solitudine
Ceste Teksasa…
Prekoračio sam preko praga snošljivosti
Stupio na makadam želučane mi želje
Upornošću mrava ujedice
Nogama nepromišljenog sanjara
I ja sam krenuo kako sve već kreće
Ceste Teksasa šapnule su moje ime
Ivane, Mario, svaki čovječe koji jesi
Ponesi malo od puta
A najviše od peckanja kilometara po tabanima
Vozim
Idem, i postojim
Od drvoreda i predgrađa
Od lokalnih mjesta i prijestolnica
Jednako dalek od svih
Kao što sam sebi dalek
Pomalo od asfalta i stanica
Na kojima čekat će me prošlo vrijeme
Uđi stranče, reći ću mu
Sjedni da zajedno izgubimo se
Ali da ne izgubimo sve, nikako
Ipak, na kraju svi putujemo sami
I kuda ideš, nije važno više
Osjećam trpkost potrebe
I želja me za tobom steže kao pojas
Oslobađam se stega, udahnem
Imam te kao što imam daljinu pred sobom
Ne znam što je u tebi
Ali svejedno želim ići….
