mistagogy.blog.hr

subota, 30.05.2009.

ISKUSTVO I DOŽIVLJAJ

NIJE ODLUČUJUĆE ZAMJETLJIVO ISKUSTVO ILI ZAHVAĆENOST BOGOM, NEGO VJERA «LJUBAVLJU DJELOTVORNA» (GAL 5,6) I NADA, KOJA SE NADA ONOME «ŠTO NE VIDIMO», I KOJA NAS OSPOSOBLJAVA DA TO POSTOJANO IŠČEKUJEMO (RIM 8,25).

Iskustvo i doživljaj

Zamjećivanje susreta Boga s pojedincem se događa u mnogovrsnim oblicima i stupnjevima inteziteta. To zavisi o tome kako se Bog očituje pojedincu kao i o osobnoj povijesti i karakteru pojedinca. Doživljaj Božje prisutnosti se može pojaviti 'iznenada', u jednom kriznom i odlučnom trenutku života, kao npr. kod Pavla i Augustina, te se tada veoma često intezivno ižarava sve do u sferu osjećajnosti i tjelesnosti. Kod drugih se pak ovo zamjećivanje zbiva kroz duže vremensko razdoblje u obliku postupnog posvješćivanja Božje ljubavi i vjernosti, te ih na koncu osposobljuje da mogu svjesno napraviti odlučne korake. To vrijedi i tada kada ovo iskustvo ima karakter bolnog doticaja koji dovodi do svijesti koliko se udaljilo od Boga. Tako započeti proces čišćenja osposobljuje za strpljivost i otvorenost za daljnje Božje djelovanje, za male korake usmjeravanja prema njemu, koji će zatim jednom omogućiti i kvalitetni skok k temeljnoj odluci opredjeljenja. Svaka shematizacija psihološkog toka zamjećivanja susreta s Bogom protivi se 'mnogostrukosti' Božje milosti (usp. 1 Pt 4,10) kao i posebnosti i sklonosti pojedinaca. Niti se na osnovu Novog Zavjeta ili duhovne tradicije može dokazati nužnost jednog kronološkog slijeda određenih psihičkih čina. U određenim se je pojavnim oblicima pijetizma pretpostavljalo da svaki čovjek mora najprije proći kroz pokorničku borbu, zatim da slijedi prijelomni doživljaj, a tek tada odluka opredjeljenja i 'preporod'.
Njemačka riječ «Erlebnis» - «doživljaj» označuje uvijek «snažan utisak», koji ima trajno značenje za daljnji život. Njome je uvijek označena 'neposrednost' kojom se zamjećuje jedan događaj. Tako nešto se nema zahvaliti nikakvoj konstrukciji ili planiranju, nego prethodi svakom tumačenju. Jedan se doživljaj stoga i događa u privremenom samozaboravu te time dolazi u blizinu «ekstaze». Sasvim je moguće da iskustvo obraćenja poprimi ovaj karakter, ako se očituje u obliku iznenadnog prodora do susreta s Bogom, ali pri tom stupanj psihičke nadraženosti ne može nikada biti istovremeno i mjerilo autentičnosti. Ono se mnogo više sastoji u sukladnosti s Riječju Božjom i u primjeni svakidašnjeg života koja je proizašla iz susreta s Isusom Kristom. Čovječja glad za doživljajem, koja nastaje u jednom racionaliziranom i tehniziranom svijetu, vodi često do toga da se «religiozni doživljaj» kao takav traži, u njemu pronalazi užitak i «obožava». To je također jedan razlog zašto se je «dijalektička teologija» okrenula protiv «iskustvene teologije».
Radi toga valja naglasiti da je susret s Kristom više nego jedno «iskustvo» (u smislu zamjećivanja njegova Duha u Crkvi) te puno više nego jedan «doživljaj». Susret s Kristom zahvaća čovjeka dublje negoli on to može zamijetiti ili «doživjeti». Vjera je naime također: «Jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo» (Heb 11,1). Svakako Bog nas ne pušta u «noć sjetila» i u «noć duha», u kojoj ništa više ne vidimo, ne čujemo, ne osjećamo, bez početnog iskustva, kakvo se je moglo vidjeti u povijesti Isusova iskustva Duha.

(nastavlja se)

H. Muhlen: "Temeljno opredjeljenje"

- 02:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 29.05.2009.

KAD DUŽNOST ZOVE

Nalazimo se na nekom proplanku. Igramo se. Više nas je. Idući kadar zumira moju glavu umjesto koje se pojavljuje glava mladog pastuha. Ne vidim svoje tijelo, nego samo glavu. Točnije veliko živahno oko. Potom se udaljavam i s ostatkom krda mladih konja jurcamo veselo, bez reda, uzduž i poprijeko proplanka. Izgledamo bezbrižno, veselo i puni života. Međutim, već idući kadar me šokira. Vidim Isusa kako me uzima na svoja ramena i nosi na rub proplanka. Sad je to već rub litice. Nalazim se na njegovim ramenima u položaju ovce s one poznate slike Isusa koji ju nosi prebačenu oko vrata. (Pokušajte zamisliti Isusa kako na svojim ramenima nosi konja, umjesto ovce.) Na dnu, na nekih pedesetak metara od vrha.. more, koje se pjeni, dok se valovi odbijaju o hridi na dnu litice. Idući kadar je bio tako šokantan da nisam mogao da se ne upitam: O, Bože kakvu ja to sliku imam o tebi pa mi mašta iz podsvijesti izbacuje jednu ovakvu predodžbu. Naime, Gospodin me bacio s litice u more. Međutim, kao kad gledate retro kadar, isto tako, jednakom brzinom kao što sam bačen, ja sada izranjam iz vode i vraćam se istim putem, kroz zrak, nazad na vrh litice, ali ovaj put ne kao mladi konj, nego kao ovca. Iduća slika prikazuje kako me Isus spušta s ramena i bez riječi promatra. I dok razmišljam o tome zašto me samo gleda, a ne progovara, Isus učini nekoliko koraka naprijed i stade. Ja pođoh za njim, te i ja stadoh. Učini to još nekoliko puta, a ja ponovih isto. Još jedno vrijeme se promatrasmo šutke, a potom se on nasmija. U trenu mi posta jasna poanta cijele epizode. Nekad prije bijah živahan, ali i samovoljan. Pun entuzijazma, ali i svojeglav. Radio sam po vlastitim nahođenjima. Iako sam izgledao kao netko tko je pun energije, nisam znao biti sam. Družio sam se sa sebi sličnima. Išli smo kud smo htjeli. No, sad? Sad više ne idem kamo bih htio, nego podižem ruke i dopuštam da me opasuju i vode kamo me dužnost zove. Sad više ne jurcam kako mi se prohtije, nego slijedim poticaj. Ne tvrdim za sebe da sam krotak, no nisam više onaj koji ide ispred Gospodina. Sad mi je važnije da ga slijedim, nego što ga nastojim 'pridobiti' za sebe i svoje ciljeve.
Postoje situacije kad znamo što bi trebalo, no mi i dalje nastavljamo s odgađanjem. Drugim riječima kažemo kako nam je to drugo priraslije srcu, nego prvo. Zataja ljubavi!
Onog trenutka kada više vremena odvojimo za 'sekundarne stvari' to je siguran znak da nam je potrebno pokajanje i obraćenje jer ne radi se samo o mom pravu, nego i o iznevjerenom povjerenju, a zbog toga ne trpi samo moja duša nego i ostali iz mog životnog oikusa koje mi je Gospodin stavio na put. Kada dovoljno vremena odvojim za Gospodina, tada mnoge stvari, zbog kojih sam se prije mučio puno više, dođu na svoje mjesto. A plodovi, kao posljedica, postaju uočljiviji samo zato jer sam odredio 'mjesto i vrijeme' za susret s Gospodinom. Kad je Bog na prvom mjestu, sve ostalo se posloži u najboljem redu.
Ukoliko smo slučajno ušli u period svog života u kome smo zanemarili osobnu i obiteljsku molitvu, vrijeme da se prenemo od pospanosti kako ne bismo upali u još veće otvrdnuće srca koje nastaje oglušivanjem na glas savjesti i pretjerivanjem u činjenju zla, tj. jer smo ustrajali u odgađanju i neodgovornom ponašanju. Ma koliko se trudili živjeti neki 'svoj život' i ma kako on izgledao 'živahan' za oči onih koji nas promatraju, ipak na koncu, ukoliko doista želimo živjeti istinski svoje kršćanstvo, moramo biti oni koji 'slijede Isusa', a nipošto oni koji idu ispred njega, koji bježe što dalje od njega ili ne daj Bože oni koji rade protiv njega.
Nakon obavljenih tridesetotjednih duhovnih vježbi po sv.Ignaciju (svaki dan zamijenjen jednim tjednom) odlučio sam svaki dan 'ići s Kristom kroz godinu' slijedeći svakodnevna i nedjeljna čitanja. No, ne uspijevam u tome svaki dan. Pogotovo ukoliko nisam dovoljno pažnje posvetio 'mjestu i vremenu' razmatranja. Još uvijek nisam do kraja raščistio sa 'odgađanjem', pogotovo ukoliko sam preokupiran 'nečim većim' nego što su to svakodnevne dužnosti i obaveze. Onog trenutka kada više vremena, nego što je to inače potrebno, odvojim za neku 'stvar' (situaciju ili osobu) dešava mi se da trpim u drugim, na izgled, manje važnim. Možda toga ne bih bio svjestan u startu, no uskoro kad se obaveze nagomilaju, kao kad rate kredita stižu jedna drugu, nađem se zatečen i suočen sa posljedicama neprimjerene raspodjele vremena i neizvršavanja dužnosti u malim stvarima.
Mišljenja sam da svi mi, manje-više, imamo taj problem. Pitanje je samo nakon koliko vremena slijedi 'probuđenje'. Nešto slično sam nedavno slušao u jednoj tv-emisiji u kojoj jedan svećenik – sociolog objašnjava put čovječanstva kroz povijest, te kaže kako se čovječanstvo oduvijek nakon izvjesnog vremena, tj. nakon što dođe na rub provalije i uvidi moguću strahotu, vraćalo k počelima i duhovnim vrijednostima. Isto se dešava i sa svakim od nas u privatnom životu. Nakon što budemo prevareni tom najvećom sotoninom zamkom (odgađanje) i kad se suočimo s posljedicama grijeha propusta ili hoda stranputicom, mi se vraćamo k Bogu u potrazi za mirom i izgubljenom radošću koju smo pokušali pronaći na krivom mjestu. Poput smo razmetnog sina koji se vraća k ocu, ali tek nakon gubitka 'lažnih prijatelja' i novca bez pokrića. Sigurnost 'razmetnog sina' je trajala onoliko koliko aplauzi i osmjesi svijeta, odnosno onoliko koliko su drugi u cjeloj toj stvari imali koristi, a ta 'korist' je tako slikovito opisana u slici 'rogača' na koji veće 'pravo' ima 'moja svinja', nego moj brat. Nema koristi – nema ni potrebe za prijetvornom maskom. Što više, okrutnost i neprijateljstvo su dva druga koja jasno primijetimo tek kad se nađemo 'na rubu' i vidimo njihovu konačnu svrhu, a ta je da nas strmoglave niz liticu. Sve dotle, magla i privid nam nisu omogućavali jasan uvid. Ili barem nismo htjeli vidjeti!? Kao da ta magla nije skrivala samo tuđe zle namjere, nego i naše osobno; našu neiskrenost i pokušaj prijevare, naš pokušaj da 'kupimo' ljubav i dobijemo na važnosti.
A što je to doista važno? Odnosno, koji su to prioriteti koje smo odredili kao glavne, te gdje se nalazi granica preko koje ne smijemo prijeći ukoliko ne želimo da svojom odsutnošću ne povrijedimo drugog iz svog životnog oikusa?
Razmetni sin iz prispodobe je insistirao na osobnom pravu, a zanemario je dužnost koju je morao poštivati ukoliko nije htio povrijediti oca i brata. Njegov izbor nije se ticao samo njega, nego i onih koje je bio 'dužan ljubiti'. Sveto Pismo nas uči da nikome ne dugujemo ništa osim da ljubimo jedni druge. Dakle, ljubav nije samo osjećaj, nego često puta, i to prije svega, dužnost koju određuje naše htjenje. Što više, ona je zapovijed. A to znači da smo obvezani. Zato moj izbor s pozivom na pravo nikad ne može biti izvan poziva na dužnost ljubavi. Njihovo odvajanje jest moguće, ali tad unatoč ostvarenom pravu izlazimo iz 'pravednosti'. Bog poštuje naše pravo izbora, ali zato i dopušta suočavanje s posljedicama našeg udaljavanja od njega. Razmetni sin se morao s njima suočiti kako bi se 'probudio' iz zanesenosti svojim pravom i krivo shvaćenom slobodom. Tek kada se suočio s posljedicama svoje mladalačke razuzdanosti on je 'došao k sebi'. Točnije, postao je svjestan značenja riječi ljubav, sloboda i odgovornost. Nakon ove lekcije on je iznova spreman biti i ostati; biti vjerni sin u kući svog oca. On se sad vraća kao onaj koji ne želi raspolagati svojim pravom. Želi biti poput sluge. Želi služiti.
Nešto slično gledamo u današnjem evanđeoskom ulomku dok promatramo Petra koji je preko skršenosti stigao do skrušenosti dok odgovara na Isusov tri puta ponavljani upit: «Šimune Ivanov, ljubiš li me?» Ulomak završava proroštvom i savjetom Petru: "Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš." A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: "Idi za mnom!" I Petar je morao odbaciti onu svoju staru narav i namjesto preuzetnosti u svojoj duši napraviti više mjesta za poslušnost poticajima Duha. Svoju naglost i neobuzdanost morao je zamijeniti krotkošću kako bi postao 'sluga slugu', tj. ovan predvodnik stada, koji prvi ide za pastirom.
Jednako tako i svatko od nas je pozvan biti 'onaj koji služi' u okvirima svog poziva i odgovornosti koju on sa sobom nosi.
Za sve nas jednom dođe dan kada više nije dovoljno samo primati, nego treba trpjeti, opraštati i podnositi svoje bližnje zbog ljubavi prema njima i zbog učinjenog izbora na koji smo se obvezali. Dobro bi bilo iznova sjetiti se svojih već izrečenih obećanja. Isus je imao povjerenja u Šimuna Petra još dok je ovaj bio sirovo, neobrađeno drvo, sa svim karakteristikama materijala koji ne obećava puno, no Isus je imao vjeru u njega. Sve te godine, unatoč i zataji, su se na koncu isplatile. Petrova sklonost ka motivaciji je iznova došla do izražaja, no to više nije bila sklonost potaknuta samodostatnošću, nego željom za služenjem u ljubavi i poniznosti.
Na njegovu licu sada se u isto vrijeme ocrtava i ozbiljnost i radost; trezvenost. On je sada onaj koji slavi i govori o slavljenju, te čije nagovore Bog potvrđuje znakovima.
Pozvani smo moliti za svoje vođe kako bi uistinu bili oni koji služe sluge Božje, te koji ne idu 'ispred Isusa' nego ga slijede u poniznosti i poslušnosti.




