mistagogy.blog.hr

Živimo u vremenu velikog protoka informacija i sve užurbanijeg naèina života. Toliko je toga što nas zapljuskuje, a da i ne stignemo pravilno odvagati stvari i zauzeti ispravan stav prema njima. «Vrijeme je novac»- kažu neki.

Možda bismo se mogli s njima i složiti, ali kad bi se ta krilatica shvatila na ispravan naèin. Najèešæe je u prijevodu shvaæamo kao «iskoristi vrijeme kako bi imao što više». Nedavno sam èuo još jednu, možda i zanimljiviju od ove gore: «Pare lete zrakom, samo ih treba uhvatiti!», što opet u prijevodu znaèi da samo trebamo odvojiti potrebno vrijeme, stati na odreðeno mjesto, biti pozoran, te samo hvatati što ti situacije donose. Vrijeme jesu povjereni talenti. Dar je to koji iziskuje od nas odgovorno ophoðenje, ne samo u zauzetosti za vremenite stvari, nego ponajprije prema svojoj duši.

Ne dolazi prvo èinjenje kome je vjera pomoæ, nego iz vjere, tj. iz preobraženog srca proizlaze dobra djela, koja su ujedno dokaz da naša vjera nije mrtva, nego živa vjera. Ovu krilaticu: vrijeme je novac, vrijeme je povjereni talent.. možemo ispravno shvatiti samo ukoliko ga koristimo na prvom mjestu kao šansu za «biti», a ne samo za «imati». Iskustva nam govore kako u svakodnevnoj trci za materijalnim vrlo èesto vjeru koristimo kao polugu koju pokreæemo kada nam nešto zapne na tom putu sticanja, što nije ništa drugo nego instrumentalizacija Boga, kao da bi on bio neki aparat koji koristimo da bi se ti naši planovi i obistinili. Preslikano u obiteljsku situaciju to bi izgledalo kao kad bi dijete pristupalo ocu i majci samo kad im nešto zatreba. To može biti èokolada, sladoled, mobitel, kompjuter, novac za izlazak i sl. Kako drugaèije bi se trebao roditelj osjeæati u toj situaciji, nego ponižen .. koji ipak, nakon upornog dodijavanja, na kraju popusti i udovolji želji djeteta jer ga ljubi, u nadi da æe ipak shvatiti i barem osjetiti zahvalnost. «Kako drugi mogu? Zašto ne mogu i ja?»- najèešæi su prigovori za koje se nema vremena pružiti prikladan odgovor. Pretjerana popustljivost zna izroditi nezahvalne despote u kuæi samo zato jer se ne odvaja dovoljno vremena za odgoj i jer se ti isti roditelji moraju najprije otarasiti duha ovog svijeta, tj. duha hedonizma i konformizma, kojim su se napajali cijeli jedan niz godina, a vrijeme potrebno za odgoj djece u vjeri sklonili u stranu, stvarajuæi tako prostor za sebe.

Bi li bilo presmiono kada bismo istu ovu sliku preslikali i na unutar-crkveni dinamizam? Možda i bi kad bi stvarne èinjenice govorile suprotno i kad bih rekao kako nema nade. A nada uvijek postoji jer svoju sigurnost ne gradimo na sebi i svojim sposobnostima, nego na Rijeèi Božjoj i njegovim obeæanjima, tj. u èinjenici da je zlo pobijeðeno jednom zauvijek, te da je put otvoren svima onima koji žele njime iæi. Rijeè je dakle o našoj voljnosti, a ne sposobnosti.

U ovo vrijeme godišnjih odmora mnogi koji su obdržavali i onaj minimum odnosa s Bogom, odlaze na «odmor» i od Boga. Ne žele biti optereæeni onim svojim «moram». Po srijedi je zadovoljenje sveg onog truda zbog kojeg su se zapravo i muèili cijelo vrijeme. Kažu: «Pa, i zaslužio sam. Vrijeme je da malo predahnem i uživam barem ovo malo vremena i dam sebi malo oduška.». No, taj stav samo pokazuje strop njihovih želja i iznosi na èistac istinu o sebi. U velikom broju sluèajeva to nije intermeco, predah, akumulacija novih snaga, nego finale igara koje su se igrale cijelu godinu. Naèin na koji koristimo godišnje odmore nam puno kaže o nama samima. Možda èak i više nego sve izgovorene rijeèi tijekom godine. Gdje je moje srce? Tko je moj Bog? Godišnji odmori bi morali biti prilika koja nam omoguæava da sumiramo dosadašnje djelovanje, uvidimo odreðene propuste, donesemo jasne zakljuèke i odluke za buduæe pravce djelovanja. Prilika je to kada bismo morali obnoviti snage, a ne se još više udaljiti od Boga.

Ne znam je li ikad potrebnije uzeti k srcu one Isusove rijeèi: «Doðite k meni svi vi umorni i optereæeni i ja æu vas odmoriti», kao u vrijeme povratka s godišnjih odmora. Godišnji odmori koji svoj temelj imaju iskljuèivo na užitku kao rezultat mogu donijeti samo tupost, umor i dosadu, ali nikako novu spremnost i elan za život, osim ako smognemo dovoljno snage suoèiti se s posljedicama svog izbora i donijeti odluke 'za život'.

Ne iznenaðuje nas onda èinjenica kako se s poèetka nove školske godine na našim ulicama dogaða kao neka vrsta transformacije, elana i poleta. Sve izgleda kao da je živnulo i pokrenulo se. Izašlo se iz neke letargije. Dogaða se nešto novo. Planira se. Pogled se diže sa sebe i gleda se naprijed u buduænost. Sve izgleda kao da ima smisla. Otvaraju se vizije. Nije to samo zato jer smo se «odmorili», nego jer izlazimo iz jednog neprirodnog statiènog stanja, koji može rezultirati samo veæom bezvoljnošæu.

Istina je i da tijelo treba svoje trenutke opuštanja, ali ti trenuci ne bi nikada smjeli biti cilj, nego sredstvo odmora i obnove, koje nam pomaže ne da samo «imamo», nego da «budemo» ono na što smo i pozvani. Odlazak u planinu ili na naše prelijepo Jadransko more bi nas trebalo ispunjati još veæom zahvalnošæu zbog prilika u kojima upoznajemo i doživljavamo ljepote Božje. To jest prilika da se oslobodimo od stresnih situacija i pritiska užurbanog života zavedenog potrošaèkim materijalizmom, no sloboda od tog «moram» ispuniti oèekivanja, ne bi smjela biti izlika za slobodu «od» Boga, nego prilika «za» Boga. Bog nikog ne prisiljava. Bog ne želi da mu pristupamo zato jer mislimo da moramo biti dobri kako bi nas prihvatio. Ne! Bog želi da mu doðemo ovakvi kakvi jesmo, sa svim svojim umorima i optereæenjima kako bi nas on odmorio.

Darko Grden


Interview: Dr. fra Ante Vuèkoviæ, izvanredni profesor filozofije na KBF-u u Splitu

«Na zidovima i u gradskim novinama pojavio se èudan posmrtni oglas:
“U dubokoj boli javljamo smrt župe sv. Eufrazije. Sprovod æe biti u nedjelju u 11 sati.“
Sljedeæe nedjelje crkva svete Eufrazije bila je, naravno, puna kao nikad do tada. Nije više bilo nijednoga slobodnog mjesta, ni za stajanje. Ispred oltara bio je odar s lijesom iz tamna drva. Župnik je održao jednostavan govor:
“Ne vjerujem da bi se našu župu moglo ponovno vratiti u život ili je uskrisiti, ali kad smo se svi okupili, pokušao bih ono posljednje. Želio bih da svi proðete pokraj lijesa i zadnji put pogledate pokojnicu. Stanite u red jedan iza drugoga. Kada pogledate leš, izaðite na sakristijska vrata. Nakon toga oni koji žele mogu uæi na glavna vrata za svetu misu.“
Župnik je otvorio lijes. Svi su se pitali:“Tko bi to mogao biti unutra? Tko je zapravo pokojnica?“
Poèeli su polako prilaziti jedan za drugim. Svatko bi se nagnuo, pogledao unutra i izlazio iz crkve. Izlazili su u šutnji i pomalo zbunjeni. Svi, koji su htjeli vidjeti leš župe svete Eufrazije, kad su pogledali u lijes vidjeli su, u zrcalu postavljenu na dno lijesa, vlastito lice.»

