Nalazimo se na nekom proplanku. Igramo se. Više nas je. Idući kadar zumira moju glavu umjesto koje se pojavljuje glava mladog pastuha. Ne vidim svoje tijelo, nego samo glavu. Točnije veliko živahno oko. Potom se udaljavam i s ostatkom krda mladih konja jurcamo veselo, bez reda, uzduž i poprijeko proplanka. Izgledamo bezbrižno, veselo i puni života. Međutim, već idući kadar me šokira. Vidim Isusa kako me uzima na svoja ramena i nosi na rub proplanka. Sad je to već rub litice. Nalazim se na njegovim ramenima u položaju ovce s one poznate slike Isusa koji ju nosi prebačenu oko vrata. (Pokušajte zamisliti Isusa kako na svojim ramenima nosi konja, umjesto ovce.) Na dnu, na nekih pedesetak metara od vrha.. more, koje se pjeni, dok se valovi odbijaju o hridi na dnu litice. Idući kadar je bio tako šokantan da nisam mogao da se ne upitam: O, Bože kakvu ja to sliku imam o tebi pa mi mašta iz podsvijesti izbacuje jednu ovakvu predodžbu. Naime, Gospodin me bacio s litice u more. Međutim, kao kad gledate retro kadar, isto tako, jednakom brzinom kao što sam bačen, ja sada izranjam iz vode i vraćam se istim putem, kroz zrak, nazad na vrh litice, ali ovaj put ne kao mladi konj, nego kao ovca. Iduća slika prikazuje kako me Isus spušta s ramena i bez riječi promatra. I dok razmišljam o tome zašto me samo gleda, a ne progovara, Isus učini nekoliko koraka naprijed i stade. Ja pođoh za njim, te i ja stadoh. Učini to još nekoliko puta, a ja ponovih isto. Još jedno vrijeme se promatrasmo šutke, a potom se on nasmija. U trenu mi posta jasna poanta cijele epizode. Nekad prije bijah živahan, ali i samovoljan. Pun entuzijazma, ali i svojeglav. Radio sam po vlastitim nahođenjima. Iako sam izgledao kao netko tko je pun energije, nisam znao biti sam. Družio sam se sa sebi sličnima. Išli smo kud smo htjeli. No, sad? Sad više ne idem kamo bih htio, nego podižem ruke i dopuštam da me opasuju i vode kamo me dužnost zove. Sad više ne jurcam kako mi se prohtije, nego slijedim poticaj. Ne tvrdim za sebe da sam krotak, no nisam više onaj koji ide ispred Gospodina. Sad mi je važnije da ga slijedim, nego što ga nastojim 'pridobiti' za sebe i svoje ciljeve.
Postoje situacije kad znamo što bi trebalo, no mi i dalje nastavljamo s odgađanjem. Drugim riječima kažemo kako nam je to drugo priraslije srcu, nego prvo. Zataja ljubavi!
Onog trenutka kada više vremena odvojimo za 'sekundarne stvari' to je siguran znak da nam je potrebno pokajanje i obraćenje jer ne radi se samo o mom pravu, nego i o iznevjerenom povjerenju, a zbog toga ne trpi samo moja duša nego i ostali iz mog životnog oikusa koje mi je Gospodin stavio na put. Kada dovoljno vremena odvojim za Gospodina, tada mnoge stvari, zbog kojih sam se prije mučio puno više, dođu na svoje mjesto. A plodovi, kao posljedica, postaju uočljiviji samo zato jer sam odredio 'mjesto i vrijeme' za susret s Gospodinom. Kad je Bog na prvom mjestu, sve ostalo se posloži u najboljem redu.
Ukoliko smo slučajno ušli u period svog života u kome smo zanemarili osobnu i obiteljsku molitvu, vrijeme da se prenemo od pospanosti kako ne bismo upali u još veće otvrdnuće srca koje nastaje oglušivanjem na glas savjesti i pretjerivanjem u činjenju zla, tj. jer smo ustrajali u odgađanju i neodgovornom ponašanju. Ma koliko se trudili živjeti neki 'svoj život' i ma kako on izgledao 'živahan' za oči onih koji nas promatraju, ipak na koncu, ukoliko doista želimo živjeti istinski svoje kršćanstvo, moramo biti oni koji 'slijede Isusa', a nipošto oni koji idu ispred njega, koji bježe što dalje od njega ili ne daj Bože oni koji rade protiv njega.
Nakon obavljenih tridesetotjednih duhovnih vježbi po sv.Ignaciju (svaki dan zamijenjen jednim tjednom) odlučio sam svaki dan 'ići s Kristom kroz godinu' slijedeći svakodnevna i nedjeljna čitanja. No, ne uspijevam u tome svaki dan. Pogotovo ukoliko nisam dovoljno pažnje posvetio 'mjestu i vremenu' razmatranja. Još uvijek nisam do kraja raščistio sa 'odgađanjem', pogotovo ukoliko sam preokupiran 'nečim većim' nego što su to svakodnevne dužnosti i obaveze. Onog trenutka kada više vremena, nego što je to inače potrebno, odvojim za neku 'stvar' (situaciju ili osobu) dešava mi se da trpim u drugim, na izgled, manje važnim. Možda toga ne bih bio svjestan u startu, no uskoro kad se obaveze nagomilaju, kao kad rate kredita stižu jedna drugu, nađem se zatečen i suočen sa posljedicama neprimjerene raspodjele vremena i neizvršavanja dužnosti u malim stvarima.