- 01:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.05.2009.

DAR MUDROSTI

Nakon Davidovog hoda 'kroz mnoge nevolje', kroz koje je morao proći kako bi postao vrijedan obećanog kraljevstva, Bog mu puninu vladavine obećava tek nakon njegove smrti, tj. u vremenu kralja Salomona. I doista, Izrael je tada postao respektabilna sila, čije kraljevstvo se prostiralo od Eufrata do granica s Egiptom. Svjestan odgovornosti, ali i potrebe za pomoći, Salomon je za toliko kraljevstvo zatražio pomoć na jedinom mjestu odakle je ona i mogla doći. Na pitanje Božje što bi htio da mu udjeli, Salomon ne traži niti bogatstvo, niti slavu, nego mudrost. Bog je bio oduševljen njegovim odgovorom tako da mu je pored mudrosti obećao i još toliko toga: «Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva … nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno»
Salomon je htio biti pravedan u razlučivanju dobra i zla u upravljanju i prosuđivanju u izricanju suda.
I naši svagdanji poslovi u svijetu na koje smo pozvani uređivati ih u skladu s voljom Božjom ne dotiču se samo duhovnosti, nego zahtijevaju poznavanje materije kojom se bavimo. S puno toga se moramo još baviti, no to ne znači da sve to ne treba uspoređivati s Riječju Božjom. A da bi to bili kadri potrebno je moliti Boga da nam da pronicavost kako bi iza stvorenog reda stvari i djela čovječjih uvijek znali otkriti njihovu pravu svrhu, a to znači uvijek pred očima imati viziju novog čovjeka i boljeg, pravednijeg svijeta. Potrebno je moliti za mudrost kako bi se znali ispravno koristiti povjerenim darovima, bilo da je riječ o materijalnim, bilo duhovnim. Zato sv. Jakov u svojoj poslanici veli: « Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja» (Jak 1,5-6)
Bog je sa svoje strane već sve učinio. Na nama je da se u vjeri otvorimo njegovim blagoslovima. A znamo da vjera raste slušanjem Božje Riječi. Zato će jedan mudri pisac reći: «Bog otvara vrata svoje mudrosti onima koji otvaraju stranice svoje Biblije.»
Na pamet mi pada ona poznata priča o ocu i sinu koji je otišao na studij u velegrad i svako malo vremena zvao oca da mu pošalje novca, na što mu je ovaj odgovarao da će rješenja za sve svoje muke i dileme naći u Bibliji. Naime, otac mu je na polasku dao Sveto Pismo, a u njemu i određenu svotu novca potrebnu za sinovljev život.
Nema vjere bez slušanja Riječi Božje, a bez vjere ne može doći ni do prisvajanja obećanja Božjih. A prvo u nizu ponuđenih jeste mudrost, jer o njoj ovisi ispravno upravljanje svim ostalim darovima koji nam stoje na raspolaganju.
U ovoj devetnici Duhu Svetom na poseban način molimo za ovaj dar. Ostalo će nam se nadodati.

- 10:03 - Komentari (5) - Isprintaj - #

DEVETNICA DUHU SVETOM (iz vremena pape Lava XIII)

Ova molitva Duhu Svetom potječe iz vremena pape Lava XIII. Papa je 5. svibnja 1895. u naputku katolicima da obavljaju devetnicu Duhu Svetom, savjetovao također kao poseban oblik molitve riječi: "Pošalji svoga Duha da obnovi svijet", preporučujući da se nastoji u ovakvoj molitvi. Iz ovoga razloga blažena Elena Guerra je sastavila ove zazive da isprosi dar Duha.

KRUNICA:

Dok se pravi znak križa govori se:


Bože u pomoć mi priteci.
Gospodine pohiti da mi pomogneš.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Svako otajstvo:

Molba za jedan dar
Ponovi se sedam puta
- Oče Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet.
Otajstvo se zaključi:
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga začela Spasitelja, moli za nas.
Na koncu krunice zazivi Mariji.


1. Dođi, o Duše Mudrosti, odvoji nas od svjetovnih stvari i ispuni ljubavlju i željom za nebeskim stvarima.
- Oče Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga začela Spasitelja, moli za nas.

2. Dođi, o Duše Razuma, rasvijetli naš um svjetlošću vječne istine i obogati ga svetim mislima.
- Oče Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga začela Spasitelja, moli za nas.

3. Dođi, o Duše Savjeta i učini nas poslušnima tvojim nadahnućima i vodi nas putem zdravlja.
- Oče Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga začela Spasitelja, moli za nas.

4. Dođi, o Duše Jakosti i daj nam snagu, postojanost i pobjedu u borbama
protiv naših duhovnih neprijatelja.
- Oče Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga začela Spasitelja, moli za nas.

5. Dođi, o Duše Znanja, budi Učitelj naših duša i pomozi nam da vršimo tvoje pouke.
- Oče Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga začela Spasitelja, moli za nas.

6. Dođi, o Duše Pobožnosti, dođi i boravi u našem srcu da zaposjedneš i posvetiš sve njegove osjećaje.
- Oče Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga začela Spasitelja, moli za nas.

7. Dođi, o Duše Straha Božjega, vladaj našom voljom i učini da budemo spremni radije trpjeti svako zlo nego griješiti.
- Oče Sveti, u ime Isusovo
- Pošalji svoga Duha da obnovi svijet. (7x).
- O, Marijo, koja si sudjelovanjem Duha Svetoga začela Spasitelja, moli za nas.


ZAZIVI MARIJI

- O, Prečista Djevice Marijo, koja si u svom Bezgrješnom Začeću postala izabrano Svetohranište Božanstva, moli za nas.
- Da Duh Sveti dođe brzo obnoviti lice zemlje

Zdravo Marijo ...

- O, Prečista Djevice Marijo, koja si u otajstvu Utjelovljenja po Duhu Svetom postala prava Majka Božja, moli za nas.
- Da Duh Sveti dođe brzo obnoviti lice zemlje

Zdravo Marijo ...

- O, Prečista Djevice Marijo koja si u molitvi s apostolima u cenakulu napunjena Duhom Svetim, moli za nas.
- Da Duh Sveti dođe brzo obnoviti lice zemlje

Zdravo Marijo ...

Pomolimo se:
Neka dođe tvoj Duh Gospodine i oblikuje nas iznutra svojim darovima: neka stvori u nama novo srce da se možemo svidjeti tebi i neka nas uskladi s tvojom voljom.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Slijede Litanije ili Zazivi Duhu Svetom.

Na koncu:
Pošalji Duha svoga za novo stvaranje.
I bit će obnovljen svijet.

Elena Guerra

- 00:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 22.05.2009.