(Bruno Ferrero)

«Bog nije Bog mrtvih nego živih. Ta svi njemu žive!» (Lk 20,38)

Dana 13. lipnja 1929. sestra Lucija imala je prekrasnu viziju svetog Trojstva i Preèista Srca Marijina, tijekom koje joj je Gospa poruèila "da je došao trenutak da Sveta Crkva sazna za njezinu želju za posveæenjem Rusije i njezino obeæanje da æe je obratiti.« Sama sestra Lucija napisala je sljedeæe:

"Za blagdana Srca Isusova 1900.g. 160.000 hrvatskih mladiæa i djevojaka posvetilo Srcu Isusovu. Posveta je prethodila Prvom hrvatskom katolièkom sastanku koji je održan u rujnu iste godine. Što je znaèila ta posveta, kako se ona pripremala, kako je obavljena, kakve je reakcije izazvala kod slobodarskih duhova tadašnjeg vremena, o svemu tome govorimo u ovom èlanku. Nešto od te posvete ostalo je sve do danas: pjesma "Do nebesa nek se ori" spjevana je bila upravo za tu prigodu i kroz cijelo dvadeseto stoljeæe ostala je jedna od naših najpjevanijih i najpopularnijih vjerskih pjesama..."
Više o nastanku pjesme "Do nebesa nek se ori" i o ovoj posveti proèitajte OVDJE

Poruka Pape Ivana Pavla II. za stotu obljetnicu posvete svijeta
Božanskom Srcu Isusovu
1899.-1999.


Znaèenje i vrijednost ovog crkvenog èina

1. Stota obljetnica posvete ljudskoga roda Božanskom Srcu Isusovu, što ju je odredio za cijelu Crkvu moj prethodnik Leon XIII. enciklikom Annum Sacrum (25. V. 1899; Leonis XIII P.M. Acta, XIX 1899, 71-80) i koja se obavila 11. lipnja 1899., najprije nas potièe na zahvalnost prema "Onome koji nas ljubi i koji nas krvlju svojom opra od naših grijeha te nas uèini kraljevstvom sveæenika Bogu i Ocu svojemu" (Otk, 1,5). Ova sretna okolnost jest veoma prikladna za razmišljanje o znaèenju i vrijednosti toga važnog crkvenoga èina. Enciklikom Annum Sacrum papa Leon XIII. potvrdio je ono što su izvršili njegovi prethodnici da bi se pobožno èuvalo i jaèe osvijetlilo štovanje i duhovnost Presvetog Srca. Posvetom je nadalje, htio postiæi "izvrsne plodove na prvom mjestu u korist kršæanstva, ali takoðer i za cijelo ljudsko društvo" (l.c. str. 71). Tražeæi da mu se posvete ne samo vjernici nego svi ljudi, dao je novo usmjerenje i smisao posveti koju su veæ kroz dva stoljeæa prakticirali pojedinci, skupine, biskupije i narodi.

Posveta - vrhunac i kruna èašæenja Srca Isusova

Leon XIII. predstavio je posvetu ljudskoga roda Srcu Isusovu kao "vrhunac i krunu svih poèasti koje su se obièavale iskazivati Presvetom Srcu" (Annum Sacrum, cit., 72). Enciklika potom objašnjava da se ta posveta duguje Kristu, Otkupitelju ljudskoga roda, za ono što je on u sebi i za ono što je uèinio za sve ljude. Buduæi da u Presvetom Srcu vjernik susreæe simbol i živu sliku neizmjerne ljubavi Kristove, koja sa svoje strane potièe da se uzajamno ljubimo, on ne može ne zamijetiti potrebu osobnog sudjelovanja u djelu spasenja. Stoga je svaki èlan Crkve pozvan da vidi u posveti jedno darivanje i obvezivanje Isusu Kristu, Kralju "izgubljenih sinova", Kralju koji sve zove "u luku istine i jedinstvo vjere", Kralju svih onih koji èekaju da budu uvedeni "u svjetlo Boga i njegova kraljevstva" (formula posvete). Ovako shvaæenu posvetu treba staviti uz bok misijske djelatnosti same Crkve, jer odgovara želji Srca Isusova da širi u svijet, kroz udove svoga Tijela, svoje potpuno predanje Kraljevstvu, i da uvijek sve više ujedinjuje Crkvu u prikazanju Ocu i u njezinu postojanju za druge.

Nasljednici Pape Leona XIII. potvrdili vrijednost posvete

Vrijednost onoga što se dogodilo 11. lipnja 1899. g. pouzdano je potvrðena onim što su pisali moji prethodnici, pružajuæi doktrinalno produbljenje štovanja Srca Isusova i odreðujuæi povremenu obnovu èina posvete. Meðu njima mi je drago spomenuti svetog nasljednika Leona XIII., papu Pija X. koji je odredio 1906. g. da se èin posvete obnavlja svake godine; èasne uspomene papa Pio XI. podsjeæa na nju u svojoj enciklici Quas primas u okviru Svete Godine 1925. i u enciklici Miserentissimus Redemptor; njegov nasljednik sluga Božji Pio XII. govori o posveti u enciklikama Summi Pontificatus i Haurietis aquas. Zatim sluga Božji Pavao VI. u svjetlu Drugog vatikanskog sabora govori o tome u apostolskom pismu Investigabiles divitias i u pismu Diserti interpretes, koje je 25.V.1965. upravio višim poglavarima ustanova koje nose ime po Srcu Isusovu.

Papa Ivan Pavao II potièe štovanje Kristova Srca

Niti ja nisam propustio više puta pozvati moju braæu u episkopatu, sveæenike, redovnike i laike da u vlastitom životu njeguju najispravnije oblike štovanja Srca Kristova. U ovoj godini, posveæenoj Bogu Ocu, sjeæam se onoga što sam pisao u enciklici Dives in misericordia: "Èini se da Crkva osobito ispovijeda i štuje Božje milosrðe kada se obraæa Kristovu Srcu. Naime, približiti se Kristu u otajstvu njegova Srca omoguæuje nam da se zaustavimo na onoj toèki - u neku ruku središnjoj, a istodobno i najpristupaènijoj na ljudskoj razini - objave milosrdne ljubavi Oca, koja je bila središnji sadržaj mesijanskog poslanja Sina Èovjeèjega." (br. 13). Prigodom blagdana Srca Isusova i u mjesecu lipnju, èesto sam poticao vjernike da ustraju u prakticiranju toga štovanja, koje "sadrži poruku što je u našim danima od izvanredne aktualnosti" jer "je iz Srca Sina Božjega, umrlog na križu proizašao trajni izvor života koji daje nadu svakom èovjeku. Iz Srca Krista raspetoga raða se novo èovjeèanstvo, od grijeha otkupljeno. Èovjek treæeg tisuæljeæa treba Srce Kristovo da bi spoznao Boga i da spozna samoga sebe; treba ga da bi izgradio civilizaciju ljubavi" (Insegnamenti, XVII, 1(1994), 1152).

U posveti sadržan i program Drugog vatikanskog sabora

Posveta ljudskoga roda iz 1899.g. jest jedan korak od izvanredne važnosti u hodu Crkve i još je uvijek vrijedno da je se obnavlja svake godine za svetkovinu Srca Isusova. To isto vrijedi i za èin zadovoljštine što se obièava moliti na svetkovinu Krista Kralja. Rijeèi Leona XIII. još su uvijek aktualne: "K njemu se dakle treba uteæi, koji je put, istina i život. Zalutali smo: trebamo se vratiti na Put; duhovi su potamnili: treba ukloniti tminu svjetlom Istine; zavladala je smrt: treba uèiniti da život triumfira" (Annum Sacrum, cit., str. 78). Nije li to program Drugog vatikanskog sabora i samoga moga pontifikata?


