Pregled posta

«Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: Jahve je Bog gore na nebu i ovdje na …: zemlji - drugoga nema. Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje zauvijek." (Pnz 4, 39-40)

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA

Postoji jedna zgoda iz antičkog doba koja govori o tome kako je neki makedonski kralj poslao dar jednom poznatom atenskom filozofu, izrazitom preziratelju svijeta. Dar se sastojao od 6.000 drahmi, tj. jednog talenta. No, dar mu je bio vraćen nazad. «Kako to?», pitao se kralj, «zar taj čovjek nema niti jednog prijatelja?» A zapravo je mislio reći kako on cijeni ponos tog mudraca, čovjeka koji je neovisan o drugima, ali da bi više cijenio njegovu ljudskost da je svoj ponos uspio svladati prijateljstvom. «Ovako je taj filozof u mojim očima izgubio na ugledu, jer je bjelodano pokazao da poznaje samo osjećaj ponosa – a ne poznaje daleko uzvišeniji osjećaj prijateljstva.»
Na ovu priču naiđoh ni kod koga drugog nego, glavom i bradom, kod Nietzsche-a, u njegovom 'razmatranju' 'Talent za prijateljstvo', u kome govori o dva tipa prijatelja: Oni koje izabiremo, a s kojima nemamo puno zajedničkog, ali su nam poput ljestava, čista sigurnost, a koje on naziva prijatelji ljestve; te oni koji uspijevaju oko sebe napraviti ugodno ozračje, a koje naziva 'krug prijatelji'.
Ako bismo pokušali donijeti sud o kralju i filozofu, iz ove perspektive, vjerojatno bismo pogriješili. Mi ne možemo znati koji su ih motivi pokretali. Je li možda filozof htio ostati nepotkupljiv, a njegov ponos stvar principa i je li kralj bio posesivan, ne znamo. Je li kralj doista bio velikodušan, a mudrac ohol u samodostatnosti, opet ne znamo. I jedan i drugi su mogli izreći valjane razloge u svoju korist, no što se doista odigravalo u njihovim srcima, ne možemo sa sigurnošću ustvrditi.
Jednako tako ni sva naša djela ne mogu biti siguran pokazatelj stanja i zadnjih nakana u kome se nalaze naša srca. Samo je Bog taj koji proniče naše dubine i pozna razloge zbog kojih se odlučujemo na nešto.
Ogromna većina ljudi nastoji oko sebe napraviti krug prijatelja, jer navodno time dobivaju na većoj 'vrijednosti', točnije važnosti, nego što nastoje drugom biti prijatelj. Nastojimo imati prijatelje, a ne biti prijatelji. Mi bi da nas drugi okružuju, a nema nas u životnom oikusu drugog, osim kad ih trebamo za sebe. No, to u suštini ne mora značiti da ne bismo htjeli, nego da možda još uvijek nismo 'u stanju biti'. KKC kaže kako čovjek jest i još uvijek nije. I nikad nećemo biti u potpunosti dok ne dođemo 'u trajno stanje' savršenosti, tj. dok ne postanemo proslavljeni subaštinici u nebu. Duh Sveti susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja, a samim tim i njegovi baštinici, tj. Kristovi subaštinici, no dokle god smo u tijelu na zemlji mi smo to još uvijek 'u stupnju'. Ali ne zato jer bi to Bog htio, ta sve nam je darovao, nego zato jer se preko noći ne stiže do savršenstva.
Iako Pavlova teologija ne ide za naglašavanjem različitih stupnjeva savršenstva, nego naglašava različitost udova koji sačinjavaju jedno tijelo, tj. jednakost dostojanstva, ipak se valja podsjetiti da nema svatko 'veliku' ljubav (Isus kaže da nema veće ljubavi nego kad netko položi život za svojeg bližnjeg), koja se ogleda u spremnosti trpljenja. U njegovoj poslanici Rimljanima koju danas na Presveto Trojstvo čitamo u svojim crkvama, čujemo ga da kaže kako smo subaštinici Kristovi tek kada doista s njime trpimo. A to je