HRVATSKO SPASOVO

Sa sinom prolazim neka nejasna mu pitanja iz knjižice za pripremu primanja Potvrde. Nailazim na jedan davni povijesni datum: godina 879. I prisjećam se kako je papa Ivan VIII priznao Hrvatskoj državni suverenitet i služio misu u bazilici sv.Petra u Rimu na tu nakanu, te pri tom blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i zemlju. Tom prilikom papa je pozvao Hrvate na 'ustrajnost i vjernost' obećavši svu pomoć Svete Stolice. Bilo je to točno prije 1130 godina, na Uzašašće.
Zanimljivo, stjecajem okolnosti, na ovaj povijesni osvrt sam naišao neposredno nakon obavljenog razmatranja nad riječju Božjom koja se čita na Uzašašće.
Započinjući Djela apostolska sv.Luka u prvom retku, prvog poglavlja čini svoj osvrt na 'prvu knjigu' (Evanđelje po Luki), obračajući se Teofilu, koju je 'sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima...' I odjednom mi pred oči izbija slika hrvatske stvarnosti u jednom novom svjetlu. Toliko je podudarnosti da ostajem zatečen slikama koje stižu jedna drugu.
Luka govori o 'utvrđivanju u vjeri', a meni dolazi slika Ivana VIII koji to isto čini prema nama Hrvatima. Dok Luka prenosi Isusovu zapovijed 'da ne napuštaju Jeruzalem nego čekaju Obećanje Očevo, na što ga ovi iznova pitaju o uspostavi kraljevstva u Izraelu, pred oči mi dolazi višestoljetna prisutnost na našim prostorima u postojanom iščekivanju konačne slobode. I dok se pitam kolika je to morala biti vjera pa sva ta stoljeća, unatoč tolikim jarmovima, ostati postojan u iščekivanju, redak sedmi donosi odgovor: «Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti.» A već idući osmi: «bit ćete mi svjedoci», tako neodoljivo i tako poznato zvuči, jer ne bijaše tako davno kad na usta I.Pavla II bi izrečeno to obećanje (a koje je ujedno uzeo za geslo) na njegovom stotom jubilarnom putovanju. Vjerujem da ga je izrekao sam Gospodin Isus Krist!
Što reći o idućem, devetom retku? «Kad to reče, bi uzdignut njima naočigled…» Može li išta primjerenije od ovog: Ivane Pavle II, moli za nas!!! Mislite da insinuiram kad to dovodim u vezu? Ili mislite da jedan papa ne bi ovako otvoreno govorio? Nije ni Isus nikad jasnije pokazao svoje božanstvo kao neposredno prije nego će ga 'oblak oteti njihovim očima'. Pa i u vremenu nakon Uskrsa do Uzašašća, tih 40 dana, skrivao je svoje božanstvo pod velom tijela jer je znao da to ne bi mogli nositi. No, u trenutku rastanka, kada je misija već bila završena, on ne krije, nego daje na uvid svoje stvarno porijeklo. Ostaju u čudu, netremice i s nevjericom gledajući gore.
«Što gledate?» – rekoše 'dvojica u bijelom'. Dva svjedoka kao da kažu: «Što gledate gore? Ili možda nemate vjere ni sada nakon očitovanja njegove naravi, nego zurite u nevjerici u ono što ste do sada ionako morali vjerom prihvatiti? Ako je rekao da će uzaći k Ocu, evo uzašao je. Ako je rekao iznova doći, doći će! Nije na vama da racionalizirate i istražujete dalje. Vjerujte u to i činite što vam je zapovjedio. Spustite glave dole. Ponizite se, te s blagošću i strpljivošću živite dostojno poziva kojim s te pozvani. Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh… Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!…» - Povezah 'dva svjedoka' i Pavlovo obraćanje Efežanima, koje Crkva stavlja kao drugo čitanje, u jedno. Jedan te isti govor, jedna cjelina, isti smisao, ista koincidencija… i Ivan VIII, i Lukin opis Uzašašća, i Pavlovi pozivi i povijest Hrvata. Nismo li doista pripremani za 'djelo služenja' u ovim vremenima, na poseban način? Teško za povjerovati? 'Kako je to moguće jednom malom narodu? Što on može pred Golijatima današnjice?'- pitaju se mnogi. No, meni se čini da su 'oni vani' više svjesni te činjenice, nego mi domaći kojima je ta riječ upućena.
Nedavno, dok sam razmišljao o Gospi Fatimskoj i onom Borovčekovom članku, pitao sam se, kako je bilo moguće nakon toliko stoljeća tuđinskog jarma ostati nepodijeljen i neraseljen narod, čvrst u svojoj vjeri. Ivan VIII reče 'budite vjerni i ustrajni'! Ok!!! Ali kako ostati vjeran? Odgovora evo u ovoj poslanici: Samo uz poniznost, blagost, strpljivost, podnošenje jedni drugih u ljubavi, i svekoliki trud oko 'jedinstva Duha svezom mira' jer 'svakomu je dana milost po mjeri dara Kristova'. Bez ovih segmenata skoro je nemoguće biti i ostati vjeran. No, u cijeloj priči kao da ima jedna packa koju uz najbolju volju ne mogu nikako da otklonim. Naime, za nas Hrvate važi ona: 'Hrvat će Hrvatu sve oprostiti osim uspjeha'. Možda zato jer je 'uspjeh', nekad prije, bio nešto nespojivo s nametnutim jarmom? Možda zato jer je to podrazumijevalo izdaju zajedništva u korist tuđina? Ne znam. Samo nagađam. No, ostaje činjenica da nismo baš ravnodušni kad se raspoređuju milosni darovi. Kao da još uvijek nismo svjesni da različiti dari vode izgradnji Tijela Kristova, a ne u svrhu vlastite promocije. Jeste da njihovo odvajanje od zajedničke svrhe i bez podložnosti autoritetu vodi u cjepkanje i raslojavanje, no jednako tako postoji opasnost da ostanemo spori i neučinkoviti ako i dalje budemo sebe stavljali na mjesto koje pripada Kristu, a sve zbog straha, tj. pomanjkanja vjere u vodstvo Duha Svetog.
Možda kod idućeg hrvatskog pohoda 'Ad limina' pored pohvala i istaknutog prava na ponos, s obzirom na višestoljetnu vjernost, neće od strane pape našim biskupima biti stavljena primjedba na 'otvorenost poticajima Duha u sadašnjem trenutku'. Možda i neće ako se godišnji skupovi Hrvatske Katoličke Mladeži uspiju prikazati umjesto zabranjenih 'dvoranskih susreta' (od 10 000 sudionika) kao nešto jednako vrijedno. Koincidencija? Možda jest. A možda i nije. No, ono što znam jeste da nije koincidencija nedavni 'cinički' komentar u medijima biskupa Komarice kako bi trebalo idući susret HKM održati u Trebinju ako ne budemo mi mostarci 'kadri' to isto učiniti kao on u svojoj biskupiji. «Ako ne budete kadri, onda ćemo opet u mojoj biskupiji»- reče, te pri tom izgubi iz vida svezu koja je očuvala hrvatstvo stoljećima: «Spustite glave dole … ; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh!…» Nije samo 'hitmakerima' izgleda svojstveno 'elitističko' ponašanje, zar ne!? No, poznajući biskupa Komaricu, vjerujem da je već sutradan nakon te izjave svezao ono što je jezikom razvezao i ispričao se zbog te neprimjerene izjave na adresi na koju bi odaslana i koja možda nije imala toliku dozu cinizma, koliko potrebu istaći ponos zbog uspješno organiziranog skupa mladeži. I sam osobno sam svojevremeno bio u 'napasti' napisati jedan članak o tome kako smo mi mostarci bili 'kadri' pokrenuti Teološki institut za laike odmah nakon Sinode biskupa u Rimu 1987., koja je bila posvećena laicima, a na kojoj je učestvovao, ispred BK Jugoslavije, biskup Komarica. Iako je KP izvršila pritisak i biskupu Komarici rekla da i ne pomišlja u djelo sprovesti to što u Rimu bi rečeno, mi mostarci smo unatoč pritiscima, zabranama i medijskom šikaniranju (radili legalno tri mjeseca do zabrane, a nastavili ilegalno zaduživši indekse Zagrebačke bogoslovije) smogli snage i odlučnosti izdržati i u 'pogon staviti' laikat. Vjerujem da je bl. Ivan Merz tomu jako doprinio. A bio bi sigurno još radosniji da se s laikatom poradi puno više nego su to 'slet' manifestacije. Svjetski susreti katoličke mladeži pod papinim patronatom su doista pažnje vrijedni i oni prenose poruku suvremenom svijetu na upečatljiv način, no za mene je puno važnije ono što on govori vezano za rad s laicima na lokalnom župnom nivou. Apostolicum Actuositatem (Dekret o laicima s II Vatikanskog Koncila) govori o tome kako treba otvoriti mjesne i nacionalne granice i omogućiti povezivanje laikata i na jednom višem nivou kako bi se izbjegle teškoće na koje bi jedna laička zajednica imala ukoliko bi se oslanjala samo na svoje snage, no prije svega treba krenuti od dinamike odnosa po principu 'dva ili tri sabrana u moje ime' koji pod uvjetom jednodušnosti mogu po nadahnuću Duha stići do istih onih razmjera i rezultata do kojih je i Ivan Merz stigao. Sa svojim 'orlovskim savezom' postao je znak za cijelu Crkvu. Ne gradi se kuća od krova, nego od temelja. Osim toga, to je nešto izvorno naše. Ovako, ti susreti, pored određene poruke koju nose sa sobom, ipak ostaju na razini sleta ili manifestacije koja ne ostavlja dubljeg traga i učinka ukoliko se ne 'zasuču rukavi' kod kuće tako što će se unutar 'živih krugova', koji će prije svega biti molitvenog karaktera, raditi sustavne kateheze, tj. odgoj u vjeri za vjeru. A taj proces nije nimalo lagan. To nije nešto što se postiže preko noći, nego traži trajnu zauzetost i angažman. No, prije svega treba promicati 'duhovnost zajedništva'; stvoriti klimu, ozračje koje će pogodovati duhovnom rastu i očitovanju znakova koji će pratiti one koji uzvjeruju. Tek tada ćemo 'biti kadri' upustiti se u izazove među 'gorama Kanaana', inače 'izgibosmo od Amorejaca'. Naš angažman bi trebao biti u skladu s voljom Božjom i na poticaj njegovog Duha, a ne kao 'kopija kopije'. Jedan uvaženi njemački teolog jednom zgodom reče: «Jao Crkvi, ako pojedincu ne omogući takav susret ili ga u tome sprječava, ako se ne postavi pojedincu kao 'zajednica obraćenja', nego u prvom redu kao upravni aparat s odgovarajućom prevagom težnje za moći i ugledom.» Postoji naime opasnost da laički darovi zauvijek ostanu u 'embrionalnom zametku', a pojedinac koji ih želi naglasiti pod stalnom sumnjom da se želi iskazati.
Doista, u ovoj godini sv. Pavla, ima li većeg prioriteta nego pored njegove teologije opravdanja i spasenja, istaći tako često kod njega spominjani zahtjev za jedinstvom u različitosti; jedno tijelo, a mnogo udova, jedan Duh, a mnoštvo karizmi… Neka bude: Jedno tijelo i jedan Duh … Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan Krst! … Ona 'dva čovjeka u bijelom' koji su nas pozvali da ne gledamo samo gore kao da su željela još reći:
«Krist će opet doći, no nemojte upasti u preuzetnost pa zanemariti činiti ono što je do vas, tj. ono što vam je zapovjedio da činite do njegovog ponovnog dolaska. Molite kako bi primili snagu odozgo i činite djela za koja vas Duh Sveti osposobi i odredi. Pozvani ste naviještati Radosnu vijest sve do nakraj zemlje, svim pucima i jezicima. Radi se o 'Trajnoj misijskoj naredbi'. Ucjepljeni ste u Isusa Krista. S njim trpite i s njim umirite, jer s njim i u njemu vam je živjeti kroz svu vječnost. Ne bojte se. Budite odvažni. Kroz mnoge vam je nevolje proći, no on će stalno biti uz vas. Ni dlaka vam s glave neće pasti bez njegova znanja. S njime ćete suskrsnuti i kao dio Nebeskog Jeruzalema s njim kraljevati kroz vjekove. Parusija je blizu, no toliko je duša kojima još uvijek treba navijestiti Krista i pozvati ih na obraćenje. Ne zaboravite tu temeljnu zadaću. Posvetite joj se svim srcem i svom snagom, svim žarom i svim umom. Iako mira neće biti do njegovog ponovnog dolaska, vi se trebate potruditi koliko je do vas da stvarate 'novu civilizaciju' ljubavi. Široka su Gorja Kanaanska koja vape za istinskom riječju i istinskim životom. Toliko je gladnih i obespravljenih koji žude za pravednom raspodjelom. Prignite stoga glave i ujedinite se svezom mira. Svakomu je od vas je dana milost po mjeri dara Kristova za izgradnju njegovog Tijela. Ujedinjeni u molitvi, u 'gornjoj sobi', uz zdrav Nauk, bit ćete opremljeni za djelo služenja u sadašnjem trenutku.»

… Neka bude: Jedno tijelo i jedan Duh … Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan Krst! …
… Neka budu: Djela apostolska!!!

