Pregled posta

"TALITA KUM"

Živimo u vremenu velikog protoka informacija i sve užurbanijeg načina života. Toliko je toga što nas zapljuskuje, a da i ne stignemo pravilno odvagati stvari i zauzeti ispravan stav prema njima. «Vrijeme je novac»- kažu neki.

Možda bismo se mogli s njima i složiti, ali kad bi se ta krilatica shvatila na ispravan način. Najčešće je u prijevodu shvaćamo kao «iskoristi vrijeme kako bi imao što više». Nedavno sam čuo još jednu, možda i zanimljiviju od ove gore: «Pare lete zrakom, samo ih treba uhvatiti!», što opet u prijevodu znači da samo trebamo odvojiti potrebno vrijeme, stati na određeno mjesto, biti pozoran, te samo hvatati što ti situacije donose. Vrijeme jesu povjereni talenti. Dar je to koji iziskuje od nas odgovorno ophođenje, ne samo u zauzetosti za vremenite stvari, nego ponajprije prema svojoj duši.

Ne dolazi prvo činjenje kome je vjera pomoć, nego iz vjere, tj. iz preobraženog srca proizlaze dobra djela, koja su ujedno dokaz da naša vjera nije mrtva, nego živa vjera. Ovu krilaticu: vrijeme je novac, vrijeme je povjereni talent.. možemo ispravno shvatiti samo ukoliko ga koristimo na prvom mjestu kao šansu za «biti», a ne samo za «imati». Iskustva nam govore kako u svakodnevnoj trci za materijalnim vrlo često vjeru koristimo kao polugu koju pokrećemo kada nam nešto zapne na tom putu sticanja, što nije ništa drugo nego instrumentalizacija Boga, kao da bi on bio neki aparat koji koristimo da bi se ti naši planovi i obistinili. Preslikano u obiteljsku situaciju to bi izgledalo kao kad bi dijete pristupalo ocu i majci samo kad im nešto zatreba. To može biti čokolada, sladoled, mobitel, kompjuter, novac za izlazak i sl. Kako drugačije bi se trebao roditelj osjećati u toj situaciji, nego ponižen .. koji ipak, nakon upornog dodijavanja, na kraju popusti i udovolji želji djeteta jer ga ljubi, u nadi da će ipak shvatiti i barem osjetiti zahvalnost. «Kako drugi mogu? Zašto ne mogu i ja?»- najčešći su prigovori za koje se nema vremena pružiti prikladan odgovor. Pretjerana popustljivost zna izroditi nezahvalne despote u kući samo zato jer se ne odvaja dovoljno vremena za odgoj i jer se ti isti roditelji moraju najprije otarasiti duha ovog svijeta, tj. duha hedonizma i konformizma, kojim su se napajali cijeli jedan niz godina, a vrijeme potrebno za odgoj djece u vjeri sklonili u stranu, stvarajući tako prostor za sebe.

Bi li bilo presmiono kada bismo istu ovu sliku preslikali i na unutar-crkveni dinamizam? Možda i bi kad bi stvarne činjenice govorile suprotno i kad bih rekao kako nema nade. A nada uvijek postoji jer svoju sigurnost ne gradimo na sebi i svojim sposobnostima, nego na Riječi Božjoj i njegovim obećanjima, tj. u činjenici da je zlo pobijeđeno jednom zauvijek, te da je put otvoren svima onima koji žele njime ići. Riječ je dakle o našoj voljnosti, a ne sposobnosti.

U ovo vrijeme godišnjih odmora mnogi koji su obdržavali i onaj minimum odnosa s Bogom, odlaze na «odmor» i od Boga. Ne žele biti opterećeni onim svojim «moram». Po srijedi je zadovoljenje sveg onog truda zbog kojeg su se zapravo i mučili cijelo vrijeme. Kažu: «Pa, i zaslužio sam. Vrijeme je da malo predahnem i uživam barem ovo malo vremena i dam sebi malo oduška.». No, taj stav samo pokazuje strop njihovih želja i iznosi na čistac istinu o sebi. U velikom broju slučajeva to nije intermeco, predah, akumulacija novih snaga, nego finale igara koje su se igrale cijelu godinu. Način na koji koristimo godišnje odmore nam puno kaže o nama samima. Možda čak i više nego sve izgovorene riječi tijekom godine. Gdje je moje srce? Tko je moj Bog? Godišnji odmori bi morali biti prilika koja nam omogućava da sumiramo dosadašnje djelovanje, uvidimo određene propuste, donesemo jasne zaključke i odluke za buduće pravce djelovanja. Prilika je to kada bismo morali obnoviti snage, a ne se još više udaljiti od Boga.

