|
«Na zidovima i u gradskim novinama pojavio se čudan posmrtni oglas:
“U dubokoj boli javljamo smrt župe sv. Eufrazije. Sprovod će biti u nedjelju u 11 sati.“
Sljedeće nedjelje crkva svete Eufrazije bila je, naravno, puna kao nikad do tada. Nije više bilo nijednoga slobodnog mjesta, ni za stajanje. Ispred oltara bio je odar s lijesom iz tamna drva. Župnik je održao jednostavan govor:
“Ne vjerujem da bi se našu župu moglo ponovno vratiti u život ili je uskrisiti, ali kad smo se svi okupili, pokušao bih ono posljednje. Želio bih da svi prođete pokraj lijesa i zadnji put pogledate pokojnicu. Stanite u red jedan iza drugoga. Kada pogledate leš, izađite na sakristijska vrata. Nakon toga oni koji žele mogu ući na glavna vrata za svetu misu.“
Župnik je otvorio lijes. Svi su se pitali:“Tko bi to mogao biti unutra? Tko je zapravo pokojnica?“
Počeli su polako prilaziti jedan za drugim. Svatko bi se nagnuo, pogledao unutra i izlazio iz crkve. Izlazili su u šutnji i pomalo zbunjeni. Svi, koji su htjeli vidjeti leš župe svete Eufrazije, kad su pogledali u lijes vidjeli su, u zrcalu postavljenu na dno lijesa, vlastito lice.»
(Bruno Ferrero)
«Bog nije Bog mrtvih nego živih. Ta svi njemu žive!» (Lk 20,38)
|