- 16:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.05.2009.

communication et libertas

Jedna od najčešćih dvojbi kod ljudi koji su postavljeni kao voditelji ili animatori tima unutar jedne zajednice je: kako se postaviti prema onima u grupi ili skupini koji nisu timski igrači, nego 'individualci'?
Ukoliko je riječ o jednoj laičkoj zajednici trebalo bi znati prije svega da postoji više stupnjeva zrelosti zajednice, a samim tim i odnos prema zajednici u cijelosti i pojedincima unutar nje ne može uvijek biti isti. Odnos prema članovima mora biti u skladu s vizijom zajednice ili skupine, ali i s njenim zadaćama u tom trenutku, tj. stupnju doraslosti postavljenim zadacima. To pitanje više muči onoga na kome je objektivno gledano veća odgovornost naspram zajednice u cijelosti. Dakle, pored formalnog ili problemskog pristupa rješavanju određenih zadaća ti odgovorni su pozvani na jednu vrst tzv. 'cjelovitog pristupa', za razliku od onih čija je odgovornost (opet objektivno gledajući) puno manja, iako ne nezanemariva s obzirom na povjereni dio i bez čijeg odgovornog pristupa cjeloviti pristup ne može polučiti veće rezultate. Radi se o međuovisnosti, s tim da, iako to može zvučati paradoksalno, nositelj veće odgovornosti više ovisi o pojedincima nego što to na prvi pogled izgleda.
Jedan od najčešćih problema koji se u sazrijevanju odnosa i premošćivanju problema dešava jeste kako uskladiti zajedničku viziju i 'potrebe' pojedinaca. Potrebe sam namjerno stavio pod navodnike jer u danom trenutku primjerenije je kad stoji 'interes' ili 'želja', a ne stvarna potreba. Mi koji smo roditelji vrlo dobro znamo razlikovati kad nas dijete iskorištava i 'svoju želju' pokušava predstaviti kao njegovu potrebu. To su situacije s kojima se susrećemo skoro svakodnevno, a pogotovo kad je riječ o brojnijoj obitelji kod koje je problem 'veće voljenosti' izraženiji.
Rješenje ovog problema 'premošćenja' je naizgled jednostavno, no ne i u praksi lagano. Naime, treba uskladiti 'viziju' i 'osobnu korist' tako što će ona postati zajednička i onima koji vode i onima koji slijede. A do nje se stiže tako što i jedni i drugi rade i zahtijevaju više od sebe nego od drugog. Postoji jedna japanska izreka koja kaže kako tek svi zajedno imamo sve. Insistiranje na osobnom pravu na štetu vlastitih dužnosti je kratkog daha. Ono donosi 'zadovoljstvo' privremeno i u suštini šteti ne samo pojedincu, nego i zajedničkim naporima u cijelosti, a dugoročno gledano može proizvesti ozbiljne poteškoće u nastojanjima ka ostvarenju zajedničkog cilja. Manjak potrebnog povjerenja, osjećaj nevoljenosti i sumnja djeluju poput korozije i ne samo da koče hod naprijed, nego i uništavaju već stečeno dobro. U najmanju ruku zajednica stagnira. Ne raste, nego se vrti oko svoje osi. Dokumenti II Vatikanskog jasno kažu kako je evangelizacija duša zajednice. Ako se još uvijek na razini sukoba mišljenja do nje ne može doći sve dok se ova faza ne nadiđe tako što će se iznova izgraditi ozračje povjerenja, te tako ući u zajedničko planiranje, koje prethodi evangelizaciji. Stoga je izgradnja narušenih odnosa preduvjet svakom zajedničkom angažmanu. Zapravo, zajednica može onoliko napredovati koliko i njeni članovi osobno. Stoga je poziv na svetost primarni zadatak. U slučaju narušenog povjerenja potrebno je poziv na svetost iznova staviti kao primarni zadatak.
Pitanje povjerenja, pa i ako u danom trenutku izgleda izgrađeno, će se uvijek iznova vraćati kao izazov. Škola poniznosti traje cijeli život. No, u slučaju većeg narušavanja odnosa, a ono se dešava kad u zajednici postoje 'jaki individualci' s jako naglašenim 'osobnim pravima', pored redovitog 'rastjerivanja magle', kroz nagovor pred cijelom zajednicom, dobro bi bilo raditi s tim individualcima nasamo jer u biti jaka potreba za postizanjem 'osobnog prava' u svom začetku ima veću potrebu za uvažavanjem, nego za stvarnim ostvarenjem 'zajedničkog cilja', tj. vizije zajednice.
Nešto slično se dešava u periodu adolescencije kad kod svoje djece primjećujemo jako naglašenu potrebu za osamostaljenjem. I to nije ništa loše samo po sebi, iako je bolno i za roditelja i za dijete. Riječ je o periodu kada na površinu izbija adolescentova prepoznatljivost, njegov identitet, tj. prijelaz iz dječje u odraslu dob. Glavna adolescentova preokupacija je 'biti delegiran' u svijet. Tim 'odvajanjem' on se zapravo priprema za budući život. Stoga su razumljive i promjene raspoloženja, koje u jednom trenutku roditelju mogu izgledati kao izraz neprijateljstva. Ono što je u tom trenutku za roditelja važno znati jeste kako pored poziva na zajedništvo treba podržati tu težnju za samostalnošću kako ne bi potakli nastanak nesigurne i kompulzivne privrženosti koja će kad-tad rezultirati frustrirajuće u odnosu prema drugima unutar obitelji i izvan nje, ukoliko joj se ne otupi oštrica. Ta kompulzivna samodostatnost ide ruku pod ruku sa osjećajem manje vrijednosti i nevoljenosti tako da bilo koji oblik represije samo pogoršava stvar. Represija hrani težnju za (nad)moći i udaljava od cilja kroz služenje. Ona pomaže 'jakost' u negativnom smislu.
Bez ponovne izgradnje povjerenja koje je moguće postići samo uz otvoren razgovor i posvješćenje zajedničke vizije, te delegiranje u segmentima srazmjerno trenutnoj osposobljenosti, neće doći do pomaka. Naravno, bez osobne metanoje i prevladavanja težnje za moći, s jedne, i kontroliranja drugog, s druge strane, odnosno bez prevladavanja ljubavi s obje strane neće doći do služenja i ostvarenja vizije.
Iščitavajući današnja čitanja od 6. Uskrsne Nedjelje našao sam par rečenica koje se izravno tiču ove tematike. Prva je kad Petar (koji ima vlast) u poniznosti (nije više onaj stari Petar) kaže poganinu Korneliju, koji mu se bacio pred noge u poklonstvu: «Ustani! I ja sam čovjek.», te Ivanovo objašnjenje što je ljubav: «U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.» Onaj tko je istinski upoznao ljubav Božju i u zahvalnosti vjerom prihvaća da nas je Bog prvi ljubio, to isto čini drugima, pogotovo slabašnima u vjeri. Takav ne drži toliko do svoje časti, statusa i prvenstva više nego do služenja iz gore navedenog razloga, a taj je da svoj dug treba opravdati mjerom ljubavi na isti način na koji je i njemu oprošteno. Mora prvi ljubiti, pa onda zahtijevati. U protivnom posrijedi je politika. A to isto važi kako za djecu, tako i za roditelje; kako za voditelje tako i za 'individualce'.
I ova:
«Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.»
Ova me se posebno dojmila jer sam upravo prije nekoliko dana rekao našem najstarijem sinu, sedamnaestogodišnjaku: «Ne želim da misliš kako se ja miješam u tvoju intimu, no nije mi lako gledati te kako se lagano udaljavaš od zajedničkih obaveza u obitelji. Nije mi namjera upravljati tvojim životom. Ja zapravo želim biti s tobom prijatelj, a ne samo otac. Hoću da znaš da računam na tebe i da ti možeš računati sa mnom kad god osjetiš potrebu. Dobro bi i meni s vremena na vrijeme došao tvoj savjet. Naravno, ako se slažeš.» Rezultat je bio iznenađujuće dobar. Mislim da smo izbjegli 'izbjegavajući obrazac ponašanja'. Bogu hvala.
I na kraju još samo dvije stvari…:
Mnogi roditelji bi se iznenadili kad bi im se reklo da oni i njihovi adolescenti u ogromnoj većini imaju jedne te iste svjetonazorne poglede, nego što to oni misle s obzirom na izražen bunt, nezadovoljstvo i potrebu za odvajanjem svojih adolescenata.
Većina roditelja uglavnom kasno uvidi fazu odrastanja u kojoj se njegovo dijete trenutno nalazi. Uglavnom to spozna inertno slijedom događaja koji ih zateknu i ujedno potaknu na preispitivanje i sagledavanje samih sebe.
Doista, Crkva, uostalom kao i obitelj, treba postati dom i škola zajedništva.
Neki dan, sasvim slučajno u jednoj zgodi, svog kapelana, koji predaje vjeronauk mom mlađem sinu, nazvah 'namicatelj znanja i povjerenja'.
Razmislimo i definirajmo pojmove 'dom' i 'škola'. Njihova primjena u mnogome bi pokrenula dosta stvari na bolje, a možda bi se neki i iznenadili kako između njih i ostalih župljana ne postoji takav jaz kakav se njima čini. Još k tomu, puno toga bi se riješilo preventivno, a ne samo kad nas događaji zateknu pa se onda moramo baviti posljedicama, umjesto uzrocima. Kad-tad dođe dan kad svoju djecu (pa bila to i duhovna) nazivamo prijateljima, a ne samo 'slugama'. A da bi ih nazvali prijateljima prije toga im treba reći sve što smo i sami naučili. U protivnom, nemamo pravo 'adolescentnu težnju za osamostaljenjem' nazivati izdajom prijateljstva. S druge strane 'adolescent' svoju osobnu težnju za osamostaljenjem treba staviti u okvire odgovornosti jer sloboda bez nje ne postoji, niti zajednička vizija budućnosti. Darovi su uvijek za zajednicu ... Osim jednog koji se u ovonedjeljnom ulomku iz Djela apostolskih spominje. No, o njemu ne bih sada ... jer je za osobnu izgradnju.

- 00:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 15.05.2009.

Vjernici laici - Prava i dužnosti po KKC

897 "Pod imenom laici ovdje se podrazumijevaju svi vjernici osim članova svetoga reda i redovničkog staleža odobrenog od Crkve, to jest vjernici koji - pošto su krštenjem združeni u jedno tijelo s Kristom, učinjeni Božjim narodom i na svoj način postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe - koliko na njih spada, u Crkvi i u svijetu vrše poslanje svega naroda Božjega".


Get this widget | Track details | eSnips Social DNA



POZIV LAIKA

898 "Laicima je, po njihovu pozivu, svojstveno da teže za Kraljevstvom Božjim, baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu (...). Na njih dakle osobito spada da sve vremenite stvari, s kojima su tijesno povezani, tako rasvijetle i urede da se uvijek vrše po Kristu te napreduju i budu na slavu Stvoritelja i Otkupitelja".

899 Inicijativa kršćana laika napose je potrebna kad se radi o tome da se otkriju i iznađu sredstva koja će omogućiti da zahtjevi kršćanskog nauka i života prožmu društvenu, političku i gospodarsku zbilju. Ta je inicijativa normalni dio crkvenog života:
Vjernici se laici nalaze na prvoj crti crkvenoga života; po njima je Crkva životno počelo ljudskog društva. Zato napose oni moraju biti sve više svjesni ne samo da pripadaju Crkvi, nego da jesu Crkva, što će reći zajednica vjernika na zemlji pod vodstvom zajedničke Glave, Pape, i biskupa s njim u zajedništvu. Oni su Crkva.


900 Budući da im je Bog, kao svim vjernicima, na temelju krštenja i potvrde stavio u dužnost apostolat, laici su obvezani, i na to imaju pravo, pojedinačno ili okupljeni u društvima, raditi na tome da svi ljudi po svoj zemlji upoznaju i prihvate Božju poruku spasenja; ta je obveza još zahtjevnija ondje gdje ljudi mogu samo preko njih čuti Evanđelje i upoznati Krista. U crkvenim je zajednicama njihovo djelovanje toliko potrebno da bez njega apostolat pastira, većinom, ne može postići svoj potpuni učinak.


UDIONIŠTVO LAIKA U KRISTOVOJ SVEĆENIČKOJ SLUŽBI

901 "Budući da su posvećeni Kristu i pomazani Duhom Svetim, laici su čudesno pozvani i poučeni, da se u njima proizvedu sve obilniji plodovi Duha. Jer, sva njihova djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, štoviše i tegobe života, ako se strpljivo podnose, postaju 'žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu' (1 Pt 2,5), koje se u euharistijskom slavlju pobožno prinose Ocu zajedno s prinosom Gospodinova Tijela. Tako i laici, iskazujući posvuda u svetosti čin hvale, posvećuju Bogu sam svijet".

902 Na poseban način roditelji sudjeluju u posvetiteljskoj službi "kad provode bračni život u kršćanskom duhu i brinu se o kršćanskom odgoju djece".

903Ako posjeduju tražena svojstva, laicima se može zastalno podijeliti služba čitaca i akolita. "Gdje to potreba Crkve svjetuje, ako nema službenika, mogu i laici, iako nisu čitači i akoliti, preuzeti neke njihove službe, naime, obavljati službu riječi, predvoditi bogoslužne molitve, krstiti i dijeliti svetu pričest prema pravnim propisima".