ujedno i uvjet crkvenosti. Papa Benedikt u svojoj knjizi «Uvod u kršćanstvo» kaže: «Prihvaćanje, podnošenje i nošenje su uvjeti crkvenosti.» Ako želimo jednog dana s Kristom biti proslavljeni, trebali bi svoja nastojanja usmjeriti u tom pravcu. Onaj tko želi 'svoj život' sačuvati, ne ljubi život, nego smrt. Onaj tko ne prihvaća progonstva i nerazumijevanja, još uvijek nije proniknuo u misterij Krista. Još uvijek je 'na staroj' i varavoj potrebi dokazivanja sebe i svoje pravednosti, preko koje ulazi u opasnost osude za svu vječnost. Dakle, subaštinici ne postajemo samo po daru, nego i po spremnosti trpljenja i umiranja.
«Ljubav prema čovjeku: to je zacijelo naš najteži zadatak, posljednji ispit i proba, posao za koji su svi ostali poslovi tek priprema.» reći će poznati pjesnik R.M.Rilke. A onaj tko za života nije položio ovaj ispit ne može iz smrti preći u život, nego u smrti ostaje. Uzalud nam se ponositi velikim djelima, ukoliko ni ona mala ne izvršavamo s ljubavlju. Gospodin nas šalje da učenicima učinimo sve narode i pomognemo im da se ucijepe u Presveto Trojstvo i pritjelove Crkvi, no dok slušamo ove riječi, ne upitamo li se: prethodi li našem angažmanu duhovnost zajedništva?
Živimo li jedinstvo Crkve na našem lokalnom, mjesnom nivou? Ili još dublje: Idem li ja putem iznutra paralelno s hodom prema vani? Je li moja duhovnost primjetna tek samo na aktivizmu? Je moje prorokovanje primjereno vjeri? Jesam li bezazlen i spreman na ljubav u svakoj situaciji, pa značilo to i trpljenje? Mogu li reći da sam upoznao Boga ako ne ljubim čovjeka?
Možda sam još uvijek poput mudraca koji su na 'nebeskom horizontu' među ostalim 'zvijezdama' primijetili da je Kristova najsjajnija (Bog koji dolazi da bude Emanuel – s nama Bog) ali koji nisu svoje srce priklonili onome što kaže, a kamoli da smo mu izručili svoje najdragocjenije. Vrlo često smo poput onih koji bi da sjede na dvije stolice. Htjeli bi zadržati svoj život i u isto vrijeme biti baštinici Neba. Htjeli bi imati časti i prvenstva, a ne biti oni koji služe. Ne želimo dopustiti da nas Krist opravda, nego se stalno nešto dokazujemo i svjedočimo u svoje ime, a željeli bismo se nazivati djecom Božjom.
Subaštinici smo Kristovi tek «kada doista s njime zajedno trpimo». U protivnom smo siromasi i gubitnici, oni koji su 'uzeli svoje' i otišli 'u svijet' da se razbaštine. No, u krajnjoj liniji, možda je i to bolje («Budući da nisi niti vruć, niti hladan ispljunut ću te iz svojih usta») nego licemjerno hiniti radnika na njivi Gospodnjoj, a nemati ljubavi za one koji su isto kao i mi pozvani u Vinograd Gospodnji, a koji dolaze iz 'nevolje velike'.
Nije presudno to jesam li završio visoke škole i je li mi povjereno 5 ili 10 talenata, ta zar da se hvalimo kao da nismo primili, kao ni na broj sati i duljinu radnog staža, nego ljubav s kojom nešto činim. Ona starica u hramsku riznicu ubaci malo, no to bijaše sve što je imala, te tako dade više nego oni koji su davali od svog suviška. Više je Bogu dao onaj koji je od dva talenta napravio četiri, nego onaj koji je od osam napravio devet.
Pored toga što drugi nama pripada, valja si posvjestiti kako smo i mi oni koji bi trebali drugom pripadati. Isus od nas zahtjeva da ostanemo u njemu kako bi i on ostao u nama. To kaže jer nas je prvi ljubio. Ne može on biti u nama ako mi ne želimo držati do njegovih riječi. Mi jednostavno jednom zauvijek trebamo raskrstiti s tim kome želimo pripadati. Ukoliko želimo biti njegovi, onda bi trebali prigrliti njegove riječi bez sumnjanja i dvojbi. On nam nije rekao da će biti lako, no drugog puta nema. Široki put vodi u propast. Kome da idemo?
