Instinktivno se misli da je krepost čistoće jednaka šestoj Božjoj zapovijedi: „Ne učini bludna djela“. Ali čistoća srca ne znači, prema Isusovu razmišljanju, neku posebnu krepost, nego svojstvo koje mora pratiti sve vrline. Dakle, njezina izravna oprečnost nije nečistoća nego licemjernost. Biblijski Bog snažno osuđuje licemjernost, jer ona Boga gura u drugi plan, a na njegovo mjesto postavlja stvorenja. „Gajiti vanjštinu više od srca znači više držati do čovjeka nego do Boga. Licemjernost je u biti nedostatak vjere, ali je i „pomanjkanje ljubavi prema bližnjemu, u smislu što teži svesti osobe na obožavatelje“. Kristov sud o licemjerstvu jest bez priziva: licemjerni su već primili svoju plaću. Ta plaća se i na ljudskom planu očituje nestvarnom, jer „slava bježi od onoga tko ju traži, a traži onoga tko od nje bježi“. Iz toga je očito da je na zemaljskom licu čist u pravom smislu riječi bio samo jedan: samo Isus Krist. Blaženstva su doista Isusov portret, ono što je On bio i što predlaže drugima. Za njega su njegovi protivnici morali reći: Znamo da si istinit, da se ne osvrćeš ni na koga, zaista nikomu ne gledaš u lice, nego prema istini učiš put Božji. To je portret čistoga srca.
o. Raniero Cantalamessa.