NJIHOVO UDIONIŠTVO U KRISTOVOJ PROROČKOJ SLUŽBI

904 "Krist (...) ispunja svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji (...) nego i po laicima, koje zato čini svojim svjedocima te ih poučava osjećajem vjere i milošću riječi": Poučavati nekoga da prihvati vjeru dužnost je svakog propovjednika, štoviše i svakog vjernika.

905 Laici ispunjuju svoje proročko poslanje i evangelizacijom, to jest navješćujući Krista "svjedočanstvom života i riječju". To propovijedanje Evanđelja po laicima "dobiva neku specifičnu notu i osobitu uspješnost po tome što se vrši u običnim prilikama svijeta":
Taj apostolat nije samo u svjedočanstvu života: pravi apostol traži priliku da Krista navješćuje riječima, bilo nevjerujućima (...) bilo vjernicima.


906 Vjernici laici koji su za to sposobni i obrazovani mogu surađivati u predavanju vjeronauka, poučavanju svetih znanosti, u sredstvima društvenog priopćivanja.

907 "Prema znanju, stručnosti i ugledu kojima raspolažu, vjernici imaju pravo, a katkada i dužnost, da svetim pastirima očituju svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve, i da to mišljenje - čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa kao i poštivanje prema pastirima te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba - priopće i drugim vjernicima".


NJIHOVO UDIONIŠTVO U KRISTOVOJ KRALJEVSKOJ SLUŽBI

908 Krist je, svojom poslušnošću sve do smrti, apostolima priopćio dar kraljevske slobode, "da samozatajom i svetim životom pobijede u sebi kraljevstvo grijeha":
Onaj koji gospodari svojim tijelom i vlada svojom dušom, ne dopuštajući da njome ovladaju strasti, svoj je gospodar: može se nazvati kraljem, jer je u stanju da ravna svojom osobom; slobodan je i neovisan i ne prepušta se grešnom robovanju.


909 "Osim toga neka laici, i udružujući svoje sile, tako ozdravljaju ustanove i prilike u svijetu, ako one gdje na grijeh potiču, da budu sve dovedene u sklad s načelima pravde te ne smetaju, nego pogoduju vršenju kreposti. Tako radeći prožet će moralnom vrijednošću kulturu i ljudska djela".

910 "Laici se također mogu osjećati pozvanima ili biti pozvani da surađuju s pastirima u službi crkvene zajednice, u njezinu rastu i životu, vršeći vrlo različite službe, prema milosti i darovima koje im je Gospodin povjerio".

911 "Prema pravnoj odredbi, vjernici laici mogu sudjelovati u upravnoj vlasti" u Crkvi. Stoga su nazočni u pokrajinskim saborima,biskupijskim sinodama, pastoralnim vijećima; u tijelima koja zajednički (in solidum) vrše pastirsku službu u nekoj župi; u ekonomskim vijećima; u crkvenim sudovima,itd.

912 Vjernici trebaju "prava i dužnosti što na njih spadaju ukoliko su članovi Crkve pomno razlikovati od prava i dužnosti koje im pripadaju ukoliko su članovi ljudskog društva. Neka nastoje da oboje dovedu u sklad, imajući na pameti da se u svakoj vremenitoj stvari moraju voditi kršćanskom savješću, jer se nikakva ljudska djelatnost, ni u naravnim stvarima, ne može oteti Božjoj zapovijedi".

913 "Tako je svaki laik, zbog samih darova koje je primio, ujedno svjedok i živo oruđe poslanja Crkve 'po mjeri dara Kristova' (Ef 4,7)".

- 11:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 13.05.2009.

Gospa Fatimska

U ovom postu donosim još jedan članak Damira Borovčeka. Ovaj put riječ je spomendanu Gospe Fatimske (danas 13.05.), kojeg autor stavlja u kontekst suvremenih zbivanja u Lijepoj našoj.
Isto tako, on je na tragu nekih komentara vezanih za prethodni post, a tiče se onih koji srljaju u propast i vuku za sobom druge koji se usljed svoje nepromišljenosti daju zavesti s istinskog puta.
Postoje mnogi drugi članci koji govore duhovno i informativno sadržajnije o 'Gospi Fatimskoj', no ja sam se odlučio za ovaj iz razloga što je do narednih izbora u Hrvatskoj ostalo još nekoliko dana, točnije tri puna, te što nije na odmet podsjetiti se i ovakvog konteksta kad su u pitanju dešavanja na društvenoj sceni. U redu je biti kritičan prema onima koji se ponašaju kao neprimjeren autoritet, tj. dok svojim djelima negiraju ono za što se deklarativno zalažu, no po mom sudu puno je opasnije stati na stranu onih koji ne samo djelima, nego i idejno nisu na strani Boga, Crkve, naroda i obitelji. Jedan kršćanin ne bi smio samo na temelju ogorčenosti prema 'čovjeku kao kamenu spoticanja', tj. 'ljudskom faktoru' nepromišljeno ući u idolopoklonstvo i svojim glasom svrstati se među one koji otvoreno relativiziraju općeprihvaćene duhovne vrijednosti, s nadom da će oni biti ti koji će donijeti preporod. Istina je da su se (po tajnom planu) određene snage infiltrirale i u nacionalnim strankama po principu 'trojanskog konja', te da su neki samo promijenili dres (uglavnom su članovi nekih nazovi međunarodnih humanitarnih udruga kao što su Humanizam, Rotary ili Lions club-ovi i sl., tj. 'pješadija bez pregače', a zapravo su 'vukovi u janjećem ruhu'), no na lokalnom nivou ima još uvijek 'zdravog kadra', a tu ih je puno lakše razlučiti jer potiču iz sredina u kojima ih obični građani puno bolje poznaju nego kad je riječ o stranačkoj elitnoj vrhuški.
Kao prilog, svima onima koji žele malo dublje ući u samu bit Fatimskih poruka i poslušati iz ustiju samih vidjelaca o kakvoj pošasti se radi, preporučujem ovaj LINK.. Preporučam ga ne s namjerom da plašim, nego zbog hitnosti poziva na molitvu.

U nastavku slijedi najavljeni članak:

 O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe i očuvaj nas od paklenog ognja i dovedi u raj sve duše, a osobito one kojima je najveća potreba tvoga milosrđa!
"Gospa je Fatimska ukazala se 1917. malim čobančićima u malom portugalskom selu Fatima. Vidioci Gospe bili su Lucija, Franjo i Jacinta stari 7,9 i 10 godina i nisu tada išli u školu, niti su čitali novine ili gledali televiziju koje nije ni bilo. No u svojim svjedočenjima ukazanja koja su se događala od 13. svibnja do 13. listopada, isti dan u podne i na istom mjestu, dakle ukupno 6 puta, Gospa je spominjala komunizam kao strašno zlo koje prijeti iz Rusije.

Tražila je da se Rusija obrati ili će se strašno zlo 1. svjetskog rata još u strašnijem obliku ponoviti. Komunizam se nastavio jačati u Rusiji i iz nje se proširio na ostali dio svijeta. Dogodio se i Drugi svjetski rat. Svatko razuman koji eventualno ne vjeruje u čuda, trebao bi se upitati, kako su mali i nepismeni čobančići tada 1917. godine mogli znati za Rusiju i komunizam? koje su u svojim svjedočenjima spominjali. To je već samo po sebi potvrda ukazanja.

Gospa je na današnji dan 13. listopada 1917. u Fatimi pred 80.000 ljudi (jer se vijest o ukazanjima sve više širila i okupljala ljude) pokazala se na čudesan način u igri titrajućeg i zastrašujuće pulzirajućeg sunca, koje se obrušavalo prema zemlji. Sve uz jaku kišu, poslije koje su svi prisutni u trenu bili SUHI, željela je čudom širem broju nazočnih pokazati svoju ovozemaljsku snagu i moć. No vidjeli su je opet samo troje nabrojenih vidioca, koji su za ostale nazočne bili kao u transu i osvjetljeni čudnovatom svjetlosću sunca.

O tom protuprirodnom fenomenu pisale su tadašnje portugalske novine (pa i one lijevo orjentirane) ali i svjetski tisak. No ljudi sve to do dan-danas zaboravljaju i ignoriraju.

Godine 1936., kada je komunizam preko Španjolske prijetio da dospije i u Portugal, portugalski su se biskupi zavjetovali u Fatimi. Nakon što je opasnost neočekivano prošla, a koja se i u Portugalu već raširila kao komunistička ideologija (španjolski rat, sjeti se tzv. španjolskih boraca kasnije veličanih i u jugokomunizmu), iznenadno je iz Portugala nestala. Portugalski su biskupi tada 13. svibnja 1938. ponovno se sastali i odali posebnu zahvalnost Gospi za otklon komunizma od Portugala. Treba napomenuti da je Gospa na svojim ukazanjima tražila da narod prihvati molitvu krunice, što je u to vrijeme prijetećeg komunizma portugalski narod činio.

Masovno se okupljao na javnim mjestima i žestoko se molio (računa se da je čak do 1 milijun molitelja svakodnevno molilo zajedno). I čudo otklanjanja komunizma u Portugalu se dogodilo. Opisano se nalazi u knjizi Antonio A. Borelli - Fatima, poruka tragedije ili poruka nade? (Zagreb 1999.). Interesantno je i to da Drugi svjetski rat nije zahvatio Portugal onako kako se to dogodilo u drugim djelovima Europe.

ATENTAT NA PAPU
Gospa Fatimaska je najavila i atentat na Papu Ivana Pavla II., ( tvrdi se i danas da je atentat naručen od ruskog KGB-a). Metak iz papinih prsiju danas se nalazi u kruni Gospe Fitmske kojoj se na taj način Sv. Otac osobno zahvalio. Veliki Papa, koji je nevjerojatnih tri puta pohodio Hrvatsku i pet puta pohodio Hrvate (2x BiH) u samo nekoliko godina. Zašto je baš Hrvatima darovao toliko svog vremena i poslanja??? Čuda se ponavljaju i dogodila su se i u Hrvatskoj.

Ne treba zaboraviti da je naš Domovinski rat obilježen krunicom, i naša najveća pobjeda u povijesti 5. kolovoza 1995. dogodila se na dan Gospe Snježne s mnogim krunicama oko vrata hrvatskih vojnika (jedinstveno u svjetskoj vojnoj povijesti). Postoji i knjižica p. Ante Katalinić - Molitvom krunice spasimo Hrvatsku (Zagreb, 2006.), u kojoj su opisani još neki hrvatski povijesni primjeri snage molitve krunice.

Ne treba nikako zaboraviti da je Gospa Fatimska putem vidjelice Lucije poručila: "... ne postoji nijedan materijalni, ili osobni, obiteljski, društveni, duhovni, nacionalni ili međunarodni problem koji se putem krunice i naše žrtve ne bi mogao riješiti."

Primjerice poslije Drugog svjetskog rata 500 tisuća molitelja svaki dan u Austriji je molilo krunicu za oslobođenje od ruskog komunizma. Rusi, koji su držali Austriju podjeljenu na istočnu i zapadnu zonu (slično poput Njemačke i Berlina), 1955.g. bez ikakvih objašnjenja najednom su napustili Austriju i Beč.

Ili hrvatski primjer poslije Domovinskog rata: Račan i njegovi komunisti 2001.godine otpuštaju hrvatske branitelje iz službe policije. Prosvjed na Markovom trgu u Zagrebu počinje 20.3.2002. i trajao je 613 dana i noći. Od 1. listopada 2002. redovito se u 17 sati molila krunica u kapelici na Markovom trg. Molitva je trajala svakodnevno preko godinu dana. Danas su policajci iz prosvjeda zaposleni, a većina vraćena u službu u policiji."

- 10:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.05.2009.

USPRAVI SE!