Obljetnica posvete baca Kristovo svjetlo u treæe tisuæljeæe

2. Dok se pripremamo slaviti veliki Jubilej 2000., ova stota obljetnica pomaže nam da s nadom promatramo naše èovjeèanstvo i da nazremo treæe tisuæljeæe obasjano svjetlom Kristova misterija, koji je "Put, Istina i Život" (Iv, 14,6). Konstatirajuæi da se "poremeæaji od kojih trpi suvremeni svijet povezuju s onim dubljim poremeæajem koji je ukorijenjen u ljudskom srcu (Gaudium et spes, 10), vjera s radošæu otkriva da u "otajstvu utjelovljene Rijeèi tajna èovjeka nalazi pravo svjetlo" (ivi, 22), jer se " Sin Božji utjelovljenjem sjedinio u izvjesnom smislu sa svakim èovjekom. Radio je ljudskim rukama, mislio je ljudskim umom, djelovao je ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srce" (ibid.). Bog je odredio da krštenik "koji je pridružen vazmenom otajstvu i pridružen smrti Kristovoj", uzmogne iæi "ususret uskrsnuæu ojaèan nadom", no to vrijedi "takoðer za sve ljude dobre volje, u èijim srcima na nevidljiv naèin djeluje milost" (ibid.). "Svi su ljudi, - kako još podsjeæa Drugi vatikanski sabor, - pozvani na to jedinstvo s Kristom, koji je svjetlo svijeta; od njega dolazimo, za njega živimo, prema njemu smo usmjereni." ( Lumen gentium, 3).

Iz Srca Kristova uèimo upoznavati pravi smisao života

U dogmatskoj konstituciji o Crkvi s autoritetom s tvrdi da po "preporodu i pomazanju Duha Svetoga krštenici bivaju posveæeni da bi oblikovali duhovni dom i sveto sveæenstvo, da bi po svim djelima kršæanina prinosili duhovne žrtve i naviještali silna djela Onoga koji ih iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu (usp., 1 Pt 2, 4-10). Uèenici Kristovi stoga, ustrajuæi u molitvi i zajedno hvaleæi Boga (usp. Dj 2, 42-47) neka prikazuju sami sebe kao živu i svetu žrtva, ugodnu Bogu, (usp. Rm 12,1), dajuæi posvuda svjedoèanstvo za Krista i obrazloženje nade života vjeènoga, koja je u njima (1 Pt 3, 15)" (ivi, 10). Pred zadatkom nove evangelizacije, kršæanin, gledajuæi u Srce Krista, Gospodara vremena i povijesti, njemu se posveæuje i zajedno posveæuje vlastitu braæu, i otkriva se nositeljem njegova svjetla. Nadahnut njegovim duhom služenja, on suraðuje u otvaranju perspektive svim ljudskim biæima da se bude uzdignut prema osobnoj i zajednièarskoj vlastitoj punini. "Iz Srca Kristova, doista, èovjekovo srce uèi upoznavati pravi i jedini smisao svoga života i svoga odreðenja, uèi razumjeti vrijednost autentiènog kršæanskog života, i èuvati se od izvjesnih izopaèenosti ljudskoga srca, te sjediniti sinovsku ljubav prema Bogu s ljubavlju prema bližnjemu" (Poruka Družbi Isusovoj, 5. X. 1986.: Insegnamenti, IX, 2, (1986), 843).

Ohrabrenje i poticaj svima koji rade na širenju ove pobožnosti

Želim izraziti svoje odobravanje i svoje ohrabrenje svima, koji u Crkvi s bilo kojeg polazišta nastavljaju njegovati, produbljivati i promicati štovanje Srca Kristova, jezikom i oblicima koji su prikladni našem vremenu, na naèin da bi ga se moglo prenositi na buduæe naraštaje u duhu koji ga je uvijek vodio. I danas se radi na tome da se vjernici potaknu te usmjere poklonstveni pogled na otajstvo Krista, Bogo-èovjeka, kako bi postali muževi i žene nutarnjeg života, osobe koje osjeæaju i žive poziv na novi život, na svetost, na naknadu, što znaèi apostolsko sudjelovanje u spasenju svijeta. Osobe koje se pripremaju za novu evangelizaciju, priznajuæi Srce Kristovo kao srce Crkve, trebaju biti svjesne hitnosti te suvremeni svijet shvati da je kršæanstvo religija ljubavi.

Spasiteljevo Srce nas poziva da doðemo do Oèeve ljubavi, koja je izvor svake autentiène ljubavi. "U ovome je ljubav; ne da smo mi ljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše." (1 Iv 4, 10). Isus neprestano prima od Oca, bogatog milosrðem i samilošæu, ljubav koju dariva ljudima (usp. Ef 2,4; Jak 5,11). Njegovo Srce posebno objavljuje Božju velikodušnost prema grešniku. Bog, reagirajuæi na grijeh ne umanjuje svoju ljubav, nego je proširuje u pokret milosrða koji postaje inicijativa otkupljenja.

U Srcu Kristovu neiscrpivo otajstvo sveæeništva

Promatranje Isusova Srca u Euharistiji potaknut æe vjernike da traže u tom Srcu neiscrpivo otajstvo sveæeništva Kristova i Crkve. Dat æe im da okuse u zajedništvu s braæom, duhovnu slatkoæu ljubavi na samom njezinom izvoru. Pomažuæi svakom da ponovno otkrije vlastito krštenje, uèinit æe ih svjesnijima njihove apostolske dimenzije da žive u širenju ljubavi i u evangelizatorskom poslanju. Svatko æe se još više zauzeti da moli Gospodara žetve (usp. Mt, 9,38) da bi dao Crkvi "pastire po srcu njegovu" (Jer 3, 15), koji zaljubljeni u Krista Dobroga pastira, oblikuju vlastito srce na sliku njegovoga kako bi bilo raspoloživi iæi po putovima svijeta i propovijedali svima da je On Put, Istina i Život (usp. Ap. pobudnica Pastores dabo vobis, 82). K tome æe se pridodati još i stvarno djelovanje, kako bi mnogi mladi današnjice, poslušni glasu Duha Svetoga bili tako formirani te dopustili da u intimnosti njihova srca odjekuju velika oèekivanja Crkve i èovjeèanstva i odgovorili pozivu Kristovu da se njemu posvete radosni i oduševljeni, "za život svijeta" (Iv, 6.51).

Srce Isusovo simbol vjeène Božje ljubavi

3. Podudarnost ove obljetnice s posljednjom godinom pripreme za Veliki Jubilej, koji ima "ulogu da proširi horizonte vjernika prema samoj Kristovoj perspektivi, perspektivi "Oca koji je na nebesima" (usp. Mt, 5, 45) (Apost. pismo Tertio Millenio Adveniente, 49) predstavlja prikladnu prigodu da se predstavi Srce Isusovo "žarko ognjište ljubavi, … simbol i izražajna slika one vjeène ljubavi kojom je "Bog toliko ljubio svijet da je dao svoga sina Jedinoroðenca" (Iv, 3, 16) (Pavao VI, Apost.pismo Investigabiles divitias, 5; AAS 57 (1965) 268). Otac "je Ljubav" (1 Iv, 4, 8-16) i jedinoroðeni Sin, Krist, objavljuje njegov misterij, dok otkriva u potpunosti èovjeka njemu samome.

Otac traži izgubljene Srcem Kristovim

U štovanju Srca Isusova ostvaruje se prorèka rijeè na koju podsjeæa Ivan: "Gledat æe onoga koga su proboli" (Iv 19,37; usp. Zah 12, 10). Radi se o jednom kontemplativnom pogledu, koji se trudi prodrijeti u intimnost Kristovih osjeæaja, Krista, pravoga Boga i pravoga èovjeka. U tom štovanju vjernik potvrðuje i produbljuje prihvaæanje otajstva Utjelovljenja, koje je uèinilo Rijeè solidarnu s ljudima, i koja je svjedoka da ih Otac traži. Ovo traženje raða se u Božjoj intimnosti, koji "ljubi" èovjeka "vjeèno u Rijeèi i u Kristu ga želi uzdiæi na dostojanstvo posvojenog sina" (Tertio millenio adveniente, 7). Istodobno pobožnost Kristovu Srcu istražuje otajstvo Otkupljenja, da bi otkrilo dimenziju ljubavi koja je nadahnula njegovu žrtvu spasenja.