Ne znam je li ikad potrebnije uzeti k srcu one Isusove riječi: «Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti», kao u vrijeme povratka s godišnjih odmora. Godišnji odmori koji svoj temelj imaju isključivo na užitku kao rezultat mogu donijeti samo tupost, umor i dosadu, ali nikako novu spremnost i elan za život, osim ako smognemo dovoljno snage suočiti se s posljedicama svog izbora i donijeti odluke 'za život'.

Ne iznenađuje nas onda činjenica kako se s početka nove školske godine na našim ulicama događa kao neka vrsta transformacije, elana i poleta. Sve izgleda kao da je živnulo i pokrenulo se. Izašlo se iz neke letargije. Događa se nešto novo. Planira se. Pogled se diže sa sebe i gleda se naprijed u budućnost. Sve izgleda kao da ima smisla. Otvaraju se vizije. Nije to samo zato jer smo se «odmorili», nego jer izlazimo iz jednog neprirodnog statičnog stanja, koji može rezultirati samo većom bezvoljnošću.

Istina je i da tijelo treba svoje trenutke opuštanja, ali ti trenuci ne bi nikada smjeli biti cilj, nego sredstvo odmora i obnove, koje nam pomaže ne da samo «imamo», nego da «budemo» ono na što smo i pozvani. Odlazak u planinu ili na naše prelijepo Jadransko more bi nas trebalo ispunjati još većom zahvalnošću zbog prilika u kojima upoznajemo i doživljavamo ljepote Božje. To jest prilika da se oslobodimo od stresnih situacija i pritiska užurbanog života zavedenog potrošačkim materijalizmom, no sloboda od tog «moram» ispuniti očekivanja, ne bi smjela biti izlika za slobodu «od» Boga, nego prilika «za» Boga. Bog nikog ne prisiljava. Bog ne želi da mu pristupamo zato jer mislimo da moramo biti dobri kako bi nas prihvatio. Ne! Bog želi da mu dođemo ovakvi kakvi jesmo, sa svim svojim umorima i opterećenjima kako bi nas on odmorio.

Marko nam kaže kako je Isus, nakon što je ušao u Jairovu kuću, izbacio bučno mnoštvo i svirače, koji su oplakivali djevojčicinu smrt, da odstupe i ne nariču jer djevojka nije umrla, nego spava, na što mu se ovi izrugivahu. « No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: "Talita, kum!" što znači: "Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!" (Mk 5,40-41) Što reći za tolike kršćane, nego kako su poput ove Jairove kćeri, obamrli i uspavani, omamljena i sekularizirana djeca Božja, kojoj je tako potrebno oslobođenje od mentaliteta ovog svijeta. Toliki bi htjeli biti Božji sinovi i kćeri, a nikako da raskrste s zamamljivom ponudom potrošačkog materijalizma. Naličje je to jedne te iste kovanice, kojoj je lice racionalizam i legalističko robovanje propisima i pravilima.

Zato će Isus nadstojniku Jairu reći : «"Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!"» (Lk 8,50) Osobna vjera žene, koja je krvarila dvanaest godina, i posrednička Jairova molitva za svoju kći, u oba slučaja je bila dovedena u vezu s obrednim onečišćenjem, koja je Isus zanemario. U prvom, žena se dotiiče njegovih resa, a u drugom Isus se dotiče ruke djevojčice dok izgovara «Talita kum!».

No, budući je vjera ta po kojoj se događa obrezanje i očišćenje srca, činjenica da su bili nečisti nije bila prepreka za Isusa da intervenira, nego naprotiv razlog motiviran ljubavlju o koji bi se zasigurno spotakli mnogi «rabiji farizejskog usmjerenja».
Ovo vrijeme godišnjih odmora je prilika da raskrstimo i s ovim dvjema napastima, koje su lice, a sekulariziram samo posljedica, tj. naličje jednog stanja, koje nema baš nikakve veze sa vjerom, nego s nevjerom ili ako će nekome biti lakše, s malovjernošću.

Post je objavljen 28.06.2009. u 10:53 sati.