svojon Kam´li nije bija viran!! Un je samo nju cilo vrime volija! I evo je o´nje i pošćenu ženu napravija!
Dida: E, sa´se sitija. Sa´ka bi tija kra´jevat pa mun zasmetalo ča je prije bila…

Lešinarenje je počelo i prije nego što je čovjek uopće i umro, okupljali su se na onim granama kao ptice zloslutnice, lešinari i hijene, šakali mesa gladni… Da – Mi, Vi, Masa. A ne samo oni, ne samo novinari, izvjestitelji, fotoreporteri - već i svi drugi: narod, masa, rulja, populus koji svaku informaciju gutao je halapljivo i nezasitno… Izuzev možda rijetkih, koji su zasićeni informacijskim bombardiranjem isključili medije iz svoje svakodnevice na jedan duži rok, barem do završetka konklava i onog bijelog oblačića objave. Čovjek nije ni umro, a spekulacije o nasljedniku već krenuše, dal´crni, dal´bijeli, dal´žuti, objava slika, biografija, dentalnih kartona – i oni isti koji sada snimaju mrtvog starca i klanjaju se njegovu odru, stajati će tamo pod onim balkonom i snimati novoga Čovjeka u bijelom, klanjati se novomu idolu.
A kad je čovjek otišao, tek onda počinje cirkus koji još uvijek ne pokazuje naznake stišavanja. Pa reče ´lija sa 7 političkih života´ Castro: Neka bude – tri dana žalosti! I bi tri dana. Pa kad je mogao Castro, neće ni drugi manje, a ni oni treći, ni oni četvrti, pa ni – mi. Svjetsko natjecanje, Olimpijada čak, u danima žalovanja otpočela je – tko će ih imati više, tko, tko, tko? Jedan dan, dva, tri... tjedan... mjesec? Godina? Pa ni to nije dovoljno nego ćemo i državne zahvale objaviti, samo da ih osmislimo… Povelja dobro zvuči ha? Neka onda bude - povelja. A i na budući državni praznik sve nešto ´miriše´. A sve preko leđa jednog umrlog starca.
Pa reče čimpanza Bush: Ja ću na sprovod doći! Pa kad doći može on, i ovaj će, i onaj, i svi, pa i – mi. A Charles će čak i vjenčanje sa Kamilom svojom otkazati - za dan, ma vidiš ti to, pa sad svijete reci da princ nije faca?! Kao sljedeći korak još samo umirućeg princa Rainiera objavu očekujemo, da ni on neće umrijeti prije starca mu dragog sprovoda – sve iz respekta i zahvalnosti, pa nek svijet puca od zavisti jer tko TO može nadmašiti, ha?! Da vas vidim!
A do ispraćaja taman dovoljno vremena ima za štancanje majičica, svijeća, zastavica, lepezica, kalendarića, suncobranića, izvorske pitke vode sa Njegovim likom, pa da svi lešinari zadovoljno ruke protrljaju. Taman dovoljno vremena ima da u novinama svim, ama baš svaki aspekt Njegova života prožvakan je, svaki susret sa svakim i nikim predočen je, svaka gesta i riječ, kihanac il´štucaj proučen je. Taman dovoljno vremena za štampanje literature suvisle i nesuvisle, knjiga Njegovih ili o Njemu što zaradit brzu lovušu bi mogle. Taman dovoljno vremena za osmišljavanje dovoljno grandioznih oplakujućih gesta, riječi, govora, suza. Taman dovoljno vremena za uplatiti skupe turističke aranžmane, taman dovoljno vremena za nabavu skupe garderobe. Taman dovoljno vremena za frizere i pedikere. Taman dovoljno vremena za kladionicu. Taman dovoljno vremena da i ukazanje Njegovo se desi, pa kad je i to prigodno obavljeno – ruljo navali, još malo pa prodano, sve dam, sve dam, samo da prodam...

A u svijetu ovih dana, na red došli još jedni izbori – oni u Zimbabveu. Pa se tako niz - Ukrajina, Kirgistan… nakon zemalja bivšeg SSSRa, nastavlja i na afričkom tlu. Zašto kažem niz?
Pa ovako laički promatrajući vidim mnoge sličnosti, naime u svim ovim bogu (čitaj: zapadnim demokracijama) iza nogu zemljama, oporba je čekala i dočekala preuzimanje vlasti demokratskim putem, ali… Nažalost, u svim tim zemljama slijedilo je upravo to ALI. Prijašnjim garniturama (čitaj: opskurnim diktartorčićima) osladila se vlast, pa nemahu ni najmanju namjeru prepustiti svoje položaje. Položaje koji im osiguravaju moć i siguran izvor astronomskih zarada – državnu kasu. Pri tom im uopće nije bitno što su gospodarstva uništena, narodi do krajnosti osiromašeni, a demokracije zamijenjene diktaturama. Ono što je njima bitno – milijuni su na privatnim računima u inozemnim bankama. A budući su im, dolaskom oporbe na vlast, ti narodu opljačkani milijuni postali ugroženi – prijašnje garniture su spremne na sve, od lažiranja izbora do primjene sile, torture, tajanstvenih ubojstava oporbenih čelnika, novinara, zastrašivanja vojskom, policijom itd.
Nekim čudom, ili činjenicom da je predmet europskog i ruskog interesa – Ukrajina je za dlaku izbjegla oružani sukob, te je opet nekim čudom oporba izvojevala ponovljene i dobivene izbore! Tko bi se na to kladio, da se tada pitalo? U Kirgistanu, s druge strane, također neobičan razvoj događaja – oporba čekanja sita - pučem dolazi na vlast, i iako je sve vodilo eskalaciji sukoba (a odbjegli diktatorčić uzaludnu utjehu tražio u Putinovu krilu, kao i ukrajinski Kučma prije njega) – do sukoba nije došlo, bogu hvala. Opet čudo? Ovako sumnjičava kakva jesam prije bih rekla – nečiji interesi. Ruski? Američki? Kineski? Tko će ga znati kad vojne baze u toj zemlji imaju – svi, i prvi i drugi i treći.
I na kraju Zimbabve, ali avaj! Diktatorčić Robert Mugabe mi se čini tvrđim (ili luđim?!) orahom. A možda je realnije reći da ni Mugabe nije toliki problem koliko je problem što Zimbabve, kao dio te od boga zaboravljene Afrike (ili je pravednije reći – od svijeta zaboravljene), nije predmet ničijeg interesa. Pa kao takvi – ´ničiji´, ne mogu računati na potporu zapadnih čelnika, ne mogu računati na kontrolu regularnosti izbora, ne mogu računati na intervenciju u slučaju izbijanja nasilja, ne mogu računati na humanitarnu pomoć, ne mogu računati na humanost…