U Duhu Svetom spoznaje se bogatstvo znaka probodenog Kristova boka

U Kristovu Srcu živa je akcija Duha Svetoga, kojemu je Isus pridao nadahnuæe svoje misije (Lk 4, 18; usp. Iz 61,1) i kojega je na Posljednjoj veèeri obeæao poslati. Duh je koji pomaže da se uoèi bogtastvo znaka probodenog Kristova boka, iz kojega je proizašla Crkva (usp. Konst. Sacrosanctum Concilium, 5). "Crkva doista, kako je pisao Pavao VI, roðena je iz otvorenog Srca Otkupitelja i iz toga Srca prima hranu, pošto je "Krist dao samoga sebe za nju, da je posveti, oèistivši je kupelji vode uz rijeè" (Ef 5, 25-26) (Pismo Diserti interpretes, cit.). Nadalje po Duhu Svetom, ljubav koja prožima Srce Isusovo širi se u srca ljudi (usp. Rm 5,5) i potièe ih da se klanjaju njegovim "neistraživim bogatstvima" (Ef 3,8) i da se sinovski i s pouzdanjem obraæaju Ocu (usp. Rm 8, 15-16) kroz Uskrsloga, "koji je uvijek živ da nas zagovara" (Heb 7, 25).

Štovanje Kristova srca duboko euharistijsko i trojstveno

4. Štovanje Srca Kristova, "sveopæeg sjedišta zajedništva s Bogom Ocem, … sjedišta Duha Svetoga (Insegnamenti, XVII, 1,1994, 1152), teži da uèvrsti naše veze s Presvetim Trojstvom. Meðutim slavlje stote obljetnice posvete ljudskoga roda Srcu Isusovu, priprema vjernike na Veliki Jubilej, kako u odnosu na njegov cilj "proslave Trojstva, od kojega sve dolazi i kojemu je usmjereno sve, u svijetu i u povijesti" (Tertio millenio adveniente, 55), tako i što se tièe njegova usmjerenja prema Euharistiji (usp. ibid.) u kojoj je život koji je Krist donio u obilju (usp. Iv, 10,10) priopæen onima koji æe jesti od Njega da žive u Njemu (usp. Iv 6, 57). Sva pobožnost Srcu Isusovu u svakom svome obliku jest duboko euharistijska: izražava se u pobožnim vježbama koje potièu vjernike da žive u skladu s Kristom, koji je blaga i ponizna srca (Mt 11, 29) i produbljuje se u adoraciji. Ona se ukorjenjuje i nalazi svoj vrhunac u sudjelovanju u svetoj misi, nadasve onoj nedjeljnoj, gdje srca vjernika ujedinjena bratski u radosti, slušaju rijeè Božju, uèe da zajedno s Kristom izvrše prikazanje sebe i cijeloga svojega života (Sacrosanctum Consilium, 48), hrane se na pashalnoj gozbi Tijela i Krvi Otkupiteljeve, i dijeleæi potpuno ljubav koja kuca u njegovu Srcu, nastoje biti uvijek više evangelizatori i svjedoci solidarnosti i nade.

Zahvalimo Bogu, našemu Ocu, koji nam je objavio svoju ljubav u Srcu Kristovu i posvetio nas pomazanjem Duha Svetoga (usp. Lumen Gentium, 10) tako da sjedinjeni s Kristom, klanjajuæi mu se na svakom mjestu i sveto djelujuæi, posvetimo Njemu sam svijet (ivi, 34) i novo tisuæljeæe.

Svjesni velikog izazova koji stoji pred nama, zazovimo pomoæ Presvete Djevice, Majke Kristove i Majke Crkve. Neka Ona vodi narod Božji preko praga tisuæljeæa koje æe uskoro zapoèeti. Neka ih osvjetljava na putovima vjere, nade i ljubavi! Neka pomogne posebno svakog kršæanina da živi s velikodušnom dosljednošæu posvetu Kristu koja ima svoj temelj u sakramentu krštenja i što prikladno nalazi potvrdu u osobnoj posveti Presvetom Srcu Isusovu, samo u kojem èovjeèanstvo može naæi oproštenje i spasenje.

Varšava, 11. lipnja 1999., Svetkovina Presvetog Srca Isusova

PAPA IVAN PAVAO II


(preveo o. Božidar Nagy, DI)