Kao na Stjepana navališe na Pavla i Barnabu da ih zlostave i kamenuju, međutim oni prebjegoše u likaonske gradove, gdje su navještali Radosnu vijest spasenja poganima. To je prvi primjer, zabilježen u spisima Novog Zavjeta, koji govori o apostolskom susretu i navještaju evanđelja poganima. Kažem 'apostolskom' jer sv.Luka u ovom izvješću i Pavla i Barnabu naziva apostolima. Njihov prvi susret je s čovjekom 'uzetih nogu', s čovjekom u potrebi, u životnoj nevolji. Djela kažu kako je riječ bila o čovjeku hromom od majčine utrobe i koji do tog trenutka nije znao što to znači 'stati na svoje noge'. I ne samo da je 'stao'. «On skoči i prohoda» (Dj 14,10). Međutim, to se nije desilo samo tek tako. Djela navode kako je uzeti 'čuo' Pavla gdje 'govori', a ovaj kad 'vidje' da ima vjeru u spasenje 'iza glasa' reče: «Uspravi se na noge!»
Vidimo kako je čudo izvedeno u Ime Božje bilo omogućeno 'vjerom' onoga koji 'sluša'. Kao i na toliko mjesta u Svetom pismu nailazimo na propovijedanje, odnosno slušanje Riječi Božje, kao uvjet jačanju vjere. Tako u Rim 10,17 stoji: "Vjera dolazi od propovijedanja (slušanja), a propovijedanje biva riječju Kristovom." U Božjoj riječi pronalazimo volju Božju za nas i naše živote. Ako je itko imao razloga vjerovati kako je odbačen i nevoljena osoba, bio je to jedan ovakav, skoro beznadan, slučaj. Međutim, je li 'gubitak' uvijek gubitak ili on zna u nemalo slučajeva biti 'veliki dobitak'? Sve ovisi iz koje perspektive gledamo; iz vremenite ili vječne. Kroz iskustvo nemoći 'hromi' je stigao do onoga do čega 'poznavaoci Zakona' nisu. Htio ili ne htio, on se morao suočiti s promišljanjem svoga usuda iz jedne druge perspektive, nego oni koji su pored poznavanja trebali biti oni koji i čine ono što Zakon propisuje, osim da tovare na tuđa leđa ono što i sami nisu mogli nositi. 'Hromi' se nije mogao osjećati samodostatan. On je bio čovjek 'u potrebi'. I to je ono stanje u kome bi se svi mi trebali nalaziti, jer to doista i jesmo. Ta 'ovisnost', to iskustvo nemoći (jer bez Njega ne možemo ništa) i molitva kao logičan izraz tog stanja, bi trebala biti naša 'nulta točka'. Ne zadovoljstvo samim sobom, ne umišljenost, ne isprazna težnja za častima ovog svijeta i toliko drugog što nas napuhuje i uzdiže iznad tog stanja. To ne znači da ovom zemljom hodamo kao gubitnici (iako to sami po sebi jesmo), nego kao oni koji imaju jamstvo pobjede, a to je naša vjera. Po njoj pobjeđujemo ovaj svijet. Preko mosta vjera mi uzdižemo svoj pogled sa okolnosti i životnih problema na 'izlazak', na rješenje. Preko tog mosta, kao jamstva, mi prelazimo i uzimamo ono što je deponirano na naš račun. Bez tog mosta je nemoguće svojim snagama postići spasenje. Zato se kaže da je vjera već neko imanje, posjedovanje. Potrebno ju je staviti u pogon, u funkciju. Potrebno ju je aktivirati. Naravno, to nije slučaj kao kad odemo do bankomata i uzmemo koliko hoćemo i kad hoćemo. Bolja usporedba mi je s namjenskim kreditom, kad te 'službenik' pita u koju svrhu želiš, ne potrošiti, nego uložiti svoj novac. Povjereni darovi moraju biti upotrijebljeni na primjeren način, odnosno moraju donijeti 'dobit' i onome koji ih daje i onome koji će se njima služiti. Zato krajnja nakana mora biti ljubav i veća 'slava' onome koji je u cijeloj stvari najzaslužniji, a to je onaj koji «dobročinstva iskazuje, s neba vam kišu daje i vremena plodonosna, napunja hranom i radošću srca vaša» (Dj 14,17). Iako je sav novac na našem računu cijelo vrijeme, to ne znači da se njim možemo koristiti kako nam se prohtije (iako i to prispodoba o 'rasipnom sinu i milosrdnom ocu' potvrđuje). Ukoliko već živimo 'sporazumno' pod istim krovom određena pravila se moraju poštivati. Nismo više 'u otpadu' i apostaziji, poput razmetnog sina, nego smo prihvatili opravdanje po milosrđu Božjem. Zato je nazamislivo, a i bilo bi to krajnje licemjerje, živjeti deklarativno, a ne i srcem, u zajedništvu s Onim kome sve dugujemo i pri tom gledati isključivo svoju dobit, izbjegavajući dužnosti i loveći prvu krivinu. No, Bog se ne da varati. Ili se ugovor (Zavjet) poštuje ili nije. Da bi mogli raspolagati svim povjerenim sredstvima potrebno je biti 'u skladu' s voljom Božjom i dok nastupamo 'u ime Božje' činiti određene stvari iz ljubavi prema Onome koji nam je omogućio baštinu i iz ljubavi prema onima kojima smo pozvani 'omogućavati' da i oni imaju 'udjela' u toj ljubavi. Dakle, i iz ljubavi prema njima, potrebitima.
Nažalost, postoje i oni koji sumnjaju u iskrenost tih namjera, kako oni koji bi također mogli u svemu tome biti 'dioničari', tako i oni koji iz zavisti, a sve zbog 'vlastite pravednosti' koju sebi dadoše, poput starijeg brata ne žele pristupiti zajedničkom stolu i biti dionici slavlja. Pored toliko ružnih scena, koje svakodnevno možemo gledati preko naših TV ekrana, mislim da je jedna od najružnijih ona koja prikazuje 'dionike slavlja' razjedinjene i okrenute jedni protiv drugih. Osobno me ništa ne može tako rastužiti kao kad vidim kako među našom djecom raste jaz i netrpeljivost, razdor i strančarenje, nejedinstvo. Nisam toliki perfekcionista da u svakom jajetu vidim dlaku, i da ne shvatam da su 'sukobi' nešto normalno u odrastanju, no ono što ni u kom slučaju ne mogu dozvoliti jeste da to bude jedno trajno stanje, djela tjelesna.

VJERA TE TVOJA SPASILA.
Ako svoje slušanje i činjenje podredimo autoritetu Riječi Božje, onda ćemo poput praoca Abrahama biti uvjereni da Bog, unatoč nepovoljnim okolnostima, može učiniti sve što je i obećao. Stoga čovjek vjere 'stoji' na Riječi, jer zna da Bog uvijek ima rješenje i da je vjeran svojim obećanjima. Potrebno je ustrajati. Kod Jeremije 1,12 stoji "... jer ja bdijem nad riječima svojim da ih ispunim!" KREĆEMO SE dakle U PODRUČJU VJERE A NE U PODRUČJU GLEDANJA (2 Kor. 5,7), a «Ako je Bog za nas, tko će protiv nas!» A u poslanici Hebrejima: «Budući da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo.» (Heb 4,14)
Valja si posvjestiti da nevoljama ne možemo izbjeći. One su sastavni dio života na zemlji. Pa i ako nas one pritišću sa svih strana; i s lijeva i s desna, i ako su ispred i iza nas, slava Božja je uvijek iznad nas. Otvor za izlaz se nalazi gore. U ovo vrijeme dok se pripremamo za Uzašašće i Duhove, valja si to predočiti: Naš Veliki Svećenik, koji je u isto vrijeme i oltar i žrtva je već platio cijenu i otišao je ispred nas; uzašao je na nebo, otvorivši nam put. Dok sjedi s desne Očeve, zastupa nas i moli za nas. I ako nekome možda zvuči nestvarno i mi, iako još tijelom na zemlji, u duhu možemo doći pred prijestolje slave Božje, u Ime Isusovo, i tražiti sve što god hoćemo, a što je u skladu s voljom Božjom. I ne samo tražiti. Onaj tko je već iskusio djelovanje blagoslova Božjih u svom životu zna da ima vlast (dopuštenje) uzeti i u ime darovatelja djelovati kao sa svojim na isti onaj način na koji jedan kraljević djeluje u očevom kraljevstvu ili (da približim) kao ministar u ime onog koji vlada. Naravno da i kraljević i ministar, u svojim ulogama i službama, mogu biti neprimjereni autoritet i ne ponašati se sukladno svom zvanju, no to ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje postojanje tih povjerenih uloga i službi. Gospodin je taj koji nas poziva i šalje. Mi smo delegirani od njega osobno po sakramentu krštenja. Zajednica je ta koja potvrđuje nekom određenu službu, no poziv je najprije došao odozgor. Duh Sveti je taj koji 'izdvaja' nekog za neko svoje djelo. Problem je u tome što (iako ne načelno na ravni nauka) su se skoro sve karizme skoncentrirale oficijelno, a zanemarile individualno, unatoč 'jednakom dostojanstvu, a različitim osposobljenostima'. Apostolstvo je prvo u nizu nabrojanih kod Pavla, no ne i jedino. Na više mjesta u Svetom pismu se navode 'oni koji uzvjeruju', a ne samo oni koji dobiše službu. Kakva bi to 'kraljevna' bila kad bi posao odrađivali samo 'zaduženi' od zajednice, a ne i svi ostali 'pozvani' od Gospodina, preko svojih talenata i otvorenosti poticajima Duha. Ili netko misli da društvo sačinjavaju samo 'državni namještenici', a drugi su tu samo zbog njih i njihove časti, te da trebaju samo slijediti njihove upute? Nisu li ti 'službenici' pozvani da rasuđuju poticaje i odozgor, ali i odozdo. Nekad je dovoljno da jedno malo dijete kaže: Car je go! (kao u Andersenovom 'Carevom novom ruhu'), pa da postane bjelodano jasno ono što su svi cjelo vrijeme znali, samo nisu htjeli da priznaju. Priznat ćete, ovaj 'poticaj odozdo' je bio zlata vrijedan; vrijedniji od sveg carevog ruha kojim je ovaj bio do te mjere zaluđen da nije najosnovnije stvari uviđao na ispravan način. Je li to dijete 'otpililo granu na kojoj sjedi', ne ovisi o njemu, nego o caru. Bez obzira na cijenu, bitna je korist koja je iz toga proizašla. I ja sam osobno više puta morao progutati knedlu pred svojim adoloscentom (ostali još pristižu) kad mi je pred oči servirao neke istine koje sam morao ponizno priznati ako sam htio i dalje imati komunikaciju povjerenja s njim.
Pozvani smo rješenje tražiti gore i u duhu preko mosta vjere uzdizati se do prijestolja slave, te u poniznoj molitvi tražiti i za sebe i za svoje bližnje očitovanje Njegovog milosrđa i moći.
Zato, brate i sestro, jesi li okružen nevoljama, teškoćama i napastima, znaj da ti je otvoren PUT. Dovoljno je da dopustiš da Njegova Riječ stanuje u tebi i ti u Njoj. To je zalog, a vjera jamstvo uslišanja. Sveti Pavao je stajao na ovim temeljima. Stoga je i mogao reći 'iza glasa': USPRAVI SE NA NOGE! Nije li to i naš cilj? Ili možda nije? Odgoj u vjeri uvijek, pored zahtjeva za odgovornošću, podrazumijeva odgoj za slobodu ako želimo u svojim redovima imati one koji će druge 'ustajati iz njihove hromosti', tj. ukoliko želimo da 'sav narod bude prorok'. Oni koji to ne žele daju se prepoznati po 'zlostavljanju i kamenovanju' tih istih svaki put kada netko ustane i uzme autoritet u ruke i prozbori 'iza glasa'. No, i tada ima rješenje. Nakon Stjepanovog kamenovanja nastala je živa Crkva u Antiohiji, koja je postala ishodišno mjesto evangelizacije za buduća misijska djelovanja. A nakon Pavlovog i Barnabinog kamenovanja Radosna vijest se počela vrtoglavom brzinom prenositi na pogane, a Gospodin ju je obilato potvrđivao svojim znakovima. Naoko gubitak, postao je veliki dobitak. Mi hrvati koji smo osam stoljeća nakon toga primili kršćanstvo, trebali bismo biti zahvalni ovim ljudima koji su se izložili brojnim nedaćama samo zato jer nisu htjeli polovično živjeti svoju vjeru.

