(nastavak)
Za učenike je događaj Duhova bio jedan početak, oni su ga se prisjećali (Dj 11,15). Bog im je to iskustvo tu i tamo opet obnavljao, posebice u kriznim situacijama (Dj 4,31), ali se ne može reći da su trajno bili u «velikom ushićenju», oni nisu pokušavali da bi sami od sebe trajno obnavljali ovaj Duhovski događaj. Velika je, naime, opasnost, za sve «pokrete buđenja» da ostanu kod početnog iskustva te da uvijek iznova teže k ponovnom obnavljanju tog iskustva. Bog poziva svakog čovjeka, kad za to nastupi trenutak, da napusti početno iskustvo i uđe u tamu vjere i utemeljene nade. S druge strane naglašava Ivan od križa da ga ne smijemo «prerano napustiti». Tako dugo dok iz njega vučemo snagu, ne smijemo ga napustiti. On stoga nabraja više kriterija za određivanje trenutka napuštanja.
1. Kad-tad dolazi za svakoga vrijeme kada se ne možemo više radovati početnom iskustvu. «Štoviše, nailazi se na suhoću tamo gdje se je ranije osjećaj običavao zadržavati i nalaziti hranu». Ima molitvenih grupa i bogoslužja u kojima se nastoji trajno držati budnim početno iskustvo, npr. pomoću glazbenih sredstava, mehaničkim moljenjem (trajnim ponavljanjem molitvenih uzvika bez pauza, bez šutnje, u stalno ponavljanim formulama) itd. Svatko bi morao, pomoću dara razlikovanja, pripaziti kod sebe i kod drugih da li takvo prianjanje uz početno iskustvo izgrađuje njega i druge, ili ne osjeća li pri tom određenu prezasićenost. Ako je riječ o ovom zadnjem slučaju, tada je došlo vrijeme da se napusti početno iskustvo te da se Bogu dopusti da nas uvede u tamu produbljene vjere.
2. Tada čovjek više ne nalazi nikakvu radost u tome da »usmjeri svoju fantaziju i osjetila na neke određene objekte, bilo da su unutrašnji ili vanjski«. Nakon »iskustva Duha« dolazi kad-tad vrijeme kada se više ne nalazi radost u uobičajenim rastresenostima: u potrošačkim materijalnim dobrima, televiziji, mnogim i mnogim beskorisnim razgovorima o sporednim stvarima. Ovo nas upozorava na to da bi nas Bog želio odvojiti od svih iskustava koja smo sakupili u svijetu osjetila, kako bi nas pripravio za nesebičnije služenje drugima.
3. Siguran znak je dan istom tada, kada nalazimo radost u tome da «budemo sami s pažnjom punom ljubavi usmjerenom na Boga … a da pri tom ništa posebno ne spoznajemo niti uočavamo. Bog hoće svakog od nas nekada uzeti postrance, poput onog gluhonijemog (usp. Mk 7,33), da bi nas u dubini otvorio za ono «što oko nije vidjelo, i uho nije čulo, i u srce čovječje nije ušlo» (1 Kor 2,9). Tko se raduje tihom klanjanju, šutljivom boravku u Božjoj prisutnosti (kao npr. u adoraciji euharistijskom Gospodinu), nalazi se na putu nadilaženja, prekoračenja početnog iskustva.
Na početku tog prekoračenja je ljubezna spoznaja Boga «skoro nezamjetljiva, jer je ona na početku veoma tanana i jedva dohvatljiva, a osim toga čovjek još ne zamjećuje ono što je 'nezamislivo novo'. No, što se čovjek više prepušta smirenosti, tim više doživljava u sebi prisutnost one obične spoznaje Boga, pune ljubavi.» Dolazi se bliže Bogu – koji je bez slike, oblika, lika – u onoj mjeri u kojoj se postiglo napuštanje svih slikovnih oblika, predodžaba i likova.» Tek takvo «siromaštvo u duhu» vodi u dubinu!
Stoga Ivan od križa često opetuje kako «početnik» treba, nakon određenog vremena, odbiti od sebe sve ono što je doživio, osjetio, spoznao, ako se to opet pojavi u sjećanju: «Što duša čvršće čuva naravno ili nadnaravno, jasno i određeno zapažanje, tim je manje sposobna i spremna ići u bezdan vjere, u koji sve skupa tone. Jer nikoji oblik ili znanje, koje je na nadnaravni način saopćeno sjećanju, nije Bog; a duša mora biti prazna od svega što nije Bog da bi ušla k Bogu« »Osjećaj za Boga« se može i proigrati. »Duša« (čovjek) se ne ponaša na Božji način, ako se kod saopćavanja Duha Svetoga »hoće aktivno ponašati primjenom razuma ili željom da nešto postigne«. Ono što smo pasivno primili od Boga, to ne možemo još jednom aktivno postići! Mi ne možemo, dakle, početno iskustvo sami od sebe ponovno oživjeti, reproducirati, »obnoviti«! Prije svega valja reći da je to jedna od najvećih samoobmana, ako se drži da se može u tom iskustvu trajno ostati. Na taj način iskustvo Duha postaje jednim - često puta jedva primjetljivim - oblikom samoužitka. Stvarna radost, koja se u njemu poklanja, obuhvaća također trpljenje (1 Pt 4,13). Ako ono ne povezuje kršćanina još tješnje uz Kristov križ i ne uvodi ga, upravo posred «sive» svakidašnjice, u iskustvo napuštenosti, u trpljenje za Crkvu, radi gladi i nepravde u svijetu, on upada u jednu sudbonosnu samoobmanu. On brka tada svoje osjećaje s vjerom u Isusa, raspetog i uskrslog!
Pretjerani entuzijazam potječe katkada, također i od jednog suženog razumijevanja nazočnosti spasenja. U bit iskustva Duha spada također i svijest da ispunjenje Božjeg obećanja spasenja još predstoji (usp. 2 Sol 2,2; 2 Tim 2,18) te da se nada kuša u strpljenju. Ivan od Križa u vezi s tim kaže: «Što se sjećanje više oslobađa posjeda (početno. iskustvo), tim više prianja uz nadu; a što više ima nade, to je intimnije povezano s bogom. Jer se kod Boga toliko više postiže, koliko se više nada. Više se, međutim, nada što se manje posjeduje. Te, ako se je potpuno lišeno posjedovanja, tada se – po božanskom sjedinjenju – nalazi u Božjem posjedu. Ipak ima mnogo onih koji se ne žele lišiti slatkog užitka što im ga pruža njihovo znanje iz sjećanja; međutim, oni na taj način ne dospijevaju do potpunog posjedovanja … Jer, tko se ne odrekne svega što ima, ne može biti moj učenik (Lk 14, 33)».
H. Muhlen
Post je objavljen 04.06.2009. u 15:49 sati.