„Crkvena pripadnost i pastoralna suodgovornost“, odnosno uloga laika u pastoralnom djelovanju na temelju shvaæanja II. Vatikanskog sabora, bio je naslov teme o kojoj je Papa govorio, 26.05. o.g. (Tijelovo) na otvaranju crkvenog skupa rimske biskupije.
Nakon što je pojasnio saborsko gledanje na Tijelo Kristovo kao na 'zajedništvo osoba' koje Duh Sveti sabire u Narod Božji, Crkvu, rekao je kako je taj nauk bio dobro prihvaæen, no da unatoè obilnim plodovima njegovo ulaženje u crkvenu svijest nije bilo baš lagano i uvijek na ispravan naèin shvaæeno, što je stvaralo izvjesne teškoæe. S jedne strane postojale su retrogradne snage koje su još uvijek Crkvu poistovjeæivale s hijerarhijom, te s druge one koje su nauk II. Vatikanskog shvaæale kao prekid s tradicijom Crkve i pri tom zanemarivale postojeæe razlike izmeðu sveæenièkih i laièkih službi (i odgovornosti). Prostije reèeno, jedni su više naglašavali vertikalu, a drugi horizontalno sociološku dimenziju, što je izazvalo odreðene rezove i podjele.
Tako 'retrogradno-tradicionalistièke' snage još uvijek ne shvaæaju, ukoliko žele iznova imati Crkvu 'savršeno' ustrojenu (i hijerarhiju i narod), da taj 'retro-korak unazad' ne može više dosegnuti vrijeme kad smo imali 'i temelje i krov', iz jednostavnog razloga što više ne postoji društveno okruženje prožeto duhom evanðelja, nego da se u vremenu 'novog poganstva' mora iznova krenuti od 'temelja' kako bi se stiglo do 'krova'.
Koncil u Dekretu o ekumenizmu kaže, da Krist svoju Crkvu zove u njenom hodu na neprestanu reformu koja joj je trajno potrebna: «Prema tome, ako bi se – veæ prema prilikama – bilo u obièajima, bilo u crkvenoj stezi ili pak u naèinu izricanja nauke (no taj naèin valja brižno luèiti od samoga pologa vjere) štogod slabije obdržavalo, neka se to u zgodno vrijeme s dužnom ispravnošæu OBNOVI (br. 6,1). Problem u razumijevanju obnove leži u odreðivanju polazišne i ishodišne toèke pastorala. Zapravo, istinski problem ne postoji. Postoji samo nespremnost iznova se uhvatiti u koštac s izazovima pastorala u novim okolnostima. Èesto spominjana i osporavana tzv. 'nulta toèka' postoji, no ona se ne tièe nauka kao da bi posrijedi bio raskid s tradicijom Crkve, nego je ona praktiène naravi, a tièe se kopanja temelja. Istinski problem je u tome što poèetak gradnje kuæe od temelja nije nimalo lagan posao. Potrebno je na duže vrijeme zasukati rukave, a vidljivih rezultata nema sve dok se ne izaðe na površinu. A i onda kada se ukažu plodovi rada valja progutati èinjenicu da dalju gradnju preuzima netko drugi. Predmnijevam na Mojsija i ulazak naroda Božjeg u obeæanu zemlju. No, i taj gubitak je u konaènici dobitak ukoliko smo radili na slavu Božju. Ako smo htjeli imati plodove na brzinu i još k tomu pobrati lovorike, onda je ne samo kraj našeg dijela posla obeshrabrujuæi, nego i sama pomisao da bi tako moglo završiti. Onaj dio pastoralnog osoblja koji je neposredno u doticaju s organiziranim laikatom k tomu se mora suoèiti s èinjenicom da u biti nekoliko godina nije dovoljno za poluèiti znaèajnije rezultate. Iskustvo nam govori da su puno više postigli oni sveæenici kojima je dopušteno jedan duži period duhovno pratiti neku laièku zajednicu ili udrugu. Koliko je bitno ne navezati se na nju, kao što to kaže dokument «Sveæenik u laièkim udruženjima», isto tako je dobro onim sveæenicima koji imaju sklonost duhovnom praæenju omoguæiti odreðenu 'specijalizaciju', tj. posveæenost toj vrsti pastorala na duži rok, na isti onaj naèin na koji je to dopušteno profesorima na bogosloviji. Fra Zvjezdan Liniæ i kuæa na Taboru su jedan svijetao primjer na tom planu.
Nasuprot retrogradnim snagama, koje još uvijek ne shvaæaju u èemu bi se i na koji naèin trebala dešavati duhovna obnova naroda Božjeg, 'modernistièki nastrojeni tumaèi' Crkve morali bi priznati povijesni kontinuitet hoda i sve ono što tradicija nosi i nudi, te prihvatiti, poput 'mudrog pismoznanca', koji iz škrinje vadi ne samo novo (poticajno), nego i 'staro' (provjereno), da stalno bude u dužnoj povezanosti i podložnosti crkvenom autoritetu. Ta, ako govore, ne govori se u svoje ime. Ako se nešto nudi, ne nudi se 'u svoju korist'. Njihovo horizontalno rezanje (sistematizacija i preraspodjela odgovornosti) ne bi smjelo iskljuèivati vertikalu prema Bogu, do kojeg èesto, i na žalost, dolazi ukoliko se ne poštuje hijerarhijski ustroj, odnosno razlika izmeðu hijerarhijskog i baznog. Drugi vatikanski sabor nije išao za raskidom s 'predkoncilskim' , nego za obnovom postojeæeg. Obnova ne znaèi izolaciju od povijesti, nego sadašnji trenutak dovodi u ispravan odnos i vezu kako s prošlim, tako i buduæim. Govoreæi o ovom 'horizontalnom rezanju' koje iskljuèuje vertikalno uporište, papa kaže kako je to «u suprotnosti rijeèima i duhu Sabora, koji nije želio raskid, drugu Crkvu, nego pravu i duboku obnovu, kontinuitet jedinoga subjekta Crkve, koja raste i razvija se u vremenu, ostajuæi uvijek identièna, jedinstven subjekt Božjega naroda u hodu». Podsjetio je okupljene na crkvenom skupu rimske biskupije kako se treba promicati suodgovornost sviju, posebice laika, te kako se i danas stanovnicima Rima treba navijestiti evanðelje kao što se uèinilo nekad u prvim stoljeæima. «Previše krštenih nije na putu Crkve, ne osjeæaju se dijelom crkvene zajednice, a župama se samo u nekim okolnostima obraæaju radi vjerske službe. Brojni ne-kršæani ne poznaju ljepotu vjere.»- rekao je dodajuæi kako laici nisu samo suradnici klera nego i nešto više. A to više bismo voljeli vidjeti konkretno u župnom pastoralu, a ne samo za katedrom ukoliko želimo da 'zajedništvo osoba' koje Duh Sveti sabire u jedan narod Božji, Crkvu, bude naša stvarnost, a ne samo mrtvo slovo na papiru. Kraljevstvo Božje je duhovno kraljevstvo, a istinski klanjaoci su u duhu i istini! Treba zatemeljati novog èovjeka pa æe onda biti krova i duhovnog i materijalnog.
A za sve to dovoljno je ono malo gorušièinog povjerenja i Rijeè- rekao bi naš Gospodin i vjerojatno nam isprièao prispodobu o 'sijaèu i sjemenju'. Danas pak bi vjerojatno rekao: "Pa, 'upali', ubaci u prvu i kreni! Auto ide. Ti samo upravljaš! Ako nemaš 'goriva', išti u mene i dobit æeš. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa (2Kor 6,2). Dovoljno je krenuti u povjerenju. Sve ostalo ja èinim. Tvoje je da samo osluškuješ što govorim, prepoznaješ znakove na putu i usmjeravaš u danom trenutku!"

Instinktivno se misli da je krepost èistoæe jednaka šestoj Božjoj zapovijedi: „Ne uèini bludna djela“. Ali èistoæa srca ne znaèi, prema Isusovu razmišljanju, neku posebnu krepost, nego svojstvo koje mora pratiti sve vrline. Dakle, njezina izravna opreènost nije neèistoæa nego licemjernost. Biblijski Bog snažno osuðuje licemjernost, jer ona Boga gura u drugi plan, a na njegovo mjesto postavlja stvorenja. „Gajiti vanjštinu više od srca znaèi više držati do èovjeka nego do Boga. Licemjernost je u biti nedostatak vjere, ali je i „pomanjkanje ljubavi prema bližnjemu, u smislu što teži svesti osobe na obožavatelje“. Kristov sud o licemjerstvu jest bez priziva: licemjerni su veæ primili svoju plaæu. Ta plaæa se i na ljudskom planu oèituje nestvarnom, jer „slava bježi od onoga tko ju traži, a traži onoga tko od nje bježi“. Iz toga je oèito da je na zemaljskom licu èist u pravom smislu rijeèi bio samo jedan: samo Isus Krist. Blaženstva su doista Isusov portret, ono što je On bio i što predlaže drugima. Za njega su njegovi protivnici morali reæi: Znamo da si istinit, da se ne osvræeš ni na koga, zaista nikomu ne gledaš u lice, nego prema istini uèiš put Božji. To je portret èistoga srca.

o. Raniero Cantalamessa.

On uze kruh, izreèe blagoslov pa razlomi, dade im i reèe: »Ovo je tijelo moje.(Iv 6,51-58)

VATIKAN (RV) - O Crkvi kao Božjem narodu i Tijelu Kristovu, o ulozi laika u pastoralnome djelovanju, o shvaæanju Crkve po II. vatikanskome saboru te o svjedoèenju ljubavi koje uvjerava svijet govorio je Papa 26. svibnja na otvaranju crkvenoga skupa rimske biskupije koji se u bazilici svetoga Ivana Lateranskoga održava na temu „Crkvena pripadnost i pastoralna suodgovornost“.