Samo je ono vrijedno življenja ako smo za to isto spremni žrtvovati se. - reče neki pametan čovik. A ja dodajem, 'i izložiti se gubitku osobne koristi u svrhu postizanja zajedničkog dobra'. Zato ...

"U Jahvu se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek' bude srce tvoje:
u Jahvu se uzdaj!"
USPRAVI SE NA NOGE!

- 18:04 - Komentari (12) - Isprintaj - #

LET IZNAD LIKONSKIH GRADOVA LISTRE I DEBRE



"Propovjednik reče:

Moramo ljubav učiniti vidljivom u našoj vjeri.

A zašto ne obrnuto? - upita gospodin ZETT."

Priča o dječaku koji je imao povjerenja
POWERPOINT


Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. (Katekizam Katoličke Crkve)

- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 08.05.2009.

Najvažnija hrvatska strategija

Iščitavajući današnja čitanja, evo par rečenica koje su me se dotakle, a na tragu njih donosim i jedan članak od gosp. Damira Borovčaka, koji kao da je inspiriran ovim biblijskim citatima. Doduše, Borovčak tekst započinje čitanjem iz 24 pogl. Evanđelja po Luki, od 3. Vazmene Nedjelje: „Mir vama!“ Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. „Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce?“, no jednako tako i ovi današnji tekstovi:
Dj 13,26-33
Ps 2,6-7. 8-9. 10-11
Iv 14,1-6

govore o istim razlozima uznemirenosti i pozivu na nadu u konačno i vječno prebivalište.
Ipak, iako je nužno biti zauzet na stvaranju boljeg i pravednijeg društva, ne mogu da se otmem dojmu da pri tom nastojanju ne treba izgubiti iz vida onu poznatu rečenicu pape Dobrog, Ivana XXIII: "Evanđelje je uzdignuto povrh nazora i stranaka koje rade i uzbuđuju ljudsko društvo!"
...
Doista, žitelji Jeruzalema i glavari njihovi ne upoznaše njega ni riječi proročkih što se čitaju svake subote pa ih, osudivši ga, ispuniše. Premda ne nađoše nikakva razloga smrti, zatražiše od Pilata da ga smakne. (Dj 13,27)
....
Ti si Sin moj, danas te rodih. (Dj 13,33)
...
"Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? (Iv 14,1-2)

...


"Hina je 7. travnja objavila SDP-ovu vijest da svake godine Hrvatska gubi grad veličine Bjelovara. Hrvatskoj prijeti demografski slom, upozorio je SDP s tribine „Depopulacija u Republici Hrvatskoj“, ukazujući da bi bez planskog useljavanja radno sposobnog i reproduktivnog stanovništva Hrvatska u idućih 20-tak godina mogla izgubiti više od pola milijuna stanovnika. Iz SDP-a su poručili da negativnu demografsku sliku, po kojoj će Hrvatska do 2031. svake godine gubiti 25.224 stanovnika ili jedan grad poput Bjelovara, odnosno svakoga sata tri stanovnika, neće popraviti ni najbolja populacijska i pronatalitetna politika, već jedino plansko i organizirano useljavanje(!). „Moramo početi razmišljati kako organizirano i planski uvoziti ljude koji će ovdje raditi i rađati(!), ma koliko to grubo zvučalo“, poručio je SDP-ovac Davorko Vidović. U gotovo 20-tak godina samostalne Hrvatske države ponovno se promiče pogubna politička ideologija koja želi organizirano i planski uvoziti stranu radnu snagu, (po logici ponude – s istoka), umjesto uspostaviti učinkovito demografsko zakonodavstvo.

Nakon takve političke demagogije tragična je ironija pročitati naslov u Večernjem listu (11. travnja) – „Otkaz majci koja je prije 3,5 mjeseca rodila trojke!“. U tekstu se opisuje kako je mlada 21-godišnja majka Marija Škuranec iz Krapinskih Toplica, majka četvero djece, dobila otkaz u poduzeću. Skandalozno je to da je 22. prosinca rodila trojke začete prirodno, a poslodavac joj je bez ikakve otprmnine 31. siječnja poštom poslao otkaz iako je majka na rodiljskom dopustu. U svezi zaštite rodilja, povodom tog slučaja, potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji Jadranka Kosor poručuje, kako se „upravo dogovara da se ugradi osigurač kako (majke) ne bi mogle dobiti otkaz dok su na rodiljskom.“ Kosor je napomenula „kako je otkaz bilo kojoj ženi poslije porođaja u najmanju ruku nemoralan“. Nije li tragično da se potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji poziva na nemoral, umjesto na zakonodavstvo Hrvatske kojim se već davno trebala efikasno regulirati, štititi i poticati hrvatska demografska strategija. Toliko godina biti na vlasti i tek sada govoriti o nekakvim 'dogovorima i ugradnji osigurača kako majke ne bi mogle dobiti otkaz', vrlo je žalosno od bilo koga odgovornog i tako utjecajnog u hrvatskoj vlasti. Čime se potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji kroz dva mandata tako važnim bavila, ako Hrvatska još ni danas ne može efikasno zaštiti svoje rodilje i majke?

Postoji li uopće strateški plan opstanka hrvatskog naroda u samobitnoj i slobodnoj Hrvatskoj državi dok se svake godine gubi 25.224 stanovnika odnosno populacija grada Bjelovara? Nedavno se zbog svjetskih financijskih poremećaja održala izvanredna sjednica hrvatske Vlade s temom recesije i izlaska iz financijske krize. Postoji li išta važnije od toga da se zaustave demografski gubitci i da se pomaknemo s crnog europskog popisa umirućih naroda? Hrvatska Vlada nažalost ne pokreće strategiju demografske obnove. Nije li krajnji čas da hrvatska Vlada ozbiljno shvati i ozbiljno se opredjeli za strategiju biološkog opstanka hrvatskog naroda? Zato strateški plan demografske obnove predlaže Hrvatski populacijski pokret (Narod, travanj 2009.). U 25 točaka i ciljeva tog programa, potiče se državu da 12 posto od državnog proračuna izdvoji za realizaciju projekta demografskog preporoda, potiče da se ozakoni najmanji dječji doplatak od 1.400 kuna po djetetu, a za treće i četvrto djete još veći dječji dodatak, potiče se izgradnja dječjeg vrtića u svakoj župi – sveukupno oko tisuću u Hrvatskoj, zalaže se za sveopći preporod hrvatskog sela, zalaže se za uspostavu Ministarstva hrvatske populacijske politike, Ministarstva za povratak iseljenih Hrvata, Ministarstva športa i Ministarstva domovinske sigurnosti. Kao opravdanost takvog projekta navode se svi pokazatelji negativnog populacijskog prirasta u općinama i gradovima Hrvatske. Središnja ideja populacijske obnove jest priznati majci s četvero i više djece status odgojiteljice. Takva bi majka trebala postati državni službenik, sa svim pravima, obvezama i dužnostima koje daje državna služba. Majka koja odgaja četiri buduća građanina Hrvatske može izabrati mogućnost odgajati djecu kod kuće ili raditi ako to želi, sve prema slobodnom izboru, predlaže se tim strateškim planom zaustavljanja negativne demografske situacije u Hrvatskoj. I naposljetku Hrvatski populacijski pokret potiče novo populacijsko zakonodavstvo, koje bi uvelo i pravo glasa djece posredstvom svojih roditelja i koje bi poništilo sve zakone koji smetaju demografskom preporodu Hrvatske. Jeli moguće ostvariti takav hrvatski demografski preokret? Ako jest s kojim i kakvim političarima? Očito je Hrvatskoj potreban profil političara vjernika, iskrenog domoljuba, karakternih osobina, stručnjaka u svom poslu i obiteljskog čovjeka s više djece. Postoje li takvi u Hrvatskoj?

U malom mjestu Lovreć, u zaleđu Splita, načelnik općine je dipl. ekonomist Ante Babić, otac petero djece. On je predstavio poticajne mjere (Narod, travanj 2009.) pronatalitetnog programa svoje općine. Studija strategije razvoja općine sugerira da mlade ljude treba obavezno zadržati u svom karaju. Shvatili su kako je pri tom bitna novčana potpora, pa je Općinsko vijeće odmah donijelo važne odluke. Iako ne spadaju u bogate općine, mladim se obiteljima daje 10.000 kn potpore za sklapanje braka. Potpora za novorođeno dijete iznosi 2.000 kn, a za treće, četvrto i naredno dijete 5.000 kn na godinu. Zatim pri gradnji kuće mlade obitelji dobivaju potporu 30.000 kuna te se oslobađaju plaćanja pristojbi za građevinsku dozvolu i vodovodni priključak. Dodatni motiv svakom đaku jest i odluka da srednjoškolac koji je oslobođen mature dobiva na dar novac u vrijednosti osobnog računala. Ono što se ne navodi u tom članku, ali je poznato autoru ovog teksta, jest i to da je OŠ „S.S. Kranjčević“ u Lovreću uzorna škola po svemu – vanjskom i unutarnjem izgledu škole te znanju i ponašanju svojih učenika. Ravnatelj škole Marijan Sekelez hrvatski je branitelj i otac šestero djece te ujedno i predsjednik Općinskog vijeća Lovreć. Kada bi više takvih očeva, poput Ante Babića i Marijana Sekeleza, svojim osobnim primjerom vodili politiku naših općina i mjesta, određujući razvoj svoga kraja za najvažniju hrvatsku strategiju, onda bi s nadom mogli vjerovati u budućnost i opstanak hrvatskog naroda.

Postoje li zastupnici takve strategije u većim gradovima? U intervjuu u Hrvatskom listu (16. travnja) kandidat za neovisnog zastupnika Gradske skupštine Zagreba Tomislav Jelić, otac troje djece, dragovoljac i invalid Domovinskoga rata, vijećnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba 15 godina, poznat po svojim istupima protiv kriminalnih opačina u Poglavarstvu Zagreba, kaže: „Danas, 2009. godine u gradu Zagrebu oko tisuću djece ne uspije se upisati u vrtiće u svojim četvrtima pa se autobusima voze iz jednog kraja na drugi kraj grada, a postojeća vlast lamentira o demografskoj politici.“ Zašto u gradu Zagrebu nema dovoljno vrtića? „Zato što pojedini zaposlenici i zaposlenice Gradskog ureda za obrazovanje kroz vlasništvo preko bliže rodbine imaju svoje privatne vrtiće koji su mnogo skuplji od gradskih pa ako gradskih ima dovoljno, kako će oni raditi. Imamo vlast s takvim mentalnim sklopom. Toliko o njihovoj demografskoj politici“, kaže Jelić. Tomislav Jelić zalaže se za ubrzanu izgradnju potrebnog broja vrtića u Zagrebu, kao mjeru pronatalitetne politike i zalaže se za besplatan smještaj djece u vrtiću za roditelje s dvoje i više djece.

U Glasu koncila (Uskrs, 2009.) pod naslovom 'Čas unutarnjeg sređivanja' urednik Ivan Miklenić smatra da je potrebno „posvijestiti temeljne hrvatske nacionalne ciljeve i na taj način uspostaviti kriterije po kojima bi se točno razlikovalo što je promicanje zajedničkoga dobra“. Miklenić ukazuje kako „nedostatak toga kriterija na razini službene državne i stranačke politike jasno otkriva da se dogodio (...) raskid između tzv. političkih elita i najzdravije jezgre hrvatskoga naroda.“ Dapače on smatra kako „odmak od usmjerenja koja pružaju hrvatski nacionalni ciljevi je odraz ili (ne)svjesnog lutanja ili nedopustivo teške zloporabe koja bi se mogla izjednačiti s nacionalnom veleizdajom“, te da „zloporabu državničkog položaja ili zloporabu državnih proračunskih novčanih sredstava, koja su otkinuta od usta svih građana“ trebalo bi preispitati upravo sa stanovišta veleizdaje. Miklenić postavlja i pitanje: „Zar toleriranje razaranja univerzalnih vrijednosti (...) ili toleriranje upropaštavanja mladih ljudi nije u očitom sukobu s hrvatskim nacionalnim ciljevima?“ U idućem broju Glasa koncila (19. travnja 2009.) Miklenić piše i o iznimno važnim lokalnim izborima smatrajući kako je vrijeme zaustaviti u svim političkim strankama „cvatuću negativnu selekciju tj. guranje naprijed podobnih i poslušnih“ i da u tom smislu „predstojeći lokalni izbori doista imaju iznimnu važnost“ te da je „odgovornost na svim građanima s pravom glasa, osobito katolicima“.

