Osjećati s Crkvom znači sudjelovati u poslanju koje je Krist
povjerio svojoj Crkvi
...
Učitelj s kojim su se družili, zajedno jeli i pili, koji je prošao zemljom čineći
dobro, nije umro nego je živ, nije nestao, nego je s njima, i to u sve dane – do svršetka
svijeta (usp. Mt 28, 20). Dakle, uskrsno iskustvo koje su apostoli doživjeli
u sili Duha Svetoga bilo je presudno da u tom istom Duhu kojeg im je Isus poslao
od Oca ostanu jedno s njime, te u novom svjetlu i zanosu izvrše poslanje koje im je
upravo kao uskrsni Gospodin namijenio: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima
sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći čuvati sve što sam vam
zapovjedio« (Mt 28, 19–20). Zacijelo se u srca učenika između svih zapovijedi najdublje
urezala zapovijed s Posljednje večere: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite
jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13, 34).
Dok Isus po apostolima povjerava poslanje cijeloj Crkvi koju je u konačnici
ustanovio svojom žrtvom na križu i okupio kao proslavljeni Gospodin u sili Duha
Svetoga da propovijeda evanđelje, on joj ujedno naznačuje i temeljni put, način,
metodu evangelizacije, a to je međusobna ljubav: »Po ovom će svi znati da ste
moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13, 35).
Da euharistijski nalog s Posljednje večere »Ovo činite meni na spomen« Isusovi
učenici nisu shvatili isključivo kao obrednu gestu, nego i kao poziv da žive
njemu na spomen, pokazuje život prve kršćanske zajednice kako ga opisuju Djela
apostolska: »U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša« (4,
32), »bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko« (2, 44; 4, 42). Prva generacija
Isusovih učenika obasjana svjetlošću i ispunjena snagom Duha Svetoga duboko je
svjesna da je zajedništvo s Bogom i ljudima ono temeljno zašto je Isus živio, umro
i uskrsnuo, i da nema drugoga načina da Crkva izvrši svoje poslanje u svijetu, tj.
da učini Isusovim učenicima sve narode, da ih po krštenju uvede u zajedništvo
Oca i Sina i Duha Svetoga, ako sama u sebi ne živi bratsko zajedništvo, ako se
svojim životom svijetu ne predstavi kao »puk okupljen u ime Oca i Sina i Duha
Svetoga«, ako, dakle, ljubav i zajedništvo Trojedinoga Boga ne nadahnjuje i ne
ispunja život Crkve.
Kako osjećati s Crkvom, Kristovom Zaručnicom i njegovim otajstvenim Tijelom
prije svega u smislu suodgovornosti za poslanje koje je Sin primio od Oca
i u koje je on uključio svoju Crkvu, obuhvaća jedinstvo Glave s udovima u svim
generacijama od početka do kraja, to znači da Crkva u svim kasnijim generacijama
mora osjećati i s prvom Crkvom, u prvom redu s njome. Život prve Crkve, naime,
ostaje mjerodavnim za Crkvu u svim narednim generacijama. Osobito kada
je riječ o evangelizaciji kao temeljnoj zadaći Crkve, bratsko zajedništvo i ljubav u
prvoj Crkvi vrijedi i za našu generaciju kao jedini pravi i ispravni put.
Upravo je u tom pogledu pred Crkvom veliki izazov. Prema Ivanu Pavlu II.,
da bi Crkva danas na početku trećeg tisućljeća bila vjerna Božjem planu i da bi
mogla također odgovoriti na duboka očekivanja svijeta, od nje treba napraviti dom
i školu zajedništva. A do takve se Crkve prema njemu dolazi promicanjem duhovnosti
zajedništva; usvajanjem takve duhovnosti kao odgojnog načela na svim
mjestima gdje se izgrađuje čovjek i kršćanin, gdje se odgajaju službenici oltara,
posvećeni službenici, pastoralni djelatnici, gdje se grade obitelji i zajednice.