Polazeæi od teme skupa, Papa je obrazložio kako II. vatikanski sabor shvaæa Crkvu: Crkva je otajstvo „zajedništva osoba“, koje po djelovanju Duha Svetoga èine Božji narod i Tijelo Kristovo. Pojam Božji narod – ustvrdio je Papa – izražava osjeæaj kontinuiteta jer je Bog, da bi ušao u povijest, odabrao izraelski narod da bude njegov narod. Ta se dakle posebna nakana otvara univerzalnome. Pojam tijelo Kristovo stvarno izražava univerzalnost. A Krist, rušeæi zid izmeðu naroda i kultura, po svome križu i uskrsnuæu stvara jedan narod. U Kristu zaista postajemo puk Božji: upotpunjuju se dakle pojmovi Božji narod i tijelo Kristovo: u Kristu stvarno postajemo narod Božji. A narod Božji znaèi svi: od Pape do posljednjeg krštenoga djeteta – ustvrdio je Sveti Otac.
Taj je nauk nakon Sabora bio dobro prihvaæen i urodio je obilnim plodovima, no njegovo se ulaženje u crkvenu svijest nije uvijek i posvuda zbilo bez teškoæa i po ispravnome tumaèenju. Saborski nauk o Božjem narodu treba ispravno tumaèiti. S jedne strane bila je težnja poistovjetiti Crkvu s hijerarhijom, a s druge pak bilo je sociološko viðenje koje je, pozivajuæi se na tobožnji saborski duh, saborski nauk shvaæalo kao prekid, èak je dolazilo do suprotstavljanja izmeðu prije i poslije Sabora te se zanemarivalo postojeæe granice izmeðu hijerarhijske službe i odgovornosti laika. Bilo je to gotovo sasvim horizontalno rezanje koje je iskljuèivalo vertikalno uporište u Bogu. To je stajalište suprotno rijeèi i duhu Sabora, koji nije želio raskid, drugu Crkvu, nego pravu i duboku obnovu, kontinuitet jedinoga subjekta Crkve, koja raste i razvija se u vremenu, ostajuæi uvijek identièna, jedinstven subjekt Božjega naroda u hodu – istaknuo je Benedikt XVI.
Buduæi da se osjetilo da nauk Sabora o ulozi laika u Crkvi nije dovoljno prodro u svijesti katolika i u pastoralnu praksu, 1987. godine Biskupska se sinoda usredotoèila na ulogu laika. Kakvo je stanje u rimskoj biskupiji, koliko se potièe pastoralna suodgovornost svih, posebice laika – zapitao se Papa podsjeæajuæi kako je kršæanska zajednica u prvim stoljeæima stanovnicima Rima navijestila evanðelje: i danas se to mora èiniti – kazao je Sveti Otac. Previše krštenih nije na putu Crkve, ne osjeæaju se dijelom crkvene zajednice, a župama se samo u nekim okolnostima obraæaju radi vjerske službe. Brojni ne kršæani ne poznaju ljepotu vjere. Gradske su misije za pripremu Velikoga jubileja stvarno oèitovale da svi kršteni moraju evangelizirati. One su bile znaèajno iskustvo i pridonijele su da u župama, vjerskim zajednicama i pokretima sazrije svijest pripadništva jednome narodu Božjem i da se mijenja poimanje uloge laika, da oni nisu suradnici klera nego su suodgovorni za život i djelovanje Crkve, što je pogodovalo uèvršæivanju zreloga i zauzetoga laikata – ustvrdio je Benedikt XVI. te se osvrnuo na sadašnju ulogu laika u rimskoj biskupiji.
Prije svega potrebna je formacija pozornija na gledanje Crkve, treba poboljšati pastoralni rad i postupno promicati, poštujuæi zvanja, suodgovornost èlanova Božjega naroda – kazao je Papa i dodao kako uloga laika ne umanjuje odgovornost župnika. Vi trebate promicati duhovni i apostolski rad pastoralnih djelatnika – rekao je Benedikt XVI. obraæajuæi se župnicima. Treba dakle odgajati zajednicu u molitvenome slušanju rijeèi Božje, odnosno u meditiranju Svetoga pisma. U svemu je bitna vjera koja, osim osobnoga odnosa s Bogom, istièe takoðer dimenziju zajedništva. Osim toga, veoma je važna liturgijska priprema Euharistije. Moramo nauèiti braniti jedinstvo Crkve od suparništva, svaða i ljubomora koje mogu nastati unutar i meðu crkvenim zajednicama. Obraæajuæi se pak pokretima i zajednicama preporuèio im odgoj koji æe pomoæi da njihovi èlanovi razviju osjeæaj pripadništva crkvenoj zajednici. Središte župskoga života je Euharistija, naroèito nedjeljna: Duhovni i apostolski rast zajednice promièe širenje zajednice putem uvjerenoga misionarskoga djelovanja. Trudite se dakle u svakoj župi osnivati male skupine ili centre za slušanje vjernika koji naviještaju Krista i njegovu rijeè, mjesta gdje je moguæe iskusiti vjeru, vježbati ljubav i organizirati nadu. Takav ustroj velikih gradskih župa omoguæuje jaèi misionarski polet, koji vodi raèuna o gustoæi stanovništva, o njegovom kulturnom i društvenom obilježju, èesto veoma razlièitom – istaknuo je Benedikt XVI. Treba dakle krenuti od evangelizacije, jer buduænost kršæanstva ovisi od svjedoèenja svakoga kršæanina – ustvrdio je Papa podsjeæajuæi kako je svjedoèenje ljubavi od samih poèetaka kršæanstva privlaèilo ljude. Na upit kako se tumaèi uspjeh kršæanstva u prvim stoljeæima, tako da je od navodne hebrejske sekte postalo državna religija, povjesnièari odgovaraju da je iskustvo kršæanske ljubavi uvjerilo svijet. Življena ljubav je glavni oblik misionarstva. Stoga budite dobri samaritanci – potaknuo je Papa zazivajuæi Djevicu Mariju da štiti svoju Crkvu.

(Preuzeto s 'Crkva na kamenu')

Osjeæati s Crkvom znaèi sudjelovati u poslanju koje je Krist
povjerio svojoj Crkvi

...
Uèitelj s kojim su se družili, zajedno jeli i pili, koji je prošao zemljom èineæi
dobro, nije umro nego je živ, nije nestao, nego je s njima, i to u sve dane – do svršetka
svijeta (usp. Mt 28, 20). Dakle, uskrsno iskustvo koje su apostoli doživjeli
u sili Duha Svetoga bilo je presudno da u tom istom Duhu kojeg im je Isus poslao
od Oca ostanu jedno s njime, te u novom svjetlu i zanosu izvrše poslanje koje im je
upravo kao uskrsni Gospodin namijenio: »Poðite dakle i uèinite mojim uèenicima
sve narode krsteæi ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i uèeæi èuvati sve što sam vam
zapovjedio« (Mt 28, 19–20). Zacijelo se u srca uèenika izmeðu svih zapovijedi najdublje
urezala zapovijed s Posljednje veèere: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite
jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13, 34).
Dok Isus po apostolima povjerava poslanje cijeloj Crkvi koju je u konaènici
ustanovio svojom žrtvom na križu i okupio kao proslavljeni Gospodin u sili Duha
Svetoga da propovijeda evanðelje, on joj ujedno naznaèuje i temeljni put, naèin,
metodu evangelizacije, a to je meðusobna ljubav: »Po ovom æe svi znati da ste
moji uèenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13, 35).
Da euharistijski nalog s Posljednje veèere »Ovo èinite meni na spomen« Isusovi
uèenici nisu shvatili iskljuèivo kao obrednu gestu, nego i kao poziv da žive
njemu na spomen, pokazuje život prve kršæanske zajednice kako ga opisuju Djela
apostolska: »U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša« (4,
32), »bijahu združeni i sve im bijaše zajednièko« (2, 44; 4, 42). Prva generacija
Isusovih uèenika obasjana svjetlošæu i ispunjena snagom Duha Svetoga duboko je
svjesna da je zajedništvo s Bogom i ljudima ono temeljno zašto je Isus živio, umro
i uskrsnuo, i da nema drugoga naèina da Crkva izvrši svoje poslanje u svijetu, tj.
da uèini Isusovim uèenicima sve narode, da ih po krštenju uvede u zajedništvo
Oca i Sina i Duha Svetoga, ako sama u sebi ne živi bratsko zajedništvo, ako se
svojim životom svijetu ne predstavi kao »puk okupljen u ime Oca i Sina i Duha
Svetoga«, ako, dakle, ljubav i zajedništvo Trojedinoga Boga ne nadahnjuje i ne
ispunja život Crkve.
Kako osjeæati s Crkvom, Kristovom Zaruènicom i njegovim otajstvenim Tijelom
prije svega u smislu suodgovornosti za poslanje koje je Sin primio od Oca
i u koje je on ukljuèio svoju Crkvu, obuhvaæa jedinstvo Glave s udovima u svim
generacijama od poèetka do kraja, to znaèi da Crkva u svim kasnijim generacijama
mora osjeæati i s prvom Crkvom, u prvom redu s njome. Život prve Crkve, naime,
ostaje mjerodavnim za Crkvu u svim narednim generacijama. Osobito kada
je rijeè o evangelizaciji kao temeljnoj zadaæi Crkve, bratsko zajedništvo i ljubav u
prvoj Crkvi vrijedi i za našu generaciju kao jedini pravi i ispravni put.
Upravo je u tom pogledu pred Crkvom veliki izazov. Prema Ivanu Pavlu II.,
da bi Crkva danas na poèetku treæeg tisuæljeæa bila vjerna Božjem planu i da bi
mogla takoðer odgovoriti na duboka oèekivanja svijeta, od nje treba napraviti dom
i školu zajedništva. A do takve se Crkve prema njemu dolazi promicanjem duhovnosti
zajedništva; usvajanjem takve duhovnosti kao odgojnog naèela na svim
mjestima gdje se izgraðuje èovjek i kršæanin, gdje se odgajaju službenici oltara,
posveæeni službenici, pastoralni djelatnici, gdje se grade obitelji i zajednice.
Prema Ivanu Pavlu II. duhovnost zajedništva znaèi ponajprije »pogled srca,
usmjeren na otajstvo Presvetog Trojstva koje boravi u nama i èije svjetlo treba
vidjeti takoðer na licu braæe i sestara koji su pokraj nas. Nadalje, duhovnost zajedništva
znaèi sposobnost da se èuje brat u vjeri u dubokom jedinstvu mistiènoga
tijela, dakle kao ’netko tko mi pripada’, kako bi se znale podijeliti njegove
radosti i njegova trpljenja, kako bi se naslutile njegove želje i kako bi se brinulo
oko njegovih potreba, kako bi mu se ponudilo istinsko i duboko prijateljstvo.«
Duhovnost zajedništva prema Papi isto tako je sposobnost »da se vidi poglavito
ono što je pozitivno u drugome, da se to prihvati i vrednuje kao Božji dar: ’dar za
mene’, a ne samo dar bratu koji ga je izravno primio«. Duhovnost zajedništva
prema Papi konaèno znaèi »znati ’dati prostora’ bližnjemu, noseæi ’jedni bremena
drugih’ (Gal 6, 2) i odbijajuæi sebeljubne napasti koje nas neprestance napadaju i
stvaraju suparništvo, karijerizam, nepovjerenje, ljubomore«. Ivanu Pavlu II. je
posve jasno da bez tog duhovnog hoda malo služe izvanjska sredstva zajedništva.
Ona su bez same duhovnosti zajedništva »naprave bez duše, krinke zajedništva,
više negoli njegovi putovi izražavanja i rasta«.
Naša se današnja crkvenost, prema mišljenju Tomislava Janka Šagi-Buniæa,
sastoji u tome da što dublje proniknemo u sveto evanðelje i da tražimo i nalazimo
putove kako bismo ga navješæivali na što uspješniji naèin našim suvremenicima.
»Razumije se« – kaže on – »roditelji svojoj djeci, ali i kolega kolegi, znanac
znalcu, pa i namjernik namjerniku. Crkva koja ne propovijeda evanðelje, koja ne
vjeruje da bi ikoga mogla obratiti, koliko je takva Crkva još Crkva« – pita se Šagi-
Buniæ, nastavljajuæi da bi »o tome oèito trebala misliti svaka naša župa, a ne
samo biskupija. Analogno, o tome bi danas morala misliti svaka naša kršæanska
obitelj, pa èak i svaki pojedini kršæanin (...) U èemu je moja crkvenost ako mislim da nikome oko sebe ne mogu otkriti ljepotu i poželjnost Kristova spasenja, ili ako
èak o svemu tome uopæe ne mislim? Ta Krist sada govori s neba, on traži naše srce
i naša usta da kroz nas po Duhu svome Svetome progovori ljudima oko nas, a mi
ništa! Zar smo Crkva, ako se samo kukavièki u dnu srca na druge ljutimo, ako u
potaji psujemo i grdimo one koji ne mare, ili one koji se suprotstavljaju? Zar da bi
to bio Duh Sveti koji bi nas na takvu besplodnu uzaludnost upuæivao?«


