Jedna od najčešćih dvojbi kod ljudi koji su postavljeni kao voditelji ili animatori tima unutar jedne zajednice je: kako se postaviti prema onima u grupi ili skupini koji nisu timski igrači, nego 'individualci'?
Ukoliko je riječ o jednoj laičkoj zajednici trebalo bi znati prije svega da postoji više stupnjeva zrelosti zajednice, a samim tim i odnos prema zajednici u cijelosti i pojedincima unutar nje ne može uvijek biti isti. Odnos prema članovima mora biti u skladu s vizijom zajednice ili skupine, ali i s njenim zadaćama u tom trenutku, tj. stupnju doraslosti postavljenim zadacima. To pitanje više muči onoga na kome je objektivno gledano veća odgovornost naspram zajednice u cijelosti. Dakle, pored formalnog ili problemskog pristupa rješavanju određenih zadaća ti odgovorni su pozvani na jednu vrst tzv. 'cjelovitog pristupa', za razliku od onih čija je odgovornost (opet objektivno gledajući) puno manja, iako ne nezanemariva s obzirom na povjereni dio i bez čijeg odgovornog pristupa cjeloviti pristup ne može polučiti veće rezultate. Radi se o međuovisnosti, s tim da, iako to može zvučati paradoksalno, nositelj veće odgovornosti više ovisi o pojedincima nego što to na prvi pogled izgleda.
Jedan od najčešćih problema koji se u sazrijevanju odnosa i premošćivanju problema dešava jeste kako uskladiti zajedničku viziju i 'potrebe' pojedinaca. Potrebe sam namjerno stavio pod navodnike jer u danom trenutku primjerenije je kad stoji 'interes' ili 'želja', a ne stvarna potreba. Mi koji smo roditelji vrlo dobro znamo razlikovati kad nas dijete iskorištava i 'svoju želju' pokušava predstaviti kao njegovu potrebu. To su situacije s kojima se susrećemo skoro svakodnevno, a pogotovo kad je riječ o brojnijoj obitelji kod koje je problem 'veće voljenosti' izraženiji.
Rješenje ovog problema 'premošćenja' je naizgled jednostavno, no ne i u praksi lagano. Naime, treba uskladiti 'viziju' i 'osobnu korist' tako što će ona postati zajednička i onima koji vode i onima koji slijede. A do nje se stiže tako što i jedni i drugi rade i zahtijevaju više od sebe nego od drugog. Postoji jedna japanska izreka koja kaže kako tek svi zajedno imamo sve. Insistiranje na osobnom pravu na štetu vlastitih dužnosti je kratkog daha. Ono donosi 'zadovoljstvo' privremeno i u suštini šteti ne samo pojedincu, nego i zajedničkim naporima u cijelosti, a dugoročno gledano može proizvesti ozbiljne poteškoće u nastojanjima ka ostvarenju zajedničkog cilja. Manjak potrebnog povjerenja, osjećaj nevoljenosti i sumnja djeluju poput korozije i ne samo da koče hod naprijed, nego i uništavaju već stečeno dobro. U najmanju ruku zajednica stagnira. Ne raste, nego se vrti oko svoje osi. Dokumenti II Vatikanskog jasno kažu kako je evangelizacija duša zajednice. Ako se još uvijek na razini sukoba mišljenja do nje ne može doći sve dok se ova faza ne nadiđe tako što će se iznova izgraditi ozračje povjerenja, te tako ući u zajedničko planiranje, koje prethodi evangelizaciji. Stoga je izgradnja narušenih odnosa preduvjet svakom zajedničkom angažmanu. Zapravo, zajednica može onoliko napredovati koliko i njeni članovi osobno. Stoga je poziv na svetost primarni zadatak. U slučaju narušenog povjerenja potrebno je poziv na svetost iznova staviti kao primarni zadatak.
Pitanje povjerenja, pa i ako u danom trenutku izgleda izgrađeno, će se uvijek iznova vraćati kao izazov. Škola poniznosti traje cijeli život. No, u slučaju većeg narušavanja odnosa, a ono se dešava kad u zajednici postoje 'jaki individualci' s jako naglašenim 'osobnim pravima', pored redovitog 'rastjerivanja magle', kroz nagovor pred cijelom zajednicom, dobro bi bilo raditi s tim individualcima nasamo jer u biti jaka potreba za postizanjem 'osobnog prava' u svom začetku ima veću potrebu za uvažavanjem, nego za stvarnim ostvarenjem 'zajedničkog cilja', tj. vizije zajednice.