Prema Ivanu Pavlu II. duhovnost zajedništva znači ponajprije »pogled srca,
usmjeren na otajstvo Presvetog Trojstva koje boravi u nama i čije svjetlo treba
vidjeti također na licu braće i sestara koji su pokraj nas. Nadalje, duhovnost zajedništva
znači sposobnost da se čuje brat u vjeri u dubokom jedinstvu mističnoga
tijela, dakle kao ’netko tko mi pripada’, kako bi se znale podijeliti njegove
radosti i njegova trpljenja, kako bi se naslutile njegove želje i kako bi se brinulo
oko njegovih potreba, kako bi mu se ponudilo istinsko i duboko prijateljstvo.«
Duhovnost zajedništva prema Papi isto tako je sposobnost »da se vidi poglavito
ono što je pozitivno u drugome, da se to prihvati i vrednuje kao Božji dar: ’dar za
mene’, a ne samo dar bratu koji ga je izravno primio«. Duhovnost zajedništva
prema Papi konačno znači »znati ’dati prostora’ bližnjemu, noseći ’jedni bremena
drugih’ (Gal 6, 2) i odbijajući sebeljubne napasti koje nas neprestance napadaju i
stvaraju suparništvo, karijerizam, nepovjerenje, ljubomore«. Ivanu Pavlu II. je
posve jasno da bez tog duhovnog hoda malo služe izvanjska sredstva zajedništva.
Ona su bez same duhovnosti zajedništva »naprave bez duše, krinke zajedništva,
više negoli njegovi putovi izražavanja i rasta«.
Naša se današnja crkvenost, prema mišljenju Tomislava Janka Šagi-Bunića,
sastoji u tome da što dublje proniknemo u sveto evanđelje i da tražimo i nalazimo
putove kako bismo ga navješćivali na što uspješniji način našim suvremenicima.
»Razumije se« – kaže on – »roditelji svojoj djeci, ali i kolega kolegi, znanac
znalcu, pa i namjernik namjerniku. Crkva koja ne propovijeda evanđelje, koja ne
vjeruje da bi ikoga mogla obratiti, koliko je takva Crkva još Crkva« – pita se Šagi-
Bunić, nastavljajući da bi »o tome očito trebala misliti svaka naša župa, a ne
samo biskupija. Analogno, o tome bi danas morala misliti svaka naša kršćanska
obitelj, pa čak i svaki pojedini kršćanin (...) U čemu je moja crkvenost ako mislim da nikome oko sebe ne mogu otkriti ljepotu i poželjnost Kristova spasenja, ili ako
čak o svemu tome uopće ne mislim? Ta Krist sada govori s neba, on traži naše srce
i naša usta da kroz nas po Duhu svome Svetome progovori ljudima oko nas, a mi
ništa! Zar smo Crkva, ako se samo kukavički u dnu srca na druge ljutimo, ako u
potaji psujemo i grdimo one koji ne mare, ili one koji se suprotstavljaju? Zar da bi
to bio Duh Sveti koji bi nas na takvu besplodnu uzaludnost upućivao?«
Sentire cum Ecclesia u euharistiji
Euharistijsko otajstvo je u najužoj vezi s odnosom Krista i Crkve. U euharistijskom
se zajedništvu, kako ističe Ivan Pavao II. u enciklici o euharistiji i njezinu
odnosu prema Crkvi, na najuzvišeniji način ostvaruje uzajamno »prebivanje«
Krista i učenika: »Ostanite u meni i ja u vama« (Iv 15, 4). (I. PAVAO II., Ecclesia de Eucharistia) Crkva crpi svoj život
iz euharistije; ona se nalazi u središtu crkvenog života. Crkva slavi euharistiju, a
euharistija čini Crkvu; »Crkva je građevina Krista euharistije« – kako veli Rino
Fisichella. U svom ranijem pismu o otajstvu i štovanju svete euharistije Ivan
Pavao II. u tom pogledu piše: »Crkva je osnovana kao nova zajednica Božjega
naroda, sazdana u apostolskoj zajednici one Dvanaestorice koji su na Posljednjoj
večeri postali dionici tijela i krvi Gospodnje pod prilikama kruha i vina. Krist im
je rekao: ’Uzmite i jedite!’ ... ’Uzmite i pijte!’ Izvršujući njegovu zapovijed, oni su
po prvi put ušli u sakramentalno zajedništvo sa Sinom Božjim, zajedništvo koje je
zalog vječnoga života. Od toga časa pa do kraja vremena Crkva se izgrađuje istim
zajedništvom s Božjim Sinom koje je zalog vječnog Uskrsa.«
Krist, glava Crkve ne prestaje promicati jedinstvo s udovima svoga Tijela
u prvom redu putem svoje euharistijske prisutnosti. »U lomljenju euharistijskog
kruha postajući stvarno dionici Gospodinova Tijela, uzdižemo se do sjedinjenja
s njime i među sobom.« Upravo je euharistijski Kruh taj koji nas čini jednim
tijelom. To potvrđuje i apostol Pavao: »Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo
mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha« (1 Kor 10, 17). Euharistija je prema
tome »srce crkvenog zajedništva«. U euharistijskom otajstvu Isus izgrađuje
Crkvu kao zajedništvo, prema najvišem uzoru naznačenom u velikosvećeničkoj
molitvi: »Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet
uzvjeruje da si me ti poslao« (Iv 17, 21). Prema tome, samo ukoliko smo sjedinjeni
s euharistijskim Kristom i s njegovim spasenjskim otajstvom u otajstvenom
zajedništvu Krista sa svojom Crkvom, možemo naći snagu i poticaj za ljubav
koja je u konačnici jedino svjedočanstvo Crkve da je Kristova.