Mišljenja sam da svi mi, manje-više, imamo taj problem. Pitanje je samo nakon koliko vremena slijedi 'probuđenje'. Nešto slično sam nedavno slušao u jednoj tv-emisiji u kojoj jedan svećenik – sociolog objašnjava put čovječanstva kroz povijest, te kaže kako se čovječanstvo oduvijek nakon izvjesnog vremena, tj. nakon što dođe na rub provalije i uvidi moguću strahotu, vraćalo k počelima i duhovnim vrijednostima. Isto se dešava i sa svakim od nas u privatnom životu. Nakon što budemo prevareni tom najvećom sotoninom zamkom (odgađanje) i kad se suočimo s posljedicama grijeha propusta ili hoda stranputicom, mi se vraćamo k Bogu u potrazi za mirom i izgubljenom radošću koju smo pokušali pronaći na krivom mjestu. Poput smo razmetnog sina koji se vraća k ocu, ali tek nakon gubitka 'lažnih prijatelja' i novca bez pokrića. Sigurnost 'razmetnog sina' je trajala onoliko koliko aplauzi i osmjesi svijeta, odnosno onoliko koliko su drugi u cjeloj toj stvari imali koristi, a ta 'korist' je tako slikovito opisana u slici 'rogača' na koji veće 'pravo' ima 'moja svinja', nego moj brat. Nema koristi – nema ni potrebe za prijetvornom maskom. Što više, okrutnost i neprijateljstvo su dva druga koja jasno primijetimo tek kad se nađemo 'na rubu' i vidimo njihovu konačnu svrhu, a ta je da nas strmoglave niz liticu. Sve dotle, magla i privid nam nisu omogućavali jasan uvid. Ili barem nismo htjeli vidjeti!? Kao da ta magla nije skrivala samo tuđe zle namjere, nego i naše osobno; našu neiskrenost i pokušaj prijevare, naš pokušaj da 'kupimo' ljubav i dobijemo na važnosti.
A što je to doista važno? Odnosno, koji su to prioriteti koje smo odredili kao glavne, te gdje se nalazi granica preko koje ne smijemo prijeći ukoliko ne želimo da svojom odsutnošću ne povrijedimo drugog iz svog životnog oikusa?
Razmetni sin iz prispodobe je insistirao na osobnom pravu, a zanemario je dužnost koju je morao poštivati ukoliko nije htio povrijediti oca i brata. Njegov izbor nije se ticao samo njega, nego i onih koje je bio 'dužan ljubiti'. Sveto Pismo nas uči da nikome ne dugujemo ništa osim da ljubimo jedni druge. Dakle, ljubav nije samo osjećaj, nego često puta, i to prije svega, dužnost koju određuje naše htjenje. Što više, ona je zapovijed. A to znači da smo obvezani. Zato moj izbor s pozivom na pravo nikad ne može biti izvan poziva na dužnost ljubavi. Njihovo odvajanje jest moguće, ali tad unatoč ostvarenom pravu izlazimo iz 'pravednosti'. Bog poštuje naše pravo izbora, ali zato i dopušta suočavanje s posljedicama našeg udaljavanja od njega. Razmetni sin se morao s njima suočiti kako bi se 'probudio' iz zanesenosti svojim pravom i krivo shvaćenom slobodom. Tek kada se suočio s posljedicama svoje mladalačke razuzdanosti on je 'došao k sebi'. Točnije, postao je svjestan značenja riječi ljubav, sloboda i odgovornost. Nakon ove lekcije on je iznova spreman biti i ostati; biti vjerni sin u kući svog oca. On se sad vraća kao onaj koji ne želi raspolagati svojim pravom. Želi biti poput sluge. Želi služiti.
Nešto slično gledamo u današnjem evanđeoskom ulomku dok promatramo Petra koji je preko skršenosti stigao do skrušenosti dok odgovara na Isusov tri puta ponavljani upit: «Šimune Ivanov, ljubiš li me?» Ulomak završava proroštvom i savjetom Petru: "Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš." A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: "Idi za mnom!" I Petar je morao odbaciti onu svoju staru narav i namjesto preuzetnosti u svojoj duši napraviti više mjesta za poslušnost poticajima Duha. Svoju naglost i neobuzdanost morao je zamijeniti krotkošću kako bi postao 'sluga slugu', tj. ovan predvodnik stada, koji prvi ide za pastirom.
Jednako tako i svatko od nas je pozvan biti 'onaj koji služi' u okvirima svog poziva i odgovornosti koju on sa sobom nosi.
Za sve nas jednom dođe dan kada više nije dovoljno samo primati, nego treba trpjeti, opraštati i podnositi svoje bližnje zbog ljubavi prema njima i zbog učinjenog izbora na koji smo se obvezali. Dobro bi bilo iznova sjetiti se svojih već izrečenih obećanja. Isus je imao povjerenja u Šimuna Petra još dok je ovaj bio sirovo, neobrađeno drvo, sa svim karakteristikama materijala koji ne obećava puno, no Isus je imao vjeru u njega. Sve te godine, unatoč i zataji, su se na koncu isplatile. Petrova sklonost ka motivaciji je iznova došla do izražaja, no to više nije bila sklonost potaknuta samodostatnošću, nego željom za služenjem u ljubavi i poniznosti.
Na njegovu licu sada se u isto vrijeme ocrtava i ozbiljnost i radost; trezvenost. On je sada onaj koji slavi i govori o slavljenju, te čije nagovore Bog potvrđuje znakovima.
Pozvani smo moliti za svoje vođe kako bi uistinu bili oni koji služe sluge Božje, te koji ne idu 'ispred Isusa' nego ga slijede u poniznosti i poslušnosti.
Post je objavljen 29.05.2009. u 01:55 sati.