Nešto slično se dešava u periodu adolescencije kad kod svoje djece primjećujemo jako naglašenu potrebu za osamostaljenjem. I to nije ništa loše samo po sebi, iako je bolno i za roditelja i za dijete. Riječ je o periodu kada na površinu izbija adolescentova prepoznatljivost, njegov identitet, tj. prijelaz iz dječje u odraslu dob. Glavna adolescentova preokupacija je 'biti delegiran' u svijet. Tim 'odvajanjem' on se zapravo priprema za budući život. Stoga su razumljive i promjene raspoloženja, koje u jednom trenutku roditelju mogu izgledati kao izraz neprijateljstva. Ono što je u tom trenutku za roditelja važno znati jeste kako pored poziva na zajedništvo treba podržati tu težnju za samostalnošću kako ne bi potakli nastanak nesigurne i kompulzivne privrženosti koja će kad-tad rezultirati frustrirajuće u odnosu prema drugima unutar obitelji i izvan nje, ukoliko joj se ne otupi oštrica. Ta kompulzivna samodostatnost ide ruku pod ruku sa osjećajem manje vrijednosti i nevoljenosti tako da bilo koji oblik represije samo pogoršava stvar. Represija hrani težnju za (nad)moći i udaljava od cilja kroz služenje. Ona pomaže 'jakost' u negativnom smislu.
Bez ponovne izgradnje povjerenja koje je moguće postići samo uz otvoren razgovor i posvješćenje zajedničke vizije, te delegiranje u segmentima srazmjerno trenutnoj osposobljenosti, neće doći do pomaka. Naravno, bez osobne metanoje i prevladavanja težnje za moći, s jedne, i kontroliranja drugog, s druge strane, odnosno bez prevladavanja ljubavi s obje strane neće doći do služenja i ostvarenja vizije.
Iščitavajući današnja čitanja od 6. Uskrsne Nedjelje našao sam par rečenica koje se izravno tiču ove tematike. Prva je kad Petar (koji ima vlast) u poniznosti (nije više onaj stari Petar) kaže poganinu Korneliju, koji mu se bacio pred noge u poklonstvu: «Ustani! I ja sam čovjek.», te Ivanovo objašnjenje što je ljubav: «U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.» Onaj tko je istinski upoznao ljubav Božju i u zahvalnosti vjerom prihvaća da nas je Bog prvi ljubio, to isto čini drugima, pogotovo slabašnima u vjeri. Takav ne drži toliko do svoje časti, statusa i prvenstva više nego do služenja iz gore navedenog razloga, a taj je da svoj dug treba opravdati mjerom ljubavi na isti način na koji je i njemu oprošteno. Mora prvi ljubiti, pa onda zahtijevati. U protivnom posrijedi je politika. A to isto važi kako za djecu, tako i za roditelje; kako za voditelje tako i za 'individualce'.
I ova:
«Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.»
Ova me se posebno dojmila jer sam upravo prije nekoliko dana rekao našem najstarijem sinu, sedamnaestogodišnjaku: «Ne želim da misliš kako se ja miješam u tvoju intimu, no nije mi lako gledati te kako se lagano udaljavaš od zajedničkih obaveza u obitelji. Nije mi namjera upravljati tvojim životom. Ja zapravo želim biti s tobom prijatelj, a ne samo otac. Hoću da znaš da računam na tebe i da ti možeš računati sa mnom kad god osjetiš potrebu. Dobro bi i meni s vremena na vrijeme došao tvoj savjet. Naravno, ako se slažeš.» Rezultat je bio iznenađujuće dobar. Mislim da smo izbjegli 'izbjegavajući obrazac ponašanja'. Bogu hvala.
I na kraju još samo dvije stvari…:
Mnogi roditelji bi se iznenadili kad bi im se reklo da oni i njihovi adolescenti u ogromnoj većini imaju jedne te iste svjetonazorne poglede, nego što to oni misle s obzirom na izražen bunt, nezadovoljstvo i potrebu za odvajanjem svojih adolescenata.
Većina roditelja uglavnom kasno uvidi fazu odrastanja u kojoj se njegovo dijete trenutno nalazi. Uglavnom to spozna inertno slijedom događaja koji ih zateknu i ujedno potaknu na preispitivanje i sagledavanje samih sebe.
Doista, Crkva, uostalom kao i obitelj, treba postati dom i škola zajedništva.
Neki dan, sasvim slučajno u jednoj zgodi, svog kapelana, koji predaje vjeronauk mom mlađem sinu, nazvah 'namicatelj znanja i povjerenja'.
Razmislimo i definirajmo pojmove 'dom' i 'škola'. Njihova primjena u mnogome bi pokrenula dosta stvari na bolje, a možda bi se neki i iznenadili kako između njih i ostalih župljana ne postoji takav jaz kakav se njima čini. Još k tomu, puno toga bi se riješilo preventivno, a ne samo kad nas događaji zateknu pa se onda moramo baviti posljedicama, umjesto uzrocima. Kad-tad dođe dan kad svoju djecu (pa bila to i duhovna) nazivamo prijateljima, a ne samo 'slugama'. A da bi ih nazvali prijateljima prije toga im treba reći sve što smo i sami naučili. U protivnom, nemamo pravo 'adolescentnu težnju za osamostaljenjem' nazivati izdajom prijateljstva. S druge strane 'adolescent' svoju osobnu težnju za osamostaljenjem treba staviti u okvire odgovornosti jer sloboda bez nje ne postoji, niti zajednička vizija budućnosti. Darovi su uvijek za zajednicu ... Osim jednog koji se u ovonedjeljnom ulomku iz Djela apostolskih spominje. No, o njemu ne bih sada ... jer je za osobnu izgradnju.
Post je objavljen 18.05.2009. u 00:27 sati.