Sjedinjujući se s Kristom, narod novoga Saveza, ne zatvarajući se u sama
sebe, postaje ’sakrament’ za čovječanstvo, znak i instrument spasenja ostvarena
po Kristu, svjetlo svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5, 13–16) za otkupljenje sviju
« – veli Ivan Pavao II. te podsjeća kako je poslanje Crkve u kontinuitetu s
Kristovim: »Kao što je Otac poslao mene i ja šaljem vas« (Iv 20, 21). »Iz ovjekovječenja
žrtve Križa i zajedništva s Kristovim tijelom i krvlju u Euharistiji,
Crkva crpi potrebnu duhovnu snagu kako bi ispunila svoje poslanje. Tako se
Euharistija pokazuje kao izvor te ujedno i vrhunac cjelokupne evangelizacije
budući da je njen cilj zajedništvo ljudi s Kristom te po njemu s Ocem i Duhom
Svetim.«
Kad netko doživi istinsko iskustvo Uskrsloga, hraneći se njegovim tijelom
i krvlju, ne može doživljenu radost zadržati samo za sebe – ističe Ivan Pavao II.
u svom apostolskom pismu Ostani s nama Gospodine. Susret s Kristom, trajno
produbljivan u blizini euharistije, potiče u Crkvi i u svakom kršćaninu svijest o
hitnosti svjedočenja i evangeliziranja. Ući u zajedništvo s Kristom u pashalnom
spomen-činu znači, istodobno, osjetiti dužnost da se postane misionarima događaja
što ga taj obred uprisutnjuje.
Za poslanje u svijetu – veli Ivan Pavao II., euharistija ne samo da daje nutarnju
snagu, nego i – u određenom smislu – plan. »Ona je zapravo način življenja,
koji s Isusa prelazi na kršćanina i po njegovu se svjedočanstvu želi odraziti na društvo i kulturu.« Euharistija je, kako je istaknuto u Instrumentum laboris
XI. redovite sinode biskupa, odgovor na znakove vremena suvremene kulture.
»Na kulturu smrti, euharistija odgovara kulturom života. Protiv individualnog i
društvenog egoizma afi rmira potpuno darivanje. Mržnji i terorizmu suprotstavlja
ljubav. Ispred znanstvenog pozitivizma euharistija naviješta misterij. Suprotstavljajući
se očaju, euharistija poučava sigurnu nadu blažene vječnosti.«
Crkva, naime, ukoliko živi iz euharistije, ukoliko živo njeguje i promiče »kulturu
euharistije«, može u znatnoj mjeri pomoći da se sukob civilizacija koji danas
prijeti čovječanstvu pretvori u susret civilizacija, da se prijepori na raznim stranama
svijeta među narodima i državama, zajednicama i pojedincima pretvore u
dijalog i susret, da u svijetu bude više pravde, mira i djelotvorne ljubavi za siromašne.
»Izmučena slika našega svijeta, koji je započeo novo tisućljeće sablašću
terorizma i ratnom tragedijom, poziva kršćane, više nego ikad, da žive euharistiju
kao veliku šansu mira, u kojoj se odgajaju muškarci i žene koji, na različitim razinama
odgovornosti u društvenome, kulturnome i političkom životu postaju začetnici
dijaloga i zajedništva.«
...
Anton TAMARUT, cijeli članak možete pročitati OVDJE (CLICK), a encikliku I.Pavla II, ECCLESIA DE EUCHARISTIA, možete u cijelosti preuzeti OVDJE
Post je objavljen 11.06.2009. u 13:22 sati.