Sentire cum Ecclesia u euharistiji

Euharistijsko otajstvo je u najužoj vezi s odnosom Krista i Crkve. U euharistijskom
se zajedništvu, kako istièe Ivan Pavao II. u enciklici o euharistiji i njezinu
odnosu prema Crkvi, na najuzvišeniji naèin ostvaruje uzajamno »prebivanje«
Krista i uèenika: »Ostanite u meni i ja u vama« (Iv 15, 4). (I. PAVAO II., Ecclesia de Eucharistia) Crkva crpi svoj život
iz euharistije; ona se nalazi u središtu crkvenog života. Crkva slavi euharistiju, a
euharistija èini Crkvu; »Crkva je graðevina Krista euharistije« – kako veli Rino
Fisichella. U svom ranijem pismu o otajstvu i štovanju svete euharistije Ivan
Pavao II. u tom pogledu piše: »Crkva je osnovana kao nova zajednica Božjega
naroda, sazdana u apostolskoj zajednici one Dvanaestorice koji su na Posljednjoj
veèeri postali dionici tijela i krvi Gospodnje pod prilikama kruha i vina. Krist im
je rekao: ’Uzmite i jedite!’ ... ’Uzmite i pijte!’ Izvršujuæi njegovu zapovijed, oni su
po prvi put ušli u sakramentalno zajedništvo sa Sinom Božjim, zajedništvo koje je
zalog vjeènoga života. Od toga èasa pa do kraja vremena Crkva se izgraðuje istim
zajedništvom s Božjim Sinom koje je zalog vjeènog Uskrsa.«
Krist, glava Crkve ne prestaje promicati jedinstvo s udovima svoga Tijela
u prvom redu putem svoje euharistijske prisutnosti. »U lomljenju euharistijskog
kruha postajuæi stvarno dionici Gospodinova Tijela, uzdižemo se do sjedinjenja
s njime i meðu sobom.« Upravo je euharistijski Kruh taj koji nas èini jednim
tijelom. To potvrðuje i apostol Pavao: »Buduæi da je jedan kruh, jedno smo tijelo
mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha« (1 Kor 10, 17). Euharistija je prema
tome »srce crkvenog zajedništva«. U euharistijskom otajstvu Isus izgraðuje
Crkvu kao zajedništvo, prema najvišem uzoru naznaèenom u velikosveæenièkoj
molitvi: »Kao što si ti, Oèe, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet
uzvjeruje da si me ti poslao« (Iv 17, 21). Prema tome, samo ukoliko smo sjedinjeni
s euharistijskim Kristom i s njegovim spasenjskim otajstvom u otajstvenom
zajedništvu Krista sa svojom Crkvom, možemo naæi snagu i poticaj za ljubav
koja je u konaènici jedino svjedoèanstvo Crkve da je Kristova.
Sjedinjujuæi se s Kristom, narod novoga Saveza, ne zatvarajuæi se u sama
sebe, postaje ’sakrament’ za èovjeèanstvo, znak i instrument spasenja ostvarena
po Kristu, svjetlo svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5, 13–16) za otkupljenje sviju
« – veli Ivan Pavao II. te podsjeæa kako je poslanje Crkve u kontinuitetu s
Kristovim: »Kao što je Otac poslao mene i ja šaljem vas« (Iv 20, 21). »Iz ovjekovjeèenja
žrtve Križa i zajedništva s Kristovim tijelom i krvlju u Euharistiji,
Crkva crpi potrebnu duhovnu snagu kako bi ispunila svoje poslanje. Tako se
Euharistija pokazuje kao izvor te ujedno i vrhunac cjelokupne evangelizacije
buduæi da je njen cilj zajedništvo ljudi s Kristom te po njemu s Ocem i Duhom
Svetim.«
Kad netko doživi istinsko iskustvo Uskrsloga, hraneæi se njegovim tijelom
i krvlju, ne može doživljenu radost zadržati samo za sebe – istièe Ivan Pavao II.
u svom apostolskom pismu Ostani s nama Gospodine. Susret s Kristom, trajno
produbljivan u blizini euharistije, potièe u Crkvi i u svakom kršæaninu svijest o
hitnosti svjedoèenja i evangeliziranja. Uæi u zajedništvo s Kristom u pashalnom
spomen-èinu znaèi, istodobno, osjetiti dužnost da se postane misionarima dogaðaja
što ga taj obred uprisutnjuje.
Za poslanje u svijetu – veli Ivan Pavao II., euharistija ne samo da daje nutarnju
snagu, nego i – u odreðenom smislu – plan. »Ona je zapravo naèin življenja,
koji s Isusa prelazi na kršæanina i po njegovu se svjedoèanstvu želi odraziti na društvo i kulturu.« Euharistija je, kako je istaknuto u Instrumentum laboris
XI. redovite sinode biskupa, odgovor na znakove vremena suvremene kulture.
»Na kulturu smrti, euharistija odgovara kulturom života. Protiv individualnog i
društvenog egoizma afi rmira potpuno darivanje. Mržnji i terorizmu suprotstavlja
ljubav. Ispred znanstvenog pozitivizma euharistija naviješta misterij. Suprotstavljajuæi
se oèaju, euharistija pouèava sigurnu nadu blažene vjeènosti.«
Crkva, naime, ukoliko živi iz euharistije, ukoliko živo njeguje i promièe »kulturu
euharistije«, može u znatnoj mjeri pomoæi da se sukob civilizacija koji danas
prijeti èovjeèanstvu pretvori u susret civilizacija, da se prijepori na raznim stranama
svijeta meðu narodima i državama, zajednicama i pojedincima pretvore u
dijalog i susret, da u svijetu bude više pravde, mira i djelotvorne ljubavi za siromašne.
»Izmuèena slika našega svijeta, koji je zapoèeo novo tisuæljeæe sablašæu
terorizma i ratnom tragedijom, poziva kršæane, više nego ikad, da žive euharistiju
kao veliku šansu mira, u kojoj se odgajaju muškarci i žene koji, na razlièitim razinama
odgovornosti u društvenome, kulturnome i politièkom životu postaju zaèetnici
dijaloga i zajedništva.«