Kako će katolici prepoznati podobne kandidate na narednim lokalnim izborima? Dok se gura uvoz strane radne snage i raprodukcija stranaca u Hrvatskoj, odlučujući kriterij izbora kandidata treba biti upravo pitanje demografske politike! Jednostavan način kako se vrlo lako mogu prosuditi svi izborni kandidati. Najvažnija strategija hrvatske budućnosti jest demografska politika – od sada pa na svim narednim izborima! Ona bi trebala biti odlučujući kriterij za izborni glas katolika!"

Damir Borovčak/KNI


----------------------------------------------------------------------------------


Psalam 2
6"Ta ja kralja svog postavih
nad Sionom, svojom svetom gorom."
7Obznanjujem odluku Jahvinu:
Gospodin mi reče:
"Ti si sin moj, danas te rodih.

8Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu,
i u posjed krajeve zemaljske.
9Vladat ćeš njima palicom gvozdenom
i razbit ih kao sud lončarski."

10Opametite se sada, vi kraljevi,
Urazumite se, suci zemaljski.
11Služite Jahvi sa strahom,
s trepetom se pokorite njemu
,

- 10:03 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2009.

KAKO RIJEŠITI SUKOBE

SVADJA
Mnoge osobe se čude zbog tvrdnje da se rađaju neslaganja među članovima molitvenih skupina i karizmatskih zajednica, među članovima i njihovim vođama i među različitim skupinama. Rasprave i svađe se ne sviđaju nikome, jer se nikome ne sviđa naći nasuprot nekog brata ili sestre.

Svi dobro znamo da neslaganja vode tome da se hrani bijes u susretima s drugima i ovo može roditi zavist ili mržnju: ovo su osjećaji koji mogu proizaći iz sukoba između upletenih osoba. Ponekad sukob može prouzročiti kraj odnosa ili ih teško narušiti.

Znamo svakako da su sukobi integralni dio našeg života. Kada se različite osobe redovito susreću, neizbježno je da ne izbije kakvo neslaganje. Jedna veoma zanimljiva španjolska poslovica govori: "gdje Bog gradi svoju crkvu, ondje đavao traži da izgradi najmanje kapelicu".

Stoga nas ne iznenađuje saznanje da sukob postoji otkako postoji Crkva. Pitanje obrezanja je potakao takav sukob, da su apostoli odlučili sazvati sabor. (Dj 15,1 s); činjenica da se Pavao i Barnaba nisu mogli usuglasiti oko toga da povedu Marka ili ne, izazvala je razlaz ove dvojice prvih stupova Kršćanstva (Dj 15,36-41). Pavao je bio također uvučen u još jednu raspravu s Petrom po pitanju nečiste hrane i optužio je prvaka Crkve za licemjerstvo. (Gal 2,11 s)!


Korist sukoba

Sukob nas, ako se shvati pozitivno, može dovesti do prihvaćanja i veće ljubavi jednih prema drugima. Može nam pomoći da postanemo svjesni činjenice, da iako smo različiti, ipak možemo zajedno raditi za Kraljevstvo Božje.

Sukob može također biti znak da je skupina živa i da stoji dobro. Kada se svi slažu u svakoj stvari, kada je sve što kaže voditelj (ili voditelji) uvijek dobro, onda bi moglo biti nešto ozbiljno što nije dobro u skupini.
Sukob nas može dovesti do klime sumnjičenja, koje se širi u nedostatku povjerenja. Oni s kojima se ne slažemo postaju naši neprijatelji i zaključujemo da nikad više nećemo moći imati povjerenja u te osobe. Sukob može umanjiti ili razrušiti komunikaciju. Počinjemo više tražiti našu korist, nego korist drugih i tako čineći opća vizija i duh zajedništva bivaju razrušeni. Mnogi se članovi počinju osjećati izgubljeni i demoralizirani i stoga napuštaju skupinu ili zajednicu.

Postoji mnogo razloga koji rađaju sukobe među nama. Svi imamo različita zapažanja stvari, raznih prioriteta ili uloga koje nisu dovoljno razjašnjene. Postoje također osobni sukobi - površne riječi koje ranjavaju, osjetljiv brat, drugi koji se može osjetiti odbačen.


Kako djelovati?

SUKOB

Postoje različiti načini da riješimo ove sukobe.

1. Možemo negirati da sukobi postoje. Netko je napisao: "Znak zajednice, pravog kršćanskog jedinstva, nije nedostatak sukoba, nego nazočnost duha pomirenja. Sukob koji ostaje pod zemljom, truje teren i na koncu ranjava sve".

2. Udaljavamo se od svega. Na najmanji znak neslaganja napuštamo zajednicu s kojom živimo sukob.

3. Sprječavamo raspravu o sukobu.


Ove nas metode očito ne vode pravom rješenju. Što, dakle, možemo učiniti?
1. Izgradimo naše povjerenje u Boga. Pavao nam govori: "Znamo pak da Bog u svemu surađuje na dobro s onima koji ljube Boga" (Rim 8,28). Sukob, zahvaljujući Božjoj intervenciji, može postati sredstvo da postanemo sveti i da ljubimo više one s kojima se ne slažemo.
2. Izgradimo naše povjerenje u druge. Bez uzajamnog povjerenja, dvije osobe neće nikad biti sposobne ljubiti jedna drugu i zajedno raditi za Kraljevstvo. Kada povjerenje nestane, nije ga lako ponovno izgraditi. Ipak je moguće!
3. Komuniciranje. Ovo znači da možemo jasno podijeliti naš način mišljenja i naše osjećaje s osobom s kojom smo u sukobu i to činimo ne koristeći teške riječi i nastojimo ne biti preosjetljivi.
4. Analizirajmo problem i prekopajmo ga do dna, tražeći pitanja i potrebe njemu podložna. Problem je kao ledeni brijeg. Mnoge su činjenice skrivene ispod površine.
5. Ispitajmo sami sebe razmatrajući naše odnose s drugima. 13 poglavlje Prve Poslanice Korinćanima će nam pomoći.
6. Pomirenje. Jedanput su me upitali: "Kada se razbije kineska vaza i svi dijelovi budu opet stavljeni zajedno, hoće li sve biti kao prije?". Naš kršćanski odgovor bi morao biti:
"Samo našim snagama ovo bi bilo nemoguće, ali s milošću Božjom sve je moguće!"

Bog nam može dati mudrosti i snage da ljubimo, prihvatimo i štoviše oprostimo ne samo osobama s kojima se ne slažemo, nego također i onima koje nam čine zlo. Isus, krvlju koju je prolio na križu, pere sve mrlje prouzročene grijesima koje činimo protiv drugih i onih učinjenih protiv nas. Ako smo sjedinjeni s Njim, možemo oblikovati i riješiti svaki sukob.

Ako bismo slučajno zaboravili, po ovome će svijet razumjeti da smo Kristovi učenici, po ljubavi koju imamo jedni prema drugima, također i kada se ne slažemo.

Nikol Baldacchino

- 22:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 05.05.2009.

DOBRI PASTIR (2)

U evanđelju četvrte vazmene nedjelje susrećemo lik Dobroga Pastira. Onog Pastira kog svatko od nas svjesno ili nesvjesno traži; pa i onda kad njega daleko lutamo, zapravo ga tražimo ali na krivim putovima. Tražimo ga jer svjesni smo vlastite nedostatnosti, osvjedočeni u duboku potrebu nekom pripadati. Nekom kom ćemo darivajući slobodu i ljubav povjeriti i svoj strah i nesigurnost.

Upravo brižna dobrota i pastirska ljubav Dobrog Pastira je ono što tražimo. Ali najljepše je upravo to što kad ga nađemo shvatimo da je, zapravo on nas našao. On je taj koji nas je prvi tražio i čekao, kucao na vrata našeg srca budeći u nama pitanja; zanosio nas radošću i pritiskao bolom bistreći nam tako pogled da ga prepoznamo.

Evanđelje kaže da Dobrog Pastira prepoznajemo po tom jer ulazi na vrata. To su ona vrata koje naše srca ima, naša temeljna otvorenost tajni Božjoj. Dobri Pastir dolazi ususret našoj čežnji za svjetlom neprevarljive istine i kao odgovor bez njega neodgovorivim pitanjima.

A onaj tko ne ulazi na vrata nego preskače, za njega evanđelje kaže da je tat i razbojnik. Takve prepoznajemo po tom što nas satiru svojom prisutnošću, nasrtljivi su, oduzimaju nam slobodu i zadaju strah. Zavode nas svojim idejama vrebajući nam dušu. Psalmist bi rekao usta su im glađa od maslaca a u duši im pakost i prijevara.

Pastir Dobri zove svoje imenom. To znači da nas pozna, ali tako da vidi naš pravi lik. Ne zaustavlja se na onom što trenutno jesmo, nego vidi ono što možemo postati. A njegov pogled nam omogućuje da to i postanemo. U njegovoj blizini naša duša je u plodnom tlu; ono skriveno sjeme dobrote i plemenitosti se razrasta, te postajemo bolji i autentičniji.

Evanđelje još dodaje: “I izvodi ih...” Dobri Pastir nas izvodi iz nas samih, približava nas onima s kojima živimo, otkriva nam svijet i daruje nam ga. Psalmist to iskustvo sažimlje riječima: “Na vrutke nas tihane vodi i krijepi dušu našu.”

I čitamo dalje: “A kad sve izvede, pred njima ide”. Pastir Dobri poziva i pokazuje - ali što je najbitnije - on sam ide tamo gdje pokazuje. I upravo je po tom prepoznatljiv i neodoljiv što svoj autoritet gradi na riječima: “Za mnom”.

Njegov učenik postaje onaj tko shvati da mu tako još nitko nije govorio, o čijoj riječi od sad visi, koji ga zavodi i kojem se dade zavesti, koji ga je dodirnuo a on ga zbog tog uzljubio i zato mu s povjerenjem priznaje: “Komu drugom da idem kad ti imaš riječ života vječnoga.” I ide za njim jer pouzdano zna da je želja Dobrog Pastira da život imamo, i to u “izobilju da ga imamo...”


p. Luka Rađa, SI

- 03:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.05.2009.

DOBRI PASTIR

Ja sam pastir dobri.
Gdje li paseš, Pastiru dobri, što na ramena uzimaš svoje stado?

Jer, sva je ljudska narav, što je na ramena uzimaš, jedna ovca!

Pokaži mi počivalište, povedi me na dobre travnjake, imenom me zovni da ja, ovca tvoja, čujem tvoj glas. Reci mi koga ljubi duša moja?

Zovem te imenom jer ime tvoje nadilazi svako drugo ime i sve što se može zamisliti.

Kako da te ne ljubim, tebe koji si zavolio mene, makar sam ja crna ovca, i život si svoj dao za ovce koje paseš?

Ne može se ni zamisliti veća ljubav od ove što svoj život daješ za moje spasenje.

Pouči me da nađem spasonosni pašnjak i nahranim se nebeskom hranom bez koje nitko ne može ući u vječni život.

A na podne daješ počinuti onima koje si napasao.

Ali nitko nije vrijedan tog podnevnog počinka ako nije sin svjetlosti i sin dana.

Samo onaj koji se jednako odijelio od večernjih i jutarnjih tmina, tj. od početka i svršetka zla, samo toga Sunce pravde stavlja na podnevno sunce da pod njim počiva.

Povedi me, Dobri pastiru, na svoje pašnjake!


sv. Grgur

- 17:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #
































































































































































































































































































































































































































































-