Kako je ono branitelj Novice Petrača rekao po završetku suđenja za otmicu malog Zagorca, otprilike nešto ovako: ˝Interes države da pod svaku cijenu uništi Hrvoja Petrača mi je sasvim razumljiv, no ono što mi nije jasno nakon ovakvog obrazloženja presude je kakve veze s tim ima njegovo dijete.˝
E pa presuda od 3,5godine zatvorske kazne pokazala je da to 24godišnje´dijete´i nije tako nevino kao što branitelj tvrdi. A što o djeci reći sad kada je uhvaćeno i drugo´dijete´Petrač! Naime Nikola Petrač, sin bjegunca Hrvoja Petrača i brat onog 24godišnjeg ´djeteta´ Novice - uhvaćen je na Zg aerodromu sa nelegalnim napunjenim pištoljem u prtljazi. Opa! Vidiš ti to – ni djeca nisu što su nekad bila. Nekada je bočica toplog mlijeka i tapšanje preko ramena dok se ne podrigne - bilo dovoljno. A danas je, kolko vidim, za podrigivanje potrebno - jače oružje. Majku mu što sam zaostala! Pod hitno moram pojačati kućni arsenal – ako se mislim baviti odgojem´nevine dječice´.
A u svijetu ovih dana, na red došli još jedni izbori – oni u Zimbabveu. Pa se tako niz - Ukrajina, Kirgistan… nakon zemalja bivšeg SSSRa, nastavlja i na afričkom tlu. Zašto kažem niz?
Pa ovako laički promatrajući vidim mnoge sličnosti, naime u svim ovim bogu(čitaj: zapadnim demokracijama)iza nogu zemljama, oporba je čekala i dočekala preuzimanje vlasti demokratskim putem, ali… Nažalost, u svim tim zemljama slijedilo je upravo to ALI. Prijašnjim garniturama(čitaj: opskurnim diktartorčićima) osladila se vlast, pa nemahu ni najmanju namjeru prepustiti svoje položaje. Položaje koji im osiguravaju moć i siguran izvor astronomskih zarada – državnu kasu. Pri tom im uopće nije bitno što su gospodarstva uništena, narodi do krajnosti osiromašeni, a demokracije zamijenjene diktaturama. Ono što je njima bitno – milijuni su na privatnim računima u inozemnim bankama. A budući su im, dolaskom oporbe na vlast, ti narodu opljačkani milijuni postali ugroženi – prijašnje garniture su spremne na sve, od lažiranja izbora do primjene sile, torture, tajanstvenih ubojstava oporbenih čelnika, novinara, zastrašivanja vojskom, policijom itd.
Nekim čudom, ili činjenicom da je predmet europskog i ruskog interesa – Ukrajina je za dlaku izbjegla oružani sukob, te je opet nekim čudom oporba izvojevala ponovljene i dobivene izbore! Tko bi se na to kladio, da se tada pitalo? U Kirgistanu, s druge strane, također neobičan razvoj događaja – oporbačekanja sita - pučem dolazi na vlast, i iako je sve vodilo eskalaciji sukoba (a odbjegli diktatorčić uzaludnu utjehu tražio u Putinovu krilu, kao i ukrajinski Kučma prije njega) – do sukoba nije došlo, bogu hvala. Opet čudo? Ovako sumnjičava kakva jesam prije bih rekla – nečiji interesi. Ruski? Američki? Kineski? Tko će ga znati kad vojne baze u toj zemlji imaju – svi, i prvi i drugi i treći.
I na kraju Zimbabve, ali avaj! Diktatorčić Robert Mugabe mi se čini tvrđim (ili luđim?!) orahom. A možda je realnije reći da ni Mugabe nije toliki problem koliko je problem što Zimbabve, kao dio te od boga zaboravljene Afrike(ili je pravednije reći – od svijeta zaboravljene), nije predmet ničijeg interesa. Pa kao takvi – ´ničiji´, ne mogu računati na potporu zapadnih čelnika, ne mogu računati na kontrolu regularnosti izbora, ne mogu računati na intervenciju u slučaju izbijanja nasilja, ne mogu računati na humanitarnu pomoć, ne mogu računati na humanost…
I u takvom me kontekstu baš živo zanima kako će/hoće li svijet reagirati kada i u Zimbabveu od Mugabea nasanjkana oporba digne svoj glas?
Hoće li krik Afrike vrijediti jednako kao i krik Ukrajine? Jedan raniji krik nije vrijedio, onaj - sudanskog Darfura(za kojeg se svjetske vođe još uvijek ne mogu dogovoriti kako ga nazvati – masovnim ubojstvima ili genocidom! licemjeri svjetski!).
Hoće li i ono razmaženo hrvatsko 24godišnje derište, a ne ´dijete´kako mu branitelj voli tepati, čuti krik drugog djeteta - afričkog djeteta?