...
Anton TAMARUT, cijeli èlanak možete proèitati OVDJE (CLICK), a encikliku I.Pavla II, ECCLESIA DE EUCHARISTIA, možete u cijelosti preuzeti OVDJE

(nastavak)

Za uèenike je dogaðaj Duhova bio jedan poèetak, oni su ga se prisjeæali (Dj 11,15). Bog im je to iskustvo tu i tamo opet obnavljao, posebice u kriznim situacijama (Dj 4,31), ali se ne može reæi da su trajno bili u «velikom ushiæenju», oni nisu pokušavali da bi sami od sebe trajno obnavljali ovaj Duhovski dogaðaj. Velika je, naime, opasnost, za sve «pokrete buðenja» da ostanu kod poèetnog iskustva te da uvijek iznova teže k ponovnom obnavljanju tog iskustva. Bog poziva svakog èovjeka, kad za to nastupi trenutak, da napusti poèetno iskustvo i uðe u tamu vjere i utemeljene nade. S druge strane naglašava Ivan od križa da ga ne smijemo «prerano napustiti». Tako dugo dok iz njega vuèemo snagu, ne smijemo ga napustiti. On stoga nabraja više kriterija za odreðivanje trenutka napuštanja.
1. Kad-tad dolazi za svakoga vrijeme kada se ne možemo više radovati poèetnom iskustvu. «Štoviše, nailazi se na suhoæu tamo gdje se je ranije osjeæaj obièavao zadržavati i nalaziti hranu». Ima molitvenih grupa i bogoslužja u kojima se nastoji trajno držati budnim poèetno iskustvo, npr. pomoæu glazbenih sredstava, mehanièkim moljenjem (trajnim ponavljanjem molitvenih uzvika bez pauza, bez šutnje, u stalno ponavljanim formulama) itd. Svatko bi morao, pomoæu dara razlikovanja, pripaziti kod sebe i kod drugih da li takvo prianjanje uz poèetno iskustvo izgraðuje njega i druge, ili ne osjeæa li pri tom odreðenu prezasiæenost. Ako je rijeè o ovom zadnjem sluèaju, tada je došlo vrijeme da se napusti poèetno iskustvo te da se Bogu dopusti da nas uvede u tamu produbljene vjere.
2. Tada èovjek više ne nalazi nikakvu radost u tome da »usmjeri svoju fantaziju i osjetila na neke odreðene objekte, bilo da su unutrašnji ili vanjski«. Nakon »iskustva Duha« dolazi kad-tad vrijeme kada se više ne nalazi radost u uobièajenim rastresenostima: u potrošaèkim materijalnim dobrima, televiziji, mnogim i mnogim beskorisnim razgovorima o sporednim stvarima. Ovo nas upozorava na to da bi nas Bog želio odvojiti od svih iskustava koja smo sakupili u svijetu osjetila, kako bi nas pripravio za nesebiènije služenje drugima.
3. Siguran znak je dan istom tada, kada nalazimo radost u tome da «budemo sami s pažnjom punom ljubavi usmjerenom na Boga … a da pri tom ništa posebno ne spoznajemo niti uoèavamo. Bog hoæe svakog od nas nekada uzeti postrance, poput onog gluhonijemog (usp. Mk 7,33), da bi nas u dubini otvorio za ono «što oko nije vidjelo, i uho nije èulo, i u srce èovjeèje nije ušlo» (1 Kor 2,9). Tko se raduje tihom klanjanju, šutljivom boravku u Božjoj prisutnosti (kao npr. u adoraciji euharistijskom Gospodinu), nalazi se na putu nadilaženja, prekoraèenja poèetnog iskustva.
Na poèetku tog prekoraèenja je ljubezna spoznaja Boga «skoro nezamjetljiva, jer je ona na poèetku veoma tanana i jedva dohvatljiva, a osim toga èovjek još ne zamjeæuje ono što je 'nezamislivo novo'. No, što se èovjek više prepušta smirenosti, tim više doživljava u sebi prisutnost one obiène spoznaje Boga, pune ljubavi.» Dolazi se bliže Bogu – koji je bez slike, oblika, lika – u onoj mjeri u kojoj se postiglo napuštanje svih slikovnih oblika, predodžaba i likova.» Tek takvo «siromaštvo u duhu» vodi u dubinu!
Stoga Ivan od križa èesto opetuje kako «poèetnik» treba, nakon odreðenog vremena, odbiti od sebe sve ono što je doživio, osjetio, spoznao, ako se to opet pojavi u sjeæanju: «Što duša èvršæe èuva naravno ili nadnaravno, jasno i odreðeno zapažanje, tim je manje sposobna i spremna iæi u bezdan vjere, u koji sve skupa tone. Jer nikoji oblik ili znanje, koje je na nadnaravni naèin saopæeno sjeæanju, nije Bog; a duša mora biti prazna od svega što nije Bog da bi ušla k Bogu« »Osjeæaj za Boga« se može i proigrati. »Duša« (èovjek) se ne ponaša na Božji naèin, ako se kod saopæavanja Duha Svetoga »hoæe aktivno ponašati primjenom razuma ili željom da nešto postigne«. Ono što smo pasivno primili od Boga, to ne možemo još jednom aktivno postiæi! Mi ne možemo, dakle, poèetno iskustvo sami od sebe ponovno oživjeti, reproducirati, »obnoviti«! Prije svega valja reæi da je to jedna od najveæih samoobmana, ako se drži da se može u tom iskustvu trajno ostati. Na taj naèin iskustvo Duha postaje jednim - èesto puta jedva primjetljivim - oblikom samoužitka. Stvarna radost, koja se u njemu poklanja, obuhvaæa takoðer trpljenje (1 Pt 4,13). Ako ono ne povezuje kršæanina još tješnje uz Kristov križ i ne uvodi ga, upravo posred «sive» svakidašnjice, u iskustvo napuštenosti, u trpljenje za Crkvu, radi gladi i nepravde u svijetu, on upada u jednu sudbonosnu samoobmanu. On brka tada svoje osjeæaje s vjerom u Isusa, raspetog i uskrslog!
Pretjerani entuzijazam potjeèe katkada, takoðer i od jednog suženog razumijevanja nazoènosti spasenja. U bit iskustva Duha spada takoðer i svijest da ispunjenje Božjeg obeæanja spasenja još predstoji (usp. 2 Sol 2,2; 2 Tim 2,18) te da se nada kuša u strpljenju. Ivan od Križa u vezi s tim kaže: «Što se sjeæanje više oslobaða posjeda (poèetno. iskustvo), tim više prianja uz nadu; a što više ima nade, to je intimnije povezano s bogom. Jer se kod Boga toliko više postiže, koliko se više nada. Više se, meðutim, nada što se manje posjeduje. Te, ako se je potpuno lišeno posjedovanja, tada se – po božanskom sjedinjenju – nalazi u Božjem posjedu. Ipak ima mnogo onih koji se ne žele lišiti slatkog užitka što im ga pruža njihovo znanje iz sjeæanja; meðutim, oni na taj naèin ne dospijevaju do potpunog posjedovanja … Jer, tko se ne odrekne svega što ima, ne može biti moj uèenik (Lk 14, 33)».

H. Muhlen