solitudine
Riječ
Osjećam da sve sam izrekao
Više ne postoji ta Riječ
A da ju nisam spojio sa tobom
Svijet je drukčiji
Nego što je bio jučer
Ja sam drukčiji
Nego što ću biti sutra
I tamo gdje stanujem
Pustinje se izležavaju na zemlji
A gore na nebu treperave zvijezde
Huncutske, krive
Nikad me ne povedu sa sobom
Ili barem da mi poklone još koju Riječ
Riječ da je uparim sa tobom
Riječ da je prešutim
Da je ne izgovorim
Da je ne zapišem
Neka bude
Nek je imam uz sebe
Boje su vinila
I nebo je puno začina
Vrijeme je prešućivanja
Mjesto je bezriječja
Sve sam potrošio
Više nemam te
Čak ni za pjesme
Ostala si trag na presavijenom papiru
Nedovoljna za priču
Nedostatna i manjkava
Istovremeno puna
Kao Riječ...
Bivanje
Postojat ću ako me dotakneš
Bit ću
Ako me se sjetiš katkad
Kad kiša prospe bisere po granama
Pa ti se učini nemoguće
Da je toliko ljepote u svijetu
Preostalo još
Ako gledati znaš
I ako me vidiš
Ja progledat ću
Jer koji je smisao imati me
Ako se nemam od tebe?
Postojat ću ako me spomeneš
U priči nekoj usputnoj
Na kavi, u trgovini
Neko ime podsjetit će te
Na nekog kog si nekoć možda znala
Ja znat ću
Da si mi poslala signal preko neba
U oblaku ću iščitati te
Jer bio sam
Kad si me slušala
I ja čuo sam
Uz nemoguće druge sve zapuhe
Tvoj je lahor tako jasan bio.
Zaustavim se
Nisam siguran
Jesam li sada?
Vide li me
Može li me se igdje sresti?
Ako me negdje ugledaš
Reci mi da si falim
I nek se javim ponekad
Reci mi da ne zaboravim se....
G