Kad se Lot razišao s Abrahamom, jer su im se sluge posvađale oko toga čija stada idu na bolje pašnjake, i na Abrahamovo dopuštenje da prvi bira izabrao dolinu Jordana, duž koje su u to vrijeme bili najbolji pašnjaci, on se morao suočiti s posljedicama odlaska 'širokim putem'. Taj put je vodio k Sodomi i Gomori. Iako je stigao do bogatog posjeda, ugleda i časti, sve to je morao ostaviti preko noći (izgubio imanje i ženu koja se okretala za sobom u žalosti za onim što ostavlja) te preko skršenosti doći do one iste skrušenosti u kojoj se nalazio Abraham prije razlaza s njim.
Nitko ne može sebi prisvojiti nešto što mu nije dano odozgo. A uvjet tom primanju nije grabež pa molitva da nas Bog podrži u našim planovima, nego skrušeno nasljedovanje Krista. Većina nas je još uvijek u fazi potrage i grabeža za lakšim i ugodnijim životom, no to često puta nije dobar izbor. Prije primanja blagoslova potrebno je skršiti svoju volju, te u skrušenosti i poniznosti prihvatiti da budemo vođeni. To znači biti ovca koja prepoznaje, sluša i slijedi glas svog pastira. Bog nije automat koji je tu kako bi ispunjao našu volju. Ona treba biti usklađena s voljom Božjom, a to podrazumijeva umiranje sebi u onom najtežem, umiranje svojoj oholosti i želji da budemo 'neovisni' i 'gospodari svog života'. Nema istinskog gospodstva bez uspostave gospodstva Kristovog u nama, u našim srcima. Mi u ime Božje možemo činiti silne stvari, no unatoč tomu jednog dana može nam se desiti da čujemo riječi: «Odlazite od mene, prokletnici! Niste me prepoznali u potrebnima! Niste imali ljubavi!»
Mnoga emocionalna i tjelesna ozdravljenja se dogode kada ozdravimo u duhu. Da bi bili istinski iscjeljitelji trebamo postati poput 'ranjenog iscjeljitelja' čije proslavljene rane postaju milosni kanali preko kojih dolazi milost. Samo prokušan kušanome može pomoći. Abrahamova žrtva nije bila materijalna, nego duhovna. U vrijeme kušnje, on je vjeran ostao. Odatle i njegova skrušenost. Jednako tako i naš Gospodin nakon krštenja na Jordanu, bi podvrgnut kušnji. A Jakov u svojoj prvoj poslanici veli: «Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću.» Odsustvo ove postojanosti (koljebljivost) razlog je neuslišanim molitvama – kaže sv.Jakov. «Neka takav ne misli da će primiti što od Gospodina» «Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.» - kaže sv.Petar u 1Pt 1,6-7, te nastavlja: «Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet. Ako dakle Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane» (1Pt 1,13-19)
«Pošto ste posluhom istini očistili duše svoje za nehinjeno bratoljublje, od srca žarko ljubite jedni druge. Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje. Doista, svako je tijelo kao trava, sva mu slava ko cvijet poljski: sahne trava, vene cvijet, ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka. Ta pak riječ jest evanđelje koje vam je naviješteno.» (1Pt 1,22-25)
Ove riječi iz Petrove poslanice donosim kao odgovor na pitanja iz Ponovljenog Zakona koje je Gospodin postavio Mojsiju, a o kojima danas razmatramo u prvom čitanju, rekavši mu:
«Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo?» (Pnz 4,32)
Nije li vrijeme da sa sumnji i pitanja pređemo na davanje odgovora. Ako mi nećemo, kamenje će vikati!


Vezani članak: DUHOVNOST ZAJEDNIŠTVA


Post je objavljen 07.06.2009. u 16:55 sati.